Povežite se sa nama

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promijenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Da budemo precizni, rekao sam da u formalnom smislu, misija OHR-a kao takva nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na samoj toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Podsjetiću da je gospodin Scmith imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti o tom pitanju, te da nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjednosti o tome očituje, niti se, i to treba reći, bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

S obzirom na to da je već dugi niz godina Rusija izdvajala mišljenje o svim zaključcima koje je PIK donosio, izražavala jasno protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstavnik Valentin Incko svoj posao obavljao bez ikakve podrške Ruske Federacije.

Stoga je potpuno očekivano bilo da Moskva pokuša spriječiti imenovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, legalno izabranog visokog predstavnika, maksimalno koristeći svoj veto u Savjetu bezbjednosti UN s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabi one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju.

No, uprkos svemu, OHR, skupa sa Bonskim ovlastima, i dalje je u BiH i tu će ostati sve dok za tim bude bilo potrebe.

Tako, ne vidim da je sprječavanje Schmitha da zvanično predstavi svoj izvještaj na Savjetu bezbjednosti moglo dati bilo kakav poseban podsticaj vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj, ali, s druge strane, njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje prijeko potreban u BiH. Dakle, paradoksalno, upravo oni koji traže njeno gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Kada se radi o konkretnim potezima, njih nije bilo puno, ali u tom smislu treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa zaštitom funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Visoki predstavnik učinio je to na jedan tih, ali veoma učinkovit način. Inače, njegov dosadašnji rad upravo i karakteriše primjena tihe diplomatije. Schmith je tako u proteklih par mjeseci razgovarao manje-više sa svim političarima u regionu ali i u svijetu, za koje smatra da na različite načine imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH, a time i na njihovo ponašanje, te tako i na same procese. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se sasvim sigurno razgovaralo, a koji u dobroj mjeri mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj, koji veoma precizno opisuje situaciju, jasno imenuje krivce ali i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način i pravovremeno, iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti UN, objavljen je, te ga je svijet imao priliku vidjeti, što je veoma važno. Čini se da su se upravo nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile, te je pokrenuta silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, a onda i iz Londona te na kraju i Berlina. Schmith je tako, odmah nakon posjete BiH od strane Cholleta i  Escobara, odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija koju treba posjetiti, te na taj način dodatno osigurati da Vašington, London i Berlin govore jednim jezikom i funkcionišu maksimalno složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

MONITOR: Godinama se sa svjetskih adresa, čiji su predstavnici bili svjedoci ali i kreatori „Dejtona“, sugeriše da bi trebalo izraditi novi sporazum, nekakav „Dejton dva“. Ima i onih koji su protiv. Vi ste pominjali Aneks četiri Sporazuma kao aktuelan?

ČARKADŽIĆ: Iskren da budem nisam imao priliku da vidim da neko od kredibilnih, visoko pozicioniranih dužnosnika admistracija zemalja potpisnica Dejtona poziva na pravljenje, kako ste rekli, novog sporazuma, tj. Dejtona dva. Naime, to nije moguće iz jednog jednostavnog razloga – BiH je suverena država, te nije moguća bilo kakva međunarodna konferencija ili nešto slično na kojoj bi bilo ko donosio odluke o njenom, primjera radi, novom unutarnjem ustrojstvu, ili bilo čemu što je vezano za njenu suverenost i nezavisnost i o čemu svaka država sama odlučuje. BiH ima svoje organe, institucije, i oni su jedina instanca koja se za to pita, i tako će ostati.

Slijedom toga, Dejton nije moguće mijenjati više na taj način, te on tako nije mijenjan ni slovo od svog stupanja na snagu. Tvrdnje da je mijenjan jednostavno nisu tačne, te se narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira u javnosti s namjerom da se opravda ovaj retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo.

Sve što je u proteklih 26 godina učinjeno u BiH, učinjeno je isključivo u skladu sa Dejtonom, i/ili na osnovu njega, pa tako i u skladu i na osnovu njegovog Anexa IV – Ustava BiH, koji također nije mijenjan nikada, osim što je u njega ugrađen amandman o statusu Brčko Distrikta BiH.

Naime, iako često u javnosti čujemo suprotno, eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona. Razlog je jednostavan. Sam Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se može mijenjati i jasno piše kako. Dakle, s obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile izmjenu Dejtona. Oni koji tvrde suprotno, tvrde to jer ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalnu državu, te koriste „argument” da je izmjena Ustava i rušenje Dejtona. Ali, ono što jeste moguće, a na šta je i Schmith upozorio u svom izvještaju, je da Dejton, pod određenim okolnostima može prestati da važi, što bi značilo povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Rusija je na različite načine prisutna i uticajna na Zapadnom Balkanu. I NATO je uveliko na istom terenu. Koliko bi bilo opasno za ove zemlje ako bi one postale evropska zona novog Hladnog rata?

ČARKADŽIĆ: Nakon imenovanja Schmitha, geopolitička borba koja se već duže vrijeme vodi u Bosni i Hercegovini i oko nje, postala je potpuno otvorena i svima vidljiva i jasna. Imamo jasno iskristalisane stavove, ciljeve i interese, s jedne strane, prije svega Moskve, a s druge, Vašingtona i NATO-a. Moskvi je primarni cilj održavanje statusa quo, ali problem s tim u vezi koji, paradoksalno, može ići i u pravcu koji Rusiji ne odgovora, je što je priroda stausa quo, između ostalog, da se, ukoliko potraje, a u BiH traje već jako dugo, prije ili kasnije izrodi ovo što imamo trenutno, a što ima potencijal da ugrozi stabilnost kako BiH, tako i šire.

U tom slučaju, a u vojnom smislu, samo NATO bi imao mogućnost da interveniše ovdje, i niko drugi.

Interesi SAD-a, NATO-a i EU razvojem situacije u ovom momentu direktno su ugroženi, jer se radi o geopolitičkom i geostrateškom prostoru koji je duboko u njihovoj zoni interesa, i to je primarni razlog pojačane diplomatske ofanzive kojoj svjedočimo, a koja će se, ukoliko bude potrebno, pretvoriti i u konkretne poteze – od uvođenja sankcija do pojačanog vojnog prisustva.

U kontekstu borbe geopolitičkih sila na Balkanu, treba napomenuti da je do sada svaku bitku na tom području Moskva izgubila. Tu primarno mislim na, i pored otvorenih pokušaja Rusije da se to spriječi, ulazak prvo Crne Gore, a onda i S. Makedonije u NATO. U tim državama, iako i dalje postoje, u najvećoj mjeri su uklonjenje ili marginalizovane političke snage koje su igrale na strani interesa Rusije, što će se, bez obzira koliko su one trenutno jake u BiH, i u njoj sa njima isto desiti.

MONITOR: Može li se očekivati od nove njemačke vlade – a već je izvjesno da će SPD ići sa Zelenima i Liberalima u njeno sastavljanje – da  pojača pritisak na ovdašnje stabilokratije i „balkanske prinčeve“?

ČARKADŽIĆ: Višegodišnja vladavina Angele Merkel poklapa se sa vremenom, prvo stagnacije, a zatim i početka retrogradnih procesa u BiH, koji su ojačali snage koje ne žele napredak ka EU, te je sve na kraju kulminiralo ovim što imamo sada. U isto vrijeme, Crna Gora i Srbija nisu napredovale, a one države koje su napravile značajne pomake i ispunile uslove za početak pregovora, S. Makedonija i Albanija, brutalno su izigrane od strane Brisela. Dakle, teško da može biti lošije kada se radi o djelovanju i kredibilnosti EU u regionu.

S druge strane, grupacija stranaka koje će po svemu sudeći formirati većinu u Njemačkoj, na čelu sa kancelarom Sholzom, u svom obimnom koalicionom programu čitav jedan dio posvećuje djelovanju na Zapadnom Balkanu. Tako se pored podrške pristupu tih zemalja EU, jasno poziva na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom, te podržavaju napori da se postigne trajni mir u Bosni i Hercegovini, zasnovan na očuvanju teritorijalnog integriteta i prevazilaženju etničkih podjela. Ja nemam sumnju da će nova vlada u Njemačkoj zaista raditi na navedenom, ali kada se radi o uticaju Njemačke na politike EU u svakom smislu, problem koji bi se mogao pojaviti je pitanje liderstva, gdje se Makron pokušava nametnuti kao broj jedan. Dakle, bez obzira na stav SPD-a, Zelenih i Liberala spram načina rješavanja problema na Balkanu, i njihovu odlučnost, prethodno će se Njemačka morati izboriti da održi nivo uticaja koji je imala u vrijeme Angele Merkel što bi moglo potrajati, a situacija u regionu zahtijeva brzu i efektnu reakciju.

MONITOR: Imaju li građanke i građani ovog našeg dijela Evrope potrebe, snage i mogućnosti da sami pokrenu progresivne promjene?

ČARKADŽIĆ: Potreba imaju napretek, dok je i nezadovljsto veliko, te bi gledajući tako na stvari logično bilo da upravo građani budu ti koji će na sve demokratski dostupne i dozvoljene načine, pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to se ne dešava dugi niz godina nigdje. Jako puno je razloga tome, a jedan od ključnih je što taj rastući balon nezadovljstva ima jedan izduvni ventil a to su granice naših država. Naime, većina ljudi se na kraju odluči da to nakupljeno nezadovljstvo ispolji na način da jednostavno napusti zemlju, i bilo koga ko se odluči da tako „riješi” stvari, nije moguće osuđivati. Kada se radi o političkim alternativama, dugogodišnja vladavina manje ili viših istih političkih partija, a uz ovakvo loše stanje u društvu, sama za sebe govori o njihovoj sposobnosti da zaista budu doživljene i prepoznate od strane građana kao politička alternativa.

 

Višeslojan je odnos Dodika i Vučića

MONITOR: Kako vidite vezu Milorada Dodika i zvaničnog Beograda? Da li Dodik iz Beograda „crpi svoje ideje“ i dobija podršku za saradnju sa Draganom Čovićem i zvaničnim Zagrebom?

ČARKADŽIĆ: Nije moguće u par rečenica opisati odnos Dodika i zvaničnog Beograda, jer je on veoma složen, višeslojan i u posljednje vrijeme daje jasne nagovještaje nadolazećih problema u tom smislu.

Naime, nema sumnje da je Dodik, za određene stvari i poteze koje je do sada vukao, imao podršku Beograda, ali ovo što sada radi, a pogotovo što najavljuje da će uraditi, ne vidim kako može biti išta drugo sem težak balast na leđima Vučića. S tim u vezi, več čujemo sve više glasova iz Brisela, ali i SAD-a koji optužuju predsjednika Srbije da je, pored Moskve, i on taj koji podržava namjere Dodika da uruši i sam Dejton, a time i direktno ugrozi stabilnost ne samo BiH, već i čitavog regiona. To su veoma teške optužbe sa kojima će se, ukoliko se jasno od Dodika ne distancira, predsjednik Srbije sve češće suočavati ali, u zavisnosti od toga koliko će Dodik daleko ići, i potencijalno suočiti sa političkim, ali i ekonomskim posljedicama. Da je Vučić svjestan svega, svjedoči i činjenica da, primjera radi, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje legitimitet Schmitha kao visokog predstavnika, što je jedan od indikatora da nije spreman do kraja pratiti avanture Milorada Dodika. Sasvim je jasno da će, ukoliko Dodik ispuni najavljeno, u prvom redu ugroziti Republiku Srpsku, te smatram da će, ako se stvari nastave tim putem, Vučić između ličnih interesa Dodika i interesa Republike Srpske, ali i u krajnjoj liniji i građana i same države Srbije, na kraju izabrati ovo drugo.

No, ni tu stvari nisu jednostavne, jer se već izvjesno vrijeme čini da je uticaj Moskve na Dodika veći nego što je Vučićev, te bi tako, okrećući leđa namjerama Dodika, Vučić na određeni način mogao doći u sukob sa interesima Ruske Federacije.

Hrvatska također igra svoju igru u BiH, u kojoj nastoji da, iako je članica EU te potpisnica 14 prioriteta iz Mišljenja EK o članstvu BiH u EU, svojim uticajem u Briselu isposluje da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH koje su u potunosti u suprotnosti sa onim što je BiH naloženo da radi u navedenom, i za BiH obavezujućem briselskom dokumentu. Hrvatska tako lobira da te i takve izmjene idu u pravcu dalje etnicizacije ustavno-pravnog sistema BiH, što je jasan put u formiranje trećeg entiteta. Sve skupa, naravno, proces je čiji je lider predsjenik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji skupa sa zvaničnim Zagrebom, te pojedinim političkim centrima moći u EU koristi jednu vrstu talačke krize u koju je Dodik doveo BiH, da bi se u takvoj jednoj atmosferi prijetnji i pritisaka, između ostalog, isposlovale izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH. Odatle je i jasno zašto nismo čuli bilo kakvu jasnu i nedvosmislenu vrstu osuda od strane Čoviča ovoga što Dodik radi. Zvanični Zagreb ne poziva na sankcije, dok istovremeno predsjednik Milanović prima u Zagrebu Dodika kao da se ništa ne dešava, pokušavajući tako, pored ostalog, da mu povrati potpuno urušeni diplomatski kredibilitet.

Uz sve to, Milanović se i čudi zaključku zapadnih diplomata da je Dodik najveći problem u BiH. „Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata” izjavio je tako skoro Milanović, pitajući se „zašto se spominje Dodika”, te ustvrdivši da se „s Dodikom dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne.”

 

EU nije sposobna da zaštiti svoje interese na Balkanu

MONITOR: Smatrate da je EU nedovoljno aktivna u BiH?

ČARKADŽIĆ: Ne radi se, mislim, o neaktivnosti, već prije o nesposobnosti EU da u prvom redu artikuliše, a zatim i zaštiti svoje lične interese na Zapadnom Balkanu, a to su, prije svega, stabilnost, a onda i prosperitet balkanskih zemalja gdje je dosljedno provođenje i implementiranje reformi na njihovom putu ka EU ključna stvar. Najslabiji stub EU je njena vanjska politika, koja defakto u praktičnom smislu ne postoji, što se nebrojeno puta pokazalo ne samo na Balkanu već i prema nekim drugim kriznim situacijama u svijetu. To EU čini geopolitičkim patuljkom i lakim plijenom geopolitičkih sila poput Kine ili Rusije, što je jedna od najvećih opasnosti po sam opstanak EU.

Tako je u nemogućnosti izgradnje, artikulisanja i primjene čvrstog stava spram Zapadnog Balkana, Brisel godinama, idući linijom manjeg otpora, konstantno poklanjao kredibilnost političkim faktorima na Balkanu koji to, realno, nisu bili zaslužili, pri čemu je EU jedino bilo bitno da se stvari ne talasaju i da se ispuni forma a ne suština. To je, između ostalog, dovelo do jačanja retrogradnih snaga u regionu, a posebno u BiH, te je ovo što imamo sada faktički bilo neizbježno da se desi. Da ne bude zabune, naravno da su glavni krivci za stanje većina domaćih političkih aktera, ali je odgovornost i EU nesumnjiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

4 dana

na

1 Jula, 2022

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

4 dana

na

1 Jula, 2022

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Juna, 2022

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo