Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Pribojavam se svijeta poslije korone

Objavljeno prije

na

Vrijeme krize je dobrodošlo autoritarnim režimima, jer je to njihovo prirodno okruženje – mogu da čine šta hoće i ne polažu nikome račune za to. Oni se te lagodnosti neće lako odreći ni kada opasnost od epidemije prođe

 

MONITOR: Premijer Duško Marković zahvalio se crnogorskim medijima na profesionalnom i kvalitetnom izvještavanju u vrijeme korone. Kako Vi vidite izvještavanje ovdašnjih medija otkako je pandemija postala naša svakodnevnica i jedina tema?

VUKOVIĆ: Razumljivo je meni što se premijer zahvaljuje medijima. Ljudi iz vlasti vole da im mediji budu pri ruci i izvještavaju o njihovih pregnućima, a klone se kritike i zavirivanja ispod tepiha, kako se ne bi svrstali u tabor otežavajućih okolnosti.

Možda ova situacija pomogne premijeru da ozbiljnije shvati značaj medija u društvu i potrebu da se ta oblast uredi na način koji odgovara društvu koje želi da bude demokratsko i kome su svi ljudi jednako važni.

Od hvale koju sada izgovara premijer, više bih volio da je on održao obećanje iz obraćanja parlamentu dok je još bio mandatar 2016. godine. Tada je najavio izradu strategije razvoja medijskog sektora u Crnoj Gori, a do sada niti imamo strategiju niti nove, bolje medijske zakone.

Nemam cjelovit uvid u medijsku produkciju u doba korone, ali sam siguran da su oni koji  su  i ranije radili u javnom interesu nastavili to da čine, a oni koji su radije služili državi, kako je to lani definisao generalni direktor nacionalnog javnog emitera RTCG Božidar Šundić, dodatno usavršavali te vještine.

MONITOR: Kakva je uloga medija u ovakvim vremenima?

VUKOVIĆ: Uloga medija se ne mijenja, samo postaje naglašeno odgovornija u vremenima kriza. Povećana odgovornost ne znači, međutim, da se privremeno arhivira kontrolna funkcija medija. Naprotiv, u vremenima kriza je još važnije da mediji s povećanom pažnjom prate i propituju rad onih kojima je društvo povjerilo brigu o javnom interesu.

Takođe je važno da mediji ne podlegnu atmosferi straha i da se u izještavanju  drže principa proporcionalnosti, jer kolika god da je opasnost od novog tipa korona virusa, i koliko god da se život jednog društva redukuje u vanrednim situacijama, to ne znači da se smiju zaboraviti svi ostali aspekti života.

MONITOR: Zvanične informacije postaju gotovo glavni izvor informisanja. Već se može čuti zabrinutost profesionalaca, i međunarodnih organizacija, da bi vlasti, svuda, mogle iskoristiti pandemiju kako bi primijenile drakonska nova ograničenja ljudskih prava, uključujući pravo na izražavanje, koja bi mogla nadživjeti aktuelnu krizu. Vaš stav?

VUKOVIĆ: Vanredne okolnosti i krize i najliberalnije vlasti dovode u iskušenje da se ponašaju autokratski, a kamoli vlasti koje su i u najidealnijim uslovima nesklone demokratskim praksama. Vrijeme krize je dobrodošlo autoritarnim režimima, jer je to njihovo prirodno okruženje – mogu da čine šta hoće i ne polažu nikome račune za to. Oni se te lagodnosti neće lako odreći ni kada opasnost od epidemije prođe, jer se uvijek lako nađe nešto što se, uz medije koji ‘služe državi’, može predstaviti kao bauk koji ugrožava državu.

Uvijek se u ovakvim prilikama sjetim kako je početkom devedesetih godina minulog vijeka Milo Đukanović, tadašnji premijer a sadašnji formalni predsjednik Crne Gore, govorio u parlamentu da javnost nikada neće saznati koliko novaca ima na tajnim vladinim računima u inostranstvu. I ispunio je obećanje – te podatke zaista nikada nijesmo saznali, ali smo svjedočili nekim tajnim putevima novca preko of-šor destinacija nazad u Crnu Goru.

MONITOR: Korona će donijeti i posljedice po ekonomije zemalja. Kako to sve  može  uticati na medije, njihov opstanak?

VUKOVIĆ: Indeks održivosti medija u Crnoj Gori je godinama veoma nizak, a ova kriza će ga dodatno sniziti. Niko sa sigurnošću ne može sada reći kakva će pustoš ‘zinuti’ kad se stvari vrate u kakvu-takvu normalu, ali postojeća struktura crnogorske ekonomije sugeriše samo pesimističke zaključke.

MONITOR: Vlada CG je nedavno objavila spisak ljudi koji su u izolaciji, ugrozivši njihovo pravo na privatnost. Gdje je po Vama ta granica između poštovanja ljudskih prava i odgovornosti za javno zdravlje?

VUKOVIĆ: Imam razumijevanje za strah zdravstvenih i državnih vlasti i njihovu želju da efikasno preventivno djeluju, ali nemam razumijevanje za sve metode koje koriste, pa tako ni za prokazivanje onih koji su osumnjičeni da su inficirani. Način na koji je to vlast učinila meni izgleda kao da je svako  čije je ime objavljeno označen kao potencijalni ubica drugih ljudi. Ako je opasnost bila tako velika, onda je bilo primjerenije i poštenije da se ti ljudi izoluju i budu pod nadzorom.

MONITOR: Uvedene su nove mjere zabrane kretanja u Crnoj Gori, a gotovo cijeli svijet podsjeća na karantin. Vlasti dobijaju sve više moći, koja je gotovo neograničena. Kako će to uticati na vrijeme poslije korone? Može li sve ovo dodatno skrenuti svijet udesno?

VUKOVIĆ: Krize su uvijek rodno mjesto rađanja nečega novog. Ova pandemija se dešava unutar jedne od  cikličnih kriza kapitalističkog svjetskog poretka i zato je i prati mnoštvo spekulacija kojima se ili odvraća pažnja od ozbiljnih problema u kojima se nalazi taj poredak i cijela planeta ili se ti problemi žele prikazati iz perspektive navodnih dobročinitelja čovječanstva, koji bi da ga vrate u neka stara, navodno ljepša vremena. Stanje u kome se sada nalazi svijet  odgovara onom marksističkom da stari svijet još ne može da umre, a novi nema snage da se rodi. Taj novi svijet nužno ne mora da bude bolji. Toga se pribojavam.
Mi u Crnoj Gori i regionu, vazalski navezani na strane političke i ekonomske centre moći koji se koprcaju u vlastitim mrežama, možemo iskoristiti krizu tako što bismo, za početak, počeli da o državi razmišljamo kao o političkoj zajednici ljudi koji na institucije prenose neke funkcije radi zajedničkog dobra; da razmišljamo o sebi i onima koji su nam prve komšije kao o nekome ko je sposoban da se nosi sa izazovima budućnosti, a ne kao o slabićima koji zavise od udaljenih imperijalnih minotaura.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo