Povežite se sa nama

INTERVJU

GORDANA ĆIRJANIĆ: Više i ne umijemo da želimo

Objavljeno prije

na

Gordana Ćirjanić ovogodišnja je dobitnica NIN-ove književne nagrade za roman godine. Priznanje joj je pripalo za roman Ono što oduvek želiš u izdanju Narodne knjige. Poznata književnica je tek četvrta žena dobitnik u istoriji ovog priznanja, koje se dodjeljuje od 1954. godine. Za nju je glasalo tri od pet članova žirija, koji su u obrazloženju nagrade naveli da je Ono što oduvek želiš vanredan doprinos srpskom romanu na početku 21. vijeka, karakterišući ga kao portret savremenog intelektualca raspetog između želja i mogućnosti, instinkata i emocija, stihije i savremenosti i okova tradicije i istorije. Gordana Ćirjanić je i ranije nagrađivana – za roman Pretposlednje putovanje dobila je Žensko pero za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman Poljubac. Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.

Protekle sedmice otvorila je Zimski salon knjige u Gradskoj knjižari u Podgorici, gdje je predstavila nagrađeni roman Ono što oduvek želiš. Pred prisutnima je naglasila da ne vjeruje u krizu knjige i da je manjina koja danas čita sve veća i veća. Ona se širi, i kako je naglasila, knjizi nije odzvonilo.

MONITOR: Za NIN-ovu nagradu konkurisalo je više od 140 djela, a oko dodjele nagrade bilo je izvjesnih kontroverzi. Kako ste se osjećali slušajući obrazloženja žirija?
ĆIRJANIĆ: Romanopisac je, po prirodi svog posla, samodisciplinovana osoba. Tokom poslednjih mesec dana rada NIN-ovog žirija, nisam pratila izveštaje u štampi, da se ne bih preterano uzrujavala oko toga, i ubedila sam sebe da će nagradu dobiti pisac koga izuzetno cenim, Radovan Beli Marković. Naime, moja prethodna dva romana već su bila u najužem izboru, i izgubila trku za jedan glas, pa nisam želela da se osećam kao večiti aspirant, nego se potpuno distancirala od svega. To što vi nazivate kontroverze, započelo je još mnogo pre konačne odluke žirija, pri objavljivanju šireg izbora. Dakle, bila sam iznenađena ishodom – sama sebe sam dovela u stanje da budem radosno iznenađena. To je bilo pitanje intelektualne higijene. Nagrade nemaju mnogo veze sa spisateljskim radom, iako su dobrodošle, ako se dogode.

MONITOR: Djelo počinje rečenicom: „Po drugi put u životu Crnjanski me je uzeo za ruku i poveo me nekoliko koraka”. Prvo poglavlje romana je svojevrsni razgovor naratora sa Milošem Crnjanskim, a junaka vašeg djela možemo uporediti sa Rjepninom. Možete li nam reći o vezi vašeg djela sa „Romanom u Londonu”.
ĆIRJANIĆ: To je veliki roman, ali književna javnost u Srbiji primila ga je sa gunđanjem kad se pojavio. Sećam se da sam, još kao student, u svojim prvim poznanstvima sa piscima, branila tu knjigu na koju su mnogi odmahivali rukom i govorili čak da je banalna. Valjda nisu očekivali od Crnjanskog – posle monumentalnih Seoba – roman sa savremenom tematikom, pa još pominjanje seksa. Mislim da je takva recepcija, sa pozicije lažnog puritanizma, bila još jedan vid nipodaštavanja pisca. Na stranu to što je rukopis ovog romana prepoznatljiv i maestralan, Crnjanski u njemu daje dijagnozu vremena i opisuje velike lomove, ne samo egzistencijalne nego psihičke, prilikom sudara svetova. Onom novom, što preplavljuje snagom pobede, nedostaje metafizičko zaleđe – nedostaje mu težina, ali i dobar ukus. U svakom slučaju, glavni junak, predstavnik starog sveta, ne može da se snađe u novom. Kao što on postaje balast društvu, tako njegova sećanja i znanja postaju balast njemu samom.

Roman Ono što oduvek želiš takođe govori o sudaru svetova, starog i novog. U ovom slučaju nije bilo nikakvog svetskog rata, ali je zato informatička revolucija proizvela tektonske poremećaje u duši čoveka koji je odrastao u pretehnološkom svetu. On može biti u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, ali u najboljem slučaju živeće zbunjen. Njegova znanja i sećanja postaju zid koji ga deli od stvarnosti.

To bi bila, na ontološkom planu, glavna kopča između dva teksta. Otkrivajući lik ovog našeg novog sveta, ni današnji pisac ne može da previdi njegovu pornografiju.

MONITOR: Zašto je Slobodan, junak romana, toliko opsjednut serijama o forenzičarima i rijaliti programima i zašto ste baš te vrste televizijskih formi izabrali za jednu od tema djela?
ĆIRJANIĆ: Ovaj roman je iznad svega roman o smislu života, ili još preciznije o gubljenju smisla, i to je njegova kopča sa egzistencijalizmom. Svako vreme nudi neki novi vid eskapizma – danas je to najpre televizija, koja je svakome nadohvat ruke. Kada se s njom preteruje, a većina preteruje, ona je svojevrsno odustajanje od života, poput narkotika ili alkoholizma.

MONITOR: Slobodanov život se sveo na „ubijanje” vrijemena ispred TV ekrana, a nekad je i radio u produkciji televizijskog programa „Ono što oduvek želiš”, identičnog naslova kao što je vaš roman. Koliko je naziv ironičan?
ĆIRJANIĆ: Kao naslov rijaliti programa, ovaj iskaz je bukvalan, ali kad postane naslov romana, on se usložnjava. Naravno da sadrži ironiju, ali i dramatiku i dijagnozu vremena u kome živimo. Stožer zapadne civilizacije je želja, ona je veza čoveka sa telom i materijom. U ovom našem vremenu kontrolišu se, kako-tako, samo želja za ubijanjem i otimanjem, dok se sve druge bazične želje instantno ispunjavaju. Čovek u suštini i nema vremena da osmisli svoje želje, pa one postaju sve bizarnije i sve gluplje. Mi zapravo više i ne umemo da želimo.

MONITOR: Vaš (anti)junak je depresivan, obrazovan, veoma emotivan, čiji je život obilježila zabranjena ljubav, ali i saobraćajna nesreća. Roman se prilično razlikuje od prethodnih. Koliko je bilo naporno da ga napišete?
ĆIRJANIĆ: Za sve moje romane kažu da deluju autentično i proživljeno. Činjenica je da se u velikoj meri poistovećujem sa svojim junacima dok pišem, pa zaista nije bilo lako živeti u Slobodanovoj koži. Moja najbliža okolina je najviše trpela njegovu depresiju, mada se ta dijagnoza u romanu nijednom ne pominje. On sam sebe više voli da vidi kao melanholika, jer melanholija ima i estetsku dimenziju, obično se vezuje za umetnost i umetnike.

MONITOR: Uglavnom se bavite uticajem devedesetih godina prošlog vijeka na ljudske sudbine. Zašto ste se nakon godina provedenih u Španiji, sredinom devedesetih, vratili u Srbiju?
ĆIRJANIĆ: U Srbiju sam se vratila 1996. godine, kad su svi odlazili. Povratak je značio iskušenje, iskustvo i vraćanje na izvor – izvor jezika, pre svega. O razlozima povratka najbolje svedoči moj roman Kuća u Puertu, čija poslednja rečenica zatvara/otvara prostor sećanja – književni prostor. Sa osmehom uz sećanje na jedan zaokruženi život u andaluzijskom gradiću Puerto de Santa Marija, ta rečenica glasi: Sa grešnim osmehom nekoga ko se uz teške muke izbavio iz raja. Povratak je značio i hvatanje u koštac sa stvarnošću, posle desetogodišnjeg ostvarenog sna koji se naprasno izvrgnuo u košmar udovištva, pomešan sa košmarom rata u domovini. Pri tom je domovina trebalo da bude krajnje utočište nakon lične tragedije. Meni se tako zalomilo. Inače, tema stranstvovanja, prinudnog ili voljnog, na velika vrata je ušla u književnost, na svim jezicima. Mnogi ljudi su izmešteni, i teško je pomiriti sećanja na ono tamo sa realnošću ovoga ovde. Za mene je to pomirenje bilo moguće jedino kroz književni tekst, i dok sam bila u Španiji, i sad kad sam ovde.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo