Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA ĆIRJANIĆ: Više i ne umijemo da želimo

Objavljeno prije

na

Gordana Ćirjanić ovogodišnja je dobitnica NIN-ove književne nagrade za roman godine. Priznanje joj je pripalo za roman Ono što oduvek želiš u izdanju Narodne knjige. Poznata književnica je tek četvrta žena dobitnik u istoriji ovog priznanja, koje se dodjeljuje od 1954. godine. Za nju je glasalo tri od pet članova žirija, koji su u obrazloženju nagrade naveli da je Ono što oduvek želiš vanredan doprinos srpskom romanu na početku 21. vijeka, karakterišući ga kao portret savremenog intelektualca raspetog između želja i mogućnosti, instinkata i emocija, stihije i savremenosti i okova tradicije i istorije. Gordana Ćirjanić je i ranije nagrađivana – za roman Pretposlednje putovanje dobila je Žensko pero za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman Poljubac. Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.

Protekle sedmice otvorila je Zimski salon knjige u Gradskoj knjižari u Podgorici, gdje je predstavila nagrađeni roman Ono što oduvek želiš. Pred prisutnima je naglasila da ne vjeruje u krizu knjige i da je manjina koja danas čita sve veća i veća. Ona se širi, i kako je naglasila, knjizi nije odzvonilo.

MONITOR: Za NIN-ovu nagradu konkurisalo je više od 140 djela, a oko dodjele nagrade bilo je izvjesnih kontroverzi. Kako ste se osjećali slušajući obrazloženja žirija?
ĆIRJANIĆ: Romanopisac je, po prirodi svog posla, samodisciplinovana osoba. Tokom poslednjih mesec dana rada NIN-ovog žirija, nisam pratila izveštaje u štampi, da se ne bih preterano uzrujavala oko toga, i ubedila sam sebe da će nagradu dobiti pisac koga izuzetno cenim, Radovan Beli Marković. Naime, moja prethodna dva romana već su bila u najužem izboru, i izgubila trku za jedan glas, pa nisam želela da se osećam kao večiti aspirant, nego se potpuno distancirala od svega. To što vi nazivate kontroverze, započelo je još mnogo pre konačne odluke žirija, pri objavljivanju šireg izbora. Dakle, bila sam iznenađena ishodom – sama sebe sam dovela u stanje da budem radosno iznenađena. To je bilo pitanje intelektualne higijene. Nagrade nemaju mnogo veze sa spisateljskim radom, iako su dobrodošle, ako se dogode.

MONITOR: Djelo počinje rečenicom: „Po drugi put u životu Crnjanski me je uzeo za ruku i poveo me nekoliko koraka”. Prvo poglavlje romana je svojevrsni razgovor naratora sa Milošem Crnjanskim, a junaka vašeg djela možemo uporediti sa Rjepninom. Možete li nam reći o vezi vašeg djela sa „Romanom u Londonu”.
ĆIRJANIĆ: To je veliki roman, ali književna javnost u Srbiji primila ga je sa gunđanjem kad se pojavio. Sećam se da sam, još kao student, u svojim prvim poznanstvima sa piscima, branila tu knjigu na koju su mnogi odmahivali rukom i govorili čak da je banalna. Valjda nisu očekivali od Crnjanskog – posle monumentalnih Seoba – roman sa savremenom tematikom, pa još pominjanje seksa. Mislim da je takva recepcija, sa pozicije lažnog puritanizma, bila još jedan vid nipodaštavanja pisca. Na stranu to što je rukopis ovog romana prepoznatljiv i maestralan, Crnjanski u njemu daje dijagnozu vremena i opisuje velike lomove, ne samo egzistencijalne nego psihičke, prilikom sudara svetova. Onom novom, što preplavljuje snagom pobede, nedostaje metafizičko zaleđe – nedostaje mu težina, ali i dobar ukus. U svakom slučaju, glavni junak, predstavnik starog sveta, ne može da se snađe u novom. Kao što on postaje balast društvu, tako njegova sećanja i znanja postaju balast njemu samom.

Roman Ono što oduvek želiš takođe govori o sudaru svetova, starog i novog. U ovom slučaju nije bilo nikakvog svetskog rata, ali je zato informatička revolucija proizvela tektonske poremećaje u duši čoveka koji je odrastao u pretehnološkom svetu. On može biti u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, ali u najboljem slučaju živeće zbunjen. Njegova znanja i sećanja postaju zid koji ga deli od stvarnosti.

To bi bila, na ontološkom planu, glavna kopča između dva teksta. Otkrivajući lik ovog našeg novog sveta, ni današnji pisac ne može da previdi njegovu pornografiju.

MONITOR: Zašto je Slobodan, junak romana, toliko opsjednut serijama o forenzičarima i rijaliti programima i zašto ste baš te vrste televizijskih formi izabrali za jednu od tema djela?
ĆIRJANIĆ: Ovaj roman je iznad svega roman o smislu života, ili još preciznije o gubljenju smisla, i to je njegova kopča sa egzistencijalizmom. Svako vreme nudi neki novi vid eskapizma – danas je to najpre televizija, koja je svakome nadohvat ruke. Kada se s njom preteruje, a većina preteruje, ona je svojevrsno odustajanje od života, poput narkotika ili alkoholizma.

MONITOR: Slobodanov život se sveo na „ubijanje” vrijemena ispred TV ekrana, a nekad je i radio u produkciji televizijskog programa „Ono što oduvek želiš”, identičnog naslova kao što je vaš roman. Koliko je naziv ironičan?
ĆIRJANIĆ: Kao naslov rijaliti programa, ovaj iskaz je bukvalan, ali kad postane naslov romana, on se usložnjava. Naravno da sadrži ironiju, ali i dramatiku i dijagnozu vremena u kome živimo. Stožer zapadne civilizacije je želja, ona je veza čoveka sa telom i materijom. U ovom našem vremenu kontrolišu se, kako-tako, samo želja za ubijanjem i otimanjem, dok se sve druge bazične želje instantno ispunjavaju. Čovek u suštini i nema vremena da osmisli svoje želje, pa one postaju sve bizarnije i sve gluplje. Mi zapravo više i ne umemo da želimo.

MONITOR: Vaš (anti)junak je depresivan, obrazovan, veoma emotivan, čiji je život obilježila zabranjena ljubav, ali i saobraćajna nesreća. Roman se prilično razlikuje od prethodnih. Koliko je bilo naporno da ga napišete?
ĆIRJANIĆ: Za sve moje romane kažu da deluju autentično i proživljeno. Činjenica je da se u velikoj meri poistovećujem sa svojim junacima dok pišem, pa zaista nije bilo lako živeti u Slobodanovoj koži. Moja najbliža okolina je najviše trpela njegovu depresiju, mada se ta dijagnoza u romanu nijednom ne pominje. On sam sebe više voli da vidi kao melanholika, jer melanholija ima i estetsku dimenziju, obično se vezuje za umetnost i umetnike.

MONITOR: Uglavnom se bavite uticajem devedesetih godina prošlog vijeka na ljudske sudbine. Zašto ste se nakon godina provedenih u Španiji, sredinom devedesetih, vratili u Srbiju?
ĆIRJANIĆ: U Srbiju sam se vratila 1996. godine, kad su svi odlazili. Povratak je značio iskušenje, iskustvo i vraćanje na izvor – izvor jezika, pre svega. O razlozima povratka najbolje svedoči moj roman Kuća u Puertu, čija poslednja rečenica zatvara/otvara prostor sećanja – književni prostor. Sa osmehom uz sećanje na jedan zaokruženi život u andaluzijskom gradiću Puerto de Santa Marija, ta rečenica glasi: Sa grešnim osmehom nekoga ko se uz teške muke izbavio iz raja. Povratak je značio i hvatanje u koštac sa stvarnošću, posle desetogodišnjeg ostvarenog sna koji se naprasno izvrgnuo u košmar udovištva, pomešan sa košmarom rata u domovini. Pri tom je domovina trebalo da bude krajnje utočište nakon lične tragedije. Meni se tako zalomilo. Inače, tema stranstvovanja, prinudnog ili voljnog, na velika vrata je ušla u književnost, na svim jezicima. Mnogi ljudi su izmešteni, i teško je pomiriti sećanja na ono tamo sa realnošću ovoga ovde. Za mene je to pomirenje bilo moguće jedino kroz književni tekst, i dok sam bila u Španiji, i sad kad sam ovde.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Čerečenje leša javne uprave i institucija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna Vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem, a sadašnjoj se prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi,  ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo

 

MONITOR:  Imali smo i dvije vlade ekspertsku i manjinsku. Kako vidite jednu, kako drugu, njen sastav i mogućnosti?

DABIŽINOVIĆ: Svjedočimo velikim obećanjima nakon 30 avgusta koji su se pretvorili u svoju suprotnost. Promjena vlasti nije ispunila ni obećanja koje je dala niti očekivanja građanki/na Crne Gore. Vidjeli smo, a vidimo i sada, bjesomučno čerečenje leša javne uprave i institucija u koji se ubacuju partijski aktivisti po dubini i širini. U duhu takve politike imamo građane prvog, drugog i trećeg reda. U kontinuitetu se povećava jaz između sirotinje i bogatih. Nastavlja zloupotreba političke moći na rad institucije sistema što predstavlja nastavak prethodnika sa kojima se ne želi sarađivati, i tako gradi vlastita politička pozicija.  Često je to jedina tačka programa. Mislim da je o sastavima i jedne i druge vlade bilo dosta riječi. Svela bi sve na političku trgovinu i prevaru. Kako oni koji su u krvi do lakata iz devedesetih a njih je većina,  mogu biti pokretačka snaga državi koja je na aparatima. Zaključujem, prethodna vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem a sadašnjoj se, prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi, ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo.

MONITOR:  Da li je nova Vlada u stanju da deblokira evropski proces imajući u vidu da su u njoj mnogi stari politički akteri, a da joj je parlamentarna podrška DPS?

DABIŽINOVIĆ: Prema onom što stiže iz sadašnje Vlade poruke su zbunjujuće. Strateški cilj  ulaska Crne Gore u EU  sada u javnom govoru prvog ministra dobija pandam u Otvorenom Balkanu. Ne bi trošila bespotrebno vrijeme čitalaca baveći se objašnjenima ovog unakrsnog zbunjivanja građana. Ne polažem prevelike nade u sadašnju Vladu. Po mom ubjeđenju ova Vlada bi trebalo da pripremi teren za izbore koji ne bi bili kompromitovani. O raščišćavanju problema i propadanja Crne Gore trebalo bi da povedemo široki društveni konsenzus jer je trideset godina ogroman period za uništavanje a mali za „ozdravljenje“. Društveni procesi koji bi trebalo da donesu duh jednog drugog vremena moraju početi oduzimanjem imovine onima koji su je stekli nelegalno ali i suočavnjem sa prošlošću devedesetih i lustracijom. Za to nam trebaju sve društvene snage i znanje cijelog svijeta ukoliko hoćemo da se procesi pokrenu nabolje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Biljana Đorđević, docentkinja FPN-a, izabrana narodna poslanica Koalicije Moramo: Na vlasti u Srbiji je da donese odluku o sankcijama Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo što bi dobrosusjedski odnosi morali da budu stalno njegovani već to za naš region označava istovremeno i sentimentalno i racionalno. Osjećamo da smo nekad bili dio iste države i pogađaju nas slični problemi koji, moguće je da će se to pokazati kao racionalno, traže i zajednička regionalna riješenja

 

MONITOR: Prema rezultatima GIK-a, vlast u Beogradu bi trebalo da ostane ista. To je veliko razočarenje za veliki broj glasača opozicije. Potez Dragana Đilasa koji je odmah nakon izbora tražio od Aleksandra Vučića da se beogradski izbori ponove, naišao je na odijum opozicionih stranka, sem njegovog SSP-a, zbog toga što nije sačekao GIK i Upravni sud. Prema Vučiću, beogradski izbori će se ponoviti. Kako će se u ovoj situaciji ponašati „Moramo”?

ĐORĐEVIĆ: Sastanak Vučića i Đilasa bio je izuzetno štetan zbog načina na koji je do njega došlo i trenutka u kojem se desio – sastanak koji dogovara nove izbore u trenucima kada stari nisu završeni, mimo dokazane potrebe za nečim takvim i bez saglasnosti ostalih – što Đilasovih koalicionih partnera, što drugih opozicionih lista. U tom trenutku se čeka ponavljanje izbora na nekim mestima u Beogradu i taj sastanak je obeshrabrio i demotivisao Beograđane da ima smisla boriti se da se veći broj opozicionih glasova zaista i pretvori u više mandata, tako što bi se na ponovljenim izborima strateški podržala lista Ajmo, ljudi. To se u svetlu ovog sastanka nije dogodilo. Sada je jasno da režim ima tesnu većinu, mada videćemo koliko tesnu da formira vlast u Beogradu i koliko će takva vlast moći da opstane.

Mi nismo sigurni da će se izbori uopšte ponoviti u Beogradu. Čak i Vučić govori da će se to desiti ako opozicija to želi. Kada je to opozicija dobila nešto što je tražila? Ako se i ponove, to je zato što bi SNS-u, to iz nekog razloga odgovaralo, a ne zato što je neko iz opozicije to tražio. Međutim, ako izbora bude bilo, mi ćemo na te izbore izaći i sigurna sam imati još bolji rezultat nego što smo imali početkom aprila.

MONITOR: Vaša koalicija je dobila najviše podrške „sa strane“, od njemačkih Zelenih koji su relevantni činioci vlade Olafa Šolca, ali i od Evropske partije Zelenih koji su vam, kako se saznaje, postavili uslov formiranja političke partije, da biste mogli postati njihova članica. Sem tog članstva, šta će vam donijeti nova organizacija dosadašnje koalicije sastavljene od građanskih udruženja?

ĐORĐEVIĆ: Evropska partija Zelenih nije nama postаvila uslov da formiramo jednu političku partiju, već je njihovo pravilo da članice EGP moraju biti partije. Istovremeno, praksa EGP je da mogu imati i više članica iz iste zemlje. S tim u vezi bih da objasnim da se trenutno ne stvara politička organizacija koalicije Moramo već da dolazi do okupljanja oko stranke Zajedno za Srbiju, u kojem učestvuju Ekološki ustanak i deo organizacija iz platforme Akcija, ali ne i Ne davimo Beograd koji ima svoj proces evaluacije i planiranog restrukturiranja političke organizacije u novim okolnostima – o kojima ćemo raspravljati na Skupštini pokreta. Koalicija Moramo svakako nastavlja da postoji a njene konstitutivne organizacije se spremaju za naredne korake.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA: Svjedočimo samo vrhu brijega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast, koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, blokirala evropski put

 

 

MONITOR: Mediji su zaslužni sto su otvoreni i procesuirani slučajevi zloupotreba bivše predsjednice Vrhovnog suda i policajaca povezanih sa organizovanim kriminalom. Šta vam to govori?

VUKOVIĆ: Polakote, što bi rekao bivši glavni specijalni tužilac Katnić. Prvo moramo odati zahvalnost Europolu, koji je prikupio informacije i proslijedio ih na adrese naših nadležnih. Odatle možemo govoriti o zasluzi medija, jer su obnarodovali kompromitujuće informacije i tako, pretpostavljam, ubrzali procesuiranje. Mi sada ne znamo šta bi se desilo da kompromitujući transkripti telefonskih razgovora nijesu došli do medija, ali je jasno da je njihovo objavljivanje ubrzalo policijsko-tužilačke akcije.

Jedna od funkcija medija je da kontrolišu one koji imaju formalnu i neformalnu moć, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su i najnezavisnije institucije i najpošteniji ljudi skloni zloupotrebama moći u određenim situacijama. Zato ih neko stalno mora držati na oku. No, dešavalo se i ranije da mediji u Crnoj Gori odigraju dobro ulogu kontrolora i galame dovoljno glasno, ali je bilo uzalud jer je konfiguracija moći u društvu bila takva da se ta galama zabadala u debelo uho nezainteresovanih. Sada imamo nešto drugačiju konfiguraciju moći i uši nekih institucija su se počele tanjiti.

MONITOR: Šta govori činjenica da su policajci, te čelni ljudi pravosuđa članovi organizovanih kriminalnih grupa?

VUKOVIĆ: Neke mlađe ljude sam nedavno edukovao o tome kako je aktuelni predsjednik države tokom svoga prvoga premijerskog mandata govorio opoziciji u parlamentu da neće nikada saznati istinu o sivom državnom novcu koji se nalazio na posebnim računima koji su otvarani na imena režimskih ljudi. Bilo je to u vrijeme međunarodnih sankcija kojima su kažnjavane Srbija i Crna Gora zbog uloge u krvavom raspadu Jugoslavije. Od toga vremena datiraju razne vrste nekažnjivih zloupotreba moći i njegovanje raznih vrsta simbioza kriminala i institucija koje su dužne da služe javnom interesu. Ta simbioza je trebala ljude posebnog kova, stvarala ih i uzgajala, a odricala ih se samo u trenucima kada su postojali remetilački faktori ili su bili podesni za žrtvovanje na oltar euroatlantskih integracija. Najilustrativniji primjer je bivši dugogodišnji broj 2 vladajuće partije i režima – Svetozar Marović.

Ovo čemu trenutno svjedočimo je samo vrh brijega i možemo samo slutiti šta će nam pući pred očima ako budemo u prilici da vidimo makar veći dio toga brijega.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu bivšeg specijalnog tužioca da se „svoji agenti ne hapse”?

VUKOVIĆ: Milivoje Katnić je ovom izjavom upravo otkrio simbiozu policije i kriminalnih grupa, jer je jasno da policajci nijesu bili infiltrirani u kriminalni klan kako bi dolazili do važnih informacija. Transkripti pokazuju da su kriminalci znali s kim imaju posla i jedni se prema drugima odnose s drugarskom pažnjom i razumijevanjem. Možda je ova saradnja polučivala i nešto što je bilo od koristi za opšte dobro i to može biti olakšavajuća okolnost akterima kada dođe do poštenog suđenja. Bojim se, ipak, imajući u vidu prirodu režima i duh vremena, da ta korist nije bila velika, ako je uopše bilo. Ko je izvlačio veću koriste iz te simbioze, takođe bi trebalo da pokaže neko pošteno suđenje.

MONITOR: Vjerujete li da će novo tužilaštvo, uz nove vlasti, moći do kraja da rasvjetli sistem u kom je to bilo moguće?

VUKOVIĆ: Nemam osnova da vjerujem, imam pravo da se nadam. Kad kažem da nemam osnova da vjerujem, imam na umu to da tek treba izgraditi institucionalnu moć sposobnu da razgradi nakaradni sistem i da učvrsti novi koji je sušta suprotnost nakaradnom. Bez hrabrih pojedinaca i herojskog podvižništva tako nešto neće biti moguće, ali politička moć mora za to podvižništvo obezbijediti dobar kontekst i dati mu smisao. Nadam se da aktuelna politička paktiranja imaju i neku skrivenu agendu koja usmjerava procese u poželjnom pravcu.

MONITOR: Kako vidite novu vladu i njen sastav?

VUKOVIĆ: U jednom ranijem razgovoru za Monitor sam iznio negativno mišljenje o ideji tzv. manjinske vlade. U međuvremenu je takva vlada postala politička činjenica, a ja mišljenje nijesam promijenio. Ovakva kakva je opravdaće svoje postojanje jedino ako njen mandat bude iskorišćen za početak razgradnje nakaradnog sistema. Uskoro ćemo vidjeti da li je u ovu kontroverznu tvorevinu ugrađen neki lukavi politički um koji će nam se otkriti na kraju bajke i izmamiti usklik odobravanja.

MONITOR: A izbor novog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost?

VUKOVIĆ: Krajnje mi je neuvjerljivo obrazloženje premijera Abazovića da je izbor pao na Kenteru zato što je riječ o čovjeku koji formalno nije bio član nijedne partije. Formalno nečlanstvo u partiji ne znači i da je neko nezavisan u svome djelovanju i, pogotovo, da je nečije prethodno djelovanje bilo u službi javnog interesa. Ako želite da javnost povjeruje u vašu političku agendu, onda biste morali voditi računa o tome da važne poslove u realizaciji te agende ne povjeravate ljudima koje prate kontroverze.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da parlamentarna podrška DPS-a znači i kontrolu vlade, i povratak te partije na vlast?

VUKOVIĆ: Apsurdno je tvrditi za političku partiju koja tvori parlamentarnu većinu od koje zavisi izvršna vlast da je opozicija. Naravno da se DPS vratio na vlast, s tim da to nije u punom kapacitetu. Ostaje otvoreno pitanje hoće li on taj kapacitet koristiti za emancipaciju od vlastite prošlosti ili za njenu obnovu. Sada nijesu vidljivi ni nagovještaji za ovo prvo. Možda ih razvoj događaja natjera na to, ali želju im ne vidim.

MONITOR: Hoće li ovakva vlada moći da ispuni obećanja među kojima su oslobađanje institucija, vladavina prava, odblokiranje evropskog puta i ekonomski razvoj?

VUKOVIĆ: Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora blokirala evropski put. Ja bih radije govorio o tome da je porazom DPS-a i njegovih političkih klijenata razobličena šaren-laža njihovog evropejstva i odškrinuta vrata za neko utemeljenije i iskrenije putovanje u Evropu. Bojim se da ova i ovakva vlada nema kapaciteta ta vrata širom otvori. Biće dobro ako ih uspije održati i ovako odškrinuta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo