Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN KOSTIĆ, ARABOLOG I ISLAMOLOG IZ BEOGRADA: Velika zbrka oko neoosmanizma

Objavljeno prije

na

Ivan_kostic2

O povratku Turske na Balkan, o zbivanjima u Sandžaku, revolucijama u arapskim zemljama i politici Amerike prema ekstremnom islamu, kao i o šansama Palestine da ostvari svoju državu, za Monitor govori arabolog i islamolog, Ivan Kostić, jedan od osnivača Balkanskog centra za Bliski istok sa sjedištem u Beogradu. MONITOR: U modi su geopolitičke teorije da se zemlje nekadašnjih velikih imperija „vraćaju na svoje”, kroz ekonomsku dominaciju. To je bila priča sa Njemačkom, pa i Austrijom, a danas sa Turskom.Vjerujete li vi da je „Strateška dubina” turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua,manifest turskog povratka na Balkan ali i u neke druge djelove svijeta?
KOSTIĆ: Mislim da ste u Vašem pitanju pomenuli dve stvari. Jedno je ekonomski interes država koje imaju potencijal za ekonomske investicije u koje nesumnjivo spada i Turska i što se toga tiče smatram da nije ništa sporno, čak je i dobro došlo, da dođe do investicija Turske u države našeg regiona. Doduše, ja to i dalje ne bih nazvao „ekonomskom dominacijom” već legitimnim ekonomskim interesom. Međutim, ono što ste pomenuli u drugom delu pitanja jeste knjiga Strateška dubina turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua kao „manifest” turskog povratka na Balkan. Tu mislim da je u skorije vreme, sa afirmacijom u mnogo čemu problematičnog pojma „neoosmanizam”, došlo do veoma velike zbrke. Ne mislim da između Turske i Osmanskog carstva treba povlačiti bilo kakve paralele. Osmansko carstvo je bila jedna, možemo slobodno reći, imperijalna sila. Samim time preterano je i pomalo neodgovorno porediti jednu silu sa imperijalističkim aspiracijama poput Osmanskog carstva sa Turskom danas. Kada kažem neodgovorno, tu pre svega mislim na posledice koje mogu da budu proizvod povlačenja takvih paralela, i kakva se klima takvim poređenjem stvara u regionu koji je još veoma ranjiv. Kod nas taj termin je afirmisan na način koji liči na nama svima dobro poznate ideje o „zelenoj transferzali” i drugim sličnim idejama. Samo što je ovaj put sve to dignuto na jedan viši , akademski, nivo.

MONITOR: ,,Jasmin” revolucije su pokazale da i građani muslimanskih zemalja imaju potrebu za više slobode,za više političkih sloboda i za veće šanse za sve. Ipak, bilo je i mišljenja da mi ne razumijemo sasvim šta oni žele,da se ipak radi o drugačijoj slobodi i pravdi?
KOSTIĆ: Arapski narod već vek i po živi pod nekim vidom represije. Prvo su bili pod okupacijom evropskih kolonijalnih sila, da bi kasnije na vlast širom regiona došli različiti oblici autokratskih režima. Tužna činjenica je da su te režime mnoge zapadne države podržavale, a neke od njih i dalje podržavaju. Sramotno je koliko Zapad – iako to možda danas nekome ne izgleda na prvi pogled tako – i dalje ima izrazito zapadnocentričan pogled na ostatak sveta, a samim time i na muslimanski svet. Predrasude o muslimanima i neruzumevanje njihovih potreba i stanja u kojima se te zemlje nalaze je zapanjujući. Islamski svet ima svoje sisteme vrednosti i Zapad bi trebalo jednom za svagda da ostavi muslimane na miru da se sami organizuju i odluče kojim će putem da krenu dalje u budućnost, a ne da stalno nameće svoje modele za koje on smatra da su najpogodniji. To je ono što je jedan od preduslova ako se zaista želi istinska sloboda islamskog sveta, ma šta ona podrazumevala.

MONITOR: Komentarisali ste ponašanje nekih zapadnih zemalja u Savjetu bezbjednosti UN, kada se radi o politici prema režimu Bašara al Asada u Siriji.
KOSTIĆ: Mislim da je pitanje Sirije, kao što sam i ranije izjavljivao, veoma komplikovano. Situacija je veoma polarizovana ne samo globalno gledano, već i u samom regionu, a na kraju krajeva i u samoj Siriji. Na globalnom planu imamo dve suprotstavljene strane, gde su s jedne strane zapadne sile – Francusku, SAD, Britaniju, itd.- a sa druge Kina, Rusija, Indija i Brazil. Ovi drugi se, bar za sada, odlučno protive bilo kakvim konkretnim akcijama UN. S druge strane, veoma snažna borba za uticaj je i na regionalnom nivou između sunitskih arapskih zemalja, tu pre svega mislim na Saudijsku Arabiju, i šiitskog Irana. I takođe na kraju, kada sagledamo samu Siriju kao zemlju ona ima jako komplikovanu demografsku sliku, što predstavlja mogućnost za izbijanje krvavih sektaških sukoba. Da je to moguće, kao najbolji primer može da nam posluži situacija u Iraku. Drugo, za razliku od nekih drugih zemalja, al-Asadova popularnost u narodu nije nezanemarljiva. Tako da pre bilo kakve akcije prvo treba dobro razmisliti da ne bi dobili novo žarište iz koga se neće znati kako da se izađe, kao što je to danas slučaj sa Irakom i Avganistanom.

MONITOR: Kako tumačite najnovije događaje u Egiptu, demonstracije hrišćanskih Kopta, pred novembarske izbore?
KOSTIĆ: Situacija u Egiptu je veoma ozbiljna. Sada, nakon određenog vremena od Mubarakovog pada, mislim da je svima jasno, čak i najvećim optimistima, da je nemoguće uspešno sprovesti demokratske reforme dok zemljom upravlja vojna hunta. Oni i dalje vrše strahovit pritisak na medije, hapse ljude koji pišu kritički o njoj, itd. Ponovni izgovori za uspostavljanje „supra ustavnih” odredbi i gomile drugih odredbi koji se tiču samih izbora i izborne procedure jasno govore o tome kakve su namere vojnog vrha nakon što se izbori završe. Oni žele i nadalje da sačuvaju nedodirljivu poziciju. Na kartu međuverskih sukoba su već odigrali kada su bili protesti u Imbabi, kako bi skrenuli pažnju sa suštinskih pitanja, a to je uspostavljanje pravne države gde se poštuju prava građana.

MONITOR: Kakve su po Vama šanse Palestine da ostvari svoje težnje za državom?
KOSTIĆ: Palestinske države će biti. To je sigurno. Kada će je biti ? To je zaista teško prognozirati, ali sve činjenice idu u prilog da je bitka za oslobađanje palestinskog naroda od represivne izraleske politike na dobrom putu. Vreme na kraju krajeva radi u interesu Palestine. Izrael ne može ovako doveka. Ovo gubi svaki smisao. Mislim da nastup SAD i Izraela u UN najbolje može da se ilustruje naslovom nove knjige Jevrejina Normana Filkenštajna – Ovog puta smo otišli predaleko, danas jednog od najvećih boraca za palestinska prava. Izrael prosto ne želi dogovor. On ne želi da stane sa izgradnjom naselja na palestinskoj teritoriji. On permanentno krši međunarodno pravo. Tako da ako negde savršeno odgovara termin – „arogancija supersile”, e to je onda u slučaju palestinskog pitanja.

MONITOR: Vidite li u tome što su i naši građani ne samo u svojoj istoriji već i bliskoj prošlosti pa i danas „spori” u borbi za demokratizaciju,za smjenjivost vlasti? Ima li nešto i kod nas od navika ljudi iz „orijentalnih despotija”, duga i udobna vlast diktatora i krvavi obračuni koji je prate i u kojoj se ona završava?
KOSTIĆ: Ne slažem se sa vašom konstatacijom o navikama ljudi iz „orijentalnih despotija”, kao ni sa terminom. Mislim da se na našim prostorima takvo mišljenje o Orijentu veoma često na veoma čudan način prepliće i podudara između nacionalističkih i evrofiličnih načina razmišljanja. Prvima je to „orijentalno” ili „osmansko” nasleđe krivo za danak u krvi, nabijanje na kolac, poturčivanje, itd., a potonjima je ono krivo za našu zaostalost. To ubeđenje da bi mi sada bili veći „Evropljani” da nismo bili pet vekova pod Osmanskim carstvom je veoma problematično. Duboko sam uveren da smo mi sposobni, imali bismo štošta pozitivno da izvučemo iz osmanskog nasleđa. Ovako, poništavanje ili bežanje od tog nasleđa ne znam kuda nas vodi, ka boljem upoznavanju sebe samih – sigurno ne.

Autonomija Sandžaka nerealna

MONITOR: Kako tumačite događaje u Sandžaku, političku aktivnost muftije Muamera Zukorlića,ali i poruke iz Sarajeva,od reis ul uleme Mustafe Cerića koji podržava Zukorlićevu politiku?
KOSTIĆ: Pitanje Sandžaka i Islamske zajednice je veoma složeno. Pogotovu pitanje oko Islamske zajednice i u to ne bih ulazio, jer ono zahteva dublju analizu. Što se tiče Sandžaka tamo je stanje katastrofalno, pre svege socio-ekonomski gledano! Mislim da u nekom smislu Muamer Zukorlić i Bošnjaci u Srbiji imaju i te kako pravo da budu ljuti i nezadovoljni. Međutim isto tako, s druge strane, mislim da je retorika i generalno gledano aktivnost muftije Zukorlića u poslednjih nekoliko godina postala veoma radikalna.Vi ste u pitanju rekli da reis Cerić „podržava Zukorlićevu politiku”, a ja bih pre rekao da je Zukorlićeva politika – zapravo politika reisa Cerića. Mislim da je reis Cerić u čitavoj ovoj priči ključna figura u svakom pogledu. U tom kontekstu mislim da će biti veoma zanimljiv rasplet unutar Islamske zajednice BiH na sledećim izborima za reisul-ulemu. Na poslednjim izborima za predsednika sabora IZ BiH, videli smo da je kandidat koga je reis Cerić priželjkivao za pobednika, poražen. Pobedio je gospodin Softić koji predstavlja umereniju struju unutar IZ BiH. Ako dođe do nekih promena unutar IZ BiH možda ćemo imati više izgleda da izađemo iz ove pat pozicije u kojoj smo se svi skupa našli. Takođe, ne treba prevideti i neke pozitivne signale koji su stigli od strane gospodina Izetbegovića, a koji pozivaju na smirivanje strasti i okretanje dijalogu kako bi se rešili nagomilani problemi u Sandžaku.

Na sve ovo pomenuto, naravno da ogroman, ako ne i najveći, deo odgovornosti snosi i Vlada Srbije koja je svojom taktikom ignorisanja čitavog problema dovela do toga da sada imamo problem u koji su upleteni ne samo ljudi iz Srbije već i iz BiH i određenih međunarodnih institucija. Tako da je aktivnija i odlučnija uloga srpskih vlasti možda i najbitnija od svega.

Što se konkretno tiče ideje o autonomiji Sandžaka kao prekogranične regije mislim da je to trenutno sasvim jedna nerealna ideja, koja služi za manipulaciju građana i skupljanje političkih poena pred izbore koji slede u Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo