BAŠTE BRIGANJA
Gubim interesovanje, a nalazača nema

Kasno shvatimo da je mrvica najkrupnija stvar na svetu. Mrvica – ono malo što nedostaje da nešto uspe – mrvica razumevanja, vremena, strpljenja, ljubavi… Uvek neka mrvica koja sve pokvari
Zima se završila, ali nije htela da popusti zagrljaj, pa su noći i dalje hladne. Zalihe ogreva odavno su se istanjile i svaka mi je zora zadavala brige hoće li ga biti dovoljno. Preko dana sam još nekako gurala, ali čim bi veče oborilo temperaturu i vatra u meni bi počinjala da se gasi. I nije bilo od pomoći što sam koristila bukova drva, prosto nisam mogla da raspalim plamen u grudima kao nekad. Znam da su godine krive, ložište je bilo oštećeno, i već se previše pepela nakupilo u meni. Sve se zapušilo i nisam mogla da očistim kako treba. Pokreti su mi se usporili, dim se vukao iza mene kao trag koji optužuje, a ja više nisam imala snage. Studen se zavukla duboko u moje metalno srce, kao da se zima sakrila u njemu da potraje dok je vremena. Uskoro, vatra će se ugasiti i ja ću se ohladiti, jednostavno stati. I ne pomaže što se bliži leto. Neke stvari sunce ne može ugrejati.
U 21h sam rekla da ću zaspati pre ponoći. Sada u 2:30h kroz glavu mi prolazi da je svemir leden, Sunce vatra, a samo zemlja topla. O čemu li se tu tačno radi ne znam, trebalo je da budem pažljivija na geografiji, a ne da se u praskozorje osuđujem zbog neznanja. Jednom shvatiš da si jedino ostao željan onoga što ti je bilo nadohvat ruke. Verujući da te to čeka, da je za tebe uvek tu, nesvestan da ga je vreme promenilo, kao i tebe. Kasno shvatimo da je mrvica najkrupnija stvar na svetu. Mrvica – ono malo što nedostaje da nešto uspe – mrvica razumevanja, vremena, strpljenja, ljubavi… Uvek neka mrvica koja sve pokvari.
Nemojte da mislite da nisu u stanju da sruše Kalemegdan. Ljudi su svašta u stanju. Ljudi su u stanju da granatiraju Dubrovnik, da sruše Stari most u Mostaru, ljudi su sposobni na nezamislive stvari, o čemu svedoči čitava istorija čovečanstva. Naravno, ne treba isključiti mogućnost da je Amfilohije, onako za sebe, bacio neku anatemu. Eto, sad imam neki utisak da je, onaj jedan put kad sam ušla u crkvu, moj duh ostao pred vratima da me čeka, jer umesto da se nešto pomolim ja sam gledala gore i pitala se čime skidaju paučinu tako visoko.
Malo je zagrmelo u daljini. A ja se plašim insekata, grmljavine i svega što još ide uz to. I onda kažu da sam jaka žena. Kad neko izgovori termin ,,jaka žena“ kroz glavu mi prođe neka brkata mesarka koja iscepa kubik drva pa uđe u kuću da se okrepi grejanom rakijom koju joj je muž spremio. Ima ovde u mesari stvarno jedna takva nabijena žena, izrazito lepa i okrugla, sa nekom hormonskom bradom i kad zabije sataru kroz neko meso, vidiš da se ne šali. Eto, to je jaka žena. Ja odoh sad vani. Neću se žaliti na vetar, jer ko bi mi inače mrsio kosu.
P.S. Treba se učlaniti kod Palme i samo putuješ, veseliš se u moru, slušaš Đanija u Beču, naučiš boks, dobiješ tri hiljade ako ti je nosilja stradala, ništa te ne zanima.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Shvatači snova

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vjetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto
Txt: Čitav svet je pozornica i svi su radoznali da vide koje je boje zavesa. Prerasteš dovratak, pa počneš crtice da urezuješ u margine knjiga. Posebno mi je zanimljivo što su kod nas pali s Marsa i pali s kruške, srodna kategorija. Koja je to tajna veza između kruške i Marsa? Tek poneki grm, previše zečeva, a svaki bi da prilegne. Popularan je taj neki metod življenja koji bi se mogao uporediti sa bacanjem ptica u vatru da vidiš koja je feniks. Samo mašta ojača kad je bolesna.
Pucam visoko da ne bih ubila nekoga. „Gospođo, sve je u redu, polako spustite svoja očekivanja na zemlju i držite ruke tako da možemo da ih vidimo.“ I ja šta ću… Razumevanje ne traži ništa, sem par sekundi ćutanja i malo mirisa kafe, eventualno podsečene nokte osobe kojoj pripada. Eh, kad bi u svemu, kao u crvenom grejpu, bila prava mera gorčine.
Mogli smo zajedno da gradimo krov nad javom. Sada je sva želja sabijena u jedan uzdah i neku davnašnju mesečinu u prahu. Opet ćutimo. Daljine su ubile ljubav, mi smo preživeli, postali smo prošlost, pa trajemo zauvek. Ko od bajke rođeni. Jednog konja za trku, molim! Život je ipak manje od onog u šta te ubeđuju.
Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto…
Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.
„Zadržaću je za sebe“, smejao se.
Onda je izvadio svoju.
„Mislim da ti je široka. Smeta ti?“
Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.
Podmetnula sam nogu temperaturi, pala je. Ko je preživeo, umreće neki drugi put. Krhotine sna se valjaju oko mene, mrve se i sudaraju, a zvezda je sve teža, pritiska nebo, lomi vrhove planina i budućnost na njima.
„Dobar dan, izvolite.“
„Ja bih nešto protiv starosti.“
„O, baš imate sreće! Upravo smo raspakovali ovaj pištolj.“
Oštrač pogleda zatvara radnju i seli se u Nedogled.
Evo, opet noć. Možda noći postoje zato što život veruje, kao i ljudi, da se stvari mogu popraviti gašenjem i ponovnim paljenjem.
P.S. Tozovac je bio u pravu! „Leno, Magdaleno, ovaj svet se izokrenȏ!”
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Plodovi noćnih mora

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće
U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.
Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.
Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“
Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.
Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?
P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Sreća u nesreći

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti
Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.
Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).
Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.
Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.
Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!
***
Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.
“Zadržaću je za sebe”, smejao se.
Onda je izvadio svoju.
“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”
Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.
Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.
P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično