Povežite se sa nama

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

4 godine

na

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promijenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Da budemo precizni, rekao sam da u formalnom smislu, misija OHR-a kao takva nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na samoj toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Podsjetiću da je gospodin Scmith imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti o tom pitanju, te da nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjednosti o tome očituje, niti se, i to treba reći, bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

S obzirom na to da je već dugi niz godina Rusija izdvajala mišljenje o svim zaključcima koje je PIK donosio, izražavala jasno protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstavnik Valentin Incko svoj posao obavljao bez ikakve podrške Ruske Federacije.

Stoga je potpuno očekivano bilo da Moskva pokuša spriječiti imenovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, legalno izabranog visokog predstavnika, maksimalno koristeći svoj veto u Savjetu bezbjednosti UN s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabi one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju.

No, uprkos svemu, OHR, skupa sa Bonskim ovlastima, i dalje je u BiH i tu će ostati sve dok za tim bude bilo potrebe.

Tako, ne vidim da je sprječavanje Schmitha da zvanično predstavi svoj izvještaj na Savjetu bezbjednosti moglo dati bilo kakav poseban podsticaj vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj, ali, s druge strane, njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje prijeko potreban u BiH. Dakle, paradoksalno, upravo oni koji traže njeno gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Kada se radi o konkretnim potezima, njih nije bilo puno, ali u tom smislu treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa zaštitom funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Visoki predstavnik učinio je to na jedan tih, ali veoma učinkovit način. Inače, njegov dosadašnji rad upravo i karakteriše primjena tihe diplomatije. Schmith je tako u proteklih par mjeseci razgovarao manje-više sa svim političarima u regionu ali i u svijetu, za koje smatra da na različite načine imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH, a time i na njihovo ponašanje, te tako i na same procese. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se sasvim sigurno razgovaralo, a koji u dobroj mjeri mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj, koji veoma precizno opisuje situaciju, jasno imenuje krivce ali i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način i pravovremeno, iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti UN, objavljen je, te ga je svijet imao priliku vidjeti, što je veoma važno. Čini se da su se upravo nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile, te je pokrenuta silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, a onda i iz Londona te na kraju i Berlina. Schmith je tako, odmah nakon posjete BiH od strane Cholleta i  Escobara, odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija koju treba posjetiti, te na taj način dodatno osigurati da Vašington, London i Berlin govore jednim jezikom i funkcionišu maksimalno složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

MONITOR: Godinama se sa svjetskih adresa, čiji su predstavnici bili svjedoci ali i kreatori „Dejtona“, sugeriše da bi trebalo izraditi novi sporazum, nekakav „Dejton dva“. Ima i onih koji su protiv. Vi ste pominjali Aneks četiri Sporazuma kao aktuelan?

ČARKADŽIĆ: Iskren da budem nisam imao priliku da vidim da neko od kredibilnih, visoko pozicioniranih dužnosnika admistracija zemalja potpisnica Dejtona poziva na pravljenje, kako ste rekli, novog sporazuma, tj. Dejtona dva. Naime, to nije moguće iz jednog jednostavnog razloga – BiH je suverena država, te nije moguća bilo kakva međunarodna konferencija ili nešto slično na kojoj bi bilo ko donosio odluke o njenom, primjera radi, novom unutarnjem ustrojstvu, ili bilo čemu što je vezano za njenu suverenost i nezavisnost i o čemu svaka država sama odlučuje. BiH ima svoje organe, institucije, i oni su jedina instanca koja se za to pita, i tako će ostati.

Slijedom toga, Dejton nije moguće mijenjati više na taj način, te on tako nije mijenjan ni slovo od svog stupanja na snagu. Tvrdnje da je mijenjan jednostavno nisu tačne, te se narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira u javnosti s namjerom da se opravda ovaj retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo.

Sve što je u proteklih 26 godina učinjeno u BiH, učinjeno je isključivo u skladu sa Dejtonom, i/ili na osnovu njega, pa tako i u skladu i na osnovu njegovog Anexa IV – Ustava BiH, koji također nije mijenjan nikada, osim što je u njega ugrađen amandman o statusu Brčko Distrikta BiH.

Naime, iako često u javnosti čujemo suprotno, eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona. Razlog je jednostavan. Sam Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se može mijenjati i jasno piše kako. Dakle, s obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile izmjenu Dejtona. Oni koji tvrde suprotno, tvrde to jer ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalnu državu, te koriste „argument” da je izmjena Ustava i rušenje Dejtona. Ali, ono što jeste moguće, a na šta je i Schmith upozorio u svom izvještaju, je da Dejton, pod određenim okolnostima može prestati da važi, što bi značilo povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Rusija je na različite načine prisutna i uticajna na Zapadnom Balkanu. I NATO je uveliko na istom terenu. Koliko bi bilo opasno za ove zemlje ako bi one postale evropska zona novog Hladnog rata?

ČARKADŽIĆ: Nakon imenovanja Schmitha, geopolitička borba koja se već duže vrijeme vodi u Bosni i Hercegovini i oko nje, postala je potpuno otvorena i svima vidljiva i jasna. Imamo jasno iskristalisane stavove, ciljeve i interese, s jedne strane, prije svega Moskve, a s druge, Vašingtona i NATO-a. Moskvi je primarni cilj održavanje statusa quo, ali problem s tim u vezi koji, paradoksalno, može ići i u pravcu koji Rusiji ne odgovora, je što je priroda stausa quo, između ostalog, da se, ukoliko potraje, a u BiH traje već jako dugo, prije ili kasnije izrodi ovo što imamo trenutno, a što ima potencijal da ugrozi stabilnost kako BiH, tako i šire.

U tom slučaju, a u vojnom smislu, samo NATO bi imao mogućnost da interveniše ovdje, i niko drugi.

Interesi SAD-a, NATO-a i EU razvojem situacije u ovom momentu direktno su ugroženi, jer se radi o geopolitičkom i geostrateškom prostoru koji je duboko u njihovoj zoni interesa, i to je primarni razlog pojačane diplomatske ofanzive kojoj svjedočimo, a koja će se, ukoliko bude potrebno, pretvoriti i u konkretne poteze – od uvođenja sankcija do pojačanog vojnog prisustva.

U kontekstu borbe geopolitičkih sila na Balkanu, treba napomenuti da je do sada svaku bitku na tom području Moskva izgubila. Tu primarno mislim na, i pored otvorenih pokušaja Rusije da se to spriječi, ulazak prvo Crne Gore, a onda i S. Makedonije u NATO. U tim državama, iako i dalje postoje, u najvećoj mjeri su uklonjenje ili marginalizovane političke snage koje su igrale na strani interesa Rusije, što će se, bez obzira koliko su one trenutno jake u BiH, i u njoj sa njima isto desiti.

MONITOR: Može li se očekivati od nove njemačke vlade – a već je izvjesno da će SPD ići sa Zelenima i Liberalima u njeno sastavljanje – da  pojača pritisak na ovdašnje stabilokratije i „balkanske prinčeve“?

ČARKADŽIĆ: Višegodišnja vladavina Angele Merkel poklapa se sa vremenom, prvo stagnacije, a zatim i početka retrogradnih procesa u BiH, koji su ojačali snage koje ne žele napredak ka EU, te je sve na kraju kulminiralo ovim što imamo sada. U isto vrijeme, Crna Gora i Srbija nisu napredovale, a one države koje su napravile značajne pomake i ispunile uslove za početak pregovora, S. Makedonija i Albanija, brutalno su izigrane od strane Brisela. Dakle, teško da može biti lošije kada se radi o djelovanju i kredibilnosti EU u regionu.

S druge strane, grupacija stranaka koje će po svemu sudeći formirati većinu u Njemačkoj, na čelu sa kancelarom Sholzom, u svom obimnom koalicionom programu čitav jedan dio posvećuje djelovanju na Zapadnom Balkanu. Tako se pored podrške pristupu tih zemalja EU, jasno poziva na otvaranje pregovora sa S. Makedonijom i Albanijom, te podržavaju napori da se postigne trajni mir u Bosni i Hercegovini, zasnovan na očuvanju teritorijalnog integriteta i prevazilaženju etničkih podjela. Ja nemam sumnju da će nova vlada u Njemačkoj zaista raditi na navedenom, ali kada se radi o uticaju Njemačke na politike EU u svakom smislu, problem koji bi se mogao pojaviti je pitanje liderstva, gdje se Makron pokušava nametnuti kao broj jedan. Dakle, bez obzira na stav SPD-a, Zelenih i Liberala spram načina rješavanja problema na Balkanu, i njihovu odlučnost, prethodno će se Njemačka morati izboriti da održi nivo uticaja koji je imala u vrijeme Angele Merkel što bi moglo potrajati, a situacija u regionu zahtijeva brzu i efektnu reakciju.

MONITOR: Imaju li građanke i građani ovog našeg dijela Evrope potrebe, snage i mogućnosti da sami pokrenu progresivne promjene?

ČARKADŽIĆ: Potreba imaju napretek, dok je i nezadovljsto veliko, te bi gledajući tako na stvari logično bilo da upravo građani budu ti koji će na sve demokratski dostupne i dozvoljene načine, pokrenuti stvari naprijed. Međutim, to se ne dešava dugi niz godina nigdje. Jako puno je razloga tome, a jedan od ključnih je što taj rastući balon nezadovljstva ima jedan izduvni ventil a to su granice naših država. Naime, većina ljudi se na kraju odluči da to nakupljeno nezadovljstvo ispolji na način da jednostavno napusti zemlju, i bilo koga ko se odluči da tako „riješi” stvari, nije moguće osuđivati. Kada se radi o političkim alternativama, dugogodišnja vladavina manje ili viših istih političkih partija, a uz ovakvo loše stanje u društvu, sama za sebe govori o njihovoj sposobnosti da zaista budu doživljene i prepoznate od strane građana kao politička alternativa.

 

Višeslojan je odnos Dodika i Vučića

MONITOR: Kako vidite vezu Milorada Dodika i zvaničnog Beograda? Da li Dodik iz Beograda „crpi svoje ideje“ i dobija podršku za saradnju sa Draganom Čovićem i zvaničnim Zagrebom?

ČARKADŽIĆ: Nije moguće u par rečenica opisati odnos Dodika i zvaničnog Beograda, jer je on veoma složen, višeslojan i u posljednje vrijeme daje jasne nagovještaje nadolazećih problema u tom smislu.

Naime, nema sumnje da je Dodik, za određene stvari i poteze koje je do sada vukao, imao podršku Beograda, ali ovo što sada radi, a pogotovo što najavljuje da će uraditi, ne vidim kako može biti išta drugo sem težak balast na leđima Vučića. S tim u vezi, več čujemo sve više glasova iz Brisela, ali i SAD-a koji optužuju predsjednika Srbije da je, pored Moskve, i on taj koji podržava namjere Dodika da uruši i sam Dejton, a time i direktno ugrozi stabilnost ne samo BiH, već i čitavog regiona. To su veoma teške optužbe sa kojima će se, ukoliko se jasno od Dodika ne distancira, predsjednik Srbije sve češće suočavati ali, u zavisnosti od toga koliko će Dodik daleko ići, i potencijalno suočiti sa političkim, ali i ekonomskim posljedicama. Da je Vučić svjestan svega, svjedoči i činjenica da, primjera radi, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje legitimitet Schmitha kao visokog predstavnika, što je jedan od indikatora da nije spreman do kraja pratiti avanture Milorada Dodika. Sasvim je jasno da će, ukoliko Dodik ispuni najavljeno, u prvom redu ugroziti Republiku Srpsku, te smatram da će, ako se stvari nastave tim putem, Vučić između ličnih interesa Dodika i interesa Republike Srpske, ali i u krajnjoj liniji i građana i same države Srbije, na kraju izabrati ovo drugo.

No, ni tu stvari nisu jednostavne, jer se već izvjesno vrijeme čini da je uticaj Moskve na Dodika veći nego što je Vučićev, te bi tako, okrećući leđa namjerama Dodika, Vučić na određeni način mogao doći u sukob sa interesima Ruske Federacije.

Hrvatska također igra svoju igru u BiH, u kojoj nastoji da, iako je članica EU te potpisnica 14 prioriteta iz Mišljenja EK o članstvu BiH u EU, svojim uticajem u Briselu isposluje da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH koje su u potunosti u suprotnosti sa onim što je BiH naloženo da radi u navedenom, i za BiH obavezujućem briselskom dokumentu. Hrvatska tako lobira da te i takve izmjene idu u pravcu dalje etnicizacije ustavno-pravnog sistema BiH, što je jasan put u formiranje trećeg entiteta. Sve skupa, naravno, proces je čiji je lider predsjenik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji skupa sa zvaničnim Zagrebom, te pojedinim političkim centrima moći u EU koristi jednu vrstu talačke krize u koju je Dodik doveo BiH, da bi se u takvoj jednoj atmosferi prijetnji i pritisaka, između ostalog, isposlovale izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH. Odatle je i jasno zašto nismo čuli bilo kakvu jasnu i nedvosmislenu vrstu osuda od strane Čoviča ovoga što Dodik radi. Zvanični Zagreb ne poziva na sankcije, dok istovremeno predsjednik Milanović prima u Zagrebu Dodika kao da se ništa ne dešava, pokušavajući tako, pored ostalog, da mu povrati potpuno urušeni diplomatski kredibilitet.

Uz sve to, Milanović se i čudi zaključku zapadnih diplomata da je Dodik najveći problem u BiH. „Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata” izjavio je tako skoro Milanović, pitajući se „zašto se spominje Dodika”, te ustvrdivši da se „s Dodikom dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne.”

 

EU nije sposobna da zaštiti svoje interese na Balkanu

MONITOR: Smatrate da je EU nedovoljno aktivna u BiH?

ČARKADŽIĆ: Ne radi se, mislim, o neaktivnosti, već prije o nesposobnosti EU da u prvom redu artikuliše, a zatim i zaštiti svoje lične interese na Zapadnom Balkanu, a to su, prije svega, stabilnost, a onda i prosperitet balkanskih zemalja gdje je dosljedno provođenje i implementiranje reformi na njihovom putu ka EU ključna stvar. Najslabiji stub EU je njena vanjska politika, koja defakto u praktičnom smislu ne postoji, što se nebrojeno puta pokazalo ne samo na Balkanu već i prema nekim drugim kriznim situacijama u svijetu. To EU čini geopolitičkim patuljkom i lakim plijenom geopolitičkih sila poput Kine ili Rusije, što je jedna od najvećih opasnosti po sam opstanak EU.

Tako je u nemogućnosti izgradnje, artikulisanja i primjene čvrstog stava spram Zapadnog Balkana, Brisel godinama, idući linijom manjeg otpora, konstantno poklanjao kredibilnost političkim faktorima na Balkanu koji to, realno, nisu bili zaslužili, pri čemu je EU jedino bilo bitno da se stvari ne talasaju i da se ispuni forma a ne suština. To je, između ostalog, dovelo do jačanja retrogradnih snaga u regionu, a posebno u BiH, te je ovo što imamo sada faktički bilo neizbježno da se desi. Da ne bude zabune, naravno da su glavni krivci za stanje većina domaćih političkih aktera, ali je odgovornost i EU nesumnjiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Nema suštinskog zaokreta u rješavanju problema romske zajednice

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene

 

 

MONITOR: Kada smo protekle godine radili intervju Vlada Crne Gore nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Kazali ste da romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima. Da li je ove godine bilo čestitke? 

BERIŠA: Prema dostupnim informacijama, ni ove godine nije zabilježena javna čestitka premijera Crne Gore povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Iako su organizovani brojni događaji od strane institucija i civilnog sektora, te pojedini predstavnici vlasti učestvovali u obilježavanju ovog datuma, izostanak zvanične čestitke sa najvišeg nivoa izvršne vlasti ostavlja utisak kontinuiteta nedovoljne političke pažnje prema romskoj zajednici.

Ovakva situacija dodatno potvrđuje ono na šta romski aktivisti godinama ukazuju – da pitanja Roma često nijesu među prioritetima, barem ne na simboličkom nivou koji ima važnu poruku priznanja i uvažavanja. U kontekstu društva koje teži evropskim vrijednostima, upravo ovakvi simbolični gestovi imaju značaj jer pokazuju da li postoji stvarna politička volja da se romska zajednica vidi, uvaži i uključi kao ravnopravan dio društva.

MONITOR:Da li je u proteklih godinu dana bilo više političke volje da se riješe brojna pitanja romske zajednice i kako ove godine dočekujemo Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: U proteklih godinu dana nije došlo do suštinskog zaokreta kada je riječ o političkoj volji za rješavanje ključnih problema romske zajednice. Postoje određeni pomaci na nivou deklarativne podrške i učešća institucija u dijalogu, ali konkretni rezultati i dalje izostaju ili su ograničeni. Najveći problem ostaje jaz između strategija, akcionih planova i njihove stvarne primjene u praksi.

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene.

MONITOR: Problemi sa stanovanjem, zapošljavanjem, obrazovanjem, ličnim dokumentima – ima li pomaka u rješavanju ijednog od ovih pitanja?

BERIŠA:Pomaci postoje, ali su spori i nedovoljni u odnosu na realne potrebe. Kada je riječ o ličnim dokumentima, i dalje imamo značajan broj ljudi koji se suočavaju sa pravnim preprekama, posebno u kontekstu apatridije i složenih administrativnih procedura. Uprkos postojanju zakonskih rješenja, njihova primjena u praksi često nije dosljedna.

U oblasti stanovanja i dalje dominiraju problemi neformalnih naselja i nedostatka dugoročnih rješenja, dok zapošljavanje ostaje jedno od najkritičnijih pitanja, uz visoku stopu nezaposlenosti i ograničen pristup tržištu rada. Obrazovanje bilježi određene pozitivne pomake, posebno kroz uključivanje djece u sistem, ali izazovi u pogledu kvaliteta, podrške i zadržavanja u obrazovanju i dalje postoje.

Pozitivno je istaći da je kroz izmjene zakonodavnog okvira u oblasti visokog obrazovanja prepoznata potreba za dodatnom podrškom romskoj zajednici, pa je omogućeno da Romi ne plaćaju školarinu i da se upisuju po principu afirmativne akcije, slično kao i osobe sa invaliditetom. To je važan korak, ali je potrebno obezbijediti i širu podršku kako bi studenti uspješno završavali studije.

Ukupno gledano, pomaci su više fragmentirani nego sistemski i još uvijek ne dovode do suštinskog poboljšanja položaja romske zajednice.

MONITOR: Dugo upozoravate na političku diskriminaciju Roma, da li tu ima nekih promjena i planova?

BERIŠA:Politička diskriminacija Roma i dalje je prisutna, posebno kada je riječ o njihovoj zastupljenosti u procesima donošenja odluka. Iako postoji formalni okvir koji prepoznaje prava manjina, u praksi Romi i dalje nemaju adekvatnu političku reprezentaciju niti stvarni uticaj na politike koje ih se direktno tiču.

Do sada nijesmo vidjeli konkretne korake ka unapređenju političke participacije Roma, poput izmjena izbornog zakonodavstva ili uvođenja mehanizama koji bi omogućili veću zastupljenost. Ovo pitanje ostaje ključno jer bez političkog glasa nema ni održivih rješenja za druge probleme. Ovo je bilo upravo pitanje koje sam postavio na četvrtom zasjedanju romskog parlamenta na 8 april. Međutim, kao i do sada, dobijamo odgovore koji ukazuju na to da bi  poslanici podržali takvu reformu, ali niko do sada godinama unazad ne otvara i ne podržava ovu temu na način kako bi trebalo.

 

Jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima

MONITOR: Već dvije godine ste sudski tumač za romski jezik. Kakva su iskustva?

BERIŠA:Iskustvo sudskog tumača za romski jezik dodatno mi je približilo svakodnevne izazove sa kojima se Romi suočavaju u pristupu pravdi. U praksi se često dešava da osobe ne razumiju postupke u kojima učestvuju, što direktno utiče na njihova prava i položaj.

Ova uloga jasno pokazuje koliko je važno obezbijediti jednak pristup pravosudnom sistemu, ali i koliko su institucionalni kapaciteti i dalje ograničeni kada je riječ o radu sa romskom zajednicom. Istovremeno, ona otvara i šire pitanje položaja romskog jezika u društvu.

Romski jezik i dalje nije sistemski uključen u obrazovni sistem, što predstavlja ozbiljan nedostatak kada je riječ o očuvanju identiteta i jednakim mogućnostima za obrazovanje djece. Uvođenje romskog jezika u škole ne bi bilo samo pitanje kulture, već i pitanje prava, inkluzije i dugoročnog osnaživanja zajednice. Upravo iskustva iz prakse pokazuju koliko jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima i koliko je važno da se ovaj korak napravi što prije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA SZ U PENZIJI, ZAGREB: Jedino građanski otpor u SAD može spriječiti autoritarnu, a možda i totalitarnu transformaciju Amerike

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske finansijske i političke moći i dalje budu kontrolisali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – predstoji nam tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orvelove  distopije

 

 

MONITOR: Da li je nedavni „susret godine“ između predsjednika i premijera Hrvatske, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića na sastancima Odbora za bezbjednost i Odbora za odbranu, znak da Hrvatska ima „preča posla“ od toga da građanstvo zabavlja javnim prepucavanjima dva državna lidera.  Koliko su njihovi sukobi bili kalkulantski i inscenirani?

VELJAK: Nije posve jasno u kojoj je mjeri njihov sukob insceniran. Evidentno se radi o sukobu dva umišljena ega, sukobljena na zajedničkoj osnovi populizma. A još je evidentnije da je tu na djelu rijalitazicija politike, što nipošto ne doprinosi razvijanju političke kulture primjerene demokraciji.

MONITOR: Pored „tekućih“ optužbi stalni fokus je na hrvatskom nedovoljnom okajavanju zločina logora Jasenovac i nadgornjavanja o broju žrtava. U tu temu su, permanentno, uključeni i istoričari, pa je istoričaru i profesoru UB, Milošu Koviću, zabranjen ulazak u Hrvatsku. Ko „pobjeđuje“ u ovoj kvazi-diplomatskoj igri?

VELJAK: Te su optužbe neutemeljene (što ne znači da se službe obiju država ne pokušavaju infiltrirati u vojne i sigurnosne strukture one druge države, ali to rade i druge zemlje, i one sa Zapada i one s Istoka). Iz hrvatske perspektive mora se naglasiti da nije problem razina okajavanja zločina u Jasenovcu, već nešto drugo: sve glasniji i sve uporniji pokušaji većeg broja hrvatskih (kvazi)istoričara da se logor u Jasenovcu ne samo relativizira (po broju žrtava i po tretmanu zatočenika koji je vršila logorska uprava), nego i opravda potrebom (navodno nezavisne) ustaške kvazidržave NDH da izolira državne neprijatelje. A mora se reći i to da je spomenuti Miloš Ković zapravo blizak tim kvaziistoričarima: oni se susreću na zajedničkom zadatku prepravljanja sjećanja na prošlost, a sve u cilju rehabilitacije poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata.

MONITOR: Već duže Slovenija ima najveću inicijativu kada se radi o lobiranju za pomake zemalja Zapadnog Balkana ka EU. Hrvatska nije igrala tako konstruktivnu ulogu. Koliko su jaki politički i privredni interesi Hrvatske koji njenu politiku prema Zapadnom Balkanu i dalje čine kontraverznom?

VELJAK: Slovenija lobira za zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu u EU, ali to je lobiranje organski vezano uz uspostavljanje evropskih standarda u poljima poput vladavine prava, medijskih sloboda, itd.- odnosno uz napredovanje na svakom od planova standarda. Hrvatska je tu suzdržanija primarno iz unutarnjepolitičkih razloga: Plenković računa na svoju biračku bazu, koja nije pretjerano sklona približavanju Srbiji (ili je pak podložna manipulacijama s navodnim opasnostima koje Hrvatskoj prijete iz Srbije, posebno stoga što se u bazi HDZ-a Plenković u znatnoj mjeri doživljava kao strano tijelo). No, privredna suradnja uspješno napreduje, a što se tiče političke dimenzije – ona bi svakako bila bolja kad bi se na strani Srbije našli adekvatni partneri.

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuju parlamentarni izbori u Mađarskoj, sa kojima se dovodi u vezu i navodni pokušaj miniranja gasovoda kod Kanjiže, u Srbiji. U vezu sa tim izborima dovodi se i formiranje vlade u Sloveniji, ali i funkcionisanje EU…Svuda jača zahtjev za moćnijom tzv. nacionalnom politikom. Snaga i uticaj međunarodnih organizacija su sve manji…Ima li u tom haosu i nekog „sistema“?

VELJAK: Ima tu, dakako, sistema! Trump i Putin uspostavljaju (ili bar pokušavaju uspostaviti) novi međunarodni poredak, u čemu sudjeluje i (nominalno komunistička) Kina, a taj poredak u sve većoj mjeri nalikuje na distopiju opisanu u Orwellovoj 1984. Tramp, još nije uspio u svojoj namjeri da uspostavi autokratski režim po uzoru na njegove prijatelje i partnere (prema onima koji ne razumiju o čemu se radi: protivnike i neprijatelje) Putina i Sija, a uvjeren sam da i neće uspjeti-jer građanstvo Sjedinjenih Američkih Država pokazuje visoku razinu otpornosti („Nećemo kralja!“). To bi se moglo potvrditi na jesenskim izborima, kada će Tramp, nadam se, izgubiti kontrolu nad Kongresom. To su, globalno gledano, iznimno važni izbori. Rusija će se svakako potruditi da spriječi taj gubitak (kao što zajedno s trampistima sistematski podržava radikalnu i ekstremnu desnicu u EU, uključujući i onu u Sloveniji). No, u EU i za budućnost EU su najvažniji izbori u Mađarskoj: Orbanov bi poraz predstavljao značajan impuls procesima odbacivanja političke prakse „iliberalne demokracije“ (zapravo se tu radi o odbacivanju autoritarizma koji tendira diktaturi i totalitarizmu). Taj poraz predstavljat će snažan udarac kako Trumpu tako i Putinu, ali i drugim zastupnicima autoritarizma. I u regiji i šire. Komična priča o miniranju gasovoda trebala je poslužiti spašavanju Orbana od izbornog poraza, no diletantski pristup scenariju i nije mogao dovesti do drugačijeg ishoda.

MONITOR: Energetskom krizom posle napada Izraela i SAD na Iran, kao da se nastavlja „koalicija rivala“. Da li je, istovremeno, vladanje prirodnim resursima i moćnim tehnologijama, ono što će presudno uticati na političke odluke i dovesti do kraha liberalnih demokratskih vrijednosti koje su oblikovale zapadnu civilizaciju više od trista godina?

VELJAK: Ta koalicija je danas, gotovo posve neskriveno, na djelu. Nisu oni rivali već saveznici! Činjenica je da se Evropa nalazi u nezavidnoj situaciji i -što je još gore, ima još nezavidnije perspektive. Jednako je očigledno da je Putin najveći dobitnik aktualnog sukoba na Bliskom Istoku (ako zanemarimo dobitnike među Trampovim prijateljima u redovima burzovnih mešetara).

Kako će se EU snaći ukoliko se obistine mračni scenariji produbljavanja energetske krize? Nije lako odgovoriti na to pitanje: pesimisti, a to su prvenstveno oni koji vjeruju da danas živimo u 30-im godinama 20. stoljeća, reći će da će to dati krila radikalnoj nacionalističkoj (a zapravo i proputinovskoj) desnici u ključnim evropskim zemljama. Oni koji su manje skloni mračnim predviđanjima vjerovat će u demokratski potencijal Zapada (koji bi se morao očitovati u porazu Orbana i u Trampovom gubitku kontrole nad Kongresom SAD).

No, ključno je, na srednjeročnom i dugoročnim planu, sljedeće: ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske financijske i političke moći i dalje budu kontrolirali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – onda se čovječanstvu ne piše dobro, jer nam predstoji tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orwellove distopije. A treba dodati : ukidanje spomenute kontrole moralo bi voditi računa i o tome da je ona zakonomjeran rezultat dominacije logike profita. Bez problematiziranja opravdanosti održavanja te logike besmisleno je pokušavati oblikovati nekakve izgledne puteve oslobađanja od potencijalno totalitarne kontrole centara svjetske moći. Malo tu pomažu moralni apeli da se oslobodimo od pohlepe: dok se temelji onih koji drže realnu moć a zakonomjreno se rukovode pohlepom ne dovedu u pitanje – osuđeni smo na to da živimo u zatečenim okolnostima i da srljamo u bezdan.

MONITOR:  Tramp je prije primirja, pominjao i kopnenu invaziju na djelove Irana, bombardovanje energetskih postrojenja i mostova. Stradanje civila kao da je jedan od glavnih ciljeva ovog kao i drugih najnovijih ratova. U novim ratovima ljudski gubici postaju sve nesrazmjerniji. Postoji li snaga u svijetu koja bi mogla zaustaviti ovaj „pir moćnih“?

VELJAK: Kopnena invazija na Iran nesumnjivo bi i produbila i produljila ratne sukobe na Bliskom Istoku. Nema nikakve sumnje da bi ona štetila pokušajima demokratske preobrazbe Irana, jer već i dosadašnja stradanja civila u Iranu dovode do dodatne homogenizacije stanovništva i njegova okupljanja oko vjerskih vođa. Invazija bi, dakako, produbila i energetsku krizu, ali bi – kada se počne povećavati broj poginulih američkih vojnika – dovela i do jačanja antiratnih protesta u SAD (neki tu govore o obnovi antiratnih protesta  iz vremena vijetnamskog rata). Čini se da je jedina snaga koja bi mogla zaustaviti rat- građanski otpor u Sjedinjenim Američkim Državama, što bi ujedno predstavljalo snažan doprinos sprečavanju transformacije SAD u autoritarnu (a u perspektivi i totalitarnu) državu. Izostanak te nepoželjne transformacije značio bi možda i početak suočavanja s neodržljivošću logike profita nad ljudskim potrebama.

 

Vučić žanje kako je sijao

MONITOR: Milanović je otkazao samit Brdo-Brioni, pozivajući se na teške optužbe i uvrede  koje Aleksandar Vučić, upućuje Hrvatskoj. Da li je to i izraz neformalnog stava da je Vučić u Hrvatskoj postao „ persona non grata“ i početak neke vrste EU personalnih sankcija?

VELJAK: Jasno je da je i Vučić dospio na listu nepoželjnih ličnosti, i to ne samo u Hrvatskoj već i u najvećem dijelu EU. Ovdje se može primijeniti poslovica: kako si sijao, tako ćeš i žeti.

 

 

Tramp se rukovodi procjenama koja su savezništva prikladnija za rast profita njegovih prijatelja

MONITOR: Govorilo se o novom „hladnom ratu“ između Rusije i Zapada. Povratkom na vlast Donalda Trampa, tu je i najnoviji „hladni rat“, sada između EU i Evrope i SAD. Koji su suštinski uzroci dovođenja u pitanje ovog savezništva?

VELJAK: Očigledna je kriza evroatlantskog savezništva. Odgovor na pitanje o uzrocima te krize je jasan: Tramp i njegova ideologija i politika! Računica kojom se on vodi vjerojatno se svodi na procjene koja su savezništva prikladnija za rast profita Trampovih prijatelja.

Naravno, tu treba uzeti u obzir i druge faktore, kao što je među ostalima i potisnuti osjećaj inferiornosti jednoga polupismenog polukriminalca u odnosu ne evropsku civilizaciju i kulturu (što se očituje i u njegovoj neskrivenoj mržnji spram američke kritičke inteligencije i stvaralačkih umjetnika). I zato Donald Tramp i uvažava zločinački

lik i djelo Vladimira Putina. No, osnovni uzrok ne bi valjalo tražiti u bilo čijoj individualnoj psihologiji (pa, naravno, ni Trampovoj) nego u interesnom profiliranju globalnih centara financijske moći: snažna i demokratska Evropa (jednako kao i demokratska Amerika) izravno ometaju nesmetano ostvarivanje njihovih interesa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Vrijeme je isteklo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Kasno je za izbornu reformu ukoliko se budu poštovali izborni standardi, da se zakonadavni okvir ne mijenja godinu prije izbora. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine

 

 

MONIITOR: Da li DPS-ov prijedlog izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika znači nastavak parlamentarnog rada na izbornoj reformi, ili je suština tog prijedloga u nečemu drugom?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu je od dvije godine postojanja ozbiljno radio, otprilike, dva mjeseca. Nakon julskih izmjena dijela izbornog zakonodavstva, euforično je najavljen nastavak rada u septembru i od tada se ništa nije desilo.

Ako je opozicija željela nešto ozbiljno raditi, njen “protest” se morao desiti u oktobru, a ne u martu. Vrijeme za reformu je isteklo i ona se neće desiti ukoliko se budu poštovali izborni standardi – da se zakonadavna reforma ne sprovodi godinu prije izbora.

Dakle, umjesto ozbiljnog rada u Odboru, sprovodi se kvazi izborna reforma kroz “inflaciju” partijskih predloga i dominantno u svrhu političkog marketinga. Ukoliko politički subjekti nastave sa ovom vrstom političke taktike, to može završiti veoma opasnim ishodom – izostankom promjena koje se usvajaju sa dvije trećine glasova i jednostranom promjenom onih zakona koji se mijenjaju prostom većinom, a prije svih zakona o biračkom spisku i registrima prebivališta i boravišta i državljanstvu, ali i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

Imajući u vidu netransparentnu zakonodavnu proceduru u Skupštini Crne Gore, postoji realna mogućnost da vlast kroz jednostranu izmjenu zakona koji su ključni za izborni proces, bez javne rasprave i poštovanja demokratskih standarda, izborna pravila prilagodi svojim partijskim interesima i stekne dodatnu prednost u susret izborima. Ovo bi dovelo do veoma nepovoljnog ambijenta neposredno prije parlamentarnih i opštih lokalnih izbora.

MONITOR: Zašto niko ne pominje sređivanje biračkog spiska?

KOPRIVICA: Birački spisak, odnosno registar prebivališta neće biti sređen do juna 2027. kada će biti opšti lokalni i, vjerovatno, parlamentarni izbori.

Prvo bi se morale desiti transparentne izmjene Zakona o registrima što je u ovom momentu teško očekivati. Vlast je pokazala kako vidi zakonodavni proces i  koristi svaku moguću situaciju da ugrabi neku novu privilegiju. Ukoliko krenu tim putem prilikom izmjene ovog Zakona, vjerujem da nas očekuju još veće političke tenzije. Svako donošenje izbornih pravila bez konsenzusa ili jake većine vodi do pada kvaliteta i povjerenja pred izborni proces koji nas očekuje.

A, sve i da se usvoje najbolji zakoni i da vlada opšta harmonija u političkom životu, da bi se kvalitetno kontrolisalo prebivalište, da bi se obišla svaka adresa u državi više puta, da bi se kod “sumnjivih” sproveo kvalitetan proces kontrole uz prikupljanje potrebne dokumentacije i zaštitu prava birača i prevenciju zloupotreba, potrebne su godine.

Kad pogledamo kako vlast donosi zakone, pomislim da je možda bolje da se ovdje ništa ne radi do sljedeće političke harmonije vlasti i opozicije, jer su mogućnosti za ozbiljne zloupotrebe ogromne. Zato brinu najave o jednostranoj izmjeni izbornih  zakona.

MONITOR: Šta bi nam donijele otvorene liste, odnosno, da li je izvjesno da bi građani bili na dobitku tom promjenom?

KOPRIVICA: CDT se godinama zalaže za uvođenje otvorenih lista, ali ne smatramo da bi one preko noći riješile sve naše probleme. Recimo da one mogu biti početak kraja partitokratije u Crnoj Gori, ali samo ako građani budu znali i željeli da ih na taj način upotrijebe.

Otvorene liste donijele bi otvaranje “unutarpartijskog tržišta”. Kandidati bi se borili i za sebe, a ne samo za partiju, što bi podrazumijevalo da se moraju truditi da njihov rad bude kvalitetniji, što podrzumijeva i politički integritet.

U suštini, partijama bi bilo veoma teško da obećavaju i, najčešće, ne ispunjavaju obećanja koja su data u predizbornoj kampanji, kao što je to sada slučaj. Onaj koji je obećao i slagao ima ime i prezime, ne bi se mogao sakriti iza partije i morao bi direktno podnijeti račun ljudima koji su mu vjerovali. Ovim se otvara mogućnost da neko bude kažnjen za loš ili nesavjestan rad. Vjerujem da bi se promijenio i sadržaj predizbornih kampanja jer bi one morale biti mnogo realnije i konkretnije.

Naravno za sve ovo je potreban informisan i zainteresovan građanin. Demokratija je proces na koji se ljudi trebaju naviknuti, pa ne treba očekivati neko “čudo” prilikom prve primjene. Ali, kad ljudi zaista shvate da direktno utiču na sastav parlamenta, to može biti veoma bitan preokret.

MONITOR: Da li prijedlog DPS-a predstavlja korak u dobrom pravcu?

KOPRIVICA: Predlog DPS-a načelno predstavlja sublimaciju dosadašnjih predloga koji su se mogli čuti ili pročitati na javnoj sceni, i koji mahom polaze od pretpostavke uvođenja poluotvorenih lista, odnosno otvaranja mogućnosti da birač glasa za listu i da ima mogućnost za preferencijalne glasove unutar nje.

Poluotvorene liste nijesu cilj CDT-a, ali smatramo da u datim političkim okolnostima predstavljaju ispravan prvi korak koji bi, nakon nekoliko iteracija primjene, vodio ka uvođenju stvarnih otvorenih lista. Naša politička scena će prodisati kad birač bude imao mogućnost da sa ponuđene liste bira 81 poslanika i poslanicu, a da su korekcije moguće samo zbog poštovanja principa rodne ravnopravnosti i afirmativne akcije.

DPS predlog ima i značajne nedostatke i mora biti korigovan jer u njemu leže neke partitokratske tendencije. Mi smo objavili dokument u kome detaljnije analiziramo sve mane ovog predloga. U najkraćem, neke od ključnih preporuka su: predlogom predvidjeti uvođenje individualnih kandidatura, pojačati zaštitu principa rodne ravnopravnosti radi sigurnog ostvarenja kvote od 40 odsto žena u parlamentu tokom čitavog mandata, poboljšati rješenja kojima se reguliše raspodjela mandata unutar koalicione liste – brisati odredbu kojom se garantuje ulazak u parlament nosiocu liste, preispitati predloženi sadržaj glasačkog listića.

MONITOR: Kako bi se reklamirala i finansirala nastojanja partijskih kandidata da se na izbornoj ljestvici popnu koju stepenicu iznad partijskog rejtinga?

KOPRIVICA: Dio naših sugestija podrazumijeva da bi trebalo korigovati pravila o medijskom predstavljanju lista u toku izborne kampanje.

Veoma je važno da se na ovaj način ostavi mogućnost kandidatima ili grupama kandidata sa jedne liste da biračima predstave i svoje “lične” programe i animiraju ih da uzmu što veće učešće u preferencijalnom glasanju. Važeći zakon je u dijelu medijskog predstavljanja trenutno dizajniran za predstavljanje zatvorenih partijskih lista, i ne garantuje balansirano i ravnopravno predstavljanje svih kandidata/kinja na listama. Bez ovih izmjena otvara se prostor da partije dovedu u neravnopravan položaj pojedine kandidate sa liste i na taj način posredno kanališu građane i utiču na njihove preferencijalne glasove.

Takođe, potrebno je korigovati i Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja na način koji će obezbijediti da dio sredstava koje partije dobijaju za izborne kampanje bude ravnopravno stavljen na raspolaganje svim kandidatima na listama u svrhu predstavljanja njihovih “ličnih” programa.

MONITOR: Otvara li to prostor za neke neformalne, moguće i  neželjene, uticaje?

KOPRIVICA: Otvorene liste nijesu savršene. I u teoriji i u praksi one imaju svoje slabe tačke. Dio njih smo željeli “neutralisati” predlozima za poboljšanje DPS rješenja. Dio njih je sistemski i teško ih je eliminisati.

Uvijek postoji prostor za zloupotrebe demokratskih principa, pa tako  i na ovom polju. Međutim, nevjerovatne zloupotrebe se dešavaju i bez postojanja (polu)otvorenih lista. Kod nas nema ama baš niti jedne oblasti funkcionisanja države u kojoj partitokratija nema čvrstu kontrolu nad procesima. Dakle, teško da može biti gore, pa u tom kontekstu rizik nije dramatičan – dramatične stvari već svakodnevno živimo.

Na kraju svega, ako ova zemlja i njene političke elite žele u Evropsku uniju i ako žele učestvovati na izborima za Evropski parlament, neki oblik preferencijalnog glasanja moraće biti dio našeg izbornog sistema.

MONITOR: Koliki su izgledi da se obećana reforma izbornog zakonodavstva završi do sledećih izbora?

KOPRIVICA: Kasno je za izbornu reformu. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine. Kod ključnih pitanja nije dovoljno usvojiti rješenja na papiru, potrebno je vrijeme da se ona primijene i daju rezultate, a to vrijeme je nepovratno izgubljeno.

Želim spomenuti oblast koja se gotovo ne spominje a ima suštinsku važnost u modernim izborima – zaštitu izbornog procesa od dezinformacija i stranog uticaja. Umjesto sistemskog pristupa i pravovremenog djelovanja, svjedočimo zakašnjelim i parcijalnim reakcijama, bez iole stabilnog pravnog temelja. Za pune dvije godine nije urađen ni minimum – da se makar postave osnovna pravila igre u ovoj oblasti.

Kako sada stvari stoje, ulazimo u izbore 2027. godine sa zakonodavstvom koje detaljno uređuje zastarjele oblike kampanje – od megafona do ogromne količine besplatnih sati za partijsku propagandu na javnim servisima – dok istovremeno potpuno ignoriše prostor u kojem se kampanje danas dominantno odvijaju: digitalni informacioni ekosistem, društvene mreže i dezinformacije.

MONITOR: Ako sve to stavimo u kontekst EU integracija – šta vidite? 

KOPRIVICA: EU integracije se otaljavaju, ali i fingiraju. Osim što najznačajnije promjene nijesu ni usvojene, ponovo se dešava situacija da se propisi trebaju mijenjati ubrzo nakon usvajanja po modelu IBAR zakona koji su mijenjani nakon “slavodobitnog” usvajanja.

Parlament je u julu 2025. usvojio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a već u novembru je Evropska komisija pozvala na dodatne izmjene ovog zakona, kako bi se značajno povećala transparentnost i kontrola trošenja sredstava političkih partija i spriječila zloupotrebe državnih resursa.

Sasvim sigurno, daleko smo od prave izborne reforme, a kako će to EU okarakterisati nama bi trebalo da je manje važno. Prioritet bi morala biti  suštinska promjena i otklanjanje izbornih nedostataka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo