Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA KRMPOTIĆ: Susret s trenutkom koji ne prolazi

Objavljeno prije

na

Književnica i pjesnikinja bogatog opusa Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu. U Delhiju je studirala bengalski jezik. Karijeru je započela kao zapažena pjesnikinja, a među prvima je u Hrvatskoj izučavala i prevodila indijsku književnost. Živjela je u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Kairu, Vašingtonu, Akri, Beogradu. Autorka je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti, koja sadrži 11.664 pjesme. Dobitnica je brojnih nagrada. MONITOR: Prvu knjigu poezije objavili ste 1956. godine. Fascinantna je brojka od 104 knjige koje ste objavili do sada. Otkuda taj navir stvaranja, jer znam da u rukopisu imate još i više od stotinu knjiga?
KRMPOTIĆ: Odgovor je u riječi koju svi koristimo kao nešto jasno i jednostavno. Ta riječ je nadahnuće. U njoj prijedlog na kazuje odakle stižu riječi, slike, ritam, zvuci – to jest, stižu iz predjela koji nadilaze naš razum i naše talente i naše vještine. Te riječi, ti simboli, te slike, ti zvuci, htjeli bi do kraja izgovoriti ono što je suštinski neizgovorivo. I jer to nešto ostaje takvo – neizgovorivo, ono je zbog toga i neodoljivo. Uvijek iznova pozivno. To jest, ono zove u nov pokušaj da ga – to nešto – izgovorimo do kraja.

MONITOR: Prije par godina iz štampe je izašla „Bijela kula” – veliki zbornik zbirki poezije, zbornik koji broji 108 knjiga, a svaka knjiga opet broji 108 pjesama, sveukupno 11.664 pjesme. To djelo niste pisali, već, kako kažete, zapisivali. Možete li nam to pojasniti?
KRMPOTIĆ: Mogu opisati, ali možda ne mogu pojasniti. Kad se osjećaš protočnom upravo za to nešto neizgovorivo, onda postaješ olovka u ruci Autora. Nije li u predgovoru Bijele kule posveta Autoru? Knjiga je pisana dok sam čekala autobus, sjedila u kavani, putovala vlakom ili avionom, sjedila u Prashantiju iščekujući daršan Autora. Nacionalna knjižnica u Zagrebu istražila je ima li veće zbirke poezije, kvantitativno veće u svjetskoj književnosti. Nema. Ali to nije prvenstvena odlika ove knjige.

MONITOR: Koja bi bila prvenstvena odlika „Bijele kule”?
KRMPOTIĆ: Činjenica da je živa, da odgovara na unutarnja pitanja, da zna zazrcaliti portret osobe koja bira broj knjige i pjesme, ili knjigu naprosto nasumce otvara u potrazi za odgovorom. I uvijek se pojavi odgovor zapanjujuće karakterističan i bitan za dotičnu osobu – odgovor u obliku primjedbe, uvida, opomene. Tako je bilo još u vrijeme pisanja prve knjige, dakle, 1990, dok se biralo i čitalo iz džepnog notesa.

MONITOR: U podgoričkim knjižarama može se nabaviti knjiga “Brdo iznad oblaka”, koja je vaša svojevrsna autobiografija, a mnogi koji su je čitali kažu da im je promijenila život. Knjiga je posveta vašem sinu Igoru, koji je sa četiri godine obolio od leukemije. U njoj saznajemo kad ste se upoznali s učenjem Sai Babe, koje je presudno uticalo na vaš život i pisanje.
KRMPOTIĆ: Morala sam ispuniti dug prema dječaku Igoru, koji mi je rekao kako će se knjiga o njemu zvati – Brdo iznad oblaka. Unatoč svim bilješkama koje sam čuvala, a koje su se odnosile na zajednički život s njim i s obitelji, ja se još dugo poslije njegova odlaska nisam odvažila da krenem u pisanje obećane knjige. Uvijek je bilo još nekakvog posla koji bi poslužio kao izgovor. Tako je bilo sve dok nisam stigla u zapadnoafričku državu Ganu, gdje je moj muž bio ambasador bivše nam zemlje. Tamo nije bilo nekog bujnog društvenog života i obaveza, nije bilo ni „kućne radinosti”, te se više nisam mogla izgovarati da nemam vremena. Jednoga sam jutra odlučila, sjela za pisaći stol i tu započela i dovršila knjigu za nepuna dva mjeseca. Nisam je poslije dotjerivala. Cijela je priča u meni bila dovršena, izgovorena do u pojedinost. Čekala je samo da krenem u završni uspon na Brdo.

Ništa u toj knjizi nije roman, sve je vjerna reportaža zbivanja i činjenica – a doima se kao roman. Mislim da je to jedna od poruka te knjige: naš je život zapravo sukladna i neslučajna kompozicija, stilsko čudo, bajka, fantazija. Drugim riječima, trebali bismo naučiti čitati knjigu vlastitoga života na pravi način – s izvjesnim odmakom, ali i s iskrenom radoznalošću, da bismo proniknuli u zakon i razlog i cilj onoga što zovemo svojim životom. Da, u knjizi se pojavljuju dva vrhunska lika i susreta – jedan je od njih Isus, kojega mi je vlastito dijete na pravi način vratilo. Drugi je Avatar Sathya Sai Baba. Ti su se susreti zbivali 1972. i 1973. godine u Vašingtonu, usred kovitlaca diplomatskih zbivanja. Kod Avatara, u Indiju, otputovala sam prvi put 1980, u vrijeme kad na Balkanu – koliko ja znam – još nitko nije ni čuo za Nj.

MONITOR: „Petoknjižje” ste napisali prema programu i metodologiji Sai Babe, a čini ga pet udžbenika o pet temeljnih ljudskih vrijednosti, gdje podržavate drugačije školovanje.Ove knjige nisu pisane u dahu i bez ispravljanja?
KRMPOTIĆ: Da, u pravu ste, nisu. Pisala sam ih i nadopisivala, dopunjavala i nadomišljala. Tragajući za pričama, bajkama, prosvjetljujućim zgodopisima, poslovicama, igrama, pjesmama, igrokazima – tragajući za njima širom svijeta i vremena, kako volim reći. Odnosno, tragala sam za tekstovima, koji će djeci jasno označiti moralnu i duhovnu vertikalu. Baba kaže da je promjena čovjekove svijesti jedini način da se promijeni svijet. A to se ne može drukčije nego preusmjerenjem edukacije, obrazovanja, kućnog odgoja, preusmjerenjem upravo put obraza. Drugim riječima, karaktera. Pritom neće biti zapostavljene ni matematike ni gramatike. Samo što prvenstveni cilj neće biti samo znanje, već cjelovita, moralna ličnost, koja će znanje koristiti kao oruđe, a ne kao cilj. Jer: ima li išta opasnije od velikog učenjaka koji nema morala? Opasniji je od bombe koju je smislio i sačinio.

Svih pet zbornika usredotočenih na pet ljudskih vrijednosti – na istinu, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje – svih pet broje oko 4.000 stranica. Radila sam ih nekoliko godina, usporedo pišući i pjesme, drame, priče, eseje. Zbornici ljudskih vrijednosti koriste se u mnogim školama u Hrvatskoj, upravo u svrhu kojoj su i namijenjeni. Rezultati su vrlo brzo bili vidljivi i opipljivi. Koriste se i u Srbiji i u Makedoniji, u Bosni. Predstavljeni su i na Pravnom fakultetu u Crnoj Gori. Neki su zbornici prevedeni na slovenski. Vrline istine su prevedene na engleski jezik, te se koriste čak i u Južnoj Africi!

MONITOR: Živjeli ste svuda, ali zauvijek ste ostali vezani za Indiju. Možete li nam ispričati kako ste prvi put tamo otišli i kako ste se i zašto uvijek tamo vraćali?
KRMPOTIĆ: O Indiji, o njezinoj posebnosti, o njezinu položaju u kolu izvornih, matičnih civilizacija i kultura, napričala sam posljednjih četrdeset godina. Indija, starinskim imenom Bharat, jedna je od bitnih matičnih kultura u ljudskoj povijesti. To je kultura koja nije odumrla poput egipatske, sumerske ili majanske. O toj sam i takvoj Indiji učila, pisala, prevodila još od mladih dana. A onda sam, jednoga dana, u svojoj tridesetoj, sjela u brod – poluteretni, trgovački, koji me odvezao do Mumbaija. Moji su me sudruzi, pisci, smatrali poremećenom – kakva te spopala Indija? – pitali su. Zar nije dovoljno da o Indiji pišeš? K tome, imala sam i odličan posao na zagrebačkoj radiostanici – radila sam posao koji mi je odgovarao u svakom pogledu. Ali kad mi je stigla ponuda indijskog Ministarstva za kulturu, kao prevoditeljici Tagore i nešto malo Upanišada, ja sam bez dvoumljenja rekla „da”! Jedini je Vlado Gotovac tada pozdravio moju odluku, napisavši pozdravnu pjesmu. To je bio moj prvi susret, samostalan i uzbudljiv. Stanovala sam u studentskom gradu, studirala nešto malo bengalski jezik, mnogo putovala, snimala, istraživala, i na kraju se udala za našeg čovjeka iz ambasade nekadašnje Jugoslavije. I jer nisam bila članica Partije i jer sam kao književnica pisala neke tada neodobrene, nedobrodošle (duhovne) stvari, moj muž je bio opozvan iz Delhija. Pa sam onda i ja pošla s njim u Beograd. Poslije sam putovala u Indiju još najmanje dvadeset i tri puta – od 1980. do 2010. Razlog tih putovanja više nije bilo istraživanje – razlog je bio i ostao doživljaj susreta sa zbiljom, sa sobom, s Bogom u liku čovjeka, s trenutkom koji ne prolazi… to jest, s onim što jedino jest.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo