Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA ĆIRJANIĆ: Više i ne umijemo da želimo

Objavljeno prije

na

Gordana Ćirjanić ovogodišnja je dobitnica NIN-ove književne nagrade za roman godine. Priznanje joj je pripalo za roman Ono što oduvek želiš u izdanju Narodne knjige. Poznata književnica je tek četvrta žena dobitnik u istoriji ovog priznanja, koje se dodjeljuje od 1954. godine. Za nju je glasalo tri od pet članova žirija, koji su u obrazloženju nagrade naveli da je Ono što oduvek želiš vanredan doprinos srpskom romanu na početku 21. vijeka, karakterišući ga kao portret savremenog intelektualca raspetog između želja i mogućnosti, instinkata i emocija, stihije i savremenosti i okova tradicije i istorije. Gordana Ćirjanić je i ranije nagrađivana – za roman Pretposlednje putovanje dobila je Žensko pero za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman Poljubac. Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.

Protekle sedmice otvorila je Zimski salon knjige u Gradskoj knjižari u Podgorici, gdje je predstavila nagrađeni roman Ono što oduvek želiš. Pred prisutnima je naglasila da ne vjeruje u krizu knjige i da je manjina koja danas čita sve veća i veća. Ona se širi, i kako je naglasila, knjizi nije odzvonilo.

MONITOR: Za NIN-ovu nagradu konkurisalo je više od 140 djela, a oko dodjele nagrade bilo je izvjesnih kontroverzi. Kako ste se osjećali slušajući obrazloženja žirija?
ĆIRJANIĆ: Romanopisac je, po prirodi svog posla, samodisciplinovana osoba. Tokom poslednjih mesec dana rada NIN-ovog žirija, nisam pratila izveštaje u štampi, da se ne bih preterano uzrujavala oko toga, i ubedila sam sebe da će nagradu dobiti pisac koga izuzetno cenim, Radovan Beli Marković. Naime, moja prethodna dva romana već su bila u najužem izboru, i izgubila trku za jedan glas, pa nisam želela da se osećam kao večiti aspirant, nego se potpuno distancirala od svega. To što vi nazivate kontroverze, započelo je još mnogo pre konačne odluke žirija, pri objavljivanju šireg izbora. Dakle, bila sam iznenađena ishodom – sama sebe sam dovela u stanje da budem radosno iznenađena. To je bilo pitanje intelektualne higijene. Nagrade nemaju mnogo veze sa spisateljskim radom, iako su dobrodošle, ako se dogode.

MONITOR: Djelo počinje rečenicom: „Po drugi put u životu Crnjanski me je uzeo za ruku i poveo me nekoliko koraka”. Prvo poglavlje romana je svojevrsni razgovor naratora sa Milošem Crnjanskim, a junaka vašeg djela možemo uporediti sa Rjepninom. Možete li nam reći o vezi vašeg djela sa „Romanom u Londonu”.
ĆIRJANIĆ: To je veliki roman, ali književna javnost u Srbiji primila ga je sa gunđanjem kad se pojavio. Sećam se da sam, još kao student, u svojim prvim poznanstvima sa piscima, branila tu knjigu na koju su mnogi odmahivali rukom i govorili čak da je banalna. Valjda nisu očekivali od Crnjanskog – posle monumentalnih Seoba – roman sa savremenom tematikom, pa još pominjanje seksa. Mislim da je takva recepcija, sa pozicije lažnog puritanizma, bila još jedan vid nipodaštavanja pisca. Na stranu to što je rukopis ovog romana prepoznatljiv i maestralan, Crnjanski u njemu daje dijagnozu vremena i opisuje velike lomove, ne samo egzistencijalne nego psihičke, prilikom sudara svetova. Onom novom, što preplavljuje snagom pobede, nedostaje metafizičko zaleđe – nedostaje mu težina, ali i dobar ukus. U svakom slučaju, glavni junak, predstavnik starog sveta, ne može da se snađe u novom. Kao što on postaje balast društvu, tako njegova sećanja i znanja postaju balast njemu samom.

Roman Ono što oduvek želiš takođe govori o sudaru svetova, starog i novog. U ovom slučaju nije bilo nikakvog svetskog rata, ali je zato informatička revolucija proizvela tektonske poremećaje u duši čoveka koji je odrastao u pretehnološkom svetu. On može biti u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, ali u najboljem slučaju živeće zbunjen. Njegova znanja i sećanja postaju zid koji ga deli od stvarnosti.

To bi bila, na ontološkom planu, glavna kopča između dva teksta. Otkrivajući lik ovog našeg novog sveta, ni današnji pisac ne može da previdi njegovu pornografiju.

MONITOR: Zašto je Slobodan, junak romana, toliko opsjednut serijama o forenzičarima i rijaliti programima i zašto ste baš te vrste televizijskih formi izabrali za jednu od tema djela?
ĆIRJANIĆ: Ovaj roman je iznad svega roman o smislu života, ili još preciznije o gubljenju smisla, i to je njegova kopča sa egzistencijalizmom. Svako vreme nudi neki novi vid eskapizma – danas je to najpre televizija, koja je svakome nadohvat ruke. Kada se s njom preteruje, a većina preteruje, ona je svojevrsno odustajanje od života, poput narkotika ili alkoholizma.

MONITOR: Slobodanov život se sveo na „ubijanje” vrijemena ispred TV ekrana, a nekad je i radio u produkciji televizijskog programa „Ono što oduvek želiš”, identičnog naslova kao što je vaš roman. Koliko je naziv ironičan?
ĆIRJANIĆ: Kao naslov rijaliti programa, ovaj iskaz je bukvalan, ali kad postane naslov romana, on se usložnjava. Naravno da sadrži ironiju, ali i dramatiku i dijagnozu vremena u kome živimo. Stožer zapadne civilizacije je želja, ona je veza čoveka sa telom i materijom. U ovom našem vremenu kontrolišu se, kako-tako, samo želja za ubijanjem i otimanjem, dok se sve druge bazične želje instantno ispunjavaju. Čovek u suštini i nema vremena da osmisli svoje želje, pa one postaju sve bizarnije i sve gluplje. Mi zapravo više i ne umemo da želimo.

MONITOR: Vaš (anti)junak je depresivan, obrazovan, veoma emotivan, čiji je život obilježila zabranjena ljubav, ali i saobraćajna nesreća. Roman se prilično razlikuje od prethodnih. Koliko je bilo naporno da ga napišete?
ĆIRJANIĆ: Za sve moje romane kažu da deluju autentično i proživljeno. Činjenica je da se u velikoj meri poistovećujem sa svojim junacima dok pišem, pa zaista nije bilo lako živeti u Slobodanovoj koži. Moja najbliža okolina je najviše trpela njegovu depresiju, mada se ta dijagnoza u romanu nijednom ne pominje. On sam sebe više voli da vidi kao melanholika, jer melanholija ima i estetsku dimenziju, obično se vezuje za umetnost i umetnike.

MONITOR: Uglavnom se bavite uticajem devedesetih godina prošlog vijeka na ljudske sudbine. Zašto ste se nakon godina provedenih u Španiji, sredinom devedesetih, vratili u Srbiju?
ĆIRJANIĆ: U Srbiju sam se vratila 1996. godine, kad su svi odlazili. Povratak je značio iskušenje, iskustvo i vraćanje na izvor – izvor jezika, pre svega. O razlozima povratka najbolje svedoči moj roman Kuća u Puertu, čija poslednja rečenica zatvara/otvara prostor sećanja – književni prostor. Sa osmehom uz sećanje na jedan zaokruženi život u andaluzijskom gradiću Puerto de Santa Marija, ta rečenica glasi: Sa grešnim osmehom nekoga ko se uz teške muke izbavio iz raja. Povratak je značio i hvatanje u koštac sa stvarnošću, posle desetogodišnjeg ostvarenog sna koji se naprasno izvrgnuo u košmar udovištva, pomešan sa košmarom rata u domovini. Pri tom je domovina trebalo da bude krajnje utočište nakon lične tragedije. Meni se tako zalomilo. Inače, tema stranstvovanja, prinudnog ili voljnog, na velika vrata je ušla u književnost, na svim jezicima. Mnogi ljudi su izmešteni, i teško je pomiriti sećanja na ono tamo sa realnošću ovoga ovde. Za mene je to pomirenje bilo moguće jedino kroz književni tekst, i dok sam bila u Španiji, i sad kad sam ovde.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo