Povežite se sa nama

Izdvojeno

DR MIRJANA VASILJEVIĆ, ANESTEZIOLOG: Zapis iz pakla sarajevske traumatološke klinike ‘92

Objavljeno prije

na

U Centru za anesteziju i reanimaciju traumatološke klinike u Sarajevu dr Mirjana Vasiljević je provela tokom rata cijelu godinu. Razgovor s njom vodila sam prije dvije decenije u Beogradu. Rijetko je pričala o svom sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva, pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim

 

Više od dvije decenije, prošlo je od našeg posljednjeg susreta. Ali, razgovor sa dr Mirjanom Vasiljević, anesteziologom traumatološke klinike, se ne zaboravlja i ne zastarijeva. U sarajevskom Centru za anesteziju i reanimaciju provela je tokom rata cijelu godinu. Etika medicinara, ljubav prema rodnom Sarajevu i svakodnevno objavljivani apeli putem medija tog maja 1992: „Dođite, naši ljekari su dvadeset četiri sata na nogama… Četrdeset osam sati nemaju smjenu”, bili su dovoljni da ostane.

„Prijavila sam se u drugoj polovini maja, direktorki Traumatološke klinike. Veliko granatiranje grada uništilo je vozni park, tramvaji više nisu radili. Do bolnice je postojao organizovani prevoz autobusom. Od moje kuće, do polazne stanice, po dva puta su me legitimisali. Kretanje nije bilo bezbijedno, ipak, svaki dan sam odlazila na posao”.

U hiruškoj sali, prije rata, provela je tek dvije godine kao volonter anesteziolog. Nedostatak stručnjaka, posebno ove struke, učinili su svoje. Dr Vasiljević počinje sa radom u sali.

„Taj, prvi dan, provela sam u prijemnoj ambulanti. Iskusnije kolege savjetovale su me da se prije svega naviknem na prizore koji se tu dožive, i da se uvjerim da ću sve to moći izdržati.”

Sljedećeg jutra, čekala je kolege da je zamijene, obučena i spremna da pođe kući. A, onda, začule su se sirene. „Kažu, granata u Vase Miskina. Ništa drugo ne znam. U momentu, prijemna ambulanta je puna. Haos. Spuštaju ranjene ljude po pultovima, kaučima u sobi za TV. Čuje se dječija vriska, mnogo je djece …” – priča dr Mirjana Vasiljević

Sjeća se i da su njene antilop cipele bile natopljene ljudskom krvlju. Da, na podu nije bilo mjesta da se stane, a da se ne ugazi u krv.

„Klizavo je… Sa ostalih klinika u krugu koševske bolnice dotrčavaju ljekari. Koleginica Mira gleda u mene, kroz suze ponavlja, ‘šta je ovo.’ Djevojčica plače. Povezala sam joj noge. Znam da ne bih smjela da je pomjeram, ali ipak odlučujem da je sklonim od tog užasa koji gleda. Svuda oko nas ranjeni. Vrište i oni, i oni koji ih dovode. Panika. Haos. Kako je samo otužan miris ljudske krvi dok po njoj hodaš i kližeš se. Povrede su bile strašne. Čak i oni koji su imali i po dvadeset godina iskustva na hirurgiji, tvrdili su da se udžbenici ratne hirurgije moraju preraditi.”

Tješila je ženu čiju ćerku upravo operišu. „Biće to dobro čim je u maloj operacionoj sali”. U to je ugledala mladog hirurga kako se došaptava sa sestrom sa odjeljenja i kako ova blijedi. U ulici Vase Miskina poginula je i ćerka hirurga ove bolnice, takođe doktorica, Mirjanina prijateljica. „Među prvima moram da odem do njenog oca. On je naš porodični prijatelj, a sa njom sam se družila. Imala je dvadeset sedam godina…”

Tog jutra u Sarajevu je trebalo da nastupi primirje. Jedno od onih, prvih, u koje se još vjerovalo. Kad su ocu rekli, izgubio se. „Donesite je, makar i u komadima, ne vjerujem…”

U Sarajevu se tih dana odmah sahranjivalo. Nema sjedenja, nema običaja… Ipak, u pomoćne prostorije bolnice donijeli su je. Dolazili su prijatelji i izjavljivali saučešće.

Otac je ostao nad mrtvim djetetom. „Bila sam samo ja sa njim. Otkrio je njeno tijelo. Onda shvatim da traži iglu i konac da joj zašije noge. Tražio je rupu od gelera i našao je u projekciji srca… Lice joj je bilo netaknuto.”

Sahrana je obavljena uz prisustvo TV ekipa jer je njen otac poznati hirurg u Sarajevu. Srbin, ako je to bitno pomenuti.

Nižu se trenuci. „Radiš po inerciji. Krpiš, sastavljaš nečije tijelo, a kad pogledaš, vidiš blisko lice. Bože, kako čovjek brzo umire”.

Do prvog septembra ‘92 maksimalan prijem ranjenih, u toku dana bio je 137. Ponekad 16 ili manje, ali bilo je dana kad je ovaj rekord dostižan. Neuporedivo je više bilo civilih žrtava.

„Nekoliko puta imali smo prijem ranjenih vojnika. Nakon pokušaja proboja prema srpskim položajima, poput onog prema Žuči. Jednom, dovezli su borca sa ratišta, a oko pojasa mu okačene bombe i neka  eksplozivna sredstva. Moraš kao reanimator priskočiti u pomoć, a moraš ga razoružati, radi bezbjednosti osoblja. Dešavalo se da neko u očaju, jer je izgubio druga, u našim prostorijama ispali rafal…”

Prve suze bile su nad dječakom. Ranjenim u Hrasnom, na Trgu Pere Kosorića. „Imao je sedam godina. Pogođen je snajperom. U Sarajevu, naučite da snajperisti pucaju samo u glavu i vrat. Imao je ranu na potiljku. Na Kliniku je doveden je u komi, širom raširenih očiju. Još je disao… Bio je prva žrtva koja je umrla na mojim rukama.”

Sjeća se bebe, tek osam mjeseci. „Njena nožica nije bila veća od vekne hljeba. Izgledala je kao lutka sa otkinutom nogom. Stradala je od granate bačene na sklonište na Bjelavama”. U Sarajevu je poginulo 1600 djece.

Granatiranja su nastavljena, a nastavljala je i dr Vasiljević. Osam sati da spasava tuđe živote, a ostale sate da se bori za svoj. „Misliš, kad sve ovo prođe, Sarajeva više neće biti.”

Struje u Sarajevu rijetko je bilo. Korišteni su mali agregati kako bi upalili reflektore. Nafte da bi se upalio veliki bolnički reflektor, nije bilo dovoljno. Ili su koristili dnevno svjetlo. Česte su bile postoperativne infekcije.

„Urađeno je četiri puta više amputacija, nego što je bilo potrebno, zbog uslova u kojima smo radili. Ratna rana je prljava, posebno od granate. Komadići gelera rasprskavaju se, odbijaju od zemlju i u ranu unose prljavštinu. Komadići gelera su nepravilnog oblika, pa osim što razaraju kožu, gnječe i stvaraju poderotine, nagnječenja. U rani od tog biološkog materijala stvara se nekrotično tkivo, koje je izvanredna podloga za naknadnu infekciju…

Zato se i dešavalo da se, naizgled bezazlena ranjavanja, poslije nekog vremena naglo pogoršaju. Dr Vasiljević se sjeća mladića ranjenog na Stupu (dio Sarajeva prema Ilidži). Rana na peti, izgledala je laka. Nakon dvadesetak dana, nastupila je gangrena, morali su mu odsjeći nogu. „To je u normalnim uslovima apsurdno, ali ne i kada se ranjenik dovodi poslije dva dana provedena u rovu, s povrijeđenom rukom ili nogom, koja je ležala u blatu…”

„Ta žena je ranjena kod Vječne vatre u blizini bioskopa Romanija. Krenula je na posao. Bila je prodavačica, u jednoj od rijetkih otvorenih radnji. Granata je tog jutra ranila više ljudi. Njoj je raznijela donji dio lica, a ruku su joj amputirali do ramena. Nastuplila je sekundarna infekcija. Kada sam krenula da joj očistim ranu na amputiranom mjestu, shvatila sam da je rana ucrvljana. Saznanje da je čovjek živ, a ucvrljan, bilo je strašno. Maksilofacijalni hirurg je zatvorio otvore na raznesenom donjem dijelu lica. Nije imala usta i nije mogla da govori. Trahostoma na vratu omogućavala je da diše. Pomislila sam da je bolje da je umrla, ma kako to paradoksalno zvuči kao misao jednog ljekara. Nije mogla da kaže da li je nešto boli. Pratila sam bol u njenom pogledu”.

Jednog jutra, prvi put je plakala nad sobom. „Probudila sam se, još je na snazi bio policijski čas. Čula sam kišu. Sedam dana u Sarajevu nije bilo vode. Skočila sam iz kreveta, onako poluobučena, kako smo svi spavali i bili pripravni za slučaj opasnosti, i sa lavorom stala ispod oluka da hvatam kišnicu. Dok je voda kapala, pušila sam i plakala.”

Može li se zaboraviti? „Mislim, da ne treba zaboraviti. Ali, ja ne bih mogla ponovo sve ono preživjeti”.

Doktorka Mirjana je izašla iz Sarajeva tzv. „privatnom razmjenom”. Kriminalci s lijeve i desne strane Miljacke, koja je bila ratna linija razdvajanja, bi u određeno vrijeme, uz dogovorenu naknadu, razmijenili ljude. Tako se dr Mirjana Vasiljević našla u Beogradu, a potom u pančevačkoj bolnici. Nije se vratila u svoj rodni grad.

******

U ono vrijeme, kad smo se blisko družile, rijetko je pričala o svom   sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EPCG – NOVA ŽRTVA POLITIČKIH IGARA: Visoki napon u odboru direktora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporenja unutar vladajuće većine, a gledajući po dubini u nju bi se mogao uračunati i DF, dovele su do blokade borda direktora EPCG, ugrozile normalno poslovanje CEDIS-a i umanjile mogućnost da Elektroprivreda nađe strateškog partnera za prodaju 10 odsto njenih akcija koje će, u suprotnom, baciti u šporet. Uskoro, u pitanje može biti dovedeno i uredno snabdijevanje strujom

 

Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) je, na XX redovnoj Skupštini akcionara, dobila novi bord direktora, ali je zadržala stare nevolje. Uz poneki novi. Nova parlamentarna većina, oličena kroz Vladu Dritana Abazovića demonstrirala je kontinuitet sa prethodnim vladama Zdravka Krivokapića, Duška Markovića… U najkraćem: političke pozcije, uhljebljenja i preraspodjela moći važniji su od prosperiteta najveće, najznačajnije i najbogatije crnogorske kompanije u državnom vlasništvu.

Glasovima predstavnika Vlade koja, u ime države, kontroliše oko 88 akcija EPCG (98 odsto akcija sa pravom upravljanja) Skupština akcionara Elektroprivrede usvojila je ponuđene izvještaje o poslovanju kompanije u 2021. godini, a onda donijela odluku o razrješenju svih članova Odbora direktora, osim predsjednika borda Milutina Đukanovića. Bez obrazloženja za razriješene i bez elementarnih podataka o predloženim/novoizabranim članovima borda. Osim njihovog imena i prezimena: Vladan Joković, Tahir Đonbaljaj, Adis Balota, Martin Ćalasan, Nenad Marković i Emir Strujić.

Ako su u Vladi bili saglasni sa ponuđenim izvještajima i ocjenama o radu EPCG (,,Najbolji rezultat u istoriji kompanije”, tvrdi izvršni direktor Nikola Rovčanin) zašto su mijenjali menadžment? Prema najavama, nakon promjena većine članova borda uslijediće i izbor novog izvršnog direktora. Do smjene Rovčanina doći će za koji mjesec, kažu izvori Monitora, čim se za to steknu uslovi, odnosno, profunkcioniše novi Odbor direktora.

Možda u Vladi, ipak, nijesu zadovoljni radom EPCG i iskazanim poslovnim rezultatima. Tome bi u prilog moglo ići insistiranje Vladinog predstavnika na Skupštini da se promijeni predložena odluka menadžmenta i izabere novi revizor. To bi dalo smisao insistiranju na novom bordu direktora i, sljedstveno, novom izvršnom direktoru. Nova nepoznanica: zašto je u tom slučaju funkciju zadržao Milutin Đukanović, formalno najodgovorniji čovjek za poslovne rezultate EPCG?.

Postoji samo jedno objašnjenje – politička trgovina vladajuće većine sa DF-om, i naum da se sa rukovodećih mjesta u državnim kompanijama udalje predstavnici Demokratske Crne Gore. Jadnima nagrada a drugima kazna za iskazanu i očekivanu (ne)kooperativnost. Ili je to, ipak, stvar ličnih odnosa i procejna premijera Abazovića koji je, vidjeli smo u direktnom prenosu jednog osrednje režiranog igrokaza, na sjednici Vlade insisitirao da Đukanović zadrži mjesto u bordu EPCG.

Sa njegovom odlukom nijesu se složile tzv. suverenističke stranke. Uslijedio je njihov kontraudar. Istog dana kada je izabran novi bord, na njegovoj prvoj sjednici, ostavku je podnio Adis Balota (SDP). Pošto ostavka jednog člana znači pad cijelog borda, svjedočićemo novoj, sada vanrednoj, skupštini akcionara i izboru novog borda. Pa, vjerovatno, sve ispočetka. Kao potvrda očiglednog: sada u Vladi imamo rivalitete slične onima na relaciji Vlada – Skupština koji su obilježili mandat prethodne Vlade.

Politički oponenti su i u Balotinoj ostavci pronašli povod za različito tumačenje pravnih normi i dodatno podizanje tenzija. Koliko to može štetiti Elektroprivredi nije bitno, preča je odbrana državnih i nacionalnih interesa. Uglavnom, u saopštenju iz EPCG tvrde da je Milutin Đukanović izabran i za predsjednika novog borda direktora Elektroprivrede. Balota, i partije koje stoje iza njegove odluke o ostavci, kažu da to nije tačno.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELI SVETI STEFAN I MILOČER NEĆE RADITI NI OVOGA LJETA: Biseri pod ključem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi put u istoriji hotela Sveti Stefan događa se da neko iz sezone u sezonu bez objektivnog razloga, stavi katance na elitne hotele, da iz turističkog prometa isključi najvrednije što Crne Gora ima, a da Vlada ne reaguje

 

Najluksuzniji crnogorski turistički brend, grad-hotel Sveti Stefan sa hotelom Miločer, neće otvoriti svoja vrata za turiste ni ovoga ljeta. To je odluka zakupca, kompanije Adriatic properties, koja zapravo nije javno izrečena, ali su hoteli na kraju juna i dalje zatvoreni, bez znakova bilo kakvih radova koji bi se odnosili na pripremu objekata za prijem gostiju.

Ekskluzivno ljetovalište u Paštrovićima, pored dva hotela sadrži nekoliko zasebnih vila u miločerskom parku, restorane i kafeterije, veliki spa centar i tri najljepše prirodne pješčane plaže na Crnogorskom primorju. Svi navedeni objekti su zatvoreni, parkovi i travnjaci su već duže vrijeme neodržavani, plaže napuštene i neuređene, bez mobilijara i pratećih usluga, zbog čega poznati turistički kompleks na junskoj vrelini djeluje zaista tužno.

Sudbina zakupljenog ekskluzivnog ljetovališta, pitanja u vezi sa nastupajućom sezonom i planovima zakupca koji blokadom Svetog Stefana nanosi veliku štetu crnogorskom turizmu, pokrivena su velom tajne. Prvi put u istoriji hotela Sveti Stefan događa se da neko iz sezone u sezonu bez objektivnog razloga, stavi katance na elitne hotele, da iz turističkog prometa isključi najvrednije što Crne Gora ima, a da Vlada ne reaguje.

U Budvanskoj kompaniji Adriatic properties na početku prošlogodišnje turističke sezone odlučili su  da zatvore hotele kao reakciju na proteste mještana koji su se protivili izgradnji stanova za tržište u Miločeru, na lokaciji starog Hotela Kraljičina plaža, i tražili da im se omogući prolaz javnim stazama kroz naselje koje je zakupac blokirao. Mještani su porušili kapije koje su sprečavale prolaz stazom iza male Kraljičine plaže, što je bio okidač za zakupca da zatvori hotele pod izgovorm da su njegovi gosti izgubili zagarantovanu privatnost.

Najagilniji među učesnicima protesta bili su čelnici lokalnog odbora URA-e, partije čiji funkcioneri u Vladi nemaju odgovor kako riješiti nastalu situaciju koja traje drugu godinu zaredom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo