Povežite se sa nama

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promijenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Da budemo precizni, rekao sam da u formalnom smislu, misija OHR-a kao takva nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na samoj toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Podsjetiću da je gospodin Scmith imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti o tom pitanju, te da nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjednosti o tome očituje, niti se, i to treba reći, bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

S obzirom na to da je već dugi niz godina Rusija izdvajala mišljenje o svim zaključcima koje je PIK donosio, izražavala jasno protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstavnik Valentin Incko svoj posao obavljao bez ikakve podrške Ruske Federacije.

Stoga je potpuno očekivano bilo da Moskva pokuša spriječiti imenovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, legalno izabranog visokog predstavnika, maksimalno koristeći svoj veto u Savjetu bezbjednosti UN s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabi one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju.

No, uprkos svemu, OHR, skupa sa Bonskim ovlastima, i dalje je u BiH i tu će ostati sve dok za tim bude bilo potrebe.

Tako, ne vidim da je sprječavanje Schmitha da zvanično predstavi svoj izvještaj na Savjetu bezbjednosti moglo dati bilo kakav poseban podsticaj vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj, ali, s druge strane, njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje prijeko potreban u BiH. Dakle, paradoksalno, upravo oni koji traže njeno gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Kada se radi o konkretnim potezima, njih nije bilo puno, ali u tom smislu treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa zaštitom funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Visoki predstavnik učinio je to na jedan tih, ali veoma učinkovit način. Inače, njegov dosadašnji rad upravo i karakteriše primjena tihe diplomatije. Schmith je tako u proteklih par mjeseci razgovarao manje-više sa svim političarima u regionu ali i u svijetu, za koje smatra da na različite načine imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH, a time i na njihovo ponašanje, te tako i na same procese. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se sasvim sigurno razgovaralo, a koji u dobroj mjeri mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj, koji veoma precizno opisuje situaciju, jasno imenuje krivce ali i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način i pravovremeno, iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti UN, objavljen je, te ga je svijet imao priliku vidjeti, što je veoma važno. Čini se da su se upravo nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile, te je pokrenuta silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, a onda i iz Londona te na kraju i Berlina. Schmith je tako, odmah nakon posjete BiH od strane Cholleta i  Escobara, odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija koju treba posjetiti, te na taj način dodatno osigurati da Vašington, London i Berlin govore jednim jezikom i funkcionišu maksimalno složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

MONITOR: Godinama se sa svjetskih adresa, čiji su predstavnici bili svjedoci ali i kreatori „Dejtona“, sugeriše da bi trebalo izraditi novi sporazum, nekakav „Dejton dva“. Ima i onih koji su protiv. Vi ste pominjali Aneks četiri Sporazuma kao aktuelan?

ČARKADŽIĆ: Iskren da budem nisam imao priliku da vidim da neko od kredibilnih, visoko pozicioniranih dužnosnika admistracija zemalja potpisnica Dejtona poziva na pravljenje, kako ste rekli, novog sporazuma, tj. Dejtona dva. Naime, to nije moguće iz jednog jednostavnog razloga – BiH je suverena država, te nije moguća bilo kakva međunarodna konferencija ili nešto slično na kojoj bi bilo ko donosio odluke o njenom, primjera radi, novom unutarnjem ustrojstvu, ili bilo čemu što je vezano za njenu suverenost i nezavisnost i o čemu svaka država sama odlučuje. BiH ima svoje organe, institucije, i oni su jedina instanca koja se za to pita, i tako će ostati.

Slijedom toga, Dejton nije moguće mijenjati više na taj način, te on tako nije mijenjan ni slovo od svog stupanja na snagu. Tvrdnje da je mijenjan jednostavno nisu tačne, te se narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira u javnosti s namjerom da se opravda ovaj retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo.

Sve što je u proteklih 26 godina učinjeno u BiH, učinjeno je isključivo u skladu sa Dejtonom, i/ili na osnovu njega, pa tako i u skladu i na osnovu njegovog Anexa IV – Ustava BiH, koji također nije mijenjan nikada, osim što je u njega ugrađen amandman o statusu Brčko Distrikta BiH.

Naime, iako često u javnosti čujemo suprotno, eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona. Razlog je jednostavan. Sam Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se može mijenjati i jasno piše kako. Dakle, s obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile izmjenu Dejtona. Oni koji tvrde suprotno, tvrde to jer ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalnu državu, te koriste „argument” da je izmjena Ustava i rušenje Dejtona. Ali, ono što jeste moguće, a na šta je i Schmith upozorio u svom izvještaju, je da Dejton, pod određenim okolnostima može prestati da važi, što bi značilo povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Rusija je na različite načine prisutna i uticajna na Zapadnom Balkanu. I NATO je uveliko na istom terenu. Koliko bi bilo opasno za ove zemlje ako bi one postale evropska zona novog Hladnog rata?

ČARKADŽIĆ: Nakon imenovanja Schmitha, geopolitička borba koja se već duže vrijeme vodi u Bosni i Hercegovini i oko nje, postala je potpuno otvorena i svima vidljiva i jasna. Imamo jasno iskristalisane stavove, ciljeve i interese, s jedne strane, prije svega Moskve, a s druge, Vašingtona i NATO-a. Moskvi je primarni cilj održavanje statusa quo, ali problem s tim u vezi koji, paradoksalno, može ići i u pravcu koji Rusiji ne odgovora, je što je priroda stausa quo, između ostalog, da se, ukoliko potraje, a u BiH traje već jako dugo, prije ili kasnije izrodi ovo što imamo trenutno, a što ima potencijal da ugrozi stabilnost kako BiH, tako i šire.

U tom slučaju, a u vojnom smislu, samo NATO bi imao mogućnost da interveniše ovdje, i niko drugi.

Interesi SAD-a, NATO-a i EU razvojem situacije u ovom momentu direktno su ugroženi, jer se radi o geopolitičkom i geostrateškom prostoru koji je duboko u njihovoj zoni interesa, i to je primarni razlog pojačane diplomatske ofanzive kojoj svjedočimo, a koja će se, ukoliko bude potrebno, pretvoriti i u konkretne poteze – od uvođenja sankcija do pojačanog vojnog prisustva.

U kontekstu borbe geopolitičkih sila na Balkanu, treba napomenuti da je do sada svaku bitku na tom području Moskva izgubila. Tu primarno mislim na, i pored otvorenih pokušaja Rusije da se to spriječi, ulazak prvo Crne Gore, a onda i S. Makedonije u NATO. U tim državama, iako i dalje postoje, u najvećoj mjeri su uklonjenje ili marginalizovane političke snage koje su igrale na strani interesa Rusije, što će se, bez obzira koliko su one trenutno jake u BiH, i u njoj sa njima isto desiti.

MONITOR: Može li se očekivati od nove njemačke vlade – a već je izvjesno da će SPD ići sa Zelenima i Liberalima u njeno sastavljanje – da  pojača pritisak na ovdašnje stabilokratije i „balkanske prinčeve“?

ČARKADŽIĆ: Višegodišnja vladavina Angele Merkel poklapa se sa vremenom, prvo stagnacije, a zatim i početka retrogradnih procesa u BiH, koji su ojačali snage koje ne žele napredak ka EU, te je sve na kraju kulminiralo ovim što imamo sada. U isto vrijeme, Crna Gora i Srbija nisu napredovale, a one države koje su napravile značajne pomake i ispunile uslove za početak pregovora, S. Makedonija i Albanija, brutalno su izigrane od strane Brisela. Dakle, teško da može biti lošije kada se radi o djelovanju i kredibilnosti EU u regionu.

S druge strane, grupacija stranaka koje će po svemu sudeći formirati većinu u Njemačkoj, na čelu sa kancelarom Sholzom, u svom obimnom koalicionom programu čitav jedan dio posvećuje djelovanju na Zapadnom Balkanu. Tako se pored podrške pristupu tih zemalja EU, jasno poziva na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom, te podržavaju napori da se postigne trajni mir u Bosni i Hercegovini, zasnovan na očuvanju teritorijalnog integriteta i prevazilaženju etničkih podjela. Ja nemam sumnju da će nova vlada u Njemačkoj zaista raditi na navedenom, ali kada se radi o uticaju Njemačke na politike EU u svakom smislu, problem koji bi se mogao pojaviti je pitanje liderstva, gdje se Makron pokušava nametnuti kao broj jedan. Dakle, bez obzira na stav SPD-a, Zelenih i Liberala spram načina rješavanja problema na Balkanu, i njihovu odlučnost, prethodno će se Njemačka morati izboriti da održi nivo uticaja koji je imala u vrijeme Angele Merkel što bi moglo potrajati, a situacija u regionu zahtijeva brzu i efektnu reakciju.

MONITOR: Imaju li građanke i građani ovog našeg dijela Evrope potrebe, snage i mogućnosti da sami pokrenu progresivne promjene?

ČARKADŽIĆ: Potreba imaju napretek, dok je i nezadovljsto veliko, te bi gledajući tako na stvari logično bilo da upravo građani budu ti koji će na sve demokratski dostupne i dozvoljene načine, pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to se ne dešava dugi niz godina nigdje. Jako puno je razloga tome, a jedan od ključnih je što taj rastući balon nezadovljstva ima jedan izduvni ventil a to su granice naših država. Naime, većina ljudi se na kraju odluči da to nakupljeno nezadovljstvo ispolji na način da jednostavno napusti zemlju, i bilo koga ko se odluči da tako „riješi” stvari, nije moguće osuđivati. Kada se radi o političkim alternativama, dugogodišnja vladavina manje ili viših istih političkih partija, a uz ovakvo loše stanje u društvu, sama za sebe govori o njihovoj sposobnosti da zaista budu doživljene i prepoznate od strane građana kao politička alternativa.

 

Višeslojan je odnos Dodika i Vučića

MONITOR: Kako vidite vezu Milorada Dodika i zvaničnog Beograda? Da li Dodik iz Beograda „crpi svoje ideje“ i dobija podršku za saradnju sa Draganom Čovićem i zvaničnim Zagrebom?

ČARKADŽIĆ: Nije moguće u par rečenica opisati odnos Dodika i zvaničnog Beograda, jer je on veoma složen, višeslojan i u posljednje vrijeme daje jasne nagovještaje nadolazećih problema u tom smislu.

Naime, nema sumnje da je Dodik, za određene stvari i poteze koje je do sada vukao, imao podršku Beograda, ali ovo što sada radi, a pogotovo što najavljuje da će uraditi, ne vidim kako može biti išta drugo sem težak balast na leđima Vučića. S tim u vezi, več čujemo sve više glasova iz Brisela, ali i SAD-a koji optužuju predsjednika Srbije da je, pored Moskve, i on taj koji podržava namjere Dodika da uruši i sam Dejton, a time i direktno ugrozi stabilnost ne samo BiH, već i čitavog regiona. To su veoma teške optužbe sa kojima će se, ukoliko se jasno od Dodika ne distancira, predsjednik Srbije sve češće suočavati ali, u zavisnosti od toga koliko će Dodik daleko ići, i potencijalno suočiti sa političkim, ali i ekonomskim posljedicama. Da je Vučić svjestan svega, svjedoči i činjenica da, primjera radi, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje legitimitet Schmitha kao visokog predstavnika, što je jedan od indikatora da nije spreman do kraja pratiti avanture Milorada Dodika. Sasvim je jasno da će, ukoliko Dodik ispuni najavljeno, u prvom redu ugroziti Republiku Srpsku, te smatram da će, ako se stvari nastave tim putem, Vučić između ličnih interesa Dodika i interesa Republike Srpske, ali i u krajnjoj liniji i građana i same države Srbije, na kraju izabrati ovo drugo.

No, ni tu stvari nisu jednostavne, jer se već izvjesno vrijeme čini da je uticaj Moskve na Dodika veći nego što je Vučićev, te bi tako, okrećući leđa namjerama Dodika, Vučić na određeni način mogao doći u sukob sa interesima Ruske Federacije.

Hrvatska također igra svoju igru u BiH, u kojoj nastoji da, iako je članica EU te potpisnica 14 prioriteta iz Mišljenja EK o članstvu BiH u EU, svojim uticajem u Briselu isposluje da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH koje su u potunosti u suprotnosti sa onim što je BiH naloženo da radi u navedenom, i za BiH obavezujućem briselskom dokumentu. Hrvatska tako lobira da te i takve izmjene idu u pravcu dalje etnicizacije ustavno-pravnog sistema BiH, što je jasan put u formiranje trećeg entiteta. Sve skupa, naravno, proces je čiji je lider predsjenik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji skupa sa zvaničnim Zagrebom, te pojedinim političkim centrima moći u EU koristi jednu vrstu talačke krize u koju je Dodik doveo BiH, da bi se u takvoj jednoj atmosferi prijetnji i pritisaka, između ostalog, isposlovale izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH. Odatle je i jasno zašto nismo čuli bilo kakvu jasnu i nedvosmislenu vrstu osuda od strane Čoviča ovoga što Dodik radi. Zvanični Zagreb ne poziva na sankcije, dok istovremeno predsjednik Milanović prima u Zagrebu Dodika kao da se ništa ne dešava, pokušavajući tako, pored ostalog, da mu povrati potpuno urušeni diplomatski kredibilitet.

Uz sve to, Milanović se i čudi zaključku zapadnih diplomata da je Dodik najveći problem u BiH. „Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata” izjavio je tako skoro Milanović, pitajući se „zašto se spominje Dodika”, te ustvrdivši da se „s Dodikom dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne.”

 

EU nije sposobna da zaštiti svoje interese na Balkanu

MONITOR: Smatrate da je EU nedovoljno aktivna u BiH?

ČARKADŽIĆ: Ne radi se, mislim, o neaktivnosti, već prije o nesposobnosti EU da u prvom redu artikuliše, a zatim i zaštiti svoje lične interese na Zapadnom Balkanu, a to su, prije svega, stabilnost, a onda i prosperitet balkanskih zemalja gdje je dosljedno provođenje i implementiranje reformi na njihovom putu ka EU ključna stvar. Najslabiji stub EU je njena vanjska politika, koja defakto u praktičnom smislu ne postoji, što se nebrojeno puta pokazalo ne samo na Balkanu već i prema nekim drugim kriznim situacijama u svijetu. To EU čini geopolitičkim patuljkom i lakim plijenom geopolitičkih sila poput Kine ili Rusije, što je jedna od najvećih opasnosti po sam opstanak EU.

Tako je u nemogućnosti izgradnje, artikulisanja i primjene čvrstog stava spram Zapadnog Balkana, Brisel godinama, idući linijom manjeg otpora, konstantno poklanjao kredibilnost političkim faktorima na Balkanu koji to, realno, nisu bili zaslužili, pri čemu je EU jedino bilo bitno da se stvari ne talasaju i da se ispuni forma a ne suština. To je, između ostalog, dovelo do jačanja retrogradnih snaga u regionu, a posebno u BiH, te je ovo što imamo sada faktički bilo neizbježno da se desi. Da ne bude zabune, naravno da su glavni krivci za stanje većina domaćih političkih aktera, ali je odgovornost i EU nesumnjiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo