Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA ĆIRJANIĆ: Više i ne umijemo da želimo

Objavljeno prije

na

Gordana Ćirjanić ovogodišnja je dobitnica NIN-ove književne nagrade za roman godine. Priznanje joj je pripalo za roman Ono što oduvek želiš u izdanju Narodne knjige. Poznata književnica je tek četvrta žena dobitnik u istoriji ovog priznanja, koje se dodjeljuje od 1954. godine. Za nju je glasalo tri od pet članova žirija, koji su u obrazloženju nagrade naveli da je Ono što oduvek želiš vanredan doprinos srpskom romanu na početku 21. vijeka, karakterišući ga kao portret savremenog intelektualca raspetog između želja i mogućnosti, instinkata i emocija, stihije i savremenosti i okova tradicije i istorije. Gordana Ćirjanić je i ranije nagrađivana – za roman Pretposlednje putovanje dobila je Žensko pero za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman Poljubac. Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.

Protekle sedmice otvorila je Zimski salon knjige u Gradskoj knjižari u Podgorici, gdje je predstavila nagrađeni roman Ono što oduvek želiš. Pred prisutnima je naglasila da ne vjeruje u krizu knjige i da je manjina koja danas čita sve veća i veća. Ona se širi, i kako je naglasila, knjizi nije odzvonilo.

MONITOR: Za NIN-ovu nagradu konkurisalo je više od 140 djela, a oko dodjele nagrade bilo je izvjesnih kontroverzi. Kako ste se osjećali slušajući obrazloženja žirija?
ĆIRJANIĆ: Romanopisac je, po prirodi svog posla, samodisciplinovana osoba. Tokom poslednjih mesec dana rada NIN-ovog žirija, nisam pratila izveštaje u štampi, da se ne bih preterano uzrujavala oko toga, i ubedila sam sebe da će nagradu dobiti pisac koga izuzetno cenim, Radovan Beli Marković. Naime, moja prethodna dva romana već su bila u najužem izboru, i izgubila trku za jedan glas, pa nisam želela da se osećam kao večiti aspirant, nego se potpuno distancirala od svega. To što vi nazivate kontroverze, započelo je još mnogo pre konačne odluke žirija, pri objavljivanju šireg izbora. Dakle, bila sam iznenađena ishodom – sama sebe sam dovela u stanje da budem radosno iznenađena. To je bilo pitanje intelektualne higijene. Nagrade nemaju mnogo veze sa spisateljskim radom, iako su dobrodošle, ako se dogode.

MONITOR: Djelo počinje rečenicom: „Po drugi put u životu Crnjanski me je uzeo za ruku i poveo me nekoliko koraka”. Prvo poglavlje romana je svojevrsni razgovor naratora sa Milošem Crnjanskim, a junaka vašeg djela možemo uporediti sa Rjepninom. Možete li nam reći o vezi vašeg djela sa „Romanom u Londonu”.
ĆIRJANIĆ: To je veliki roman, ali književna javnost u Srbiji primila ga je sa gunđanjem kad se pojavio. Sećam se da sam, još kao student, u svojim prvim poznanstvima sa piscima, branila tu knjigu na koju su mnogi odmahivali rukom i govorili čak da je banalna. Valjda nisu očekivali od Crnjanskog – posle monumentalnih Seoba – roman sa savremenom tematikom, pa još pominjanje seksa. Mislim da je takva recepcija, sa pozicije lažnog puritanizma, bila još jedan vid nipodaštavanja pisca. Na stranu to što je rukopis ovog romana prepoznatljiv i maestralan, Crnjanski u njemu daje dijagnozu vremena i opisuje velike lomove, ne samo egzistencijalne nego psihičke, prilikom sudara svetova. Onom novom, što preplavljuje snagom pobede, nedostaje metafizičko zaleđe – nedostaje mu težina, ali i dobar ukus. U svakom slučaju, glavni junak, predstavnik starog sveta, ne može da se snađe u novom. Kao što on postaje balast društvu, tako njegova sećanja i znanja postaju balast njemu samom.

Roman Ono što oduvek želiš takođe govori o sudaru svetova, starog i novog. U ovom slučaju nije bilo nikakvog svetskog rata, ali je zato informatička revolucija proizvela tektonske poremećaje u duši čoveka koji je odrastao u pretehnološkom svetu. On može biti u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, ali u najboljem slučaju živeće zbunjen. Njegova znanja i sećanja postaju zid koji ga deli od stvarnosti.

To bi bila, na ontološkom planu, glavna kopča između dva teksta. Otkrivajući lik ovog našeg novog sveta, ni današnji pisac ne može da previdi njegovu pornografiju.

MONITOR: Zašto je Slobodan, junak romana, toliko opsjednut serijama o forenzičarima i rijaliti programima i zašto ste baš te vrste televizijskih formi izabrali za jednu od tema djela?
ĆIRJANIĆ: Ovaj roman je iznad svega roman o smislu života, ili još preciznije o gubljenju smisla, i to je njegova kopča sa egzistencijalizmom. Svako vreme nudi neki novi vid eskapizma – danas je to najpre televizija, koja je svakome nadohvat ruke. Kada se s njom preteruje, a većina preteruje, ona je svojevrsno odustajanje od života, poput narkotika ili alkoholizma.

MONITOR: Slobodanov život se sveo na „ubijanje” vrijemena ispred TV ekrana, a nekad je i radio u produkciji televizijskog programa „Ono što oduvek želiš”, identičnog naslova kao što je vaš roman. Koliko je naziv ironičan?
ĆIRJANIĆ: Kao naslov rijaliti programa, ovaj iskaz je bukvalan, ali kad postane naslov romana, on se usložnjava. Naravno da sadrži ironiju, ali i dramatiku i dijagnozu vremena u kome živimo. Stožer zapadne civilizacije je želja, ona je veza čoveka sa telom i materijom. U ovom našem vremenu kontrolišu se, kako-tako, samo želja za ubijanjem i otimanjem, dok se sve druge bazične želje instantno ispunjavaju. Čovek u suštini i nema vremena da osmisli svoje želje, pa one postaju sve bizarnije i sve gluplje. Mi zapravo više i ne umemo da želimo.

MONITOR: Vaš (anti)junak je depresivan, obrazovan, veoma emotivan, čiji je život obilježila zabranjena ljubav, ali i saobraćajna nesreća. Roman se prilično razlikuje od prethodnih. Koliko je bilo naporno da ga napišete?
ĆIRJANIĆ: Za sve moje romane kažu da deluju autentično i proživljeno. Činjenica je da se u velikoj meri poistovećujem sa svojim junacima dok pišem, pa zaista nije bilo lako živeti u Slobodanovoj koži. Moja najbliža okolina je najviše trpela njegovu depresiju, mada se ta dijagnoza u romanu nijednom ne pominje. On sam sebe više voli da vidi kao melanholika, jer melanholija ima i estetsku dimenziju, obično se vezuje za umetnost i umetnike.

MONITOR: Uglavnom se bavite uticajem devedesetih godina prošlog vijeka na ljudske sudbine. Zašto ste se nakon godina provedenih u Španiji, sredinom devedesetih, vratili u Srbiju?
ĆIRJANIĆ: U Srbiju sam se vratila 1996. godine, kad su svi odlazili. Povratak je značio iskušenje, iskustvo i vraćanje na izvor – izvor jezika, pre svega. O razlozima povratka najbolje svedoči moj roman Kuća u Puertu, čija poslednja rečenica zatvara/otvara prostor sećanja – književni prostor. Sa osmehom uz sećanje na jedan zaokruženi život u andaluzijskom gradiću Puerto de Santa Marija, ta rečenica glasi: Sa grešnim osmehom nekoga ko se uz teške muke izbavio iz raja. Povratak je značio i hvatanje u koštac sa stvarnošću, posle desetogodišnjeg ostvarenog sna koji se naprasno izvrgnuo u košmar udovištva, pomešan sa košmarom rata u domovini. Pri tom je domovina trebalo da bude krajnje utočište nakon lične tragedije. Meni se tako zalomilo. Inače, tema stranstvovanja, prinudnog ili voljnog, na velika vrata je ušla u književnost, na svim jezicima. Mnogi ljudi su izmešteni, i teško je pomiriti sećanja na ono tamo sa realnošću ovoga ovde. Za mene je to pomirenje bilo moguće jedino kroz književni tekst, i dok sam bila u Španiji, i sad kad sam ovde.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo