Književnica i pjesnikinja bogatog opusa Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu. U Delhiju je studirala bengalski jezik. Karijeru je započela kao zapažena pjesnikinja, a među prvima je u Hrvatskoj izučavala i prevodila indijsku književnost. Živjela je u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Kairu, Vašingtonu, Akri, Beogradu. Autorka je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti, koja sadrži 11.664 pjesme. Dobitnica je brojnih nagrada. MONITOR: Prvu knjigu poezije objavili ste 1956. godine. Fascinantna je brojka od 104 knjige koje ste objavili do sada. Otkuda taj navir stvaranja, jer znam da u rukopisu imate još i više od stotinu knjiga?
KRMPOTIĆ: Odgovor je u riječi koju svi koristimo kao nešto jasno i jednostavno. Ta riječ je nadahnuće. U njoj prijedlog na kazuje odakle stižu riječi, slike, ritam, zvuci – to jest, stižu iz predjela koji nadilaze naš razum i naše talente i naše vještine. Te riječi, ti simboli, te slike, ti zvuci, htjeli bi do kraja izgovoriti ono što je suštinski neizgovorivo. I jer to nešto ostaje takvo – neizgovorivo, ono je zbog toga i neodoljivo. Uvijek iznova pozivno. To jest, ono zove u nov pokušaj da ga – to nešto – izgovorimo do kraja.
MONITOR: Prije par godina iz štampe je izašla „Bijela kula” – veliki zbornik zbirki poezije, zbornik koji broji 108 knjiga, a svaka knjiga opet broji 108 pjesama, sveukupno 11.664 pjesme. To djelo niste pisali, već, kako kažete, zapisivali. Možete li nam to pojasniti?
KRMPOTIĆ: Mogu opisati, ali možda ne mogu pojasniti. Kad se osjećaš protočnom upravo za to nešto neizgovorivo, onda postaješ olovka u ruci Autora. Nije li u predgovoru Bijele kule posveta Autoru? Knjiga je pisana dok sam čekala autobus, sjedila u kavani, putovala vlakom ili avionom, sjedila u Prashantiju iščekujući daršan Autora. Nacionalna knjižnica u Zagrebu istražila je ima li veće zbirke poezije, kvantitativno veće u svjetskoj književnosti. Nema. Ali to nije prvenstvena odlika ove knjige.
MONITOR: Koja bi bila prvenstvena odlika „Bijele kule”?
KRMPOTIĆ: Činjenica da je živa, da odgovara na unutarnja pitanja, da zna zazrcaliti portret osobe koja bira broj knjige i pjesme, ili knjigu naprosto nasumce otvara u potrazi za odgovorom. I uvijek se pojavi odgovor zapanjujuće karakterističan i bitan za dotičnu osobu – odgovor u obliku primjedbe, uvida, opomene. Tako je bilo još u vrijeme pisanja prve knjige, dakle, 1990, dok se biralo i čitalo iz džepnog notesa.
MONITOR: U podgoričkim knjižarama može se nabaviti knjiga “Brdo iznad oblaka”, koja je vaša svojevrsna autobiografija, a mnogi koji su je čitali kažu da im je promijenila život. Knjiga je posveta vašem sinu Igoru, koji je sa četiri godine obolio od leukemije. U njoj saznajemo kad ste se upoznali s učenjem Sai Babe, koje je presudno uticalo na vaš život i pisanje.
KRMPOTIĆ: Morala sam ispuniti dug prema dječaku Igoru, koji mi je rekao kako će se knjiga o njemu zvati – Brdo iznad oblaka. Unatoč svim bilješkama koje sam čuvala, a koje su se odnosile na zajednički život s njim i s obitelji, ja se još dugo poslije njegova odlaska nisam odvažila da krenem u pisanje obećane knjige. Uvijek je bilo još nekakvog posla koji bi poslužio kao izgovor. Tako je bilo sve dok nisam stigla u zapadnoafričku državu Ganu, gdje je moj muž bio ambasador bivše nam zemlje. Tamo nije bilo nekog bujnog društvenog života i obaveza, nije bilo ni „kućne radinosti”, te se više nisam mogla izgovarati da nemam vremena. Jednoga sam jutra odlučila, sjela za pisaći stol i tu započela i dovršila knjigu za nepuna dva mjeseca. Nisam je poslije dotjerivala. Cijela je priča u meni bila dovršena, izgovorena do u pojedinost. Čekala je samo da krenem u završni uspon na Brdo.
Ništa u toj knjizi nije roman, sve je vjerna reportaža zbivanja i činjenica – a doima se kao roman. Mislim da je to jedna od poruka te knjige: naš je život zapravo sukladna i neslučajna kompozicija, stilsko čudo, bajka, fantazija. Drugim riječima, trebali bismo naučiti čitati knjigu vlastitoga života na pravi način – s izvjesnim odmakom, ali i s iskrenom radoznalošću, da bismo proniknuli u zakon i razlog i cilj onoga što zovemo svojim životom. Da, u knjizi se pojavljuju dva vrhunska lika i susreta – jedan je od njih Isus, kojega mi je vlastito dijete na pravi način vratilo. Drugi je Avatar Sathya Sai Baba. Ti su se susreti zbivali 1972. i 1973. godine u Vašingtonu, usred kovitlaca diplomatskih zbivanja. Kod Avatara, u Indiju, otputovala sam prvi put 1980, u vrijeme kad na Balkanu – koliko ja znam – još nitko nije ni čuo za Nj.
MONITOR: „Petoknjižje” ste napisali prema programu i metodologiji Sai Babe, a čini ga pet udžbenika o pet temeljnih ljudskih vrijednosti, gdje podržavate drugačije školovanje.Ove knjige nisu pisane u dahu i bez ispravljanja?
KRMPOTIĆ: Da, u pravu ste, nisu. Pisala sam ih i nadopisivala, dopunjavala i nadomišljala. Tragajući za pričama, bajkama, prosvjetljujućim zgodopisima, poslovicama, igrama, pjesmama, igrokazima – tragajući za njima širom svijeta i vremena, kako volim reći. Odnosno, tragala sam za tekstovima, koji će djeci jasno označiti moralnu i duhovnu vertikalu. Baba kaže da je promjena čovjekove svijesti jedini način da se promijeni svijet. A to se ne može drukčije nego preusmjerenjem edukacije, obrazovanja, kućnog odgoja, preusmjerenjem upravo put obraza. Drugim riječima, karaktera. Pritom neće biti zapostavljene ni matematike ni gramatike. Samo što prvenstveni cilj neće biti samo znanje, već cjelovita, moralna ličnost, koja će znanje koristiti kao oruđe, a ne kao cilj. Jer: ima li išta opasnije od velikog učenjaka koji nema morala? Opasniji je od bombe koju je smislio i sačinio.
Svih pet zbornika usredotočenih na pet ljudskih vrijednosti – na istinu, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje – svih pet broje oko 4.000 stranica. Radila sam ih nekoliko godina, usporedo pišući i pjesme, drame, priče, eseje. Zbornici ljudskih vrijednosti koriste se u mnogim školama u Hrvatskoj, upravo u svrhu kojoj su i namijenjeni. Rezultati su vrlo brzo bili vidljivi i opipljivi. Koriste se i u Srbiji i u Makedoniji, u Bosni. Predstavljeni su i na Pravnom fakultetu u Crnoj Gori. Neki su zbornici prevedeni na slovenski. Vrline istine su prevedene na engleski jezik, te se koriste čak i u Južnoj Africi!
MONITOR: Živjeli ste svuda, ali zauvijek ste ostali vezani za Indiju. Možete li nam ispričati kako ste prvi put tamo otišli i kako ste se i zašto uvijek tamo vraćali?
KRMPOTIĆ: O Indiji, o njezinoj posebnosti, o njezinu položaju u kolu izvornih, matičnih civilizacija i kultura, napričala sam posljednjih četrdeset godina. Indija, starinskim imenom Bharat, jedna je od bitnih matičnih kultura u ljudskoj povijesti. To je kultura koja nije odumrla poput egipatske, sumerske ili majanske. O toj sam i takvoj Indiji učila, pisala, prevodila još od mladih dana. A onda sam, jednoga dana, u svojoj tridesetoj, sjela u brod – poluteretni, trgovački, koji me odvezao do Mumbaija. Moji su me sudruzi, pisci, smatrali poremećenom – kakva te spopala Indija? – pitali su. Zar nije dovoljno da o Indiji pišeš? K tome, imala sam i odličan posao na zagrebačkoj radiostanici – radila sam posao koji mi je odgovarao u svakom pogledu. Ali kad mi je stigla ponuda indijskog Ministarstva za kulturu, kao prevoditeljici Tagore i nešto malo Upanišada, ja sam bez dvoumljenja rekla „da”! Jedini je Vlado Gotovac tada pozdravio moju odluku, napisavši pozdravnu pjesmu. To je bio moj prvi susret, samostalan i uzbudljiv. Stanovala sam u studentskom gradu, studirala nešto malo bengalski jezik, mnogo putovala, snimala, istraživala, i na kraju se udala za našeg čovjeka iz ambasade nekadašnje Jugoslavije. I jer nisam bila članica Partije i jer sam kao književnica pisala neke tada neodobrene, nedobrodošle (duhovne) stvari, moj muž je bio opozvan iz Delhija. Pa sam onda i ja pošla s njim u Beograd. Poslije sam putovala u Indiju još najmanje dvadeset i tri puta – od 1980. do 2010. Razlog tih putovanja više nije bilo istraživanje – razlog je bio i ostao doživljaj susreta sa zbiljom, sa sobom, s Bogom u liku čovjeka, s trenutkom koji ne prolazi… to jest, s onim što jedino jest.
Miroslav MINIĆ