Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA KRMPOTIĆ: Susret s trenutkom koji ne prolazi

Objavljeno prije

na

Književnica i pjesnikinja bogatog opusa Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu. U Delhiju je studirala bengalski jezik. Karijeru je započela kao zapažena pjesnikinja, a među prvima je u Hrvatskoj izučavala i prevodila indijsku književnost. Živjela je u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Kairu, Vašingtonu, Akri, Beogradu. Autorka je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti, koja sadrži 11.664 pjesme. Dobitnica je brojnih nagrada. MONITOR: Prvu knjigu poezije objavili ste 1956. godine. Fascinantna je brojka od 104 knjige koje ste objavili do sada. Otkuda taj navir stvaranja, jer znam da u rukopisu imate još i više od stotinu knjiga?
KRMPOTIĆ: Odgovor je u riječi koju svi koristimo kao nešto jasno i jednostavno. Ta riječ je nadahnuće. U njoj prijedlog na kazuje odakle stižu riječi, slike, ritam, zvuci – to jest, stižu iz predjela koji nadilaze naš razum i naše talente i naše vještine. Te riječi, ti simboli, te slike, ti zvuci, htjeli bi do kraja izgovoriti ono što je suštinski neizgovorivo. I jer to nešto ostaje takvo – neizgovorivo, ono je zbog toga i neodoljivo. Uvijek iznova pozivno. To jest, ono zove u nov pokušaj da ga – to nešto – izgovorimo do kraja.

MONITOR: Prije par godina iz štampe je izašla „Bijela kula” – veliki zbornik zbirki poezije, zbornik koji broji 108 knjiga, a svaka knjiga opet broji 108 pjesama, sveukupno 11.664 pjesme. To djelo niste pisali, već, kako kažete, zapisivali. Možete li nam to pojasniti?
KRMPOTIĆ: Mogu opisati, ali možda ne mogu pojasniti. Kad se osjećaš protočnom upravo za to nešto neizgovorivo, onda postaješ olovka u ruci Autora. Nije li u predgovoru Bijele kule posveta Autoru? Knjiga je pisana dok sam čekala autobus, sjedila u kavani, putovala vlakom ili avionom, sjedila u Prashantiju iščekujući daršan Autora. Nacionalna knjižnica u Zagrebu istražila je ima li veće zbirke poezije, kvantitativno veće u svjetskoj književnosti. Nema. Ali to nije prvenstvena odlika ove knjige.

MONITOR: Koja bi bila prvenstvena odlika „Bijele kule”?
KRMPOTIĆ: Činjenica da je živa, da odgovara na unutarnja pitanja, da zna zazrcaliti portret osobe koja bira broj knjige i pjesme, ili knjigu naprosto nasumce otvara u potrazi za odgovorom. I uvijek se pojavi odgovor zapanjujuće karakterističan i bitan za dotičnu osobu – odgovor u obliku primjedbe, uvida, opomene. Tako je bilo još u vrijeme pisanja prve knjige, dakle, 1990, dok se biralo i čitalo iz džepnog notesa.

MONITOR: U podgoričkim knjižarama može se nabaviti knjiga “Brdo iznad oblaka”, koja je vaša svojevrsna autobiografija, a mnogi koji su je čitali kažu da im je promijenila život. Knjiga je posveta vašem sinu Igoru, koji je sa četiri godine obolio od leukemije. U njoj saznajemo kad ste se upoznali s učenjem Sai Babe, koje je presudno uticalo na vaš život i pisanje.
KRMPOTIĆ: Morala sam ispuniti dug prema dječaku Igoru, koji mi je rekao kako će se knjiga o njemu zvati – Brdo iznad oblaka. Unatoč svim bilješkama koje sam čuvala, a koje su se odnosile na zajednički život s njim i s obitelji, ja se još dugo poslije njegova odlaska nisam odvažila da krenem u pisanje obećane knjige. Uvijek je bilo još nekakvog posla koji bi poslužio kao izgovor. Tako je bilo sve dok nisam stigla u zapadnoafričku državu Ganu, gdje je moj muž bio ambasador bivše nam zemlje. Tamo nije bilo nekog bujnog društvenog života i obaveza, nije bilo ni „kućne radinosti”, te se više nisam mogla izgovarati da nemam vremena. Jednoga sam jutra odlučila, sjela za pisaći stol i tu započela i dovršila knjigu za nepuna dva mjeseca. Nisam je poslije dotjerivala. Cijela je priča u meni bila dovršena, izgovorena do u pojedinost. Čekala je samo da krenem u završni uspon na Brdo.

Ništa u toj knjizi nije roman, sve je vjerna reportaža zbivanja i činjenica – a doima se kao roman. Mislim da je to jedna od poruka te knjige: naš je život zapravo sukladna i neslučajna kompozicija, stilsko čudo, bajka, fantazija. Drugim riječima, trebali bismo naučiti čitati knjigu vlastitoga života na pravi način – s izvjesnim odmakom, ali i s iskrenom radoznalošću, da bismo proniknuli u zakon i razlog i cilj onoga što zovemo svojim životom. Da, u knjizi se pojavljuju dva vrhunska lika i susreta – jedan je od njih Isus, kojega mi je vlastito dijete na pravi način vratilo. Drugi je Avatar Sathya Sai Baba. Ti su se susreti zbivali 1972. i 1973. godine u Vašingtonu, usred kovitlaca diplomatskih zbivanja. Kod Avatara, u Indiju, otputovala sam prvi put 1980, u vrijeme kad na Balkanu – koliko ja znam – još nitko nije ni čuo za Nj.

MONITOR: „Petoknjižje” ste napisali prema programu i metodologiji Sai Babe, a čini ga pet udžbenika o pet temeljnih ljudskih vrijednosti, gdje podržavate drugačije školovanje.Ove knjige nisu pisane u dahu i bez ispravljanja?
KRMPOTIĆ: Da, u pravu ste, nisu. Pisala sam ih i nadopisivala, dopunjavala i nadomišljala. Tragajući za pričama, bajkama, prosvjetljujućim zgodopisima, poslovicama, igrama, pjesmama, igrokazima – tragajući za njima širom svijeta i vremena, kako volim reći. Odnosno, tragala sam za tekstovima, koji će djeci jasno označiti moralnu i duhovnu vertikalu. Baba kaže da je promjena čovjekove svijesti jedini način da se promijeni svijet. A to se ne može drukčije nego preusmjerenjem edukacije, obrazovanja, kućnog odgoja, preusmjerenjem upravo put obraza. Drugim riječima, karaktera. Pritom neće biti zapostavljene ni matematike ni gramatike. Samo što prvenstveni cilj neće biti samo znanje, već cjelovita, moralna ličnost, koja će znanje koristiti kao oruđe, a ne kao cilj. Jer: ima li išta opasnije od velikog učenjaka koji nema morala? Opasniji je od bombe koju je smislio i sačinio.

Svih pet zbornika usredotočenih na pet ljudskih vrijednosti – na istinu, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje – svih pet broje oko 4.000 stranica. Radila sam ih nekoliko godina, usporedo pišući i pjesme, drame, priče, eseje. Zbornici ljudskih vrijednosti koriste se u mnogim školama u Hrvatskoj, upravo u svrhu kojoj su i namijenjeni. Rezultati su vrlo brzo bili vidljivi i opipljivi. Koriste se i u Srbiji i u Makedoniji, u Bosni. Predstavljeni su i na Pravnom fakultetu u Crnoj Gori. Neki su zbornici prevedeni na slovenski. Vrline istine su prevedene na engleski jezik, te se koriste čak i u Južnoj Africi!

MONITOR: Živjeli ste svuda, ali zauvijek ste ostali vezani za Indiju. Možete li nam ispričati kako ste prvi put tamo otišli i kako ste se i zašto uvijek tamo vraćali?
KRMPOTIĆ: O Indiji, o njezinoj posebnosti, o njezinu položaju u kolu izvornih, matičnih civilizacija i kultura, napričala sam posljednjih četrdeset godina. Indija, starinskim imenom Bharat, jedna je od bitnih matičnih kultura u ljudskoj povijesti. To je kultura koja nije odumrla poput egipatske, sumerske ili majanske. O toj sam i takvoj Indiji učila, pisala, prevodila još od mladih dana. A onda sam, jednoga dana, u svojoj tridesetoj, sjela u brod – poluteretni, trgovački, koji me odvezao do Mumbaija. Moji su me sudruzi, pisci, smatrali poremećenom – kakva te spopala Indija? – pitali su. Zar nije dovoljno da o Indiji pišeš? K tome, imala sam i odličan posao na zagrebačkoj radiostanici – radila sam posao koji mi je odgovarao u svakom pogledu. Ali kad mi je stigla ponuda indijskog Ministarstva za kulturu, kao prevoditeljici Tagore i nešto malo Upanišada, ja sam bez dvoumljenja rekla „da”! Jedini je Vlado Gotovac tada pozdravio moju odluku, napisavši pozdravnu pjesmu. To je bio moj prvi susret, samostalan i uzbudljiv. Stanovala sam u studentskom gradu, studirala nešto malo bengalski jezik, mnogo putovala, snimala, istraživala, i na kraju se udala za našeg čovjeka iz ambasade nekadašnje Jugoslavije. I jer nisam bila članica Partije i jer sam kao književnica pisala neke tada neodobrene, nedobrodošle (duhovne) stvari, moj muž je bio opozvan iz Delhija. Pa sam onda i ja pošla s njim u Beograd. Poslije sam putovala u Indiju još najmanje dvadeset i tri puta – od 1980. do 2010. Razlog tih putovanja više nije bilo istraživanje – razlog je bio i ostao doživljaj susreta sa zbiljom, sa sobom, s Bogom u liku čovjeka, s trenutkom koji ne prolazi… to jest, s onim što jedino jest.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo