Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN KOSTIĆ, ARABOLOG I ISLAMOLOG IZ BEOGRADA: Velika zbrka oko neoosmanizma

Objavljeno prije

15 godina

na

Ivan_kostic2

O povratku Turske na Balkan, o zbivanjima u Sandžaku, revolucijama u arapskim zemljama i politici Amerike prema ekstremnom islamu, kao i o šansama Palestine da ostvari svoju državu, za Monitor govori arabolog i islamolog, Ivan Kostić, jedan od osnivača Balkanskog centra za Bliski istok sa sjedištem u Beogradu. MONITOR: U modi su geopolitičke teorije da se zemlje nekadašnjih velikih imperija „vraćaju na svoje”, kroz ekonomsku dominaciju. To je bila priča sa Njemačkom, pa i Austrijom, a danas sa Turskom.Vjerujete li vi da je „Strateška dubina” turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua,manifest turskog povratka na Balkan ali i u neke druge djelove svijeta?
KOSTIĆ: Mislim da ste u Vašem pitanju pomenuli dve stvari. Jedno je ekonomski interes država koje imaju potencijal za ekonomske investicije u koje nesumnjivo spada i Turska i što se toga tiče smatram da nije ništa sporno, čak je i dobro došlo, da dođe do investicija Turske u države našeg regiona. Doduše, ja to i dalje ne bih nazvao „ekonomskom dominacijom” već legitimnim ekonomskim interesom. Međutim, ono što ste pomenuli u drugom delu pitanja jeste knjiga Strateška dubina turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua kao „manifest” turskog povratka na Balkan. Tu mislim da je u skorije vreme, sa afirmacijom u mnogo čemu problematičnog pojma „neoosmanizam”, došlo do veoma velike zbrke. Ne mislim da između Turske i Osmanskog carstva treba povlačiti bilo kakve paralele. Osmansko carstvo je bila jedna, možemo slobodno reći, imperijalna sila. Samim time preterano je i pomalo neodgovorno porediti jednu silu sa imperijalističkim aspiracijama poput Osmanskog carstva sa Turskom danas. Kada kažem neodgovorno, tu pre svega mislim na posledice koje mogu da budu proizvod povlačenja takvih paralela, i kakva se klima takvim poređenjem stvara u regionu koji je još veoma ranjiv. Kod nas taj termin je afirmisan na način koji liči na nama svima dobro poznate ideje o „zelenoj transferzali” i drugim sličnim idejama. Samo što je ovaj put sve to dignuto na jedan viši , akademski, nivo.

MONITOR: ,,Jasmin” revolucije su pokazale da i građani muslimanskih zemalja imaju potrebu za više slobode,za više političkih sloboda i za veće šanse za sve. Ipak, bilo je i mišljenja da mi ne razumijemo sasvim šta oni žele,da se ipak radi o drugačijoj slobodi i pravdi?
KOSTIĆ: Arapski narod već vek i po živi pod nekim vidom represije. Prvo su bili pod okupacijom evropskih kolonijalnih sila, da bi kasnije na vlast širom regiona došli različiti oblici autokratskih režima. Tužna činjenica je da su te režime mnoge zapadne države podržavale, a neke od njih i dalje podržavaju. Sramotno je koliko Zapad – iako to možda danas nekome ne izgleda na prvi pogled tako – i dalje ima izrazito zapadnocentričan pogled na ostatak sveta, a samim time i na muslimanski svet. Predrasude o muslimanima i neruzumevanje njihovih potreba i stanja u kojima se te zemlje nalaze je zapanjujući. Islamski svet ima svoje sisteme vrednosti i Zapad bi trebalo jednom za svagda da ostavi muslimane na miru da se sami organizuju i odluče kojim će putem da krenu dalje u budućnost, a ne da stalno nameće svoje modele za koje on smatra da su najpogodniji. To je ono što je jedan od preduslova ako se zaista želi istinska sloboda islamskog sveta, ma šta ona podrazumevala.

MONITOR: Komentarisali ste ponašanje nekih zapadnih zemalja u Savjetu bezbjednosti UN, kada se radi o politici prema režimu Bašara al Asada u Siriji.
KOSTIĆ: Mislim da je pitanje Sirije, kao što sam i ranije izjavljivao, veoma komplikovano. Situacija je veoma polarizovana ne samo globalno gledano, već i u samom regionu, a na kraju krajeva i u samoj Siriji. Na globalnom planu imamo dve suprotstavljene strane, gde su s jedne strane zapadne sile – Francusku, SAD, Britaniju, itd.- a sa druge Kina, Rusija, Indija i Brazil. Ovi drugi se, bar za sada, odlučno protive bilo kakvim konkretnim akcijama UN. S druge strane, veoma snažna borba za uticaj je i na regionalnom nivou između sunitskih arapskih zemalja, tu pre svega mislim na Saudijsku Arabiju, i šiitskog Irana. I takođe na kraju, kada sagledamo samu Siriju kao zemlju ona ima jako komplikovanu demografsku sliku, što predstavlja mogućnost za izbijanje krvavih sektaških sukoba. Da je to moguće, kao najbolji primer može da nam posluži situacija u Iraku. Drugo, za razliku od nekih drugih zemalja, al-Asadova popularnost u narodu nije nezanemarljiva. Tako da pre bilo kakve akcije prvo treba dobro razmisliti da ne bi dobili novo žarište iz koga se neće znati kako da se izađe, kao što je to danas slučaj sa Irakom i Avganistanom.

MONITOR: Kako tumačite najnovije događaje u Egiptu, demonstracije hrišćanskih Kopta, pred novembarske izbore?
KOSTIĆ: Situacija u Egiptu je veoma ozbiljna. Sada, nakon određenog vremena od Mubarakovog pada, mislim da je svima jasno, čak i najvećim optimistima, da je nemoguće uspešno sprovesti demokratske reforme dok zemljom upravlja vojna hunta. Oni i dalje vrše strahovit pritisak na medije, hapse ljude koji pišu kritički o njoj, itd. Ponovni izgovori za uspostavljanje „supra ustavnih” odredbi i gomile drugih odredbi koji se tiču samih izbora i izborne procedure jasno govore o tome kakve su namere vojnog vrha nakon što se izbori završe. Oni žele i nadalje da sačuvaju nedodirljivu poziciju. Na kartu međuverskih sukoba su već odigrali kada su bili protesti u Imbabi, kako bi skrenuli pažnju sa suštinskih pitanja, a to je uspostavljanje pravne države gde se poštuju prava građana.

MONITOR: Kakve su po Vama šanse Palestine da ostvari svoje težnje za državom?
KOSTIĆ: Palestinske države će biti. To je sigurno. Kada će je biti ? To je zaista teško prognozirati, ali sve činjenice idu u prilog da je bitka za oslobađanje palestinskog naroda od represivne izraleske politike na dobrom putu. Vreme na kraju krajeva radi u interesu Palestine. Izrael ne može ovako doveka. Ovo gubi svaki smisao. Mislim da nastup SAD i Izraela u UN najbolje može da se ilustruje naslovom nove knjige Jevrejina Normana Filkenštajna – Ovog puta smo otišli predaleko, danas jednog od najvećih boraca za palestinska prava. Izrael prosto ne želi dogovor. On ne želi da stane sa izgradnjom naselja na palestinskoj teritoriji. On permanentno krši međunarodno pravo. Tako da ako negde savršeno odgovara termin – „arogancija supersile”, e to je onda u slučaju palestinskog pitanja.

MONITOR: Vidite li u tome što su i naši građani ne samo u svojoj istoriji već i bliskoj prošlosti pa i danas „spori” u borbi za demokratizaciju,za smjenjivost vlasti? Ima li nešto i kod nas od navika ljudi iz „orijentalnih despotija”, duga i udobna vlast diktatora i krvavi obračuni koji je prate i u kojoj se ona završava?
KOSTIĆ: Ne slažem se sa vašom konstatacijom o navikama ljudi iz „orijentalnih despotija”, kao ni sa terminom. Mislim da se na našim prostorima takvo mišljenje o Orijentu veoma često na veoma čudan način prepliće i podudara između nacionalističkih i evrofiličnih načina razmišljanja. Prvima je to „orijentalno” ili „osmansko” nasleđe krivo za danak u krvi, nabijanje na kolac, poturčivanje, itd., a potonjima je ono krivo za našu zaostalost. To ubeđenje da bi mi sada bili veći „Evropljani” da nismo bili pet vekova pod Osmanskim carstvom je veoma problematično. Duboko sam uveren da smo mi sposobni, imali bismo štošta pozitivno da izvučemo iz osmanskog nasleđa. Ovako, poništavanje ili bežanje od tog nasleđa ne znam kuda nas vodi, ka boljem upoznavanju sebe samih – sigurno ne.

Autonomija Sandžaka nerealna

MONITOR: Kako tumačite događaje u Sandžaku, političku aktivnost muftije Muamera Zukorlića,ali i poruke iz Sarajeva,od reis ul uleme Mustafe Cerića koji podržava Zukorlićevu politiku?
KOSTIĆ: Pitanje Sandžaka i Islamske zajednice je veoma složeno. Pogotovu pitanje oko Islamske zajednice i u to ne bih ulazio, jer ono zahteva dublju analizu. Što se tiče Sandžaka tamo je stanje katastrofalno, pre svege socio-ekonomski gledano! Mislim da u nekom smislu Muamer Zukorlić i Bošnjaci u Srbiji imaju i te kako pravo da budu ljuti i nezadovoljni. Međutim isto tako, s druge strane, mislim da je retorika i generalno gledano aktivnost muftije Zukorlića u poslednjih nekoliko godina postala veoma radikalna.Vi ste u pitanju rekli da reis Cerić „podržava Zukorlićevu politiku”, a ja bih pre rekao da je Zukorlićeva politika – zapravo politika reisa Cerića. Mislim da je reis Cerić u čitavoj ovoj priči ključna figura u svakom pogledu. U tom kontekstu mislim da će biti veoma zanimljiv rasplet unutar Islamske zajednice BiH na sledećim izborima za reisul-ulemu. Na poslednjim izborima za predsednika sabora IZ BiH, videli smo da je kandidat koga je reis Cerić priželjkivao za pobednika, poražen. Pobedio je gospodin Softić koji predstavlja umereniju struju unutar IZ BiH. Ako dođe do nekih promena unutar IZ BiH možda ćemo imati više izgleda da izađemo iz ove pat pozicije u kojoj smo se svi skupa našli. Takođe, ne treba prevideti i neke pozitivne signale koji su stigli od strane gospodina Izetbegovića, a koji pozivaju na smirivanje strasti i okretanje dijalogu kako bi se rešili nagomilani problemi u Sandžaku.

Na sve ovo pomenuto, naravno da ogroman, ako ne i najveći, deo odgovornosti snosi i Vlada Srbije koja je svojom taktikom ignorisanja čitavog problema dovela do toga da sada imamo problem u koji su upleteni ne samo ljudi iz Srbije već i iz BiH i određenih međunarodnih institucija. Tako da je aktivnija i odlučnija uloga srpskih vlasti možda i najbitnija od svega.

Što se konkretno tiče ideje o autonomiji Sandžaka kao prekogranične regije mislim da je to trenutno sasvim jedna nerealna ideja, koja služi za manipulaciju građana i skupljanje političkih poena pred izbore koji slede u Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Devedesete nijesu nikada ni otišle

Objavljeno prije

6 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno

 

MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid  osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.

Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.

Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!

MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?

VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.

Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.

Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.

MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?

VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.

MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?

VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.

MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?

VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.

Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.

MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?

VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.

Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.

MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?

Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.

Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.

MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?

VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.

Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u  EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.

MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?

VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono  što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.

U čemu je razlika? Dakle, zreli smo za EU!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Razumjeti drugog

Objavljeno prije

6 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje  koji je jezik značajniji za  obrazovnu ustanovu

 

 

MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno  prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?

PEPIĆ:   Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno  da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .

No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To  nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili  kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad?  Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.

Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od  kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima  ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK  Dečić  , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva,  da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko.  To i takvo ponašanje  dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa  protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.

MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?

PEPIĆ: Sve u životu  ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi  Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali  nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje  važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je,  može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono  ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.

Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari  pokušavaju da  izaberu rukovodioce ovih ustanova i  da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je  takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.

MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?

PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se  i koriste  za veličanje  nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama  ih slušaju. Tako  smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.

Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje.  Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To  je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo  normalno  građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.

MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?

PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se  radilo na tome  da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka  tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti  papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi?  Prije i iznad svega da nastavnici budu ono  što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih  da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova  za nastavnike. Ima  nagovještaja da je  u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje.  Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga  da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga  smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !

MONITOR:  Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?

PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima  a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.

MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja  naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !

MONITOR:  Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.

PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i  spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari!  Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, PSIHOLOG I POLITIČKI  ANALITIČAR, BANJA LUKA: Bojim se da od kažnjavanja onih koji slave Ratka Mladića nema ništa  

Objavljeno prije

6 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Kod nas su tužilaštva i sudovi toliko spori da smatram da eventualno kažnjavanje onih koji slave Ratka Mladića može se desiti tek za pet do šest godina. OHR je paralisan jer još nije izabran Visoki predstavnik. EU ima druge prioritete i ne pada im na pamet da se bave ovim stvarima. Amerikanci imaju novu politiku i ljubimca u BiH, a nisu ni simpatizeri presuda Suda u Hagu. U ovom trenutku imamo preko 60.000 prijava prema Tužilaštvu BiH prema osobama koje su glorifikovale Mladića i sve će to biti brzo zaboravljeno

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je izjavio da je Ratko Mladić „ubijen u Hagu“. Da li je to novi oslonac predizborne kampanje?

PUHALO: Nije, ovakve argumente mogli smo čuti od trenutka kada je Ratko Mladić dospio u Hag, kada je već bio narušenog zdravlja i to nije samo izjava Dodika, to su stavovi srpskih „patriota“ s obje strane Drine. U proteklih nekoliko godina, iz Beograda i Banjaluke su išli ljekari u Hag da pregledaju Mladića i stalno su upućivani zahtjevi da se vrati u Srbiju ili Republiku Srpsku da bi mu se pružilo kvalitetno liječenje, jer smo mogli čuti tvrdnje da u Hagu nije adekvatno liječen. Što se tiče smrti Mladića i predizborne kampanje, tu nema razlike u stavovima opozicije i vlasti i teško je reći ko će je kapitalizovati.

MONITOR: EU i OHR su poslale jasna upozorenja u vezi sa slavljenjem osuđenih ratnih zločinaca. Sada, posebno poslije odlaska Kristijana Šmita – ali i Dodikovog novog pozicioniranja u SAD, pitanje je ko zaista moze kažnjavati, pogotovo prije izbornih rezultata u oktobru. Sta Vi mislite?

PUHALO: Kod nas su tužilaštva i sudovi toliko spori da smatram da eventualno kažnjavanje onih koji slave Ratka Mladića može se desiti tek za jedno pet do šest godina. Plašim se da od kažnjavanja nema ništa i to zbog nekoliko razloga. OHR je paralisan jer još uvijek nije izabran Visoki predstavnik. EU ima druge prioritete i ne pada im na pamet da se bave ovim stvarima. Amerikanci imaju novu politiku i ljubimca u BiH, a nisu ni simpatizeri presuda Suda u Hagu. U ovom trenutku imamo preko 60.000 prijava prema Tužilaštvu BiH prema osobama koje su glorifikovale Ratka Mladića i sve će to biti brzo zaboravljeno.

MONITOR:  Kakvo je raspoloženje u opoziciji u Republici Srpskoj kada se radi o smrti Ratka Mladića?

PUHALO: Raspoloženje je takvo da kao i oni na vlasti glume da su tužni i uvrijeđeni, ali je problem što nemaju dovoljnu vidljivost u medijima, jer nemaju poluge vlasti i kontrole da to iskoriste. Ni po čemu se ne razlikuju od vlasti, niti žele da se razlikuju, jer ako očekuju glasove Srba na predstojećim izborima, moraju biti jednaki u srbovanju s Dodikom, ako ne i žešći.

MONITOR:  U vrhu srpskog režima se, odjednom, sa mnogo manje patetike govori i o Mladiću i o mjestu i načinu njegove sahrane. Sve se sada prebacuje na odluku porodice, ali se najviše insinuira da bi to moglo biti selo kod Kalinovika, u kojem je rođen. Da li je to rješenje koje bi, bar privremeno, zadovoljilo više interesa – od EU do Banjaluke, Beograda i Podgorice?

PUHALO: Ne znam gdje će sahraniti Ratka Mladića, ali smatram da to treba da bude odluka njegove porodice, samo je pitanje koliko oni u ovom trenutku imaju uticaja na donošenje te odluke. Iskreno, ja mislim da bi Vučić i Dodik jedva dočekali da oni organizuju sahranu, ali treba voditi računa o političkim posledicama te sahrane. Ne bi me iznenadilo da na kraju čujemo da su oni silno željeli da ga sahrane po najvišim vojnim i državnim počastima, ali, eto, porodica to nije htjela. Na taj način oni bi opet bili žrtve međunarodnih pritisaka i nepravde.

MONITOR:  Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor pozvala je Brisel da prekine EU integracije sa Srbijom i Crnom Gorom zbog glorifikovanja Mladića, od strane njihovih najviših državnih funkcionera (u Crnoj Gori se tu, prije svega misli na predsjednika Skupstine A. Mandića). Čini li Vam se to mogućim?

PUHALO: Naši političari, tu ubrajam i hrvatske, su veoma principijelni kada nisu na vlasti. Njihov moral bi zadivio i vjerkse poglavare. Ipak, u politici je moral najmanje važan. Rusija, Kina, pa i Turska bi bile najsretnije da EU digne ruke od Balkana. Zato od toga nema ništa. Na kraju krajeva, ovo i nije veliki problem za njih, više ih brine što se ne iskopava litijum ili što se ne završava Kosovo kako je planirano.

MONITOR: Vučić je odnos Mehanizma za krivične sudove prema bolesnom Mladiću, nazvao „necivilizacijskim“ – jer nije prihvaćen zahtjev Beograda da bude pušten na privremenu slobodu. Kata Hotić iz „Majki Srebrenice i Žepe“ kaže da su zrtve zadovoljne odlukom Haga. Može li smrt Mladića nešto promijeniti u odnosima etničkih zajednica u BiH, u kulturi sjećanja?

PUHALO: Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac i tu nema ali… Vučić i „civilizacijske vrijednosti“ ne mogu da budu u istoj rečenici, osim ako ih on i njegova ekipa „ne gaze“. Smatram da je u ovakvim situacijama riječ žrtve najvažnija i da se to mora uvažavati i poštivati. Mi imamo kulturu sjećanja, jer svaki narod se sjeća svojih žrtava i svojih heroja, suočavanje s onim što su uradili naši „heroji“ i tuđim žrtvama nama nedostaje. Zato se godinama niša ne mijenja u BiH i dalje postoje tri etničke istine, koje su nepomirljive.

MONITOR: Pojavio se i spin da je Vučić učestvovao u pomaganju hvatanja Mladića – što je tužilac Bruno Vekarić demantovao. Kome taj nedokazani navod   Mladićevog advokata odgovara?

PUHALO: U Srbiji se trenutno spremaju za izbore i ovakve stvari služe da se protivnik diskredituje i to nije dobro, makar se radilo i o diskreditaciji Aleksandra Vučića.

MONITOR: Interesantno je „skretanje pažnje“ nekadašnje haške analitičarke Nevenke Tromp, u kojem kaže da je Mladić bio oficir Vojske Srbije i da je tu došlo do mogućeg dila srpske vlasti sa Sudom?  

PUHALO: Trompova nije rekla ništa novo, ni spektakularno, da su oficiri Vojske Republike Srpske, bili na platnom spisku Vojske Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i na kraju Srbije. Odavno se to zna, a da li je bilo dila s vlastima Srbije, to ne znam.

MONITOR: Javno je objavljeno da se Mladić do 2002. godine krio po objektima VJ. S tim se povezivao i slučaj stradanja gardistra u Topčiderskoj kasarni. Do danas, nije bilo sudskog razrješenja?

PUHALO: Pošto nema presude, teško je bilo šta komentarisati o tom pitanju i ako neko treba da ga komentariše, to je Vojska Srbije i vlasti u Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo