Povežite se sa nama

OKO NAS

IZGRADNJA VIJADUKTA U ROGAMIMA: Modernizacija na uštrb rijeka,  po običaju

Objavljeno prije

na

Izletište na rijeci Zeti, koje se nalazi u neposrednoj blizini vijadukta u Rogamima, na putu ka Piperima, devastirano je, što zbog građevinskog otpada odloženog tik uz rijeku, što zbog problema sa atmosferskom kanalizacijom i bukom

 

,,U Crnoj Gori imate privilegovane firme koje mogu da rade šta hoće, kako hoće i kad hoće. O tome najbolje svjedoči podatak na koji način je, sve do sada, obezbijeđeno gradilište oko vijadukta u Rogamima, na putu ka Piperima”, tvrdi Milovan Marković, mještanin Pipera i ekološki aktivista.

Izletište na rijeci Zeti, koje se nalazi u neposrednoj blizini vijadukta, prema tvrdnjama mještana, dijelom je devastirano građevinskim šutem sa gradilišta vijadukta. Od početka nije bilo zatvoreno, nije imalo upozoravajuću signalizaciju, niti je do skoro postojala tabla koja obavještava da su radovi na putu. I rizik da se neko od posjetilaca povrijedi je veliki, ukoliko bi se šut, koga ima u ogromnim količinama, krenuo obrušavati u rijeku. Milovan Marković revoltiran je odnosom izvođača radova – kompanije Bemax prema ovom popularnom mjestu za odmor i rekreaciju. ,,Stanje koje sam zatekao na terenu posljednji put je gore od onoga što sam očekivao. Izgled samog lokaliteta potpuno je izmijenjen i time je značajno ugrožen prirodni potencijal koji ovo mjesto ima. Sasvim je izvjesno da nikada neće moći povratiti svoj prvobitan izgled i ono što ga je krasilo”, upozorava Marković.

Projekat rekonstrukcije puta Rogami – Spuž čine dvije cjeline, vijadukt Rogami i trasa dužine pet kilometara. Iz Bemaxa tvrde da su, zbog efikasnosti i obima radova oformili tri privremene deponije. Poriču i tvrdnje mještana da će deponovani materijal trajno oštetiti izgled izletišta. ,,Na deponiji, na lokaciji vijadukta Rogami, nema šuta, već je riječ o materijalu iz iskopa koji ne može štetiti, a koji je tu privremeno deponovan. Nakon njegove ugradnje, lokacija vijadukta, kao i ostale privremene deponije, će se urediti i vratiti u prvobitno stanje”, kaže za Monitor Jovana Vuksanović, diplomirana inženjerka građevine i koordinatorka za niskogradnju kompanije Bemax.

Prilikom jedne od posjeta gradilištu, zajedno sa gradonačelnicom Danilovgrada Zoricom Kovačević i direktorima Uprave za saobraćaj i kompanije Bemax, Savom Paračom i Veselinom Kovačevićem, gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković saopštio je da je bilo mnogo problema sa rješavanjem imovinskih odnosa pri realizaciji ovog projekta. Postavlja se pitanje – kako je onda uopšte bilo moguće započeti projekat?

Iz Bemaxa za Monitor kažu da su radovi na trasi bili obustavljeni jer nisu bili riješeni imovinsko-pravni odnosi, dok su se radovi na vijaduktu nesmetano izvodili, jer je na toj lokaciji eksproprijacija bila završena. Gradnja se nastavila 4. maja, jer su se rješavanjem imovinsko-pravnih odnosa u dužini od tri kilometra u kontinuitetu stekli uslovi za nastavak. ,,Prema informaciji od investitora Uprave za saobraćaj za preostala dva kilometra trase još je u toku rješavanje imovinsko pravnih odnosa”.

Monitor je uputio nekoliko pitanja ovim povodom različitim službama Glavnog grada, međutim do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovore.

Valja ukazati na to da je, prema ranijim informacijama, vijadukt poklon Glavnom gradu od firme Civil Engineer, koja pored Bemaxa, obavlja radove. U neformalnom razgovoru sa zaposlenim iz Službe glavnog gradskog arhitekte rečeno nam je da nije u nadležnosti Glavnog grada da nadgleda kako teku radovi na vijaduktu i da li se poštuju svi propisi. Dakle, Glavni grad nema obavezu da vodi računa o onome što se gradi na njegovoj teritoriji. Logično.

Na pitanje zbog čega na gradilištu donedavno nije postojala ni tabla o radovima na vijaduktu, već samo ona na kojoj piše da su svi radovi trebali biti završeni u decembru 2019. godine, iz Bemaxa odgovaraju: ,,Vijadukt je sastavni dio trase koja se rekonstruiše pa za njegovu izgradnju nije bila potrebna posebna gradilišna tabla. Ona sa informacijama o izvođenju radova na rekonstrukciji regionalnog puta Cerovo – Rogami, dionica Rogami – Spuž, postavljena je kada su i započeti radovi, u julu prošle godine. Od tada nije pomjerana“.

Milovan Marković smatra da su žal i ljutnja mještana Pipera ipak opravdani, i da je ovom mjestu bila neophodna samo rekonstrukcija skretanja koje je već postojalo. ,,Tako bi se sačuvala okolina i korito rijeke Zete, estetski bi izgledalo skladnije, uštedio bi se novac, a piperski kraj ne bi bio paralisan već mjesecima, što znatno otežava život poljoprivrednicima iz ovog kraja. Ni građanima Podgorice, u nadolazećim ljetnjim mjesecima, ne bi bio uskraćen boravak na jednoj od najljepših lokacija – uz rijeku”.

Agencija za zaštitu životne sredine dala je mišljenje da za rekonstrukciju ove dionice nije predviđen postupak sprovođenja procjene uticaja štetnosti na životnu sredinu. I pored toga, zakoni koji regulišu ovo pitanje bi se morali poštovati. ,,Shodno Zakonu o vodama, a imajuću u vidu da je Zeta rijeka od državnog značaja, 30 metara sa obje strane rijeke odlaganje građevinskog otpada na obalu ne bi trebalo da bude praksa”, ističu iz NVO Green Home za Monitor.

Ugovorena vrijednost za izvođenje radova na rekonstrukciji regionalnog puta

Cerovo – Rogami i dionici Rogami – Spuž je 3.100,000 eura sa PDV-om, od čega vrijednost radova na izgradnji samog vijadukta iznosi oko 700.000 eura sa PDV-om.

Nadležna inspekcija dužna je da naloži izvođaču radova da sanira gradilište, kako bi se spasilo što se spasiti može. Osim što je građevinski materijal odložen tik uz rijeku, kraj ima i problema sa atmosferskom kanalizacijom koja donosi otpatke bačene na kolovoz.

,,Trebalo bi razmotriti na koji način će riješiti pitanje atmosferske kanalizacije. Ona se mora izmjestiti van zone izvora koji je ispod samog vijadukta. Neophodno bi bilo na njega staviti rešetke za hvatanje grubog otpada”, ističe Marković.

Više neće biti ni moguće u potpunosti koristiti blagodeti rijeke Zete kao nekad, jer će, kako je put bliži plaži, i buka i količina izduvnih gasova od automobila biti mnogo veća.

I pored toga što je Crna Gora odavno u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom, otvorivši Poglavlje 27 o životnoj sredini i klimatskim promjenama, odnos koji nadležni organi godinama imaju prema prirodnim ljepotama širom zemlje se ne mijenja. ,,Nepromišljen je i nedomaćinski”, kaže ovaj ekološki aktivista.

Krajem prošle godine rijeka Zeta je proglašena Parkom prirode. Taj proglas bi trebalo da doprinese njenom očuvanju. No on, po svemu sudeći, ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Umjesto da se ovo mjesto koje je zasluživalo detaljan plan razvoja, nakon kojeg je moglo da bude uvršteno u turističku ponudu Glavnog grada, sačuva od devastacije, izgubljeno je. Time je Podgorica izgubila još jednu od ionako malobrojnih oaza mira.

,,Mi koji vodimo računa o životnoj sredini nismo ni  u kom slučaju protiv razvoja putne infrastrukture. Naročito u poljoprivrednim krajevima. Ali, kada se već nešto unapređuje, onda ne treba unazađivati prirodu”, ističe Marković.

Vijesti o desetkovanju rijeka širom Crne Gore ovih dana ne manjka. Zato se teško otrgnuti utisku da je Crna Gora nešto više negoli društvo privilegovanih pojedinaca, koji prirodne resurse koriste samo zarad sticanja lične materijalne dobiti.

                                                                                                        Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo