Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari