Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promijenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Da budemo precizni, rekao sam da u formalnom smislu, misija OHR-a kao takva nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na samoj toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Podsjetiću da je gospodin Scmith imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti o tom pitanju, te da nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjednosti o tome očituje, niti se, i to treba reći, bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

S obzirom na to da je već dugi niz godina Rusija izdvajala mišljenje o svim zaključcima koje je PIK donosio, izražavala jasno protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstavnik Valentin Incko svoj posao obavljao bez ikakve podrške Ruske Federacije.

Stoga je potpuno očekivano bilo da Moskva pokuša spriječiti imenovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, legalno izabranog visokog predstavnika, maksimalno koristeći svoj veto u Savjetu bezbjednosti UN s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabi one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju.

No, uprkos svemu, OHR, skupa sa Bonskim ovlastima, i dalje je u BiH i tu će ostati sve dok za tim bude bilo potrebe.

Tako, ne vidim da je sprječavanje Schmitha da zvanično predstavi svoj izvještaj na Savjetu bezbjednosti moglo dati bilo kakav poseban podsticaj vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj, ali, s druge strane, njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje prijeko potreban u BiH. Dakle, paradoksalno, upravo oni koji traže njeno gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Kada se radi o konkretnim potezima, njih nije bilo puno, ali u tom smislu treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa zaštitom funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Visoki predstavnik učinio je to na jedan tih, ali veoma učinkovit način. Inače, njegov dosadašnji rad upravo i karakteriše primjena tihe diplomatije. Schmith je tako u proteklih par mjeseci razgovarao manje-više sa svim političarima u regionu ali i u svijetu, za koje smatra da na različite načine imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH, a time i na njihovo ponašanje, te tako i na same procese. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se sasvim sigurno razgovaralo, a koji u dobroj mjeri mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj, koji veoma precizno opisuje situaciju, jasno imenuje krivce ali i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način i pravovremeno, iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti UN, objavljen je, te ga je svijet imao priliku vidjeti, što je veoma važno. Čini se da su se upravo nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile, te je pokrenuta silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, a onda i iz Londona te na kraju i Berlina. Schmith je tako, odmah nakon posjete BiH od strane Cholleta i  Escobara, odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija koju treba posjetiti, te na taj način dodatno osigurati da Vašington, London i Berlin govore jednim jezikom i funkcionišu maksimalno složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

MONITOR: Godinama se sa svjetskih adresa, čiji su predstavnici bili svjedoci ali i kreatori „Dejtona“, sugeriše da bi trebalo izraditi novi sporazum, nekakav „Dejton dva“. Ima i onih koji su protiv. Vi ste pominjali Aneks četiri Sporazuma kao aktuelan?

ČARKADŽIĆ: Iskren da budem nisam imao priliku da vidim da neko od kredibilnih, visoko pozicioniranih dužnosnika admistracija zemalja potpisnica Dejtona poziva na pravljenje, kako ste rekli, novog sporazuma, tj. Dejtona dva. Naime, to nije moguće iz jednog jednostavnog razloga – BiH je suverena država, te nije moguća bilo kakva međunarodna konferencija ili nešto slično na kojoj bi bilo ko donosio odluke o njenom, primjera radi, novom unutarnjem ustrojstvu, ili bilo čemu što je vezano za njenu suverenost i nezavisnost i o čemu svaka država sama odlučuje. BiH ima svoje organe, institucije, i oni su jedina instanca koja se za to pita, i tako će ostati.

Slijedom toga, Dejton nije moguće mijenjati više na taj način, te on tako nije mijenjan ni slovo od svog stupanja na snagu. Tvrdnje da je mijenjan jednostavno nisu tačne, te se narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira u javnosti s namjerom da se opravda ovaj retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo.

Sve što je u proteklih 26 godina učinjeno u BiH, učinjeno je isključivo u skladu sa Dejtonom, i/ili na osnovu njega, pa tako i u skladu i na osnovu njegovog Anexa IV – Ustava BiH, koji također nije mijenjan nikada, osim što je u njega ugrađen amandman o statusu Brčko Distrikta BiH.

Naime, iako često u javnosti čujemo suprotno, eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona. Razlog je jednostavan. Sam Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se može mijenjati i jasno piše kako. Dakle, s obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile izmjenu Dejtona. Oni koji tvrde suprotno, tvrde to jer ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalnu državu, te koriste „argument” da je izmjena Ustava i rušenje Dejtona. Ali, ono što jeste moguće, a na šta je i Schmith upozorio u svom izvještaju, je da Dejton, pod određenim okolnostima može prestati da važi, što bi značilo povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Rusija je na različite načine prisutna i uticajna na Zapadnom Balkanu. I NATO je uveliko na istom terenu. Koliko bi bilo opasno za ove zemlje ako bi one postale evropska zona novog Hladnog rata?

ČARKADŽIĆ: Nakon imenovanja Schmitha, geopolitička borba koja se već duže vrijeme vodi u Bosni i Hercegovini i oko nje, postala je potpuno otvorena i svima vidljiva i jasna. Imamo jasno iskristalisane stavove, ciljeve i interese, s jedne strane, prije svega Moskve, a s druge, Vašingtona i NATO-a. Moskvi je primarni cilj održavanje statusa quo, ali problem s tim u vezi koji, paradoksalno, može ići i u pravcu koji Rusiji ne odgovora, je što je priroda stausa quo, između ostalog, da se, ukoliko potraje, a u BiH traje već jako dugo, prije ili kasnije izrodi ovo što imamo trenutno, a što ima potencijal da ugrozi stabilnost kako BiH, tako i šire.

U tom slučaju, a u vojnom smislu, samo NATO bi imao mogućnost da interveniše ovdje, i niko drugi.

Interesi SAD-a, NATO-a i EU razvojem situacije u ovom momentu direktno su ugroženi, jer se radi o geopolitičkom i geostrateškom prostoru koji je duboko u njihovoj zoni interesa, i to je primarni razlog pojačane diplomatske ofanzive kojoj svjedočimo, a koja će se, ukoliko bude potrebno, pretvoriti i u konkretne poteze – od uvođenja sankcija do pojačanog vojnog prisustva.

U kontekstu borbe geopolitičkih sila na Balkanu, treba napomenuti da je do sada svaku bitku na tom području Moskva izgubila. Tu primarno mislim na, i pored otvorenih pokušaja Rusije da se to spriječi, ulazak prvo Crne Gore, a onda i S. Makedonije u NATO. U tim državama, iako i dalje postoje, u najvećoj mjeri su uklonjenje ili marginalizovane političke snage koje su igrale na strani interesa Rusije, što će se, bez obzira koliko su one trenutno jake u BiH, i u njoj sa njima isto desiti.

MONITOR: Može li se očekivati od nove njemačke vlade – a već je izvjesno da će SPD ići sa Zelenima i Liberalima u njeno sastavljanje – da  pojača pritisak na ovdašnje stabilokratije i „balkanske prinčeve“?

ČARKADŽIĆ: Višegodišnja vladavina Angele Merkel poklapa se sa vremenom, prvo stagnacije, a zatim i početka retrogradnih procesa u BiH, koji su ojačali snage koje ne žele napredak ka EU, te je sve na kraju kulminiralo ovim što imamo sada. U isto vrijeme, Crna Gora i Srbija nisu napredovale, a one države koje su napravile značajne pomake i ispunile uslove za početak pregovora, S. Makedonija i Albanija, brutalno su izigrane od strane Brisela. Dakle, teško da može biti lošije kada se radi o djelovanju i kredibilnosti EU u regionu.

S druge strane, grupacija stranaka koje će po svemu sudeći formirati većinu u Njemačkoj, na čelu sa kancelarom Sholzom, u svom obimnom koalicionom programu čitav jedan dio posvećuje djelovanju na Zapadnom Balkanu. Tako se pored podrške pristupu tih zemalja EU, jasno poziva na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom, te podržavaju napori da se postigne trajni mir u Bosni i Hercegovini, zasnovan na očuvanju teritorijalnog integriteta i prevazilaženju etničkih podjela. Ja nemam sumnju da će nova vlada u Njemačkoj zaista raditi na navedenom, ali kada se radi o uticaju Njemačke na politike EU u svakom smislu, problem koji bi se mogao pojaviti je pitanje liderstva, gdje se Makron pokušava nametnuti kao broj jedan. Dakle, bez obzira na stav SPD-a, Zelenih i Liberala spram načina rješavanja problema na Balkanu, i njihovu odlučnost, prethodno će se Njemačka morati izboriti da održi nivo uticaja koji je imala u vrijeme Angele Merkel što bi moglo potrajati, a situacija u regionu zahtijeva brzu i efektnu reakciju.

MONITOR: Imaju li građanke i građani ovog našeg dijela Evrope potrebe, snage i mogućnosti da sami pokrenu progresivne promjene?

ČARKADŽIĆ: Potreba imaju napretek, dok je i nezadovljsto veliko, te bi gledajući tako na stvari logično bilo da upravo građani budu ti koji će na sve demokratski dostupne i dozvoljene načine, pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to se ne dešava dugi niz godina nigdje. Jako puno je razloga tome, a jedan od ključnih je što taj rastući balon nezadovljstva ima jedan izduvni ventil a to su granice naših država. Naime, većina ljudi se na kraju odluči da to nakupljeno nezadovljstvo ispolji na način da jednostavno napusti zemlju, i bilo koga ko se odluči da tako „riješi” stvari, nije moguće osuđivati. Kada se radi o političkim alternativama, dugogodišnja vladavina manje ili viših istih političkih partija, a uz ovakvo loše stanje u društvu, sama za sebe govori o njihovoj sposobnosti da zaista budu doživljene i prepoznate od strane građana kao politička alternativa.

Višeslojan je odnos Dodika i Vučića

MONITOR: Kako vidite vezu Milorada Dodika i zvaničnog Beograda? Da li Dodik iz Beograda „crpi svoje ideje“ i dobija podršku za saradnju sa Draganom Čovićem i zvaničnim Zagrebom?

ČARKADŽIĆ: Nije moguće u par rečenica opisati odnos Dodika i zvaničnog Beograda, jer je on veoma složen, višeslojan i u posljednje vrijeme daje jasne nagovještaje nadolazećih problema u tom smislu.

Naime, nema sumnje da je Dodik, za određene stvari i poteze koje je do sada vukao, imao podršku Beograda, ali ovo što sada radi, a pogotovo što najavljuje da će uraditi, ne vidim kako može biti išta drugo sem težak balast na leđima Vučića. S tim u vezi, več čujemo sve više glasova iz Brisela, ali i SAD-a koji optužuju predsjednika Srbije da je, pored Moskve, i on taj koji podržava namjere Dodika da uruši i sam Dejton, a time i direktno ugrozi stabilnost ne samo BiH, već i čitavog regiona. To su veoma teške optužbe sa kojima će se, ukoliko se jasno od Dodika ne distancira, predsjednik Srbije sve češće suočavati ali, u zavisnosti od toga koliko će Dodik daleko ići, i potencijalno suočiti sa političkim, ali i ekonomskim posljedicama. Da je Vučić svjestan svega, svjedoči i činjenica da, primjera radi, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje legitimitet Schmitha kao visokog predstavnika, što je jedan od indikatora da nije spreman do kraja pratiti avanture Milorada Dodika. Sasvim je jasno da će, ukoliko Dodik ispuni najavljeno, u prvom redu ugroziti Republiku Srpsku, te smatram da će, ako se stvari nastave tim putem, Vučić između ličnih interesa Dodika i interesa Republike Srpske, ali i u krajnjoj liniji i građana i same države Srbije, na kraju izabrati ovo drugo.

No, ni tu stvari nisu jednostavne, jer se već izvjesno vrijeme čini da je uticaj Moskve na Dodika veći nego što je Vučićev, te bi tako, okrećući leđa namjerama Dodika, Vučić na određeni način mogao doći u sukob sa interesima Ruske Federacije.

Hrvatska također igra svoju igru u BiH, u kojoj nastoji da, iako je članica EU te potpisnica 14 prioriteta iz Mišljenja EK o članstvu BiH u EU, svojim uticajem u Briselu isposluje da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH koje su u potunosti u suprotnosti sa onim što je BiH naloženo da radi u navedenom, i za BiH obavezujućem briselskom dokumentu. Hrvatska tako lobira da te i takve izmjene idu u pravcu dalje etnicizacije ustavno-pravnog sistema BiH, što je jasan put u formiranje trećeg entiteta. Sve skupa, naravno, proces je čiji je lider predsjenik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji skupa sa zvaničnim Zagrebom, te pojedinim političkim centrima moći u EU koristi jednu vrstu talačke krize u koju je Dodik doveo BiH, da bi se u takvoj jednoj atmosferi prijetnji i pritisaka, između ostalog, isposlovale izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH. Odatle je i jasno zašto nismo čuli bilo kakvu jasnu i nedvosmislenu vrstu osuda od strane Čoviča ovoga što Dodik radi. Zvanični Zagreb ne poziva na sankcije, dok istovremeno predsjednik Milanović prima u Zagrebu Dodika kao da se ništa ne dešava, pokušavajući tako, pored ostalog, da mu povrati potpuno urušeni diplomatski kredibilitet.

Uz sve to, Milanović se i čudi zaključku zapadnih diplomata da je Dodik najveći problem u BiH. „Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata” izjavio je tako skoro Milanović, pitajući se „zašto se spominje Dodika”, te ustvrdivši da se „s Dodikom dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne.”

EU nije sposobna da zaštiti svoje interese na Balkanu

MONITOR: Smatrate da je EU nedovoljno aktivna u BiH?

ČARKADŽIĆ: Ne radi se, mislim, o neaktivnosti, već prije o nesposobnosti EU da u prvom redu artikuliše, a zatim i zaštiti svoje lične interese na Zapadnom Balkanu, a to su, prije svega, stabilnost, a onda i prosperitet balkanskih zemalja gdje je dosljedno provođenje i implementiranje reformi na njihovom putu ka EU ključna stvar. Najslabiji stub EU je njena vanjska politika, koja defakto u praktičnom smislu ne postoji, što se nebrojeno puta pokazalo ne samo na Balkanu već i prema nekim drugim kriznim situacijama u svijetu. To EU čini geopolitičkim patuljkom i lakim plijenom geopolitičkih sila poput Kine ili Rusije, što je jedna od najvećih opasnosti po sam opstanak EU.

Tako je u nemogućnosti izgradnje, artikulisanja i primjene čvrstog stava spram Zapadnog Balkana, Brisel godinama, idući linijom manjeg otpora, konstantno poklanjao kredibilnost političkim faktorima na Balkanu koji to, realno, nisu bili zaslužili, pri čemu je EU jedino bilo bitno da se stvari ne talasaju i da se ispuni forma a ne suština. To je, između ostalog, dovelo do jačanja retrogradnih snaga u regionu, a posebno u BiH, te je ovo što imamo sada faktički bilo neizbježno da se desi. Da ne bude zabune, naravno da su glavni krivci za stanje većina domaćih političkih aktera, ali je odgovornost i EU nesumnjiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari