Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA ĆIRJANIĆ: Više i ne umijemo da želimo

Objavljeno prije

na

Gordana Ćirjanić ovogodišnja je dobitnica NIN-ove književne nagrade za roman godine. Priznanje joj je pripalo za roman Ono što oduvek želiš u izdanju Narodne knjige. Poznata književnica je tek četvrta žena dobitnik u istoriji ovog priznanja, koje se dodjeljuje od 1954. godine. Za nju je glasalo tri od pet članova žirija, koji su u obrazloženju nagrade naveli da je Ono što oduvek želiš vanredan doprinos srpskom romanu na početku 21. vijeka, karakterišući ga kao portret savremenog intelektualca raspetog između želja i mogućnosti, instinkata i emocija, stihije i savremenosti i okova tradicije i istorije. Gordana Ćirjanić je i ranije nagrađivana – za roman Pretposlednje putovanje dobila je Žensko pero za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman Poljubac. Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.

Protekle sedmice otvorila je Zimski salon knjige u Gradskoj knjižari u Podgorici, gdje je predstavila nagrađeni roman Ono što oduvek želiš. Pred prisutnima je naglasila da ne vjeruje u krizu knjige i da je manjina koja danas čita sve veća i veća. Ona se širi, i kako je naglasila, knjizi nije odzvonilo.

MONITOR: Za NIN-ovu nagradu konkurisalo je više od 140 djela, a oko dodjele nagrade bilo je izvjesnih kontroverzi. Kako ste se osjećali slušajući obrazloženja žirija?
ĆIRJANIĆ: Romanopisac je, po prirodi svog posla, samodisciplinovana osoba. Tokom poslednjih mesec dana rada NIN-ovog žirija, nisam pratila izveštaje u štampi, da se ne bih preterano uzrujavala oko toga, i ubedila sam sebe da će nagradu dobiti pisac koga izuzetno cenim, Radovan Beli Marković. Naime, moja prethodna dva romana već su bila u najužem izboru, i izgubila trku za jedan glas, pa nisam želela da se osećam kao večiti aspirant, nego se potpuno distancirala od svega. To što vi nazivate kontroverze, započelo je još mnogo pre konačne odluke žirija, pri objavljivanju šireg izbora. Dakle, bila sam iznenađena ishodom – sama sebe sam dovela u stanje da budem radosno iznenađena. To je bilo pitanje intelektualne higijene. Nagrade nemaju mnogo veze sa spisateljskim radom, iako su dobrodošle, ako se dogode.

MONITOR: Djelo počinje rečenicom: „Po drugi put u životu Crnjanski me je uzeo za ruku i poveo me nekoliko koraka”. Prvo poglavlje romana je svojevrsni razgovor naratora sa Milošem Crnjanskim, a junaka vašeg djela možemo uporediti sa Rjepninom. Možete li nam reći o vezi vašeg djela sa „Romanom u Londonu”.
ĆIRJANIĆ: To je veliki roman, ali književna javnost u Srbiji primila ga je sa gunđanjem kad se pojavio. Sećam se da sam, još kao student, u svojim prvim poznanstvima sa piscima, branila tu knjigu na koju su mnogi odmahivali rukom i govorili čak da je banalna. Valjda nisu očekivali od Crnjanskog – posle monumentalnih Seoba – roman sa savremenom tematikom, pa još pominjanje seksa. Mislim da je takva recepcija, sa pozicije lažnog puritanizma, bila još jedan vid nipodaštavanja pisca. Na stranu to što je rukopis ovog romana prepoznatljiv i maestralan, Crnjanski u njemu daje dijagnozu vremena i opisuje velike lomove, ne samo egzistencijalne nego psihičke, prilikom sudara svetova. Onom novom, što preplavljuje snagom pobede, nedostaje metafizičko zaleđe – nedostaje mu težina, ali i dobar ukus. U svakom slučaju, glavni junak, predstavnik starog sveta, ne može da se snađe u novom. Kao što on postaje balast društvu, tako njegova sećanja i znanja postaju balast njemu samom.

Roman Ono što oduvek želiš takođe govori o sudaru svetova, starog i novog. U ovom slučaju nije bilo nikakvog svetskog rata, ali je zato informatička revolucija proizvela tektonske poremećaje u duši čoveka koji je odrastao u pretehnološkom svetu. On može biti u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, ali u najboljem slučaju živeće zbunjen. Njegova znanja i sećanja postaju zid koji ga deli od stvarnosti.

To bi bila, na ontološkom planu, glavna kopča između dva teksta. Otkrivajući lik ovog našeg novog sveta, ni današnji pisac ne može da previdi njegovu pornografiju.

MONITOR: Zašto je Slobodan, junak romana, toliko opsjednut serijama o forenzičarima i rijaliti programima i zašto ste baš te vrste televizijskih formi izabrali za jednu od tema djela?
ĆIRJANIĆ: Ovaj roman je iznad svega roman o smislu života, ili još preciznije o gubljenju smisla, i to je njegova kopča sa egzistencijalizmom. Svako vreme nudi neki novi vid eskapizma – danas je to najpre televizija, koja je svakome nadohvat ruke. Kada se s njom preteruje, a većina preteruje, ona je svojevrsno odustajanje od života, poput narkotika ili alkoholizma.

MONITOR: Slobodanov život se sveo na „ubijanje” vrijemena ispred TV ekrana, a nekad je i radio u produkciji televizijskog programa „Ono što oduvek želiš”, identičnog naslova kao što je vaš roman. Koliko je naziv ironičan?
ĆIRJANIĆ: Kao naslov rijaliti programa, ovaj iskaz je bukvalan, ali kad postane naslov romana, on se usložnjava. Naravno da sadrži ironiju, ali i dramatiku i dijagnozu vremena u kome živimo. Stožer zapadne civilizacije je želja, ona je veza čoveka sa telom i materijom. U ovom našem vremenu kontrolišu se, kako-tako, samo želja za ubijanjem i otimanjem, dok se sve druge bazične želje instantno ispunjavaju. Čovek u suštini i nema vremena da osmisli svoje želje, pa one postaju sve bizarnije i sve gluplje. Mi zapravo više i ne umemo da želimo.

MONITOR: Vaš (anti)junak je depresivan, obrazovan, veoma emotivan, čiji je život obilježila zabranjena ljubav, ali i saobraćajna nesreća. Roman se prilično razlikuje od prethodnih. Koliko je bilo naporno da ga napišete?
ĆIRJANIĆ: Za sve moje romane kažu da deluju autentično i proživljeno. Činjenica je da se u velikoj meri poistovećujem sa svojim junacima dok pišem, pa zaista nije bilo lako živeti u Slobodanovoj koži. Moja najbliža okolina je najviše trpela njegovu depresiju, mada se ta dijagnoza u romanu nijednom ne pominje. On sam sebe više voli da vidi kao melanholika, jer melanholija ima i estetsku dimenziju, obično se vezuje za umetnost i umetnike.

MONITOR: Uglavnom se bavite uticajem devedesetih godina prošlog vijeka na ljudske sudbine. Zašto ste se nakon godina provedenih u Španiji, sredinom devedesetih, vratili u Srbiju?
ĆIRJANIĆ: U Srbiju sam se vratila 1996. godine, kad su svi odlazili. Povratak je značio iskušenje, iskustvo i vraćanje na izvor – izvor jezika, pre svega. O razlozima povratka najbolje svedoči moj roman Kuća u Puertu, čija poslednja rečenica zatvara/otvara prostor sećanja – književni prostor. Sa osmehom uz sećanje na jedan zaokruženi život u andaluzijskom gradiću Puerto de Santa Marija, ta rečenica glasi: Sa grešnim osmehom nekoga ko se uz teške muke izbavio iz raja. Povratak je značio i hvatanje u koštac sa stvarnošću, posle desetogodišnjeg ostvarenog sna koji se naprasno izvrgnuo u košmar udovištva, pomešan sa košmarom rata u domovini. Pri tom je domovina trebalo da bude krajnje utočište nakon lične tragedije. Meni se tako zalomilo. Inače, tema stranstvovanja, prinudnog ili voljnog, na velika vrata je ušla u književnost, na svim jezicima. Mnogi ljudi su izmešteni, i teško je pomiriti sećanja na ono tamo sa realnošću ovoga ovde. Za mene je to pomirenje bilo moguće jedino kroz književni tekst, i dok sam bila u Španiji, i sad kad sam ovde.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo