Povežite se sa nama

Izdvojeno

DR MIRJANA VASILJEVIĆ, ANESTEZIOLOG: Zapis iz pakla sarajevske traumatološke klinike ‘92

Objavljeno prije

na

U Centru za anesteziju i reanimaciju traumatološke klinike u Sarajevu dr Mirjana Vasiljević je provela tokom rata cijelu godinu. Razgovor s njom vodila sam prije dvije decenije u Beogradu. Rijetko je pričala o svom sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva, pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim

 

Više od dvije decenije, prošlo je od našeg posljednjeg susreta. Ali, razgovor sa dr Mirjanom Vasiljević, anesteziologom traumatološke klinike, se ne zaboravlja i ne zastarijeva. U sarajevskom Centru za anesteziju i reanimaciju provela je tokom rata cijelu godinu. Etika medicinara, ljubav prema rodnom Sarajevu i svakodnevno objavljivani apeli putem medija tog maja 1992: „Dođite, naši ljekari su dvadeset četiri sata na nogama… Četrdeset osam sati nemaju smjenu”, bili su dovoljni da ostane.

„Prijavila sam se u drugoj polovini maja, direktorki Traumatološke klinike. Veliko granatiranje grada uništilo je vozni park, tramvaji više nisu radili. Do bolnice je postojao organizovani prevoz autobusom. Od moje kuće, do polazne stanice, po dva puta su me legitimisali. Kretanje nije bilo bezbijedno, ipak, svaki dan sam odlazila na posao”.

U hiruškoj sali, prije rata, provela je tek dvije godine kao volonter anesteziolog. Nedostatak stručnjaka, posebno ove struke, učinili su svoje. Dr Vasiljević počinje sa radom u sali.

„Taj, prvi dan, provela sam u prijemnoj ambulanti. Iskusnije kolege savjetovale su me da se prije svega naviknem na prizore koji se tu dožive, i da se uvjerim da ću sve to moći izdržati.”

Sljedećeg jutra, čekala je kolege da je zamijene, obučena i spremna da pođe kući. A, onda, začule su se sirene. „Kažu, granata u Vase Miskina. Ništa drugo ne znam. U momentu, prijemna ambulanta je puna. Haos. Spuštaju ranjene ljude po pultovima, kaučima u sobi za TV. Čuje se dječija vriska, mnogo je djece …” – priča dr Mirjana Vasiljević

Sjeća se i da su njene antilop cipele bile natopljene ljudskom krvlju. Da, na podu nije bilo mjesta da se stane, a da se ne ugazi u krv.

„Klizavo je… Sa ostalih klinika u krugu koševske bolnice dotrčavaju ljekari. Koleginica Mira gleda u mene, kroz suze ponavlja, ‘šta je ovo.’ Djevojčica plače. Povezala sam joj noge. Znam da ne bih smjela da je pomjeram, ali ipak odlučujem da je sklonim od tog užasa koji gleda. Svuda oko nas ranjeni. Vrište i oni, i oni koji ih dovode. Panika. Haos. Kako je samo otužan miris ljudske krvi dok po njoj hodaš i kližeš se. Povrede su bile strašne. Čak i oni koji su imali i po dvadeset godina iskustva na hirurgiji, tvrdili su da se udžbenici ratne hirurgije moraju preraditi.”

Tješila je ženu čiju ćerku upravo operišu. „Biće to dobro čim je u maloj operacionoj sali”. U to je ugledala mladog hirurga kako se došaptava sa sestrom sa odjeljenja i kako ova blijedi. U ulici Vase Miskina poginula je i ćerka hirurga ove bolnice, takođe doktorica, Mirjanina prijateljica. „Među prvima moram da odem do njenog oca. On je naš porodični prijatelj, a sa njom sam se družila. Imala je dvadeset sedam godina…”

Tog jutra u Sarajevu je trebalo da nastupi primirje. Jedno od onih, prvih, u koje se još vjerovalo. Kad su ocu rekli, izgubio se. „Donesite je, makar i u komadima, ne vjerujem…”

U Sarajevu se tih dana odmah sahranjivalo. Nema sjedenja, nema običaja… Ipak, u pomoćne prostorije bolnice donijeli su je. Dolazili su prijatelji i izjavljivali saučešće.

Otac je ostao nad mrtvim djetetom. „Bila sam samo ja sa njim. Otkrio je njeno tijelo. Onda shvatim da traži iglu i konac da joj zašije noge. Tražio je rupu od gelera i našao je u projekciji srca… Lice joj je bilo netaknuto.”

Sahrana je obavljena uz prisustvo TV ekipa jer je njen otac poznati hirurg u Sarajevu. Srbin, ako je to bitno pomenuti.

Nižu se trenuci. „Radiš po inerciji. Krpiš, sastavljaš nečije tijelo, a kad pogledaš, vidiš blisko lice. Bože, kako čovjek brzo umire”.

Do prvog septembra ‘92 maksimalan prijem ranjenih, u toku dana bio je 137. Ponekad 16 ili manje, ali bilo je dana kad je ovaj rekord dostižan. Neuporedivo je više bilo civilih žrtava.

„Nekoliko puta imali smo prijem ranjenih vojnika. Nakon pokušaja proboja prema srpskim položajima, poput onog prema Žuči. Jednom, dovezli su borca sa ratišta, a oko pojasa mu okačene bombe i neka  eksplozivna sredstva. Moraš kao reanimator priskočiti u pomoć, a moraš ga razoružati, radi bezbjednosti osoblja. Dešavalo se da neko u očaju, jer je izgubio druga, u našim prostorijama ispali rafal…”

Prve suze bile su nad dječakom. Ranjenim u Hrasnom, na Trgu Pere Kosorića. „Imao je sedam godina. Pogođen je snajperom. U Sarajevu, naučite da snajperisti pucaju samo u glavu i vrat. Imao je ranu na potiljku. Na Kliniku je doveden je u komi, širom raširenih očiju. Još je disao… Bio je prva žrtva koja je umrla na mojim rukama.”

Sjeća se bebe, tek osam mjeseci. „Njena nožica nije bila veća od vekne hljeba. Izgledala je kao lutka sa otkinutom nogom. Stradala je od granate bačene na sklonište na Bjelavama”. U Sarajevu je poginulo 1600 djece.

Granatiranja su nastavljena, a nastavljala je i dr Vasiljević. Osam sati da spasava tuđe živote, a ostale sate da se bori za svoj. „Misliš, kad sve ovo prođe, Sarajeva više neće biti.”

Struje u Sarajevu rijetko je bilo. Korišteni su mali agregati kako bi upalili reflektore. Nafte da bi se upalio veliki bolnički reflektor, nije bilo dovoljno. Ili su koristili dnevno svjetlo. Česte su bile postoperativne infekcije.

„Urađeno je četiri puta više amputacija, nego što je bilo potrebno, zbog uslova u kojima smo radili. Ratna rana je prljava, posebno od granate. Komadići gelera rasprskavaju se, odbijaju od zemlju i u ranu unose prljavštinu. Komadići gelera su nepravilnog oblika, pa osim što razaraju kožu, gnječe i stvaraju poderotine, nagnječenja. U rani od tog biološkog materijala stvara se nekrotično tkivo, koje je izvanredna podloga za naknadnu infekciju…

Zato se i dešavalo da se, naizgled bezazlena ranjavanja, poslije nekog vremena naglo pogoršaju. Dr Vasiljević se sjeća mladića ranjenog na Stupu (dio Sarajeva prema Ilidži). Rana na peti, izgledala je laka. Nakon dvadesetak dana, nastupila je gangrena, morali su mu odsjeći nogu. „To je u normalnim uslovima apsurdno, ali ne i kada se ranjenik dovodi poslije dva dana provedena u rovu, s povrijeđenom rukom ili nogom, koja je ležala u blatu…”

„Ta žena je ranjena kod Vječne vatre u blizini bioskopa Romanija. Krenula je na posao. Bila je prodavačica, u jednoj od rijetkih otvorenih radnji. Granata je tog jutra ranila više ljudi. Njoj je raznijela donji dio lica, a ruku su joj amputirali do ramena. Nastuplila je sekundarna infekcija. Kada sam krenula da joj očistim ranu na amputiranom mjestu, shvatila sam da je rana ucrvljana. Saznanje da je čovjek živ, a ucvrljan, bilo je strašno. Maksilofacijalni hirurg je zatvorio otvore na raznesenom donjem dijelu lica. Nije imala usta i nije mogla da govori. Trahostoma na vratu omogućavala je da diše. Pomislila sam da je bolje da je umrla, ma kako to paradoksalno zvuči kao misao jednog ljekara. Nije mogla da kaže da li je nešto boli. Pratila sam bol u njenom pogledu”.

Jednog jutra, prvi put je plakala nad sobom. „Probudila sam se, još je na snazi bio policijski čas. Čula sam kišu. Sedam dana u Sarajevu nije bilo vode. Skočila sam iz kreveta, onako poluobučena, kako smo svi spavali i bili pripravni za slučaj opasnosti, i sa lavorom stala ispod oluka da hvatam kišnicu. Dok je voda kapala, pušila sam i plakala.”

Može li se zaboraviti? „Mislim, da ne treba zaboraviti. Ali, ja ne bih mogla ponovo sve ono preživjeti”.

Doktorka Mirjana je izašla iz Sarajeva tzv. „privatnom razmjenom”. Kriminalci s lijeve i desne strane Miljacke, koja je bila ratna linija razdvajanja, bi u određeno vrijeme, uz dogovorenu naknadu, razmijenili ljude. Tako se dr Mirjana Vasiljević našla u Beogradu, a potom u pančevačkoj bolnici. Nije se vratila u svoj rodni grad.

******

U ono vrijeme, kad smo se blisko družile, rijetko je pričala o svom   sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik države poručuje da ćemo o njegovim budućim političkim potezima biti na vrijeme obaviješteni. Sada je, kaže,  posvećen samo državnoj funkciji. Premijer se ne oglašava. Valjda sprema program održivih reformi. Ostali  preračunavaju šta im raskol u PES-u može donijeti a šta odnijeti

 

 

Za nama je vikend koji je protresao crnogorsku političku scenu. Sa tendencijom, smatraju mnogi, da je iz temelja preobrati. U kom pravcu – neizvjesno je.

Prvo je, u subotu poslije podne, stigla vijest da Predsjednik države Jakov Milatović napušta pokret Evropa sad (PES). “Dosadašnji način rada je suprotan obećanom i vrijednostima koje sam imao na umu prilikom stvaranja pokreta. Iz tog razloga dajem ostavku na sve funkcije u pokretu”, objavio je Milatović, inače osnivač i potpredsjednik PES-a, na društvenoj mreži X. Uz to je podsjetio da su, osnivajući PES, građanima obećali transparentnost u radu, racionalan i argumentovan dijalog, te kompentenciju i lični integritet kao odlučujući faktor pri zapošljavanju i napredovanju. Da bude jasnije šta zamjera doskorašnjim partijskim kolegama.

U danima koji su prethodili Milatovićevoj objavi svjedočili smo obraćanju Igora Dodika (sin predsjednika RS i funkcioner tatine partije) u kojoj on Milojka Spajića podsjeća na navodni vlastiti doprinos podizanju PES-ove partijske infrastrukture u Crnoj Gori. Iz PES-a su to prećutali.

Potom su Spajić i Milatović, kao premijer i predsjednik države, “konstruktivno” razgovarali o popuni upražnjenih ambasadorskih mjesta. “Izbor ambasadora mora biti kvalitetan i profesionalan proces, a cilj je Vlade i predsjednika države da personalna rješenja budu ona koja će kvalitetno zastupati interese Crne Gore u drugim zemljama”, navedeno je u zajedničkom saopštenju. Međutim, nezvanične informacije o tome kako su partije vladajuće koalicije međusobno podijelile zone uticaja u upražnjenoj diplomatskoj mreži ne ulivaju povjerenje u taj proces. Dok se Predsjedniku, kažu neki, učinilo kako je neopravdano ostao bez mogućnosti da ponudi neka svoja rješenja.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Montenergo Petrol pred Privrednim sudom od države traži da mu plati četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka

 

U Privrednom sudu u Podgorici, kod sutkinje Nine Jovović, protekle sedmice, održano je pripremno ročište po tužbi Montenegro Petrola protiv države.

Navedena firma traži od države odštetu od četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka.

Montenegro Petrol tuži državu jer su uz veliku medijsku pažnju i uz prisustvo najviših državnih zvaničnika 13. februara prošle godine  srušeni njegovi nelegalni objekti za proizvodnju šljunka. Taj događaj tadašnji premijer Dritan Abazović ocijenio je kao početak borbe protiv građevinske mafije i najavio da je  država konačno riješila da stane na put višedecenijskoj krađi šljunka.

Prije samog rušenja, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma je 7. februara 2023. predložilo Vladi da donese zaključak o proglašenju ekološke katastrofe u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

U predlogu se navodi da je ovo Ministarstvo i Agencija za zaštitu životne sredine analiziralo negativan uticaj postojećih objekata, postrojenja koja negativno utiču na životnu sredinu i vodostaj rijeka na način što iste u fazi rada kao i u mirovanju emituju i ispuštaju štetne materije čime direktno ugoržavaju vodovizvorište. Zatražilo se hitno rušenje objekata.

Vlada je 9. februara 2023. razmotrila Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna sa elementima ekološke katastrofe. Usvojila je Vlada tada Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena uz obale ove dvije rrijeke.

Zaduženo je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Agencija za zaštitu životne sredine da hitno uklone i sruše objekte u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo