Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA KRMPOTIĆ: Susret s trenutkom koji ne prolazi

Objavljeno prije

na

Književnica i pjesnikinja bogatog opusa Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu. U Delhiju je studirala bengalski jezik. Karijeru je započela kao zapažena pjesnikinja, a među prvima je u Hrvatskoj izučavala i prevodila indijsku književnost. Živjela je u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Kairu, Vašingtonu, Akri, Beogradu. Autorka je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti, koja sadrži 11.664 pjesme. Dobitnica je brojnih nagrada. MONITOR: Prvu knjigu poezije objavili ste 1956. godine. Fascinantna je brojka od 104 knjige koje ste objavili do sada. Otkuda taj navir stvaranja, jer znam da u rukopisu imate još i više od stotinu knjiga?
KRMPOTIĆ: Odgovor je u riječi koju svi koristimo kao nešto jasno i jednostavno. Ta riječ je nadahnuće. U njoj prijedlog na kazuje odakle stižu riječi, slike, ritam, zvuci – to jest, stižu iz predjela koji nadilaze naš razum i naše talente i naše vještine. Te riječi, ti simboli, te slike, ti zvuci, htjeli bi do kraja izgovoriti ono što je suštinski neizgovorivo. I jer to nešto ostaje takvo – neizgovorivo, ono je zbog toga i neodoljivo. Uvijek iznova pozivno. To jest, ono zove u nov pokušaj da ga – to nešto – izgovorimo do kraja.

MONITOR: Prije par godina iz štampe je izašla „Bijela kula” – veliki zbornik zbirki poezije, zbornik koji broji 108 knjiga, a svaka knjiga opet broji 108 pjesama, sveukupno 11.664 pjesme. To djelo niste pisali, već, kako kažete, zapisivali. Možete li nam to pojasniti?
KRMPOTIĆ: Mogu opisati, ali možda ne mogu pojasniti. Kad se osjećaš protočnom upravo za to nešto neizgovorivo, onda postaješ olovka u ruci Autora. Nije li u predgovoru Bijele kule posveta Autoru? Knjiga je pisana dok sam čekala autobus, sjedila u kavani, putovala vlakom ili avionom, sjedila u Prashantiju iščekujući daršan Autora. Nacionalna knjižnica u Zagrebu istražila je ima li veće zbirke poezije, kvantitativno veće u svjetskoj književnosti. Nema. Ali to nije prvenstvena odlika ove knjige.

MONITOR: Koja bi bila prvenstvena odlika „Bijele kule”?
KRMPOTIĆ: Činjenica da je živa, da odgovara na unutarnja pitanja, da zna zazrcaliti portret osobe koja bira broj knjige i pjesme, ili knjigu naprosto nasumce otvara u potrazi za odgovorom. I uvijek se pojavi odgovor zapanjujuće karakterističan i bitan za dotičnu osobu – odgovor u obliku primjedbe, uvida, opomene. Tako je bilo još u vrijeme pisanja prve knjige, dakle, 1990, dok se biralo i čitalo iz džepnog notesa.

MONITOR: U podgoričkim knjižarama može se nabaviti knjiga “Brdo iznad oblaka”, koja je vaša svojevrsna autobiografija, a mnogi koji su je čitali kažu da im je promijenila život. Knjiga je posveta vašem sinu Igoru, koji je sa četiri godine obolio od leukemije. U njoj saznajemo kad ste se upoznali s učenjem Sai Babe, koje je presudno uticalo na vaš život i pisanje.
KRMPOTIĆ: Morala sam ispuniti dug prema dječaku Igoru, koji mi je rekao kako će se knjiga o njemu zvati – Brdo iznad oblaka. Unatoč svim bilješkama koje sam čuvala, a koje su se odnosile na zajednički život s njim i s obitelji, ja se još dugo poslije njegova odlaska nisam odvažila da krenem u pisanje obećane knjige. Uvijek je bilo još nekakvog posla koji bi poslužio kao izgovor. Tako je bilo sve dok nisam stigla u zapadnoafričku državu Ganu, gdje je moj muž bio ambasador bivše nam zemlje. Tamo nije bilo nekog bujnog društvenog života i obaveza, nije bilo ni „kućne radinosti”, te se više nisam mogla izgovarati da nemam vremena. Jednoga sam jutra odlučila, sjela za pisaći stol i tu započela i dovršila knjigu za nepuna dva mjeseca. Nisam je poslije dotjerivala. Cijela je priča u meni bila dovršena, izgovorena do u pojedinost. Čekala je samo da krenem u završni uspon na Brdo.

Ništa u toj knjizi nije roman, sve je vjerna reportaža zbivanja i činjenica – a doima se kao roman. Mislim da je to jedna od poruka te knjige: naš je život zapravo sukladna i neslučajna kompozicija, stilsko čudo, bajka, fantazija. Drugim riječima, trebali bismo naučiti čitati knjigu vlastitoga života na pravi način – s izvjesnim odmakom, ali i s iskrenom radoznalošću, da bismo proniknuli u zakon i razlog i cilj onoga što zovemo svojim životom. Da, u knjizi se pojavljuju dva vrhunska lika i susreta – jedan je od njih Isus, kojega mi je vlastito dijete na pravi način vratilo. Drugi je Avatar Sathya Sai Baba. Ti su se susreti zbivali 1972. i 1973. godine u Vašingtonu, usred kovitlaca diplomatskih zbivanja. Kod Avatara, u Indiju, otputovala sam prvi put 1980, u vrijeme kad na Balkanu – koliko ja znam – još nitko nije ni čuo za Nj.

MONITOR: „Petoknjižje” ste napisali prema programu i metodologiji Sai Babe, a čini ga pet udžbenika o pet temeljnih ljudskih vrijednosti, gdje podržavate drugačije školovanje.Ove knjige nisu pisane u dahu i bez ispravljanja?
KRMPOTIĆ: Da, u pravu ste, nisu. Pisala sam ih i nadopisivala, dopunjavala i nadomišljala. Tragajući za pričama, bajkama, prosvjetljujućim zgodopisima, poslovicama, igrama, pjesmama, igrokazima – tragajući za njima širom svijeta i vremena, kako volim reći. Odnosno, tragala sam za tekstovima, koji će djeci jasno označiti moralnu i duhovnu vertikalu. Baba kaže da je promjena čovjekove svijesti jedini način da se promijeni svijet. A to se ne može drukčije nego preusmjerenjem edukacije, obrazovanja, kućnog odgoja, preusmjerenjem upravo put obraza. Drugim riječima, karaktera. Pritom neće biti zapostavljene ni matematike ni gramatike. Samo što prvenstveni cilj neće biti samo znanje, već cjelovita, moralna ličnost, koja će znanje koristiti kao oruđe, a ne kao cilj. Jer: ima li išta opasnije od velikog učenjaka koji nema morala? Opasniji je od bombe koju je smislio i sačinio.

Svih pet zbornika usredotočenih na pet ljudskih vrijednosti – na istinu, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje – svih pet broje oko 4.000 stranica. Radila sam ih nekoliko godina, usporedo pišući i pjesme, drame, priče, eseje. Zbornici ljudskih vrijednosti koriste se u mnogim školama u Hrvatskoj, upravo u svrhu kojoj su i namijenjeni. Rezultati su vrlo brzo bili vidljivi i opipljivi. Koriste se i u Srbiji i u Makedoniji, u Bosni. Predstavljeni su i na Pravnom fakultetu u Crnoj Gori. Neki su zbornici prevedeni na slovenski. Vrline istine su prevedene na engleski jezik, te se koriste čak i u Južnoj Africi!

MONITOR: Živjeli ste svuda, ali zauvijek ste ostali vezani za Indiju. Možete li nam ispričati kako ste prvi put tamo otišli i kako ste se i zašto uvijek tamo vraćali?
KRMPOTIĆ: O Indiji, o njezinoj posebnosti, o njezinu položaju u kolu izvornih, matičnih civilizacija i kultura, napričala sam posljednjih četrdeset godina. Indija, starinskim imenom Bharat, jedna je od bitnih matičnih kultura u ljudskoj povijesti. To je kultura koja nije odumrla poput egipatske, sumerske ili majanske. O toj sam i takvoj Indiji učila, pisala, prevodila još od mladih dana. A onda sam, jednoga dana, u svojoj tridesetoj, sjela u brod – poluteretni, trgovački, koji me odvezao do Mumbaija. Moji su me sudruzi, pisci, smatrali poremećenom – kakva te spopala Indija? – pitali su. Zar nije dovoljno da o Indiji pišeš? K tome, imala sam i odličan posao na zagrebačkoj radiostanici – radila sam posao koji mi je odgovarao u svakom pogledu. Ali kad mi je stigla ponuda indijskog Ministarstva za kulturu, kao prevoditeljici Tagore i nešto malo Upanišada, ja sam bez dvoumljenja rekla „da”! Jedini je Vlado Gotovac tada pozdravio moju odluku, napisavši pozdravnu pjesmu. To je bio moj prvi susret, samostalan i uzbudljiv. Stanovala sam u studentskom gradu, studirala nešto malo bengalski jezik, mnogo putovala, snimala, istraživala, i na kraju se udala za našeg čovjeka iz ambasade nekadašnje Jugoslavije. I jer nisam bila članica Partije i jer sam kao književnica pisala neke tada neodobrene, nedobrodošle (duhovne) stvari, moj muž je bio opozvan iz Delhija. Pa sam onda i ja pošla s njim u Beograd. Poslije sam putovala u Indiju još najmanje dvadeset i tri puta – od 1980. do 2010. Razlog tih putovanja više nije bilo istraživanje – razlog je bio i ostao doživljaj susreta sa zbiljom, sa sobom, s Bogom u liku čovjeka, s trenutkom koji ne prolazi… to jest, s onim što jedino jest.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo