Povežite se sa nama

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

4 godine

na

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promijenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Da budemo precizni, rekao sam da u formalnom smislu, misija OHR-a kao takva nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na samoj toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Podsjetiću da je gospodin Scmith imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti o tom pitanju, te da nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjednosti o tome očituje, niti se, i to treba reći, bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

S obzirom na to da je već dugi niz godina Rusija izdvajala mišljenje o svim zaključcima koje je PIK donosio, izražavala jasno protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstavnik Valentin Incko svoj posao obavljao bez ikakve podrške Ruske Federacije.

Stoga je potpuno očekivano bilo da Moskva pokuša spriječiti imenovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, legalno izabranog visokog predstavnika, maksimalno koristeći svoj veto u Savjetu bezbjednosti UN s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabi one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju.

No, uprkos svemu, OHR, skupa sa Bonskim ovlastima, i dalje je u BiH i tu će ostati sve dok za tim bude bilo potrebe.

Tako, ne vidim da je sprječavanje Schmitha da zvanično predstavi svoj izvještaj na Savjetu bezbjednosti moglo dati bilo kakav poseban podsticaj vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj, ali, s druge strane, njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje prijeko potreban u BiH. Dakle, paradoksalno, upravo oni koji traže njeno gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Kada se radi o konkretnim potezima, njih nije bilo puno, ali u tom smislu treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa zaštitom funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Visoki predstavnik učinio je to na jedan tih, ali veoma učinkovit način. Inače, njegov dosadašnji rad upravo i karakteriše primjena tihe diplomatije. Schmith je tako u proteklih par mjeseci razgovarao manje-više sa svim političarima u regionu ali i u svijetu, za koje smatra da na različite načine imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH, a time i na njihovo ponašanje, te tako i na same procese. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se sasvim sigurno razgovaralo, a koji u dobroj mjeri mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj, koji veoma precizno opisuje situaciju, jasno imenuje krivce ali i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način i pravovremeno, iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti UN, objavljen je, te ga je svijet imao priliku vidjeti, što je veoma važno. Čini se da su se upravo nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile, te je pokrenuta silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, a onda i iz Londona te na kraju i Berlina. Schmith je tako, odmah nakon posjete BiH od strane Cholleta i  Escobara, odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija koju treba posjetiti, te na taj način dodatno osigurati da Vašington, London i Berlin govore jednim jezikom i funkcionišu maksimalno složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

MONITOR: Godinama se sa svjetskih adresa, čiji su predstavnici bili svjedoci ali i kreatori „Dejtona“, sugeriše da bi trebalo izraditi novi sporazum, nekakav „Dejton dva“. Ima i onih koji su protiv. Vi ste pominjali Aneks četiri Sporazuma kao aktuelan?

ČARKADŽIĆ: Iskren da budem nisam imao priliku da vidim da neko od kredibilnih, visoko pozicioniranih dužnosnika admistracija zemalja potpisnica Dejtona poziva na pravljenje, kako ste rekli, novog sporazuma, tj. Dejtona dva. Naime, to nije moguće iz jednog jednostavnog razloga – BiH je suverena država, te nije moguća bilo kakva međunarodna konferencija ili nešto slično na kojoj bi bilo ko donosio odluke o njenom, primjera radi, novom unutarnjem ustrojstvu, ili bilo čemu što je vezano za njenu suverenost i nezavisnost i o čemu svaka država sama odlučuje. BiH ima svoje organe, institucije, i oni su jedina instanca koja se za to pita, i tako će ostati.

Slijedom toga, Dejton nije moguće mijenjati više na taj način, te on tako nije mijenjan ni slovo od svog stupanja na snagu. Tvrdnje da je mijenjan jednostavno nisu tačne, te se narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira u javnosti s namjerom da se opravda ovaj retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo.

Sve što je u proteklih 26 godina učinjeno u BiH, učinjeno je isključivo u skladu sa Dejtonom, i/ili na osnovu njega, pa tako i u skladu i na osnovu njegovog Anexa IV – Ustava BiH, koji također nije mijenjan nikada, osim što je u njega ugrađen amandman o statusu Brčko Distrikta BiH.

Naime, iako često u javnosti čujemo suprotno, eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona. Razlog je jednostavan. Sam Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se može mijenjati i jasno piše kako. Dakle, s obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile izmjenu Dejtona. Oni koji tvrde suprotno, tvrde to jer ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalnu državu, te koriste „argument” da je izmjena Ustava i rušenje Dejtona. Ali, ono što jeste moguće, a na šta je i Schmith upozorio u svom izvještaju, je da Dejton, pod određenim okolnostima može prestati da važi, što bi značilo povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Rusija je na različite načine prisutna i uticajna na Zapadnom Balkanu. I NATO je uveliko na istom terenu. Koliko bi bilo opasno za ove zemlje ako bi one postale evropska zona novog Hladnog rata?

ČARKADŽIĆ: Nakon imenovanja Schmitha, geopolitička borba koja se već duže vrijeme vodi u Bosni i Hercegovini i oko nje, postala je potpuno otvorena i svima vidljiva i jasna. Imamo jasno iskristalisane stavove, ciljeve i interese, s jedne strane, prije svega Moskve, a s druge, Vašingtona i NATO-a. Moskvi je primarni cilj održavanje statusa quo, ali problem s tim u vezi koji, paradoksalno, može ići i u pravcu koji Rusiji ne odgovora, je što je priroda stausa quo, između ostalog, da se, ukoliko potraje, a u BiH traje već jako dugo, prije ili kasnije izrodi ovo što imamo trenutno, a što ima potencijal da ugrozi stabilnost kako BiH, tako i šire.

U tom slučaju, a u vojnom smislu, samo NATO bi imao mogućnost da interveniše ovdje, i niko drugi.

Interesi SAD-a, NATO-a i EU razvojem situacije u ovom momentu direktno su ugroženi, jer se radi o geopolitičkom i geostrateškom prostoru koji je duboko u njihovoj zoni interesa, i to je primarni razlog pojačane diplomatske ofanzive kojoj svjedočimo, a koja će se, ukoliko bude potrebno, pretvoriti i u konkretne poteze – od uvođenja sankcija do pojačanog vojnog prisustva.

U kontekstu borbe geopolitičkih sila na Balkanu, treba napomenuti da je do sada svaku bitku na tom području Moskva izgubila. Tu primarno mislim na, i pored otvorenih pokušaja Rusije da se to spriječi, ulazak prvo Crne Gore, a onda i S. Makedonije u NATO. U tim državama, iako i dalje postoje, u najvećoj mjeri su uklonjenje ili marginalizovane političke snage koje su igrale na strani interesa Rusije, što će se, bez obzira koliko su one trenutno jake u BiH, i u njoj sa njima isto desiti.

MONITOR: Može li se očekivati od nove njemačke vlade – a već je izvjesno da će SPD ići sa Zelenima i Liberalima u njeno sastavljanje – da  pojača pritisak na ovdašnje stabilokratije i „balkanske prinčeve“?

ČARKADŽIĆ: Višegodišnja vladavina Angele Merkel poklapa se sa vremenom, prvo stagnacije, a zatim i početka retrogradnih procesa u BiH, koji su ojačali snage koje ne žele napredak ka EU, te je sve na kraju kulminiralo ovim što imamo sada. U isto vrijeme, Crna Gora i Srbija nisu napredovale, a one države koje su napravile značajne pomake i ispunile uslove za početak pregovora, S. Makedonija i Albanija, brutalno su izigrane od strane Brisela. Dakle, teško da može biti lošije kada se radi o djelovanju i kredibilnosti EU u regionu.

S druge strane, grupacija stranaka koje će po svemu sudeći formirati većinu u Njemačkoj, na čelu sa kancelarom Sholzom, u svom obimnom koalicionom programu čitav jedan dio posvećuje djelovanju na Zapadnom Balkanu. Tako se pored podrške pristupu tih zemalja EU, jasno poziva na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom, te podržavaju napori da se postigne trajni mir u Bosni i Hercegovini, zasnovan na očuvanju teritorijalnog integriteta i prevazilaženju etničkih podjela. Ja nemam sumnju da će nova vlada u Njemačkoj zaista raditi na navedenom, ali kada se radi o uticaju Njemačke na politike EU u svakom smislu, problem koji bi se mogao pojaviti je pitanje liderstva, gdje se Makron pokušava nametnuti kao broj jedan. Dakle, bez obzira na stav SPD-a, Zelenih i Liberala spram načina rješavanja problema na Balkanu, i njihovu odlučnost, prethodno će se Njemačka morati izboriti da održi nivo uticaja koji je imala u vrijeme Angele Merkel što bi moglo potrajati, a situacija u regionu zahtijeva brzu i efektnu reakciju.

MONITOR: Imaju li građanke i građani ovog našeg dijela Evrope potrebe, snage i mogućnosti da sami pokrenu progresivne promjene?

ČARKADŽIĆ: Potreba imaju napretek, dok je i nezadovljsto veliko, te bi gledajući tako na stvari logično bilo da upravo građani budu ti koji će na sve demokratski dostupne i dozvoljene načine, pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to se ne dešava dugi niz godina nigdje. Jako puno je razloga tome, a jedan od ključnih je što taj rastući balon nezadovljstva ima jedan izduvni ventil a to su granice naših država. Naime, većina ljudi se na kraju odluči da to nakupljeno nezadovljstvo ispolji na način da jednostavno napusti zemlju, i bilo koga ko se odluči da tako „riješi” stvari, nije moguće osuđivati. Kada se radi o političkim alternativama, dugogodišnja vladavina manje ili viših istih političkih partija, a uz ovakvo loše stanje u društvu, sama za sebe govori o njihovoj sposobnosti da zaista budu doživljene i prepoznate od strane građana kao politička alternativa.

 

Višeslojan je odnos Dodika i Vučića

MONITOR: Kako vidite vezu Milorada Dodika i zvaničnog Beograda? Da li Dodik iz Beograda „crpi svoje ideje“ i dobija podršku za saradnju sa Draganom Čovićem i zvaničnim Zagrebom?

ČARKADŽIĆ: Nije moguće u par rečenica opisati odnos Dodika i zvaničnog Beograda, jer je on veoma složen, višeslojan i u posljednje vrijeme daje jasne nagovještaje nadolazećih problema u tom smislu.

Naime, nema sumnje da je Dodik, za određene stvari i poteze koje je do sada vukao, imao podršku Beograda, ali ovo što sada radi, a pogotovo što najavljuje da će uraditi, ne vidim kako može biti išta drugo sem težak balast na leđima Vučića. S tim u vezi, več čujemo sve više glasova iz Brisela, ali i SAD-a koji optužuju predsjednika Srbije da je, pored Moskve, i on taj koji podržava namjere Dodika da uruši i sam Dejton, a time i direktno ugrozi stabilnost ne samo BiH, već i čitavog regiona. To su veoma teške optužbe sa kojima će se, ukoliko se jasno od Dodika ne distancira, predsjednik Srbije sve češće suočavati ali, u zavisnosti od toga koliko će Dodik daleko ići, i potencijalno suočiti sa političkim, ali i ekonomskim posljedicama. Da je Vučić svjestan svega, svjedoči i činjenica da, primjera radi, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje legitimitet Schmitha kao visokog predstavnika, što je jedan od indikatora da nije spreman do kraja pratiti avanture Milorada Dodika. Sasvim je jasno da će, ukoliko Dodik ispuni najavljeno, u prvom redu ugroziti Republiku Srpsku, te smatram da će, ako se stvari nastave tim putem, Vučić između ličnih interesa Dodika i interesa Republike Srpske, ali i u krajnjoj liniji i građana i same države Srbije, na kraju izabrati ovo drugo.

No, ni tu stvari nisu jednostavne, jer se već izvjesno vrijeme čini da je uticaj Moskve na Dodika veći nego što je Vučićev, te bi tako, okrećući leđa namjerama Dodika, Vučić na određeni način mogao doći u sukob sa interesima Ruske Federacije.

Hrvatska također igra svoju igru u BiH, u kojoj nastoji da, iako je članica EU te potpisnica 14 prioriteta iz Mišljenja EK o članstvu BiH u EU, svojim uticajem u Briselu isposluje da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH koje su u potunosti u suprotnosti sa onim što je BiH naloženo da radi u navedenom, i za BiH obavezujućem briselskom dokumentu. Hrvatska tako lobira da te i takve izmjene idu u pravcu dalje etnicizacije ustavno-pravnog sistema BiH, što je jasan put u formiranje trećeg entiteta. Sve skupa, naravno, proces je čiji je lider predsjenik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji skupa sa zvaničnim Zagrebom, te pojedinim političkim centrima moći u EU koristi jednu vrstu talačke krize u koju je Dodik doveo BiH, da bi se u takvoj jednoj atmosferi prijetnji i pritisaka, između ostalog, isposlovale izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH. Odatle je i jasno zašto nismo čuli bilo kakvu jasnu i nedvosmislenu vrstu osuda od strane Čoviča ovoga što Dodik radi. Zvanični Zagreb ne poziva na sankcije, dok istovremeno predsjednik Milanović prima u Zagrebu Dodika kao da se ništa ne dešava, pokušavajući tako, pored ostalog, da mu povrati potpuno urušeni diplomatski kredibilitet.

Uz sve to, Milanović se i čudi zaključku zapadnih diplomata da je Dodik najveći problem u BiH. „Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata” izjavio je tako skoro Milanović, pitajući se „zašto se spominje Dodika”, te ustvrdivši da se „s Dodikom dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne.”

 

EU nije sposobna da zaštiti svoje interese na Balkanu

MONITOR: Smatrate da je EU nedovoljno aktivna u BiH?

ČARKADŽIĆ: Ne radi se, mislim, o neaktivnosti, već prije o nesposobnosti EU da u prvom redu artikuliše, a zatim i zaštiti svoje lične interese na Zapadnom Balkanu, a to su, prije svega, stabilnost, a onda i prosperitet balkanskih zemalja gdje je dosljedno provođenje i implementiranje reformi na njihovom putu ka EU ključna stvar. Najslabiji stub EU je njena vanjska politika, koja defakto u praktičnom smislu ne postoji, što se nebrojeno puta pokazalo ne samo na Balkanu već i prema nekim drugim kriznim situacijama u svijetu. To EU čini geopolitičkim patuljkom i lakim plijenom geopolitičkih sila poput Kine ili Rusije, što je jedna od najvećih opasnosti po sam opstanak EU.

Tako je u nemogućnosti izgradnje, artikulisanja i primjene čvrstog stava spram Zapadnog Balkana, Brisel godinama, idući linijom manjeg otpora, konstantno poklanjao kredibilnost političkim faktorima na Balkanu koji to, realno, nisu bili zaslužili, pri čemu je EU jedino bilo bitno da se stvari ne talasaju i da se ispuni forma a ne suština. To je, između ostalog, dovelo do jačanja retrogradnih snaga u regionu, a posebno u BiH, te je ovo što imamo sada faktički bilo neizbježno da se desi. Da ne bude zabune, naravno da su glavni krivci za stanje većina domaćih političkih aktera, ali je odgovornost i EU nesumnjiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Partijsko jednoumlje koči izbornu reformu

Objavljeno prije

6 dana

na

7 Juna, 2025

Objavio:

Izborna reforma ne donosi politički profit vladajućim partijskim elitama, a naše vladajuće elite u posljednjih 20 godina nijesu bile pretjerano zainteresovane za promjene koje bi nanijele štetu njihovim partitokratskim obrascima funkcionisanja. Kroz tu vizuru treba gledati sve neuspješne pokušaje izborne reforme u Crnoj Gori

 

MONITOR: Vlast se iznenada sjetila Šavnika i pokušava da završi izbore započete u oktobru 2022. Kako Vam se čini njihova ideja?

KOPRIVICA: Pristup koji podrazumijeva da se sada, nakon dvije godine i sedam mjeseci, okončaju izbori koji su započeti 2022. godine – sam po sebi je izvan svake logike.

Ko išta zna o izborima zna da proces koji je započet 2022. pa eventualno završen 2025. godine ne može biti legalan ni legitiman. Zato analiziranje pojedinačnih predloga koji vode ka takvom rješenju ne doprinosi razjašnjavanju situacije, već je dodatno komplikuje i produbljuje konfuziju.

Zakonska obaveza je jasna – izbori se moraju sprovesti najkasnije sedam dana od dana njihovog poništenja. Ako se to nije desilo ni dvije i po godine nakon toga, onda je cijeli izborni proces nezakonit i ne postoji način da se on “konvalidira” naknadnim glasanjem, bilo da se ono održi za nekoliko dana, mjeseci ili godina.

Postoji niz razloga zbog kojih je apsurdno insistirati na okončanju ovakvog procesa. Prvo, vjerovatno je da su neki birači koji su glasali 2022. godine u međuvremenu preminuli – pa bi mrtvi ljudi odlučivali o tome ko će da vrši vlast. Drugo, određeni broj građana koji su tada glasali u međuvremenu je promijenio prebivalište i sada imaju biračko pravo u drugim opštinama, ali bi njihov glas i dalje određivao ishod izbora jer su neki glasali na biračkim mjestima na kojima su izbori završeni. Treće, društveno-politički kontekst u Crnoj Gori se u međuvremenu radikalno izmijenio – pojavile su se nove političke partije koje sada igraju značajnu ulogu. Dodatno, sve i da se izbori završe ovih dana, njihov rezultat ne bi odražavao stvarnu političku volju građana Šavnika danas, već neku arhaičnu sliku iz prošlosti. Na kraju, čak i da se izbori sada okončaju, odbornici bi do 2029. godine imali mandat za koji su formalno glas dobili još 2022. godine – što je još jedan nonsens u nizu.

MONITOR: Šta je onda put do rješenja Šavničke krize?

KOPRIVICA: CDT je prije više od godinu dana ponudio konkretno rješenje – da se, kroz korišćenje postojećih pravnih mehanizama (prigovora i žalbi), pitanje izbora u Šavniku dovede pred Ustavni sud.

Ta institucija ima ovlašćenja, a vjerujemo i više nego dovoljno pravnih razloga, da poništi cijeli izborni proces i time otvori put za raspisivanje novih, zakonitih izbora.

Nažalost, za ovaj predlog nije bilo sluha ni među vladajućim ni među opozicionim partijama.

Umjesto toga, oni i dalje ostaju ukopani u sitne kalkulacije o broju građana koje su (i jedni i drugi) uspjeli fiktivno “preseliti” u Šavnik 2022. godine. Na taj način drže kao taoce stvarne građane Šavnika i onemogućavaju im da ostvare svoje ustavom zagarantovano pravo da izaberu lokalnu vlast ali i traže razloge za nove “sukobe” koje treba da otvore prostor za nove unosne trgovine.

MONITOR: Opozicija prijeti da će, ukoliko se prijedlog Demokrata usvoji, napustiti Odbor za reformu izbornog zakonodavstva. Uvijek se pronađe razlog da se rad tog Odbora opstruira. Zašto?

KOPRIVICA: Odbor za izbornu reformu za godinu i po postojanja nije uspio da usvoji sopstveni plan rada, niti se makar jedan predlog zakona iz ovog odbora “preselio” u plenum na glasanje. Kad tome dodamo da je ostalo još samo sedam mjeseci za pripremu desetak zakonskih tekstova, mislim da je svakome ko politički promišlja, jasno u kom pravcu ide ta priča.

Izborna reforma ne donosi politički profit vladajućim partijskim elitama, a naše vladajuće elite u posljednjih 20 godina nijesu bile pretjerano zainteresovane za promjene koje bi, makar u teoriji, nanijele štetu njihovim partitokratskim obrascima funkcionisanja.  Kroz tu vizuru treba gledati sve neuspješne pokušaje izborne reforme.

Model opstrukcije ove reforme se svodi na prilično uhodanu formulu njihovog rada – javno zagovaraš reformu, obećevaš “kule i gradove” međunarodnoj zajednici, osnivaš komisije i odbore, a onda radiš sve da to te reforme zapravo i ne dođe. Dodatno, smišljaš dovoljno kreativne mamce za političku trgovinu koja se dešava iza kulisa Odbora za izborne reforme godinama unazad. Nekad je to ime jezika, nekad zakon o slobodi vjeroispovijesti, nekad tzv. zaštita nacionalnih interesa, borba protiv kršenja Ustava, a nekad, jednostavno, iznos novca koje će partije dobiti od države.

Ovi obrasci su, bez obzira na to ko je činio parlamentarnu većinu, bili približno isti uz jednu značajnu razliku – opozicija prije promjena 2020. godine je znala mnogo bolje da iskoristi ovu temu za pritisak na vlast. Ili možda je bolje reći da je, s obzirom na sadašnji odnos prema reformi, znala da kvalitetnije i kreativnije obmanjuje javnost kako ovu reformu zaista želi.

Dakle, vlast tradicionalno ne voli izbornu reformu, ali se oni koji su u opoziciji, različitim žarom bore za nju. Vrijeme će pokazati da li je tradicionalna trgovina nastavljena ili je donijeta odluka da se borba za izbornu reformu “prepusti” civilnom društvu koje o njoj ne odlučuje.

MONITOR: Može li proces EU integracija i eventualni “podsticaj” zapadnih partnera pomoći da ovog puta ta priča ne završi u ćorsokaku?

KOPRIVICA: EU je zaista zainteresovana za uspjeh ove reforme. To je tema mnogobrojnih sastanaka i razgovora kojim CDT prisustvuje. Dakle, ne može se reći da tema nije internacionalizovana i da “stranci” ne shvataju njenu važnost.

Važno je da EU ne dozvoli fingiranje izborne reforme po modelu IBAR zakona kada su oni formalno promijenjeni, a nijesu donijeli nikakav suštinski iskorak. Tačnije, IBAR, koga je politička propaganda vlasti označila simbolom uspjeha i prosperiteta, nije dao konkretne rezultate. I pored toga što smo od visokih predstavnika EU mogli čuti izjave o “impresivnom napretku”, umjesto promjena na bolje, dobili smo usvojene IBAR zakone, koji su se pokazali površnim, a u praksi neprimjenljivim i često besmislenim.

Iako razumijemo potrebu da se daju podstrek i dobra energija reformama, bilo bi pogubno za naš demokratski razvoj da se i izborna reforma od EU i međunarodne zajednice tretira na ovaj IBAR način. Upravo suprotno, ocjena izborne reforme se mora uraditi na osnovu objektivnih kriterijuma i stvarnih koraka naprijed u sprovođenju najvažnijeg procesa u demokratskom društvu.

Ako Skupština Crne Gore ne može ili neće da sama shvati važnost ove teme za razvoj države i društva, nema te EU koja nam u tome može pomoći.

MONITOR: Šta bi ta reforma, zapravo, trebalo da nam donese?

KOPRIVICA: Širok je spektar problematičnih tačaka u našim izborima pa nije ni čudno što se reforma i formalno zove sveobuhvatna.

Njeni ključni djelovi su potreba depolitizacije i profesionalizacije izborne administracije, povećanje transparentnosti, tačnosti i ažurnosti biračkog spiska i registara iz kojih on izvire. Dalje tu su uvođenje otvorenih lista i individualnih kandidatura, izbor organa mjesnih zajednica na izborima, unapređenje sistema zaštite izbornog prava, bolje garancije afirmativne akcije za manjinske zajednice i žene, pristupačnost izbornog procesa osobama s invaliditetom.

Ne smijemo zaboraviti ni medijsko izvještavanje o izborima i nadzor nad njim, miješanje trećih strana, probleme sa finansiranjem kampanja i zloupotrebom javnih resursa, ali i potrebu za unapređenjem demokratske kulture kroz kodekse za fer izbore.

MONITOR: Do sada smo čuli komentare i za i protiv ideje o lokalnim izborima u jednom danu, direktnom izboru predsjednika opština, ali se o otvorenim listama partije nijesu izjašnjavale negativno, sve do skora. Očekujete li da će prihvatiti te prijedloge?

KOPRIVICA: Kao što sam već rekao, vlast traži načine kako da u PR smislu “opere” njihova ranije veoma čvrsta opredjeljenja za reformu. Simboličan primjer su otvorene liste. Oni koji su ih najglasnije zagovarali do 2020. sada se dovijavaju kako da obesmisle ondašnje partijske programe, inicijative i akcije za njihovo uvođenje. Suprotno tome, oni koji su blokirali te procese danas su “sazreli” i misle da je to dobra ideja. Treba biti korektan pa reći da je URA jedina partija i tada i sada koja je koncept otvorenih lista jednako zagovarala.

Opstrukcija će biti, ali mi ćemo se potruditi da svaki građanin i građanka budu veoma svjesni ovog načina djelovanja partija.

MONITOR: Ustavni sud je ponovo doveden na granicu funkcionalnosti. Kome to odgovara?

KOPRIVICA: Prije svega želim da podsjetim da je izbor sudija Ustavnog suda jedan od veoma hvaljenih dometa IBAR-a. I šta smo dobili – veoma sličnu a, ubrzo, moguće i istu situaciju kao ranije, odnosno potencijalnu blokadu.

Veoma je zabrinjavajuća igra koju vlast igra na ovom polju – dobro istrgovati potencijalne kandidate, namaći dvije trećine unutar vlasti i ostaviti sopstvene odluke bez ozbiljne pravne zaštite. A kad se malo prisjetimo kakve su sve odluke donošene u parlamentu (držimo se izbora, npr. neustavno odlaganje lokalnih izbora 2022. godine) nije teško razumjeti da je ovo katastrofalan put.

Opsjednutost stvaranjem dvotrećinske većine unutar vlasti je primjenljiva i na izbornu reformu. Bolje reći to je opcija koju značajan dio vlasti i priželjkuje. U svom razumijevanju demokratije ni sadašnje ni bivše vlasti neće da razumiju da je kvalifikovana većina tu da bi se približavali stavovi vlasti i opozicije, a ne da bi uvodili jednoumlje. Oni koji krenu ovim putem i oni koji daju podršku ovakvim naumima biće odgovorni za sve što može da uslijedi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUKAŠIN OBRADOVIĆ, NOVINAR: Razotkriti trojstvo organizovanog kriminala, službi i politike

Objavljeno prije

6 dana

na

7 Juna, 2025

Objavio:

Bez korijenitih promjena, demontaže ANB i drugih bezbjednosnih aparatura i agentura, nalogodavci i ubice Duška Jovanovića ostaće duboko u zavjetrini nemoći da se uspostavi pravna država. Jer, koliko god zvučalo apsurdno, državne zločince, i tada i sada, štiti – država

 

 

MONITOR: Kako ocjenujete dosadašnji rad Anketnog odbora za crne trojke i napade na intelektualce  u svijetlu obećanja da će se napraviti pomaci u istragama najtežih zločina i prema novinarima? 

OBRADOVIĆ: Nesporno je da treba stalno, iznova razotkrivati nepočinstva koja su činjena u Crnoj Gori u poslednjih nekoliko decenija. To je prošlost sa kojom crnogorsko društvo mora da se suoči jer sa tim preteškim bremenom je teško koračati napred u, kako se ovde uobičajeno kaže, „evropsku budućnost”.

Iako je preuranjeno govoriti o dometima rada Anketnog odbora, za sada, depeesovci i njima bliska političko-policijsko-udbaška garnitura, koji su prirodno najviše zazirali od onog šta će doneti rad ovog parlamentarnog tela, mogu biti zadovoljni, budući da se uglavnom radi o zločinima povezanim sa periodom njihove vladavine.

Ne verujem, a voleo bih da grešim, da će se tu bilo šta promeniti i u budućem radu Anketnog odbora. U prilog tome najbolje svedoči ispitivanje Duška Markovića, bivšeg šefa ANB-a, od koga se mnogo očekivalo, a na kraju dana se pokazalo da, za razliku od Markovića, o ovoj tematici mnogo više zna Milan Paunović, dugogodišnji funkcionera MUP-a i policije.  Da li je to moguće? Naravno da nije ali je očigledno da članovi Odbora nisu znali šta da pitaju Markovića, a on je, za razliku od njih, znao šta da odgovori.

To dovoljno govori o nepripremljenosti, pa i neozbiljnosti članova ovog tela, naročito onih koji su inicirali formiranje Anketnog odbora, jer se pokazalo, baš na primeru Markovića, da poslanici ne raspolažu novim podacima i informacijama koje bi makar ukazivale na neposrednu odgovornost bivšeg direktora ANB-a za neke od zločina počinjenih u njegovom mandatu. Marković je zato vrlo komotno, gotovo bez ogrebotine, prošao kroz saslušanje, a na čitavu ovu ideju je bačena ozbiljna senka sumnje da je formiranje Anketnog odbora zapravo više predstava za široke narodne mase nego li osmišljen proces koji će iznedriti nova saznanja i doneti značajnije efekte u istragama ili eventualnom otkrivanju i kažnjavanju neposrednih počinitelja, a još manje nalogodavaca.

MONITOR: Obilježena je godišnjica ubistva Duška Jovanovića, kako komentarišete istragu u tom slučaju 21 godinu kasnije? 

OBRADOVIĆ: Ubice Duška Jovanović su i danas tu među nama. To ne smemo zaboraviti i moramo stalno ponavljati. Pri tome ne mislim samo na one koji su povukli oroz jer gotovo da nema ubistva novinara, a da nije reč o državnom zločinu. Ubistvo Duška Jovanovića je baš zato ključ ne samo za sva ona pitanja kojima se, između ostalog bavi i Anketni odbor, već i lakmus papir za sve što se dešavalo u vreme kad je stradao urednik Dana, ali, još i više, uznemiravajući pokazatelj aktuelnog stanja u državi.

Na ovom slučaju se očituje moć i nemoć ondašnje i sadašnje države Crne Gore, ali i uticaj mafije tada i danas, iskazuje se stanje u policiji, tužilaštvu i bezbednosnim službama, oslikava se pozicija, zapravo nemoć novinara. I zato je Jovanovićevo stradanje mnogo više od pojedinačnog zločina, a bez razvrgavanja svih aspekata njegovog ubistva Crna Gora neće moći dobiti adekvatan odgovor i na mnoge druge zločine o kojima slušamo ovih dana. Radi se o zapravo o razotkrivanju zločinačkog mehanizma, trojstva koji čine organizovani kriminal, službe i političke strukture. Zato se veoma teško dolazi do istine u ovakvim i sličnim slučajevima, naročito ako imamo državu kakva je bila i kakva jeste Crna Gora.

I zato je tapkanje u mestu kad je reč o ovoj istrazi, po mom mišljenju, opomena svima.Da su oni koji su inspirisali, organizovali, izvršili i, na kraju krajeva, sve ovo vreme prikrivali ovaj zločin, i dalje tu, među nama, veoma uticajni i spremni da ako bude potrebe urade to isto ili nešto još gore.

Sa druge strane, od ubistva je prošla 21 godina, sasvim dovoljno da zločinci pometu svoje tragove. Zato ne znam da li će ovaj zločin biti ipak rasvetljen, ali sam siguran da je istraga oko ubistva Jovanovića najozbiljniji barometar unutrašnjih prilika u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li u regionu imamo nekih primjera gdje su slični zločini riješeni?

OBRADOVIĆ: Na sličan način ubijeni su Slavko Ćuruvija i Ivo Pukanić. I dok je ubistvo vlasnika Nacionala uglavnom razrešeno uz nekoliko i dalje nerasvetljenih rukavaca koji vode direktno do naručioca zločina, slučaj Ćuruvije je poučan primer i za Crnu Goru i pokazuje koliko su dugi pipci raznih centara moći u slučajevima državnih zločina. Kao što je poznato, i pored brojnih dokaza Apelacioni sud u Beogradu, pre više od godinu dana, oslobodio je četvoricu nekadašnjih pripadnika Državne bezbednosti optužbi za učešće u ubistvu Ćuruvije 1999. godine. Zato sam poprilično siguran, da se vratimo na Crnu Goru, bez korenitih promena, demontaže ANB i drugih bezbednosnih aparatura i agentura, nalogodavci i ubice Duška Jovanovića ostaće duboko u zavetrini nemoći da se uspostavi pravna država. Jer, koliko god zvučalo apsurdno, državne zločince, i tada i sada, štiti država, odnosno pojedini njeni delovi koji se poput hidre obnavljaju i regenerišu ukoliko im se ne odseče glava.

MONITOR: Kako bi ocijenili medijsku scenu u Crnoj Gori? 

OBRADOVIĆ: Bilo bi pretenciozno davati neku generalnu ocenu ali, čini mi se, da u velikoj meri medijsku scenu u Crnoj Gori definiše činjenica da je reč o, uslovno rečeno, malom tržištu čiji je marketinški kolač u nesrazmeri sa brojem medija koji postoje i rade. U takvoj situaciji, većina medija u toj svakodnevnoj borbi za opstanak prinuđena je da se prilagođava zahtevima tog tržišta koje, kao i svuda, nije, po pravilu, naklonjeno kvalitetnom, nepristrasnom, istraživačkom novinarstvu. Zato imamo dosta primera jednostranog, navijačkog, tabloidnog novinarstva i to je ono što, uz nekoliko medija čija je uređivačka politika definisana i vođena iz komšiluka, kvari opštu sliku.

Mislim da u takvoj situaciji država mora biti mnogo odgovornija pri raspodeli sredstava pomoći medija i umesto principa ,,svima po malo” mora da stimuliše, pre svega, kvalitetno novinarstvo uz jasne zahteve i kriterijume.

Sa druge strane, oseća se i nedostatak dobro organizovanih novinarskih asocijacija koje bi morale da postignu minimalnu saglasnost oko ključnih pitanja i na taj način utiču na ukupnu medijsku scenu i povećaju svoju ulogu u definisanju opštih uslova za rad medija i novinara.

MONITOR: Da li ima razlike u medijima, izazovima, rizicima u Crnoj Gori i Srbiji? 

OBRADOVIĆ: U ovom trenutku, ogromna je razlika u medijskoj sferi između Srbije i Crne Gore. Autoritarni režim u Beogradu, nervozan zbog političke nestabilnosti, sprovodi nezabeleženu medijsku, političku, ekonomsku, pa i fizičku torturu nad nezavisnim medijima i novinarima koji svojim radom odudaraju od propagandnog fona zvaničnog Beograda.

U tom smislu, medijska scena Crne Gore je daleko ispred Srbije po svim kriterijumima ali u Crnoj Gori ne smeju da zaborave da u Srbiji posle 5. oktobra 2.000 godine niko nije ni sanjao da se mediji i novinari, nakon demokratskog prevrata, mogu naći u poziciji u kojoj su danas . A, ipak, vidite šta se događa i ne samo u Srbiji već i u još mnogim zemljama sa krhkom demokratijom i nevelikom tradicijom u slobodi medija.

MONITOR: Koliko politička scena utiče na medije? Vidite li neki napredak u slobodi medija otkako je došlo do političkih promjena?

OBRADOVIĆ: Političke promene u Crnoj Gori neminovno su dovele i do pozitivnih promena na medijskoj sceni. O tome bolje od mene možete svedočiti vi, novinari Monitora ili Vijesti, kojima se mora odati priznanje za sve ono što su preživeli u prethodnih 30 godina. Tu, za mene, nema spora bez obzira što je i danas moja koleginica Jelena Jovanović pod stalnim policijskim obezbeđenjem ili što se dešava da ,,ugledni” biznismen prebije novinarku Pobjede Anu Raičković. Mi svi ponekad zaboravljamo da je demokratija proces i da je potrebno vreme da se uspostave i poštuju neke civilizacijske regule kad je u pitanju sloboda štampe. To nije nikako alibi za povremene pokušaje da se mediji vrate u poziciju u kojoj su bili pre avgusta 2020. godine. Toga je bilo i biće, ali za slobodu medija se moramo svakodnevno boriti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTALA KOSSEV, SJEVERNA MITROVICA: Srbi na Kosovu promjenu  vlasti u Srbiji priželjkuju duboko u sebi

Objavljeno prije

6 dana

na

7 Juna, 2025

Objavio:

To što je  Vučić izgubio kod Srba sa Kosova oreol patriote i čuvara Srbije, nije umanjilo njegov uticaj na njih. Naprotiv

 

 

MONITOR: Kako vidite postizbornu  krizu na Kosovu?

LAZAREVIĆ: Četiri meseca od izbora za skupštinu Kosova i činjenice da skupština  nije konstituisana, postizborna kriza je postala eufemizam za institucionalnu krizu u kojoj se Kosovo našlo.

. Nijedna stranka nema potrebnu većinu da samostalno formira vladu.Posle više proceduralnih začkoljica  Samoopredeljenje i opozicione stranke sada se spore oko kandidata za predsednika skupštine – potonji ne podržavaju Aljbuljenu Hadžiju koju je predložilo pobedničko Samoopredeljenje, dok oni sa druge strane ne odustaju od njene kandidature.

Krizu komplikuje i to što se novi vanredni izbori ne mogu raspisati dok se ne iscrpe sve mogućnosti za formiranje vlasti u postojećem sazivu, a to podrazumeva upravo izbor predsednika Skupštine i formiranje vlade.

Dakle, osim političke blokade, postoji ustavna praznina jer Ustavni sud nije jasno definisao šta se dešava ako pobednik izbora ne uspe da izabere predsednika Skupštine. Da stvar bude još komplikovanija, takvo pitanje nije upućeno sudu na odlučivanje, kao što se na primer desilo 2014. kada je nakon prvih izbora od jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova u junu, Kosovo dobilo vladu tek u decembru zahvaljujući upravo ustavnom tumačenju, uz krajnji kompromis dve najveće stranke tada (PDK-LDK) i međunarodni pritisak.

MONITOR: Šta su mogućnosti za razrješenje?

LAZAREVIĆ: To je- pre svega, trebalo da bude politički kompromis između glavnih stranaka koji bi omogućio izbor predsednika Skupštine i formiranje vlade; podnošenje zahteva Ustavnom sudu za tumačenje pravne praznine; pritisak međunarodne zajednice- koji je neuporedivo slabiji na Kosovu nego onaj iz 2014.

Iako se Osmani uključila u rešavanje krize-a  ona će to moći da raspiše izbore samo nakon što se iscrpe svi pokušaji formiranja vlade u postojećem sazivu. Dakle, čini se da bez obraćanja Ustavnom sudu nema izlaza. Ili zakulisnim trgovinama za još četiri „tajna“ glasa.

MONITOR: Koliko su akcije-za koje se smatra da dolaze iz Beograda-kao ona u Banjskoj, ali i poziv da Srbi izađu iz kosovskih institucija, olakšale vladi u Prištini da ima izgovor i situaciju u kojoj može da se „obračuna“ sa srpskom manjinom?

LAZAREVIĆ: Mislim da sam sve rekla u prethodnom odgovoru.

MONITOR: Dio  kosovskih Srba-posebno opoziciono orijentisane partije i organizacije, podržale su studentske proteste. U kojoj se mjeri među Srbima na Kosovu priželjkuje promjena vlasti u Srbiji i šta oni očekuju od te promjene?

LAZAREVIĆ: Srbi na Kosovu promenu priželjkuju duboko u sebi. Ona je jasna i bolna, kao što su spremni i da trpe. Samo je još kod Srba na Kosovu trpljenje aktivna radnja. Oni stoga nisu vični da izdiferenciraju svoju podršku državnoj vlasti i partijskoj politici čak i kada su jedna ili druga, a najčešće i jedna i druga – duboko štetne i po njih i po Srbiju.

I dok veruju da će nekada doći bolje, kratkoročno se teše time – „Ćuti, može gore“.

To što je Aleksandar Vučić izgubio kod Srba sa Kosova oreol patriote i čuvara Srbije, nije umanjilo njegov uticaj na njih. Naprotiv. Srbima na Kosovu je Beograd preko SNS-a i njegovih svih struktura, oduzimao godinama autentični politički subjektivitet i teritorijalnu i institucionalnu kontrolu koju su Srbi na Severu imali i iz čega su de fakto crpeli moć da utiču na sopstveni položaj i status. Daljinskim upravljačem ih od tada pali i gasi i podešava kao ton i sliku na TV kanalu sa kog se rasturaju uglavnom primitivizam i propaganda.

Ipak kod veoma, veoma mladih Srba sa Kosova primećujem drugačiju kulturu. Uočavam novu lepotu, integritet, slobodoumnost i dostojanstvo. I za koje ne vidim da su voljni da prave trule kompromise. I dok ponosno nose Kosovo kao deo svog srpskog identiteta- gde će biti kada odrastu, to je drugo pitanje.

MONITOR: Očekuje se početak velikog procesa protiv 53 vojna i policijska rukovodioca srpskih vojno-bezbjednosnih snaga, za zločine počinjene na Kosovu 1999. Suđenje će se voditi u odsustvu optuženih. Da li je kosovsko pravosuđe dovoljno nezavisno da-u ovom slučaju, donese pravdu žrtvama?

LAZAREVIĆ: Ne.

MONITOR: Poslije više mjeseci, nije održan prvi tehnički dijalog Beograda i Prištine- kojem je  trebalo da rukovodi novi EU izaslanik Peter Sorensen. U međuvremenu, pojavila se i ideja (od strane izvestioca EU parlamenta Riha Terasa) o oživljavanju dijaloga i kroz razgovor predstavnika kosovskog i srpskog parlamenta. Šta  mislite o ovom prijedlogu?

LAZAREVIĆ: Kosovo nema ni vladu ni skupštinu već četiri meseca, dok Srbija pola godine gori sa protestima. To nije realno sada. Ali ako je to nova zamisao „normalizacije odnosa“, industrija mira će začas takvu aktivnost sprovesti.

MONITOR:, Kosovo ima problem da-pored UN, uđe u Savjet Evrope i da postane članica Partnerstva za mir, između ostalih. Da li to odgovara vlastima u Prištini- jer bi kosovsko društvo tako dobilo i pristup Evropskom sudu za ljudska prava?

LAZAREVIĆ: Kosovo želi u Savet Evrope- i u svaku instituciju koja potvrđuje ili afirmiše njegovu samostalnost i dalji uticaj u međunarodnoj areni. Kao jedan od krucijalnih dokaza da želi jeste to da je posle osam godina od presude sopstvenog Ustavnog suda-i kontinuiranog pritiska  zapadnih partnera da odluku sprovede u delo, popustilo  i izvršilo povraćaj 24 hektara manastirske zemlje Visokim Dečanima, što je bio praktično ključni uslov za pozitivan signal izvestiteljke Dore Bakojani prošle godine. No-na Kosovu, mnogi vide učlanjenje i kao šansu da dalje internacionalizuju i pitanje gubitaka u ratu, dok su odluku o povraćaju manastirske zemlje doživeli kao duboko nepravednu ali i kao „bolan kompromis“.

Otvoreno je pitanje, koliko će srpska zajednica odnosno Srbi pojedinačno, imati vremena i resursa da pred ovim sudom traže pravdu koja im je sve nedostupnija na Kosovu. Što zbog urušenosti i zajednice i pojedinaca što zbog administrativnog gušenja i očiglednih primera selektivne pravde kojoj su izloženi gotovo sistematski pred kosovskim pravosuđem.

 

Tzv tehnički dijalog između Beograda i Prištine se odvija kontinuirano

MONITOR: Od uspostavljanja nove vlasti poslije vanrednih izbora u opštinama na Sjeveru, pojačan je, od stane prištinskih institucija, pritisak  zatvaranja objekata u kojima su se nalazile ispostave beogradskih struktura. Reagovanja srpskih vlasti su deklarativna ili ih nema, a  međunarodna zajednica ih-uz primjedbe, prihvata. Da li je to samo gruba realizacija Briselskog sporazuma ili njegovo kršenje?

LAZAREVIĆ: Paradoks-ali samo naizgled, jeste to da Samoopredeljenje ne posustaje u sprovođenju svoje strateške politike za Sever (i uopšte za preostali srpski korpus na Kosovu) i operativnih aktivnosti na terenu.

Dok Kurti poručuje da će na sastanak s Vučićem otići samo kada Beograd bude bio spreman da potpiše novi konačni sporazum o uzajamnom priznanju, tzv. tehnički dijalog se odvija kontinuirano.

Za manje od dvije nedelje u maju i junu, kosovske vlasti preuzele su na Sjeveru devet objekata u kojima je bilo smješteno najmanje 12 srpskih službi, prije svega onih koje su pružale osnovne usluge lokalnom stanovništvu: vodovod, sportske hale i kulturne ustanove, nacionalna služba za zapošljavanje, komunalno, itd.

Paralelno,  Kosovska policija je na prelazima počela da izdaje usmena upozorenja građanima da će uskoro lične karte izdavane u Srbiji za gradove na Kosovu biti smatrane nevažećim dokumentima. Sada-mahom uz tišinu srpske vlasti, uprkos slavodobitnoj najavi iz Beograda prije dvije godine- da je postignut usmeni dogovor kojom se one priznaju zauzvrat tome što je Srbija priznala kosovske lične karte.

Skupštine sjevernih opština-sa skoro potpuno jednonacionalnim sastavom odbornika-kao sateliti centralnih vlasti odnosno Samoopredeljenja, punom parom štancaju odluke i utvrđuju nacionalne politike iz programa Samoopredeljenja, vršeći etnički reinžinjering, dok bezobzirno ignorišu raspoloženje i volju još uvek većinskog srpskog stanovništva. Izvrgavajući ruglu instituciju lokalne samouprave i samu demokratiju.

Inače, proces tzv. normalizacije odnosa-suprotan duhu odnosa na terenu, ima tokom decenija svoj gradacijski karakter. U istoriji sporazuma unazad, svi su djelimično sprovođeni, vremenski se razvlačili u odnosu na naznačene vremenske okvire-formulisani tako da su mogli da obezbijede istovremeno dva različita učitavanja, ali i sigurnost kroz detalje i pažljivo birane formulacije-da će se osigurati njihova međunarodna valdinost.

Za vodeće zapadne diplomate u Prištini, zatvaranje srpskih institucija koje nazivaju paralelnim, nije sporno. Sporan je samo način ili tajming za to. Anemična saopštenja za cilj imaju samo da zapadne diplomate verbalno ostave trag za svoje zemlje da nijesu izdale vrednosti brige o ljudskim pravima i dobrobiti ranjivih kategorija.

Za zvanični Beograd – vlast koja ubrzano isporučuje ostatak preuzetih obaveza i to kombinuje sa agendom različite klijentele i sopstvenim finansijskim apetitima. Ono što se trenutno na Kosovu dešava sa Srbima i njihovom budućnošću-ali i interesima države Srbije, jeste „pomoć neprijatelja“: Uradi prljavi posao umesto mene, ja ću te svejedno posle toga nazvati đubretarom i niko se neće osvrnuti da sam isto posejao ja.

 

Putin neće lako odustati od upoređivanja Kosova i Krima

MONITOR: Neke političke organizacije Srba sa Kosova nedavno su izrazile bojazan u vezi sa prijedlogom Donalda Trampa da Krim bude priznat kao dio Rusije. Postoji li  korelacija između dva slučaja, kada je faktičko stanje a i imperativ Briselskog sporazuma i Ohridskog akcionog plana, da i bez formalnog priznanja Kosovo nije dio Srbije?

LAZAREVIĆ: Putin je Kosovo koristio kao paralelu u nastojanju da opravda invaziju na Ukrajinu i aneksiju Krima, tvrdeći da je Zapad time stvorio opasan presedan koji, po njegovoj interpretaciji, legitimiše ruske akcije u Ukrajini.

Iz perspektive Rusije, Kosovo se koristi kao ključni primjer koji Moskva koristi da ospori legitimnost međunarodnih intervencija i promjenu granica bez saglasnosti suverenih država. Ovakva retorika -ukazuje mi na to, da ruski predsjednik neće lako odustati od upoređivanja Kosova i Krima, te od pokušaja da kroz tu paralelu relativizuje međunarodne norme o teritorijalnom integritetu i suverenitetu država. Time Rusija nastoji da oslabi legitimitet ukrajinske teritorijalne cjelovitosti i da opravda svoje postupke pred međunarodnom zajednicom.

Uprkos marginalizaciji teme Kosova-ovo me ipak vraća donekle u devedesete, kada je pitanje Kosova i postalo deo šire geopolitičke igre i sukoba velikih sila, gdje se pravni i politički argumenti često koriste selektivno.

Ipak, većina međunarodnih zapadnih pravnih eksperata i država smatra da su slučajevi Kosova i Krima suštinski različiti i navode argumente — Kosovo je proglasilo jednostranu nezavisnost ali uz podršku većeg broja država i pod formalno međunarodnim nadzorom, dok je Krim anektiran nasilno i bez saglasnosti Ukrajine, što jeste kršenje međunarodnog prava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo