Povežite se sa nama

OKO NAS

VODOVODNE CIJEVI U CRNOJ GORI JOŠ SU OD OPASNOG MATERIJALA: Bez plana i roka za zamjenu azbesta

Objavljeno prije

na

Odgovorni tvrde da azbestne vodovodne cijevi nijesu toliko štetne, ali se njihova zamjena pravda radi – zaštite zdravlja ljudi i životne sredine. Procjenjuje se da za tu investiciju treba najmanje 100 miliona eura, a država još nema ni 750.000 za projekat

 

Zdravstvena zaštita stanovništva i ogromni tehnički i ekonomski gubici, zvanično su razlozi zbog kojih Crna Gora mora da krene za Evropom i zamijeni oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, napravljenih smješom azbestnih vlakana i cementa.

Neizvjesno je kada će čitav posao započeti, jer je potrebno 100 miliona eura, a trenutno nema ni 750.000 eura za izradu kompletnog glavnog projekta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i nedjeljnika Monitor.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena.

U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je tek Zakonom o životnoj sredini iz 2016. Zbog mogućeg kancerogenog dejstva ovaj materijal je u Evropskoj uniji (EU) zabranjen još 2005. godine. Tom uredbom, upotreba proizvoda koji sadrže azbestna vlakna, a koji su instalirani ili bili u upotrebi prije 2005. dopuštena je u EU do njihovog zbrinjavanja, odnosno kraja upotrebnog vijeka, pa se sa istim problemom još nose i mnogi evropski gradovi.

Azbest je imao široku upotrebu u građevinarstvu između 1950. i sredine 80-ih godina prošlog vijeka, kada su cijevi od ovog materijala i cementa postavljene u vodovodne sisteme i u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Specijalista higijene dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG), koji kontroliše higijensku ispravnost vode za piće, objašnjava za CIN-CG/Monitor da je azbest kristalan i vlaknast sjajan mineral koji je po sastavu silikat, pretežno magnezijuma i gvožđa. Zbog svojih osobina, otpornosti na temperaturu, istezanje i hemikalije, tokom prošlog vijeka korišten je za i izradu vodovodnih cijevi.

Tako su ove cijevi još djelovi distributivnih mreža evropskih i svjetskih metropola. Procjenjuje se da ih u beogradskom vodovodu ima više od 400 kilometara, a slično je u Budimpešti, Barseloni, Sofiji, Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu…

Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta, kako ističe dr Joksimović, posljedica su dokazanog kancerogenog dejstva.

„Još, međutim, nisu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta”, navodi Joksimović.

Hidrolog Mihailo Burić za CIN-CG/Monitor kaže da usljed erozije ili fizičkih oštećenja cijevi postoji rizik da se azbestna vlakna nađu u vodi: „Taj rizik je svuda označen kao zdravstveni i azbestne cijevi se izbacuju iz sistema. Azbest se ne rastvara u vodi, pa opasnost po tom osnovu ne postoji“. Buriću nije poznato da je u našim vodama konstatovan azbest.

On navodi i da hlorisanje vode nosi određene rizike po zdravlje, te da se u savremenim sistemima za prečišćavanje vode koriste UV zraci i ozonizacija. Ovi procesi su, međutim, za naše prilike još skupi.

„Naše su vode po primarnom kvalitetu u svjetskom vrhu, postoji samo bakteriološki rizik”, kategoričan je Burić.

Upravo taj rizik svake godine konstatuje u svojim izvještajima Agencija za zaštitu prirode i životne sredine – najveći izvori zagađenja površinskih i podzemnih voda su komunalne otpadne vode. U posljednjem objavljenom izvještaju za 2018. godinu stoji: ,,U kontinentalnom dijelu prirodni kvalitet voda skoro na svim izvorištima podzemnih voda pogoršan je dominantno antropogenim uticajima i rezultat je neadekvatne sanitarne zaštite i neodgovarajuće sanitacije slivnog područija”. Podzemne vode u Crnoj Gori obezbjeđuju oko 92 odsto ukupnih količina voda za snabdijevanje naselja.

Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

„Izloženost azbestu događa se putem inhalacije vlakana prisutnih u zraku i to najčešće u radnom okolišu, u blizini tvornica gdje se koristi azbest, ili u zatvorenim prostorima koji sadrže materijale od azbesta u lošem stanju. Dugotrajna izloženost može izazvati rak pluća i druge plućne bolesti“, navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske.

Na česte medijske natpise u Srbiji, o tome da voda za piće koja protiče kroz azbestne cijevi izaziva rak, iz Instituta za javno zdravlje Batut u Beogradu su objasnili da su epidemiološke studije na eksperimentalnim životinjama i humanoj populaciji pokazali da postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom, a da ih nema ukoliko se unosi vodom za piće.

I direktor Hrvatskog zavoda za toksikologijudr Franjo Plavšićkategorično tvrdi da nema štetnosti za zdravlje stanovništva, s obzirom na to da se azbestne čestice ne otapaju u vodi. On je u autorskom članku objavio da je ,,azbest opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote”.

Cijevi u kojima ima azbesta, na drugoj strani pokazale su nedostatke zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih. Burić navodi da su tehnički i ekonomski motivi zamjene ovih cijevi značajni, jer se gubi do dvije trećine vode.

„Pitanje je koliko se realno prikazuju stalni gubici. Neko prikazuje da se gubi 50, neko 70 odsto. Sigurno je da dio gubitaka prouzrokuju azbestne cijevi, jer često pucaju, za razliku od novih plastičnih”, kaže Burić.

Udruženje vodovoda Crne Gore (UVCG), koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća, u junu 2018. počelo je da priprema projekat „Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore“. Uprkos uvjeravanju stručnjaka o sigurnosti, i oni su u ciljeve projekta naznačili da se time „obezbjeđuje zdravstvena zaštita stanovništa“, zatim postiže smanjenje gubitaka vode, povećava sigurnost vodosnabdijevanja, enormno povećava ekonomičnost poslovanja i ispunjavaju zahtjevi EU, što je u skladu s pregovaračkim Poglavljem 27 o ekologiji.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma za CIN-CG/Monitor  su objasnili da zamjena ovih cijevi nije jedno od mjerila za zatvaranje Poglavlja 27, u pregovorima sa Evropskom unijom, ali da „naša država ide u pravcu zamjene zaostalih azbestno-cementnih vodovodnih cijevi, prvenstveno u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životne sredine”.

„Distributivnu vodovodnu mrežu u većini gradova čine azbestno-cementne cijevi. Odlaganje građevinskog otpada koji sadrži azbest nije regulisano na adekvatan način”, navodi se u Izvještaju iz sjenke Koalicije 27 (nevladinih organizacija koje se bave ekologijom). Oni su naveli i da je neophodno podizati svijest javnosti o štetnosti hemikalija, rukovanju s materijama koje sadrže azbestna vlakna i postupanju sa azbestnim otpadom.

Zahvaljujući podršci Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji su neophodni za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi.

U okviru lokalnih samouprava posluje 21 gradsko preduzeće za vododvod i kanalizaciju sa ukupno 2.124 zaposlena. Najviše ih je u Podgorici – preko 600.

„Svaki vodovodni sistem u Crnoj Gori ima tehničke i komercijalne gubitke. Na tehničke gubitke utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže i u razvijenim zemljama kreću se od 18 do 22 odsto”, objašnjava predsjednik Skupštine UVCG Bojan Lazović.

Pored gubitaka koje bilježe i uređene zemlje, specifičnost Crne Gore su i takozvani komercijalni gubici, što je blaži opis nelegalnih priključaka i krađe.

„Na bazi ispitivanja došli smo do podatka da na krađu vode otpada blizu 18 odsto ukupnih komercijalnih gubitaka, koja se najvećim dijelom dešava u prigradskim naseljima’’, objašnjava Filip Makrid,izvršni direktor podgoričkog Vodovoda i kanalizacije.

Kao najčešći razlog ove vrste gubitaka, on navodi nemogućnost pristupa mreži, jer veći dio prolazi kroz privatna imanja. Rješenje bi, prema Lazoviću i Makridu, bilo izmještanje cjevovoda ispod javne površine, što je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo novca.

U Herceg Novom, na putu do potrošača, izgubi se blizu 60 odsto vode u ljetnjim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. Gubici su posljedica i toga što u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina. Pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine.

Manje gubitke, po riječima Makrida, u poređenju sa ostalim opštinama ima Podgorica. Uspjeli su da ih sa 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010.godini, smanje na sadašnjih 48-49 odsto.

I pored smanjenja, samo u Podgorici se zbog gubitaka na mreži prospe godišnje vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. Ovu računicu je početkom godine iznio Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada, ističući da je tako u posljednjih sedam godina prosuto više od 40 miliona eura vode.

Makrid najavljuje da će u drugoj polovini godine biti završen pilot projekat za smanjenje gubitaka na mreži za područja Donje i Gornje Gorice, Donjih Kokota, kao i naselja Beri, Farmaci, Lekići i Grbavci.

Azbestno-cementne cijevi su prije 15 godina bile dominantne u vodovodnom sistemu glavnog grada, kaže Makrid, ali su uspjeli da taj procenat sa 60 odsto, smanje na 18 procenata. U Podgorici još ima 136 kilometara ovih cijevi, a „veći pomaci nijesu mogući bez dodatnih sredstava, namjenski predviđenih za ovu vrstu radova”.

„Zamjena dotrajalih azbestno-cementnih cijevi uslovljena je veličinom cjevovoda koji se mijenja. Cjevovodi manjih prečnika do 100 milimetara uglavnom se mijenjaju polietilenskim cijevima, a većeg prečnika cijevima duktilnog liva ili  čelika”, objašnjava Makrid.

Procijenjena srednja vrijednost za gradnju jednog metra vodovodne cijevi, prilikom zamjene, iznosi između 80 i 200 eura. Makrid za Podgoricu „prema iskustvima, uzimajući u obzir urbane uslove gdje se i nalazi najveći broj“, procjenjuje da će koštati od 120 do 180 eura po metru.

Iz MORTA računaju da je za izradu samo prve faze glavnog projekta, kojim bi se planirala zamjena cijevi u dužini od 129 kilometara, neophodno 170.000 eura.

„Navedena sredstva potrebno je planirati u okviru budžeta jedinica lokalnih samouprava, uz podršku kapitalnog budžeta. Rok za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi biće definisan nakon obezbjeđivanja finansijskih sredstva, nakon čega će započeti rekontrukcija“, kazali su iz ovog ministarstva.

Uz procjenu da je za izradu kompletnog glavnog projekta zamjene oko 620 kilometara cijevi, potrebno 750.000 eura, Lazovićpodsjećada vodovodi nisu jedinstven sistem kao Elektroprivreda Crne Gore, već su osnivači i vlasnici opštine.

„Samim tim sve investicije, među kojima je i zamjena dotrajalih cjevovoda, zavisi od finansijske situacije u kojoj se vodovodna preduzeća nalaze”, objašnjava Lazović.

Rizično u zgradama starijim od 20 godina

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine je prije tri godine izdala Priručnik za rukovanje materijalima koja sadrže azbestna vlakna. U njemu se navodi da, ako je objekat izgrađen prije 2000. godine, može se, kao pretpostavka, uzeti da je u njemu azbest prisutan. Navodi se i gdje je sve azbest u domaćinstvima ugrađivan: u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, starim salonit pločama na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje…

Mediji u okruženju prenose izjave stručnjaka, da je u bivšoj SFRJ, azbest korišten prilikom izgradnje fabrika, hala, ali i cijelih stambenih blokova, zdravstvenih i školskih objekata.

Poznat je slučaj azbestnog naselja Bele Vode, u Beogradu, u kome su vlasnici stanova protestovali zbog učestalog obolijevanja od kancera. Nakon deset godina protesta, cijelo naselje je preseljeno, a rušenje starog, koje je počelo 2006. završeno je krajem 2011. Sada su tamo nove zgrade.

 

Uzrok najtežih bolesti

Glavne bolesti koje uzrokuje udisanje azbestih vlakana su mezoteliom, rijetka vrsta kancera uvijek smrtonosan, rak pluća (visoka smrtnost) i druga oboljenja pluća: azbestoza (ne rezultira najčešće smrtnošću, ali se radi o progresivnoj bolesti) i difuzna zadebljanja pleure (nije smrtonosno), navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. Tu se citiraju i podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je u svijetu 125 miliona ljudi izloženo azbestu na radnom mjestu: ,,Tokom 2004. godine rak pluća povezan s azbestom, mezoteliom i azbestoza zbog izloženosti azbestom na poslu, uzrokovali su smrt kod 107.000 ljudi, a kod 1.523.000 izloženost je rezultirala zdravstvenim posljedicama koje izazivaju prijevremenu smrt”.

Ne postoji poznati lijek za ove, često smrtne bolesti izazvane azbestom, navodi se na sajtu Vlade Slovenije: ,,Izloženost azbestu i dalje ostaje glavni problem u postupcima uklanjanja, rušenja i održavanja. Zbog dugog kašnjenja, bolest se može pojaviti čak 20 do 40 godina nakon izlaganja. Kako se upotreba azbesta u Evropi povećavala do kraja 1970-ih, godišnji broj zloćudnih bolesti nastavit će se povećavati čak i u onim zemljama koje su prve zabranile upotrebu. U nekim državama članicama godišnji broj bolesti zbog izloženosti azbestnim vlaknima će doseći vrhunac tek oko 2030. godine”.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

OKO NAS

KAKO OD NESTAJANJA SPASITI PLAVSKO JEZERO: Studija gotova, traže se milioni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predračunska vrijednost radova zaštite i revitalizacije Plavskog jezera iznosi oko 16 miliona eura. U Plavu se nadaju da će ta sredstva biti obezbijeđena što prije. „Kada se usvoji državni budžet za ovu godinu, očekujemo da se u kaptalnom budžetu nađe i stavka koja se tiče Plavskog jezera”, kaže Nihad Canović

 

Najveće ledničko jezero na Balkanu – Plavsko jezero – lagano nestaje, odnosno gubi na površini i zapremini, dok ga lijeska i šaš osvajaju pretvarajući njegove obode u barske površine. O opasnosti koja se nadvila nad jezero prvi su, prije dvije godine, upozorili iz udruženja Sačuvajmo Visitorsko i Plavsko jezero.

„Priroda i ljudi čine svoje. Prema Jovanu Cvijiću početkom prošlog vijeka, odnosno 1913. godine, jezero je imalo površinu skoro pet i po kilimetara kvadratnih, što je gotovo tri puta više nego danas“, objašnjava predsjednik te NVO Jugoslav Šekularac.

Prema mjerenjima koje je 2009. godine uradio Hidrometeorološki zavod, površina jezera je tada iznosila 179,5 hektara, dok je sedamdesetih godina prošlog vijeka bila oko 199 hektara. „To znači da se u posljednjih četrdeset godina površina takozvanog vodnog ogledala Plavskog jezera smanjila za oko deset procenata. U tom kratkom periodu smanjila se i zapremina jezera, i sada umjesto 7,7 miliona kubnih metara vode, iznosi 6,3 miliona“, potkrepljuje Šekularac teoriju o nestajanju jezera. I procjene prema kojima bi ono moglo za samo pedeset godina u potpunosti nestati, ukoliko se ne krene u proces njegove zaštite.

Iz lokalne uprave navode da se godinama preduzimaju određene aktivnosti u cilju zaštite i revitalizacije Plavskog jezera i ističu da je urađena studija na osnovu koje bi trebalo da se krene u proces njegovog očuvanja. Predsjednik opštine Plav Nihad Canović kaže da su studiju radili eminentni stručnjaci iz Beograda i da je njena izrada koštala oko 250.000 eura koje je obezbijedila država.

„Studija predstavlja polazište na osnovu kojeg bi Uprave javnih radova trebalo da raspiše tender za idejni i glavni projekat zaštite i uređenja jezera. Ona je dala glavne smjernice: koji su to problemi zbog čega dolazi do smanjenja površine i dubine Plavskog jezera, na koji način ih je moguće riješiti i koliko bi iznosili troškovi predviđenih radova”. Sve je to rađeno kako bismo imali funkcionalno jezero da služi na ponos Plavljanima i cijeloj Crnoj Gori”, istakao je Canović.

Predračunska vrijednost radova zaštite i revitalizacije Plavskog jezera iznosi oko 16 miliona eura i u Plavu se nadaju da će ta sredstva biti obezbijeđena što prije. „Kada se usvoji državni budžet, očekujemo da se u kaptalnom budžetu nađe i stavka koja se tiče Plavskog jezera, kako bi se uradili glavni i idejni projekti i nakon toga se krenulo sa traženjem sredstva od donatora iz EU”, navodi Canović. „Smatram da je odgovornost svih nas da pronađemo ta sredstva, jer Plav i Crna Gora bez Plavskog jezera nijesu isti.”

Stručnjaci ukazuju da su glavni razlozi za smanjenje Plavskog jezera nanosi koji dolaze iz rijeka Ljuča i Grnčar, neuređena pitanja kanalizacije iz okolnih naselja i neodgovorno ponašanje ljudi koji svojim aktivnostima utiču da se jezero smanjuje.

Canović navodi da iz lokalne uprave nastoje da, u dijelu svojih nadležnosti, eliminišu negativne uticaje ljudi, ali da su bespomoćni da suzbiju sve pojave koje dovode do smanjenja i devastacije jezera. To treba da se postigne radovima koje predviđa pomenuta studija.

„Tu je ljudski faktor koji mi pokušavamo da suzbijemo, ali nemamo puno mogućnosti da zaustavimo negativne uticaje koje stvaraju rijeke koje gravitiraju ka Plavskom jezeru. Zato planirani radovi podrazumijevaju da se postave barijere na rijekama koje bi spriječile da mulj iz njih dolazi u Plavsko jezero. Radovi bi, takođe, podrazumijevali i uklanjanje već postojećeg mulja koji je u izuzetnim količinama nataložen na dnu jezera”, objašnjava Canović navodeći kako bi taj mulj mogao da se iskoristi za izvođenje građevinskih radova, ali i za formiranje poljoprivrednog zemljišta, o čemu struka treba da da poslednju riječ. „Takođe, prilikom uređenja Plavskog jezera treba da se riješi i pitanje ševara koji se tu nalazi”.

U Plavskom jezeru je, bez obzira na negativne procese, i dalje prisutan veliki broj endemskih, endemoreliktnih, zatim reliktnih, ljekovitih i drugih korisnih biljaka. „Od četrdeset i dvije vrste vodozemaca, čak devet su endemične“, naglašava Šekularac. Masiv Prokletija i Plavsko jezero takođe su prepoznati i kao važna staništa za ptice, odnosno IBA područja. Planinski dio kao gnjezdilište za više od četrdeset i tri procenta ukupne ornitofaune ragistrovane u Crnoj Gori, što ga čini najznačajnijim staništem ptica u kontinentalnom dijelu naše države. Samo Plavsko jezero, kao gnjezdilište ptica močvarica, najveće je stanište ugrožene ptičje vrste prdavac (Crex crex).

Da je potrebna hitna revitalizacija i zaštita Plavskog jezera od daljeg propadanja, svi se slažu. Neophodnom novcu za taj poduhvat nadaju se iz evropskih pristupnih fondova, u okviru, za Crnu Goru vrlo kompleksnog poglavlja koje se tiče zaštite životne sredine. „Siguran sam da će Plavsko jezero nastaviti da živi u skladu sa preporukama koje zagovaraju Evropska unija i sve relevantne naučne institucije”, optimista je Canović. On vjeruje da bi se kroz adekvatnu valorizaciju i zaštitu Plavskog jezera značajno pospješila i ekonomska situacija u Plavu. „Raduju najave da pojedini investitoru iskazuju interesovanje da grade turističke, ugostiteljske i uslužne objekte oko jezera. Na taj način bi se, između ostalog, istakle specifičnosti našeg kraja koje su interesantne turistima. Tako će turisti moći da uživaju na Plavskom jezeru uz mogućnost da preko dana obilaze naše planine i najveće vrhove u Crnoj Gori.”

                                                                                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PROBLEMI KOLAŠINSKOG ŠUMARSTVA: Višak šumokradica, manjak šumara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na području kolašinske opštine svaki lugar je, prosječno, zadužen za čuvanje skoro 5,5 hiljada hektara. To, uz dotrajala terenska vozila i druge brojne obaveze šumara, značajno doprinosi bespravnoj sječi

 

U crnogorskim šumama prošle godine bespravno je posječeno ukupno 4.160 m3 drveta. Prema zvaničnim podacima Uprave za šume (UŠ), u  državnim šumama posječeno je 3.332, a u privatnim 828 kubika. Najviše drvne mase ponovo je bespravno posječeno u Beranama i Kolašinu.

Neslavno mjesto u vrhu liste opština u kojima haraju šumokradice, Kolašin drži već više godina. S druge strane, čak 10 opština ima veće prihode od Kolašina po osnovu naknade za korišćenje šuma. Manje od 131.000 eura, koliko iznose koncesione naknade obračunate u Kolašinu, imaju samo Mojkovac, Danilovgrad, Nikšić i Šavnik.

Dio objašnjenja za višegodišnje, porazne podatke o bespravnoj sječi može  se naći i u informacijama o organizaciji kolašinske područne jedinice  Uprave za šume. Ta opština je, prema  površini šuma i šumskog zemljišta, druga u Crnoj Gori. Ipak, skoro 60.000 hektara kolašinske šume čuva samo devet lugara prosječne starosti od 60 godina, a jedno od  dva terenska vozila, staro je preko 30 godina. Pored lugara u PJ Kolašin rade i tri šumarska tehničara i četiri inženjera.

Trećina lugara je angažovana ugovorima do proljeća. Tada bi, u slučaju da ne bude nastavka njihovog angažovanja, moglo doći i do većih problema kada je o kadru riječ. Svaki kolašinski šumar odgovara za 5.400 hektara šume. Pored čuvanja šuma, obaveza im je i da obavljaju poslove prijema i otpreme drvnih sortimenata u državnim i privatnim šumama. Prisustvuju čekićanju (obilježavanu stabala za sječu), kontrolišu zdravstveno stanje šuma i štite ih  od požara, te organizuje uzgojne radove.

„U septembru, oktobru i novembru prošle godine, imali smo veliki broj sužbenika oboljelih od korone. Time je posao na zaštiti šume bio značajno otežan. To potvrđuje i podatak da je tokom oktobra bespravno posječeno skoro sto kubika drveta (precizno: 92,68 m3)“, kaže za Monitor Radovan Dabetić, direktor kolašinske područne jedinice Uprave za šume. „Problem  bespravne sječe šuma mora se, prije svega, posmatrati iz ugla broja čuvara šuma, ostalog stručnog kadra, obima posla, zdravstvenog stanja, starosne strukture zaposlenih, tehničke opremljenosti…“.

U PJ su, ipak, ponosni na činjenicu da se „trend bespravne sječe posljednjih godina smanjuje“. U odnosu na 2018. godinu, lani ta vrsta krađe je manja za 300 kubnih metara. Tokom 2020. godine, na području Kolašina podnesene su 104 kivične prijave za bespravnu sječu. „Sedam krivičnih prijava je podneseno protiv poznatih počinilaca, koji su bespravno posjekli 242,7 m3 lišćara i 0,69 m3 četinara. Prijave su podnesene i protiv 97 nepoznatih lica  za sječu od 496,63 m3 lišćara  i 17,30 m3 četinara“,  kaže Dabetić.

Naš sagovornik ukazuje na to da nema kaznenih odredbi za sječu bez doznake u privatnim šumama, već se samo sankcioniše bespravni transport  drvnih sortimenata. Vlasnici privatnih šuma, objašnjava Dabetić, vrlo često svoju šumu ne koriste prema odobrenjima koje dobiju.

„Osim nelegalne sječe, veliki problem su i šumski požari koji su u najvećem dijelu namjerno podmetnuti, a razlog je kasnije korišćenje opožarene drvne mase. Sječivi etat u državnim šumama je oko 47.000 kubika dok se u privatnim šumama godišnje odobri za sjeću oko 30.000. Prosječno se godišnje primi oko 400 zahtjeva za sječu u privatnoj šumi“, zvanični su podaci iz kolašinske PJ UŠ.

Prema izvještaju o radu Uprave za šume za prošlu godinu, manjak kadra je problem i na nivou države. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, koji je donijet u maju 2019. godine, u UŠ  je sistematizovano 440 radnih mjesta. Međutim, kako piše u izvještaju, prošle godine angažovano je bilo samo 366 izvršilaca. „Ono što je karakterisalo godinu za nama je i odavno naslijeđena potreba za dodatnom radnom snagom… Iako je UŠ djelimično započela sa rješavanjem ovog problema, koji je evidentan gotovo cijelu deceniju, i dalje smatramo neophodnim potrebu iznalaženja mogućnosti za njegovo trajno rješenje. U prethodnoj godini je raspisan oglas za prijem 20 službenika i namještenika“,  piše u izvještaju o radu UŠ.

No, bar prema zvaničnim podacima, kadrovski deficit nije omeo uspješno poslovanje.  Pohvalili su se da su ostavarili najbolje rezultate do sada kada je riječ o prihodima. Prihodovali su 8,2 milona eura, što je, tvrde u UŠ, za 13,77 odsto više nego 2019. godine. „U istom periodu povećan je i fizički obim proizvodnje u odnosu na prethodnu godinu za šest odsto, a  ukupno je proizvedeno drvnih sortimenata 259.857 m3. Proizvodnja bi u prethodnoj godini bila značajno veća da nije od mjeseca septembra pa do kraja prethodne godine bilo ozbiljnih blokada i opstrukcija, koje su organizovane od strane građana, kompanija koje su se bavile eksploatacijom šuma, a na osnovu  Zaključenih ugovora sa Upravom za šume“, saopštili su iz UŠ.

Prema knjigovodstvenoj evidencij, ukupne obaveze  svih korisnika šuma po

osnovu naknade za korišćenje šuma, posljednjeg dana minule godine bile su  čak 8,5 milona eura. Najveći dio duga odnosi se na dospjela potraživanja koncesionara Vektra Jakić, što je potraživanje vezano za koncesione naknade od  2012. do 2017. godine.

Šumske požare u UŠ i dalje računaju među najveće prijetnje crnogorskog šumskog ekosistema. Međutim, ponovo nema podataka  o tome koliko je na prostoru svake opštine pojedinačna šteta. Međutim, iz UŠ kažu da je na području cijele države lani gorjelo na 146 lokacija u državnim šumama, a vatra je zahvatila 2.497,59 ha.  U privatnim šumama bilo je 74 požara na površini od 2.146,09 ha.

Iz kolašinske Službe zaštite, čiji pripadnici jedini gase šumske požare u toj opštini, više puta su kazali da je lani vatra progutala stotine hektara šume. Vatrogasci su više puta upozoravali „da u ruralnom području kao i šumskim kompleksima koje eksploatišu koncesionari nijesu formirane preduzetne jedinice”. To je, napominju, obaveza koncesionara.

UŠ u planovima zaštite šumskih područja nije predvidjela sredstva za nabavku opreme  ni  ljudstva,  koji su neophodni za gašenje šumskih požara na kolašinskoj teritoriji. „Problem zaštite šuma od požara ne smije i ne može biti preusmjeren na Službu zaštite, jer njeni kapaciteti nisu dovoljni za intervenisanje na više lokacija. A prema pravilu, požari se javljaju na više lokacija istovremeno”, sugerišu iz Službe zaštite. „Taj problem zahtijeva dodatno angažovanje Uprave za šume i koncesionara koji eksploatišu šumu, kao i stanovnika mjesnih zajednica na čijoj se teritoriji javljaju požari. Takođe, i pripadnika lovačkih društava koji gazduju šumskim i drugim prostranstvima.”

Vatrogasci kao značajan problem prepoznaju i „nepostojanje hidrantske mreže na ruralnom području”. Kako je objašnjeno, zbog velike udaljenosti hidranta, nije moguće brzo puniti kamione vodom, a na ruralnom području ne postoje hidrantska mjesta na kojima je moguće napuniti kamione.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Ivan Krgović, direktor Centra, koji je na toj funkciji od decembra 2019, ne krije da postoji deficit kadra: ,,U Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektogog (oligofrenolog)”. On ističe stručnost i požrtvovanost kadra i kaže da dnevno imaju preko 100 pregleda. ,,Imamo preko 5.000 kartona, upisano je izmeđi 5.000 i 6.000 djece ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore”, kaže Krgović. Objašnjava da djeca u Centru imaju dva do tri tretmana nedjeljno, dok oni koji idu u Beograd imaju tretmane tri sata svakog radnog dana u toku dva mjeseca.

,,Puno je problema sa kojima se suočavaju roditelji djece sa smetnjama u razvoju, a odnose se na zdravstvene i usluge stručnih radnika poput defektologa i logopeda… Oni inače imaju problem od momenta kada posumnjaju na razvojni problem jer je i u dijagnostifikovanju sporno to što moraju najčešće ići u drugu zemlju. Da, ti im se troškovi refundiraju, ali se oni moraju i preseliti u drugi grad, tamo živjeti, plaćati troškove, a ne mogu da rade”, kaže za Monitor  Kristina Mihailović iz Udruženja roditelji.

O efektu obećanja dobro govore i brojevi. Fond za zdravstveno osiguranje je od godine kada je Centar otvoren 2018. do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju platio preko 1,6 miliona eura!

Od 1. januara 2018. do kraja 2020. u Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić, Fond je uputio ukupno 705  osiguranika. ,,Fondu je pristiglo faktura u iznosu 1.567.446 eura za taj period, od čega 22 osiguranika sa dijagnozama Autismus puerilis i Autismus atipicus, za šta je fakturisano 43.702,00 €”, kaže za Monitor Amer Ramusović, portparol Fonda.

U istom periodu, u Institut za mentalno zdravlje Beograd upućeno je ukupno 79  osiguranika. Fond je to platio 39.468 eura, od čega 237 eura za jednog upućenog sa dijagnozom autizma. Zavodu za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju Prof. dr Cvetko Brajović, u prethodne tri godine upućeno je 12 osiguranika, a fakturisano sedam hiljada eura, a nije bilo upućenih zbog dijagnoza autizma.

,,Roditelji prilikom obraćanja konzilijumu za upućivanje na liječenje van Crne Gore,  iskazuju želju za upućivanjem u Institut Đorđe Kostić. Jednočasovni tretman se fakturiše Fondu po cijeni od 24 eura, s tim da su tretmani uglavnom dva puta dnevno, tako da mjesečni troškovi po jednom djetetu iznose oko hiljadu eura”, kaže Ramusović.

U podgoričkom Centru rade samo tri logopeda. Neki od sagovornika Monitora tvrde da se logopedima ne isplati da se zapošljavaju jer drže privatne časove koji koštaju 25 eura. Defektologa je još manje, samo jedan je zapošljen u Centru. Ivan Milović iz Udruženja defektologa kaže da je na birou već 11 godina, a da je jedna njegova koleginica čekala posao čak 15 godina.

,,Ima dosta nezaposlenih defektologa, koji su učili i znaju da rade sa djecom. Mi stojimo na raspolaganju. Predlažemo Ministarstvu zdravlja da naprave sistematizaciju za Centar i domove zdravlja. S ciljem da pomognemo djeci i sistemu. Treba da se otvori ta mogućnost i da se ogromne pare ne odlivaju kada već ovdje imamo kadra koji je stručan i spreman da radi i pomogne”, kaže Milović.

Kad se sve sabere najviše nas koštaju lažna obećanja.

 

Bez registra

Prije nego što je otvoren Centar ministar Kenan Hrapović je najavljivao i bazu podataka o broju djece sa autizmom. Za taj posao je zadužen Institut za javno zdravlje.

Na pitanje dokle su došli, iz Instituta su nam odgovorili da je prema Zakonu o zbirkama podataka u zdravstvu iz 2008. planirano uspostavljanje Registra djece sa smetnjama u razvoju. Institut  je osmislio i pokrenuo inicijativu za uspostavljenje Registra. Navedena dokumenta su upućena Ministarstvu zdravlja na dalju proceduru.

 

Donacije

Centar su 2018.  donacijama pomogli – Međunarodni klub žena sa preko 10.000 eura, zatim Sonodi-Aventis, Komisija za tržište kapitala, Čikom, Kulturno-ekonomski centar Azerbejdžana, Rotaract klud. Sve ukupno 17.920 eura.

Tokom 2020. Mercator je uplatio 11.000, Glavni grad 2.500, Donator i ProfitApp po 500. Ukupno 14.500 eura.

Ulaganja Ministarstva zdravlja bila su znatno skromnija: za namještaj 266, police 224, dva zidna jarbola za dvije zastave 456, za adaptaciju 3.777, najviše novca je utrošeno za rezervne djelove za toplotnu pumpu – 12.000 eura. Ukupna ulaganja iz budžeta tokom 2018. i 2019. bila su 17.000 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Tekst je nastao u okviru projekta Razgovori u društvu – socijalni dijalog za bolju budućnost koji realizuje Sindikat doktora medicine u partnerstvu sa Centrom za razvoj nevladinih organizacija i uz finansijsku podršku EU (kroz Evropski instrtument za demokratiju i ljudska prava)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo