Povežite se sa nama

OKO NAS

VODOVODNE CIJEVI U CRNOJ GORI JOŠ SU OD OPASNOG MATERIJALA: Bez plana i roka za zamjenu azbesta

Objavljeno prije

na

Odgovorni tvrde da azbestne vodovodne cijevi nijesu toliko štetne, ali se njihova zamjena pravda radi – zaštite zdravlja ljudi i životne sredine. Procjenjuje se da za tu investiciju treba najmanje 100 miliona eura, a država još nema ni 750.000 za projekat

 

Zdravstvena zaštita stanovništva i ogromni tehnički i ekonomski gubici, zvanično su razlozi zbog kojih Crna Gora mora da krene za Evropom i zamijeni oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, napravljenih smješom azbestnih vlakana i cementa.

Neizvjesno je kada će čitav posao započeti, jer je potrebno 100 miliona eura, a trenutno nema ni 750.000 eura za izradu kompletnog glavnog projekta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i nedjeljnika Monitor.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena.

U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je tek Zakonom o životnoj sredini iz 2016. Zbog mogućeg kancerogenog dejstva ovaj materijal je u Evropskoj uniji (EU) zabranjen još 2005. godine. Tom uredbom, upotreba proizvoda koji sadrže azbestna vlakna, a koji su instalirani ili bili u upotrebi prije 2005. dopuštena je u EU do njihovog zbrinjavanja, odnosno kraja upotrebnog vijeka, pa se sa istim problemom još nose i mnogi evropski gradovi.

Azbest je imao široku upotrebu u građevinarstvu između 1950. i sredine 80-ih godina prošlog vijeka, kada su cijevi od ovog materijala i cementa postavljene u vodovodne sisteme i u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Specijalista higijene dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG), koji kontroliše higijensku ispravnost vode za piće, objašnjava za CIN-CG/Monitor da je azbest kristalan i vlaknast sjajan mineral koji je po sastavu silikat, pretežno magnezijuma i gvožđa. Zbog svojih osobina, otpornosti na temperaturu, istezanje i hemikalije, tokom prošlog vijeka korišten je za i izradu vodovodnih cijevi.

Tako su ove cijevi još djelovi distributivnih mreža evropskih i svjetskih metropola. Procjenjuje se da ih u beogradskom vodovodu ima više od 400 kilometara, a slično je u Budimpešti, Barseloni, Sofiji, Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu…

Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta, kako ističe dr Joksimović, posljedica su dokazanog kancerogenog dejstva.

„Još, međutim, nisu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta”, navodi Joksimović.

Hidrolog Mihailo Burić za CIN-CG/Monitor kaže da usljed erozije ili fizičkih oštećenja cijevi postoji rizik da se azbestna vlakna nađu u vodi: „Taj rizik je svuda označen kao zdravstveni i azbestne cijevi se izbacuju iz sistema. Azbest se ne rastvara u vodi, pa opasnost po tom osnovu ne postoji“. Buriću nije poznato da je u našim vodama konstatovan azbest.

On navodi i da hlorisanje vode nosi određene rizike po zdravlje, te da se u savremenim sistemima za prečišćavanje vode koriste UV zraci i ozonizacija. Ovi procesi su, međutim, za naše prilike još skupi.

„Naše su vode po primarnom kvalitetu u svjetskom vrhu, postoji samo bakteriološki rizik”, kategoričan je Burić.

Upravo taj rizik svake godine konstatuje u svojim izvještajima Agencija za zaštitu prirode i životne sredine – najveći izvori zagađenja površinskih i podzemnih voda su komunalne otpadne vode. U posljednjem objavljenom izvještaju za 2018. godinu stoji: ,,U kontinentalnom dijelu prirodni kvalitet voda skoro na svim izvorištima podzemnih voda pogoršan je dominantno antropogenim uticajima i rezultat je neadekvatne sanitarne zaštite i neodgovarajuće sanitacije slivnog područija”. Podzemne vode u Crnoj Gori obezbjeđuju oko 92 odsto ukupnih količina voda za snabdijevanje naselja.

Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

„Izloženost azbestu događa se putem inhalacije vlakana prisutnih u zraku i to najčešće u radnom okolišu, u blizini tvornica gdje se koristi azbest, ili u zatvorenim prostorima koji sadrže materijale od azbesta u lošem stanju. Dugotrajna izloženost može izazvati rak pluća i druge plućne bolesti“, navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske.

Na česte medijske natpise u Srbiji, o tome da voda za piće koja protiče kroz azbestne cijevi izaziva rak, iz Instituta za javno zdravlje Batut u Beogradu su objasnili da su epidemiološke studije na eksperimentalnim životinjama i humanoj populaciji pokazali da postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom, a da ih nema ukoliko se unosi vodom za piće.

I direktor Hrvatskog zavoda za toksikologijudr Franjo Plavšićkategorično tvrdi da nema štetnosti za zdravlje stanovništva, s obzirom na to da se azbestne čestice ne otapaju u vodi. On je u autorskom članku objavio da je ,,azbest opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote”.

Cijevi u kojima ima azbesta, na drugoj strani pokazale su nedostatke zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih. Burić navodi da su tehnički i ekonomski motivi zamjene ovih cijevi značajni, jer se gubi do dvije trećine vode.

„Pitanje je koliko se realno prikazuju stalni gubici. Neko prikazuje da se gubi 50, neko 70 odsto. Sigurno je da dio gubitaka prouzrokuju azbestne cijevi, jer često pucaju, za razliku od novih plastičnih”, kaže Burić.

Udruženje vodovoda Crne Gore (UVCG), koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća, u junu 2018. počelo je da priprema projekat „Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore“. Uprkos uvjeravanju stručnjaka o sigurnosti, i oni su u ciljeve projekta naznačili da se time „obezbjeđuje zdravstvena zaštita stanovništa“, zatim postiže smanjenje gubitaka vode, povećava sigurnost vodosnabdijevanja, enormno povećava ekonomičnost poslovanja i ispunjavaju zahtjevi EU, što je u skladu s pregovaračkim Poglavljem 27 o ekologiji.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma za CIN-CG/Monitor  su objasnili da zamjena ovih cijevi nije jedno od mjerila za zatvaranje Poglavlja 27, u pregovorima sa Evropskom unijom, ali da „naša država ide u pravcu zamjene zaostalih azbestno-cementnih vodovodnih cijevi, prvenstveno u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životne sredine”.

„Distributivnu vodovodnu mrežu u većini gradova čine azbestno-cementne cijevi. Odlaganje građevinskog otpada koji sadrži azbest nije regulisano na adekvatan način”, navodi se u Izvještaju iz sjenke Koalicije 27 (nevladinih organizacija koje se bave ekologijom). Oni su naveli i da je neophodno podizati svijest javnosti o štetnosti hemikalija, rukovanju s materijama koje sadrže azbestna vlakna i postupanju sa azbestnim otpadom.

Zahvaljujući podršci Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji su neophodni za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi.

U okviru lokalnih samouprava posluje 21 gradsko preduzeće za vododvod i kanalizaciju sa ukupno 2.124 zaposlena. Najviše ih je u Podgorici – preko 600.

„Svaki vodovodni sistem u Crnoj Gori ima tehničke i komercijalne gubitke. Na tehničke gubitke utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže i u razvijenim zemljama kreću se od 18 do 22 odsto”, objašnjava predsjednik Skupštine UVCG Bojan Lazović.

Pored gubitaka koje bilježe i uređene zemlje, specifičnost Crne Gore su i takozvani komercijalni gubici, što je blaži opis nelegalnih priključaka i krađe.

„Na bazi ispitivanja došli smo do podatka da na krađu vode otpada blizu 18 odsto ukupnih komercijalnih gubitaka, koja se najvećim dijelom dešava u prigradskim naseljima’’, objašnjava Filip Makrid,izvršni direktor podgoričkog Vodovoda i kanalizacije.

Kao najčešći razlog ove vrste gubitaka, on navodi nemogućnost pristupa mreži, jer veći dio prolazi kroz privatna imanja. Rješenje bi, prema Lazoviću i Makridu, bilo izmještanje cjevovoda ispod javne površine, što je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo novca.

U Herceg Novom, na putu do potrošača, izgubi se blizu 60 odsto vode u ljetnjim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. Gubici su posljedica i toga što u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina. Pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine.

Manje gubitke, po riječima Makrida, u poređenju sa ostalim opštinama ima Podgorica. Uspjeli su da ih sa 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010.godini, smanje na sadašnjih 48-49 odsto.

I pored smanjenja, samo u Podgorici se zbog gubitaka na mreži prospe godišnje vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. Ovu računicu je početkom godine iznio Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada, ističući da je tako u posljednjih sedam godina prosuto više od 40 miliona eura vode.

Makrid najavljuje da će u drugoj polovini godine biti završen pilot projekat za smanjenje gubitaka na mreži za područja Donje i Gornje Gorice, Donjih Kokota, kao i naselja Beri, Farmaci, Lekići i Grbavci.

Azbestno-cementne cijevi su prije 15 godina bile dominantne u vodovodnom sistemu glavnog grada, kaže Makrid, ali su uspjeli da taj procenat sa 60 odsto, smanje na 18 procenata. U Podgorici još ima 136 kilometara ovih cijevi, a „veći pomaci nijesu mogući bez dodatnih sredstava, namjenski predviđenih za ovu vrstu radova”.

„Zamjena dotrajalih azbestno-cementnih cijevi uslovljena je veličinom cjevovoda koji se mijenja. Cjevovodi manjih prečnika do 100 milimetara uglavnom se mijenjaju polietilenskim cijevima, a većeg prečnika cijevima duktilnog liva ili  čelika”, objašnjava Makrid.

Procijenjena srednja vrijednost za gradnju jednog metra vodovodne cijevi, prilikom zamjene, iznosi između 80 i 200 eura. Makrid za Podgoricu „prema iskustvima, uzimajući u obzir urbane uslove gdje se i nalazi najveći broj“, procjenjuje da će koštati od 120 do 180 eura po metru.

Iz MORTA računaju da je za izradu samo prve faze glavnog projekta, kojim bi se planirala zamjena cijevi u dužini od 129 kilometara, neophodno 170.000 eura.

„Navedena sredstva potrebno je planirati u okviru budžeta jedinica lokalnih samouprava, uz podršku kapitalnog budžeta. Rok za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi biće definisan nakon obezbjeđivanja finansijskih sredstva, nakon čega će započeti rekontrukcija“, kazali su iz ovog ministarstva.

Uz procjenu da je za izradu kompletnog glavnog projekta zamjene oko 620 kilometara cijevi, potrebno 750.000 eura, Lazovićpodsjećada vodovodi nisu jedinstven sistem kao Elektroprivreda Crne Gore, već su osnivači i vlasnici opštine.

„Samim tim sve investicije, među kojima je i zamjena dotrajalih cjevovoda, zavisi od finansijske situacije u kojoj se vodovodna preduzeća nalaze”, objašnjava Lazović.

Rizično u zgradama starijim od 20 godina

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine je prije tri godine izdala Priručnik za rukovanje materijalima koja sadrže azbestna vlakna. U njemu se navodi da, ako je objekat izgrađen prije 2000. godine, može se, kao pretpostavka, uzeti da je u njemu azbest prisutan. Navodi se i gdje je sve azbest u domaćinstvima ugrađivan: u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, starim salonit pločama na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje…

Mediji u okruženju prenose izjave stručnjaka, da je u bivšoj SFRJ, azbest korišten prilikom izgradnje fabrika, hala, ali i cijelih stambenih blokova, zdravstvenih i školskih objekata.

Poznat je slučaj azbestnog naselja Bele Vode, u Beogradu, u kome su vlasnici stanova protestovali zbog učestalog obolijevanja od kancera. Nakon deset godina protesta, cijelo naselje je preseljeno, a rušenje starog, koje je počelo 2006. završeno je krajem 2011. Sada su tamo nove zgrade.

 

Uzrok najtežih bolesti

Glavne bolesti koje uzrokuje udisanje azbestih vlakana su mezoteliom, rijetka vrsta kancera uvijek smrtonosan, rak pluća (visoka smrtnost) i druga oboljenja pluća: azbestoza (ne rezultira najčešće smrtnošću, ali se radi o progresivnoj bolesti) i difuzna zadebljanja pleure (nije smrtonosno), navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. Tu se citiraju i podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je u svijetu 125 miliona ljudi izloženo azbestu na radnom mjestu: ,,Tokom 2004. godine rak pluća povezan s azbestom, mezoteliom i azbestoza zbog izloženosti azbestom na poslu, uzrokovali su smrt kod 107.000 ljudi, a kod 1.523.000 izloženost je rezultirala zdravstvenim posljedicama koje izazivaju prijevremenu smrt”.

Ne postoji poznati lijek za ove, često smrtne bolesti izazvane azbestom, navodi se na sajtu Vlade Slovenije: ,,Izloženost azbestu i dalje ostaje glavni problem u postupcima uklanjanja, rušenja i održavanja. Zbog dugog kašnjenja, bolest se može pojaviti čak 20 do 40 godina nakon izlaganja. Kako se upotreba azbesta u Evropi povećavala do kraja 1970-ih, godišnji broj zloćudnih bolesti nastavit će se povećavati čak i u onim zemljama koje su prve zabranile upotrebu. U nekim državama članicama godišnji broj bolesti zbog izloženosti azbestnim vlaknima će doseći vrhunac tek oko 2030. godine”.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

KONTROLA OPTUŽNICE PROTIV BIVŠE PREDSJEDNICE VRHOVNOG SUDA: Medenica tvrdi da je žrtva politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je poslije petog puta, ipak održano kontrolno ročište za optužnicu protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda, o kvalitetu rada Specijalnog tužilaštva u ovom slučaju, odluku će donijeti vijeće sudije Gorana Šćepanovića, koje može da potvrdi tužilački akt, vrati ga na dopunu ili donese odluku o obustavi postupka

 

Nekadašnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, ove je sedmice u zgradu kojom je šefovala 14 godina ušla  kao optužena, uz pratnju advokata. Razlog: kontrola optužnice koju je još u oktobru prošle godine Specijalno tužilaštvo podiglo protiv nje, njenog sina Miloša i još 15 osoba.

Nakon tri sata ročišta, dobila je vrijeme da iznese  sve što misli o tužilačkom aktu.

„Istrpjeću ja ovo, jer ova optužba nije želja da se stane na kraj visokoj korupciji već da se prikupe birači“, poručila je Medenica, koja je optužnicu nazvala pretpostavkom. Poručila je da se ne može „tako lako neko optuživati“.

“Već 40 godina mog rada u crnogorskom pravosuđu učinilo je da sagledam neke stvari bolje nego moji branioci. Mene niko ne može bolje da brani nego ja sama…Neću vam reći kako doživljam to što mi je, kao predsjednici Vrhovnog suda, stavljeno na teret da sam član organizovane kriminalne grupe. To ću ponijeti sa sobom. Ali, reći ću da je tužilac morao popisati čime sam ja to zloupotrijebila, odnosno iskoristila svoj službeni položaj i svojim radnjama omogućila da se nesmetano krijumčare cigarete. Kada, kako, kome, gdje i čime sam ja to uradila. Da su sprovedene radnje, koje je odbrana predložila, danas optužbe ne bi bile ovakve”, kazala je Medenica.

Ona je pitala tužilaštvo od koga je, kada, koliko i zašto uzela mito, koji joj se, takođe, stavlja na teret.

Vijeću sudije Gorana Šćepanovića, predočila je i da nije imala nikakvu skaj komunikaciju, što se vidi iz prikupljenih dokaza.

„Nemam ni bilo koju drugu spornu komunikaciju. Ne daj Bože da ima neka slika sa članom neke kriminalne organizacije, ništa bi bio ovaj medijski stampedo u odnosu na to“, kazala je Medenica.

Ona je tražila od Tužilaštva da pojasni i kako je je mogla da ima uticaj na sudije ako je već 15 mjeseci u penziji.

Tokom izlaganja Medenica je tvrdila i da su u istražnom postupku povrijeđena njena prava.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE ZAŠTITE I SPAŠAVANJA NA SJEVERU:  Pomoć za svaku nevolju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak opreme i  vozila i  nedovljno  zaposlenih, u većoj ili manjoj mjeri, i dalje su zajednički problem za sve službe zaštite i spašavanja na sjeveru države. Uz to, vatrogasci su, kažu, često u prilici da rade ono što im nije u opisu posla i za šta nijesu dovoljno obučeni

 

Nevrijeme sredinom januara još jednom je razotkrilo sve nedostatke u opremljenosti i kadrovskim potencijalima službi zaštite i spašavanja (SZS) na sjeveru države. Da bi to nadomjestili, tvrde vatrogasci, bili su prinuđeni da su na terenu neprekidno 24 sata, često bez adekvatne opreme. Ocjena vatrogasaca je da se minulih nekoliko godina jesu donekle poboljšali uslovi njihovog rada, ali da i dalje nijesu ni blizu onih koji bi im omogućili da su bezbjedni i daju svoj maksimum.

Iako u nekim opštinama podmlađene, SZS i dalje imaju problem što je značajan dio vatrogasaca u srednjem životnom dobu. To i nedovoljan broj zaposlenih je veliki problem i mojkovačke SZS. Od 10 vatrogasaca, kaže komandir Marinko Medojević, dvojica su stariji od zakonskog minuma za obavljanje tog posla. Prema propisima vatrogasci ne bi smjeli biti stariji od 55 godina.

„Zaista je 10 vatrogasaca malo za Mojkovac. To je najbolje pokazalo posljednje nevrijeme kada smo gotovo bez prestanka bili na terenu danima. Mogao sam da formiram samo tri ekipe, od kojih su dvije bile na terenu, a jedna pripravna. To je nedovoljno i fizički iscrpljuje zaposlene. Kada sam, nakon posljednjih lokalnih izbora u Mojkovcu, došao na ovo mjesto, zatekao sam još puno nedostaka, koji smetaju da SZS obavlja svoje poslove kvaliteno. To za sada nadoknađujemo velikim požrtvovanjem i boljim odnosom lokalnih vlasti. No, još puno je posla na tom putu”, kaže sagovornik Monitora.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LIM ZATRPAN OTPADOM – SMEĆE SKUPLJAJU U SRBIJI: Plutajuća sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem će postojati sve dok kese sa smećem umjesto u kontejnere, bacamo u potoke i rijeke. I sve dok ti kontejneri ne budu odlagani na sanitarne deponije. A sanitarnih deponija u slivu rijeke Lim na području Crne Gore za sada nema

 

Kada su na televiziji u posljednjem poplavnom talasu prikazani snimci velikih količina smeća u rijeci Lim, zaustavljenog na takozvanim lančanicama kod Priboja, ponovo je aktuelizovano pitanje zagađenja ove međunarodne rijeke na području Crne Gore.

Ekološki aktivisti iz Priboja tvrde da je iz Crne Gore u noći poplava, plutajući Limom, samo u prvom talasu, u novembru, u taj grad na jugu Srbije stiglo oko 15 hiljada kubika raznog otpada. Ista slika ponovila se mjesec kasnije, u drugom talasu, kao i ovih dana, kada je po treći put nivo Lima dostigao kritični nivo i pokupio sa obala sve što je stigao. Smeća, najviše.

Aktivisti iz Priboja apeluju da se u gornjem toku Lima, kroz Crnu Goru, smeće ne odlaže na obalama ove rijeke ili u rijeku. ,,Svi znamo da svako selo ima svoj potok, a svaki potok ima deponiju, i jednostavno svi zajedno treba da se prizovemo pameti”.

Mediji u Srbiji ukazju da poplave na površinu izbacuju posljedice naše nebrige o okruženju. ,,Lim po pravilu postaje plutajuća deponija – sve do brane Potpeć u Priboju. Tu se svakodnevno izvlači do 25 kamiona raznog smeća. Očekuje se da prekogranični EU projekat, vrijedan 366.000 evra, komunalnim preduzećima Bijelog Polja i Priboja obezbijedi bar osnovna sredstva u borbi protiv zagađenja rijeke. Samo je količina promjenjiva kategorija, sve ostalo je izvjesno – period pojave, razvoj i pravac uticaja na život, ekologiju i troškove”, prenio je Javni sevis u toj državi (RTS).

Oni su podsjetili da su opštine Priboj i Bijelo Polje ranije potpisale sporazum o međugraničnoj saradnji koji će doprinijeti zaštiti Lima. ,,Za nepunih sedam sati, smeće sa divlje deponije, nedaleko od Bijelog Polja, stići će nadomak HE Potpeć. Ovako nabujala rijeka pokupiće sav otpad sa priobalja svih šest opština kroz koje prolazi do Priboja i ne zna se koji je prizor mučniji – da li količina ili brzina kojom taj otpad stiže. Činjenica da su Bjelopoljci iz Lima prošle godine, sa 52 divlje lokacije, izvukli 1.500 kubika smeća, sada je zanemarljiva, zbog svih onih bahatih i nesavjesnih ljudi koji su nastavili po starom”, prenosi RTS.

Finansiran iz IPA projekata, ovaj program će Bijelom Polju donijeti novu opremu, omogućiti efikasniji rad, i borbu protiv plastike i svakog drugog otpada. ,,Najbitnije je da ćemo nabaviti dvije barijere za hvatanje i usmjeravanje plutajućeg otpada na rijeci Lim, koje ćemo postaviti na gornjem i donjem slivu rijeke, koja protiče kroz opštinu Bijelo Polje”, kazao je Radenko Bujošević, izvršni direktor DOO Komunalno Lim.

Za Pribojce iz tog projekta stiže katamaran i dodatna oprema, ali više od svega, ova saradnja bi trebalo da bude model kojim bi se razmrdala svijest u svih devet opština kroz koje Lim na svom 220 kilometara dugom putu teče do ušća u Drinu. Četiri su u Crnoj Gori, tri u Srbiji i dvije u Bosni i Hercegovini.

,,Nadam se da će ovaj ugovor biti povod i drugim opštinama u slivu rijeke Lim, da nastave našim stopama, kako bismo ovu rijeku očistili od divljih deponija i time doprineli boljem i zdravijem životu naših sugrađana”, izjavio je direktor JKP Usluga Priboj, Željko Ječmenica.

Da je kroz Crnu Goru Lim najugroženiji upravo na području Bijelog Polja, smatra novinar iz tog grada Milovan Novović. On je, kako kaže, napisao makar pedeset tekstova o zagađivanju rijeke Lim na području bjelopoljske opštine, ali je rezultat svega bio ,,jedna velika nula”. Novović je Monitoru kazao da su sve akcije koje su sprovedene nakon tih tekstova bile vrlo kratkotrajnog karaktera. On ukazuje na opasnu i nedopustivu uvezanost institucija i pojedinaca koji zagađuju rijeku.

,,Čitav sjever pokriva samo jedan inspektor, čije je sjedište u Beranama, i kada se njemu prijavi neki incident, ekocid ili nelegalna ekploatacija šljunka, istog trenutka se to nekako dojavljuje i vlasnicima pogona ili fabrika, i tako, dok inspektor stigne, već je uveliko kasno”, upozorava Novović.

Prema njegovim riječima sa druge strane ne postoji niti se pokazuje takozvana snaga države da fabrikama na području Bijelog Polja naloži da ugrade prečišćivače i filtere na sistemima za otpadne vode.

,,Od kolektora, priče i pompeznih najava o njegovoj izgradnji, još uvijek nema ništa, tako da je rijeka Lim, sa svim svojim pritokama, pretvorena u veliki fekalni kanal. Divlje cijevi su svuda, a riblji fond je na području Bijelog Polja potpuno uništen”, tvrdi Novović. Novinar iz Bijelog Polja upozorava  i na činjenicu da je na obalama ove rijeke samo registrovanih stotinu i četiri divlje deponije, dok je neregistrovanih još ko zna koliko.

Nevladina organizacija iz ovog grada Euromost preko deset godina se bori da zaštiti Lim, ali, nažalost, situacija je, kako ističu, svake godine gora, gdje se zbog nekontrolisanog odlaganja otpada na njenim obalama ne šteti samo Bijelom Polju i Crnoj Gori, već i susjednim državama, Srbiji i BiH, u kojima se otpad spušta nakon svakih većih kiša. ,,Zbog nečinjenja naših državnih i opštinskih institucija, Vlada Srbije ozbiljno razmišlja da postavi lančanice, mnogo visočije od Priboja i Prijepolja, odnosno na granici sa Crnom Gorom, i da se tu zaustavi plutajući otpad. U tom slučaju bi bjelopoljske opštinske i crnogorske vlasti morale da čiste”, kažu u Euromostu.

Iz ove nevladine organizacije Monitoru su kazali kako su godinama organizovali veliki broj ekoloških akcija čišćenja obale Lima, ali kažu da se na ista mjesta baci otpad, tako da više nema svrhe organizovati takve akcije, dok god lokalne i državne institucije, ne počnu da preduzimaju nešto po pitanju zagađivanja ove rijeke. Oni su se zbog toga obratili i međunarodnim institucijama, pa podsjećaju da je evropski komesar za životnu sredinu napomenuo da će Crna Gora  morati nakon pristupanja EU dostići potpunu usklađenost sa ekološkim zakonodavstvom, jer trenutno zakon EU još nije obavezujući za Crnu Goru.

Iz Euromosta tvrde da je Brisel prepoznao Lim kao rijeku od značaja ne samo za Crnu Goru, već za čitav region pa i Evopsku uniju, jer pripada crnomorskom slivu. ,,Koalicija ekoloških organizacija iz Crne Gore, Srbije i BiH, koja se bori da zaštiti Lim, zatražiće da se uklone i sva privremena odlagališta otpada, koja se nalaze pored rijeke i u Crnoj Gori i u Srbiji”, kažu iz ove nevladine organizacije.

Da je Evopska unija, preko svoje misije u Crnoj Gori, prepoznala ovaj problem, jasno je i po tome što su sa skoro petnaest miliona finansirali izgradnju kolektora u Beranama. Tako u slivu Lima kroz našu državu, ova međunarodna rijeka je zaštićena od fekalnih zagađenja jedino u Beranama.  Ali to ne znači da na njenim obalama u Beranama nema sijaset divljih deponija, kao i na području Andrijevice i Plava.

Možda bi trebalo da se lančanice, onakve kakve smo vidjeli u Priboju, postave uzvodnije, prema Crnoj Gori, i onda se više ne bi postavljalo pitanje da li je plutajući otpad u Priboj stigao iz naše države, ili sa teritorije Prijepolja. U Priboj uvijek kod ovakvih ekocida stiže pomoć u mehanizaciji iz Beograda, da bi mjesecima čistili rijeku. Otpad, destine hiljada kubika, srećom se tu zaustavlja i ne ide dalje prema Bosni i Hercegovini, u Drinu, i dalje Drinom, ko zna dokle.

U svakom slučaju, problem će postojati sve dok kese sa smećem umjesto u kontejnere, bacamo u potoke i rijeke. I sve dok ti kontejneri ne budu odlagani na sanitarne deponije. A sanitarnih deponija u slivu rijeke Lim na području Crne Gore za sada nema. Zato slike plutajućeg otpada sa takozvanih lančanica u Priboju predstavljaju plutajuću sramotu. I opomenu.

                                                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo