Povežite se sa nama

OKO NAS

VODOVODNE CIJEVI U CRNOJ GORI JOŠ SU OD OPASNOG MATERIJALA: Bez plana i roka za zamjenu azbesta

Objavljeno prije

na

Odgovorni tvrde da azbestne vodovodne cijevi nijesu toliko štetne, ali se njihova zamjena pravda radi – zaštite zdravlja ljudi i životne sredine. Procjenjuje se da za tu investiciju treba najmanje 100 miliona eura, a država još nema ni 750.000 za projekat

 

Zdravstvena zaštita stanovništva i ogromni tehnički i ekonomski gubici, zvanično su razlozi zbog kojih Crna Gora mora da krene za Evropom i zamijeni oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, napravljenih smješom azbestnih vlakana i cementa.

Neizvjesno je kada će čitav posao započeti, jer je potrebno 100 miliona eura, a trenutno nema ni 750.000 eura za izradu kompletnog glavnog projekta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i nedjeljnika Monitor.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena.

U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je tek Zakonom o životnoj sredini iz 2016. Zbog mogućeg kancerogenog dejstva ovaj materijal je u Evropskoj uniji (EU) zabranjen još 2005. godine. Tom uredbom, upotreba proizvoda koji sadrže azbestna vlakna, a koji su instalirani ili bili u upotrebi prije 2005. dopuštena je u EU do njihovog zbrinjavanja, odnosno kraja upotrebnog vijeka, pa se sa istim problemom još nose i mnogi evropski gradovi.

Azbest je imao široku upotrebu u građevinarstvu između 1950. i sredine 80-ih godina prošlog vijeka, kada su cijevi od ovog materijala i cementa postavljene u vodovodne sisteme i u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Specijalista higijene dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG), koji kontroliše higijensku ispravnost vode za piće, objašnjava za CIN-CG/Monitor da je azbest kristalan i vlaknast sjajan mineral koji je po sastavu silikat, pretežno magnezijuma i gvožđa. Zbog svojih osobina, otpornosti na temperaturu, istezanje i hemikalije, tokom prošlog vijeka korišten je za i izradu vodovodnih cijevi.

Tako su ove cijevi još djelovi distributivnih mreža evropskih i svjetskih metropola. Procjenjuje se da ih u beogradskom vodovodu ima više od 400 kilometara, a slično je u Budimpešti, Barseloni, Sofiji, Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu…

Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta, kako ističe dr Joksimović, posljedica su dokazanog kancerogenog dejstva.

„Još, međutim, nisu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta”, navodi Joksimović.

Hidrolog Mihailo Burić za CIN-CG/Monitor kaže da usljed erozije ili fizičkih oštećenja cijevi postoji rizik da se azbestna vlakna nađu u vodi: „Taj rizik je svuda označen kao zdravstveni i azbestne cijevi se izbacuju iz sistema. Azbest se ne rastvara u vodi, pa opasnost po tom osnovu ne postoji“. Buriću nije poznato da je u našim vodama konstatovan azbest.

On navodi i da hlorisanje vode nosi određene rizike po zdravlje, te da se u savremenim sistemima za prečišćavanje vode koriste UV zraci i ozonizacija. Ovi procesi su, međutim, za naše prilike još skupi.

„Naše su vode po primarnom kvalitetu u svjetskom vrhu, postoji samo bakteriološki rizik”, kategoričan je Burić.

Upravo taj rizik svake godine konstatuje u svojim izvještajima Agencija za zaštitu prirode i životne sredine – najveći izvori zagađenja površinskih i podzemnih voda su komunalne otpadne vode. U posljednjem objavljenom izvještaju za 2018. godinu stoji: ,,U kontinentalnom dijelu prirodni kvalitet voda skoro na svim izvorištima podzemnih voda pogoršan je dominantno antropogenim uticajima i rezultat je neadekvatne sanitarne zaštite i neodgovarajuće sanitacije slivnog područija”. Podzemne vode u Crnoj Gori obezbjeđuju oko 92 odsto ukupnih količina voda za snabdijevanje naselja.

Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

„Izloženost azbestu događa se putem inhalacije vlakana prisutnih u zraku i to najčešće u radnom okolišu, u blizini tvornica gdje se koristi azbest, ili u zatvorenim prostorima koji sadrže materijale od azbesta u lošem stanju. Dugotrajna izloženost može izazvati rak pluća i druge plućne bolesti“, navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske.

Na česte medijske natpise u Srbiji, o tome da voda za piće koja protiče kroz azbestne cijevi izaziva rak, iz Instituta za javno zdravlje Batut u Beogradu su objasnili da su epidemiološke studije na eksperimentalnim životinjama i humanoj populaciji pokazali da postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom, a da ih nema ukoliko se unosi vodom za piće.

I direktor Hrvatskog zavoda za toksikologijudr Franjo Plavšićkategorično tvrdi da nema štetnosti za zdravlje stanovništva, s obzirom na to da se azbestne čestice ne otapaju u vodi. On je u autorskom članku objavio da je ,,azbest opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote”.

Cijevi u kojima ima azbesta, na drugoj strani pokazale su nedostatke zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih. Burić navodi da su tehnički i ekonomski motivi zamjene ovih cijevi značajni, jer se gubi do dvije trećine vode.

„Pitanje je koliko se realno prikazuju stalni gubici. Neko prikazuje da se gubi 50, neko 70 odsto. Sigurno je da dio gubitaka prouzrokuju azbestne cijevi, jer često pucaju, za razliku od novih plastičnih”, kaže Burić.

Udruženje vodovoda Crne Gore (UVCG), koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća, u junu 2018. počelo je da priprema projekat „Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore“. Uprkos uvjeravanju stručnjaka o sigurnosti, i oni su u ciljeve projekta naznačili da se time „obezbjeđuje zdravstvena zaštita stanovništa“, zatim postiže smanjenje gubitaka vode, povećava sigurnost vodosnabdijevanja, enormno povećava ekonomičnost poslovanja i ispunjavaju zahtjevi EU, što je u skladu s pregovaračkim Poglavljem 27 o ekologiji.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma za CIN-CG/Monitor  su objasnili da zamjena ovih cijevi nije jedno od mjerila za zatvaranje Poglavlja 27, u pregovorima sa Evropskom unijom, ali da „naša država ide u pravcu zamjene zaostalih azbestno-cementnih vodovodnih cijevi, prvenstveno u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životne sredine”.

„Distributivnu vodovodnu mrežu u većini gradova čine azbestno-cementne cijevi. Odlaganje građevinskog otpada koji sadrži azbest nije regulisano na adekvatan način”, navodi se u Izvještaju iz sjenke Koalicije 27 (nevladinih organizacija koje se bave ekologijom). Oni su naveli i da je neophodno podizati svijest javnosti o štetnosti hemikalija, rukovanju s materijama koje sadrže azbestna vlakna i postupanju sa azbestnim otpadom.

Zahvaljujući podršci Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji su neophodni za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi.

U okviru lokalnih samouprava posluje 21 gradsko preduzeće za vododvod i kanalizaciju sa ukupno 2.124 zaposlena. Najviše ih je u Podgorici – preko 600.

„Svaki vodovodni sistem u Crnoj Gori ima tehničke i komercijalne gubitke. Na tehničke gubitke utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže i u razvijenim zemljama kreću se od 18 do 22 odsto”, objašnjava predsjednik Skupštine UVCG Bojan Lazović.

Pored gubitaka koje bilježe i uređene zemlje, specifičnost Crne Gore su i takozvani komercijalni gubici, što je blaži opis nelegalnih priključaka i krađe.

„Na bazi ispitivanja došli smo do podatka da na krađu vode otpada blizu 18 odsto ukupnih komercijalnih gubitaka, koja se najvećim dijelom dešava u prigradskim naseljima’’, objašnjava Filip Makrid,izvršni direktor podgoričkog Vodovoda i kanalizacije.

Kao najčešći razlog ove vrste gubitaka, on navodi nemogućnost pristupa mreži, jer veći dio prolazi kroz privatna imanja. Rješenje bi, prema Lazoviću i Makridu, bilo izmještanje cjevovoda ispod javne površine, što je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo novca.

U Herceg Novom, na putu do potrošača, izgubi se blizu 60 odsto vode u ljetnjim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. Gubici su posljedica i toga što u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina. Pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine.

Manje gubitke, po riječima Makrida, u poređenju sa ostalim opštinama ima Podgorica. Uspjeli su da ih sa 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010.godini, smanje na sadašnjih 48-49 odsto.

I pored smanjenja, samo u Podgorici se zbog gubitaka na mreži prospe godišnje vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. Ovu računicu je početkom godine iznio Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada, ističući da je tako u posljednjih sedam godina prosuto više od 40 miliona eura vode.

Makrid najavljuje da će u drugoj polovini godine biti završen pilot projekat za smanjenje gubitaka na mreži za područja Donje i Gornje Gorice, Donjih Kokota, kao i naselja Beri, Farmaci, Lekići i Grbavci.

Azbestno-cementne cijevi su prije 15 godina bile dominantne u vodovodnom sistemu glavnog grada, kaže Makrid, ali su uspjeli da taj procenat sa 60 odsto, smanje na 18 procenata. U Podgorici još ima 136 kilometara ovih cijevi, a „veći pomaci nijesu mogući bez dodatnih sredstava, namjenski predviđenih za ovu vrstu radova”.

„Zamjena dotrajalih azbestno-cementnih cijevi uslovljena je veličinom cjevovoda koji se mijenja. Cjevovodi manjih prečnika do 100 milimetara uglavnom se mijenjaju polietilenskim cijevima, a većeg prečnika cijevima duktilnog liva ili  čelika”, objašnjava Makrid.

Procijenjena srednja vrijednost za gradnju jednog metra vodovodne cijevi, prilikom zamjene, iznosi između 80 i 200 eura. Makrid za Podgoricu „prema iskustvima, uzimajući u obzir urbane uslove gdje se i nalazi najveći broj“, procjenjuje da će koštati od 120 do 180 eura po metru.

Iz MORTA računaju da je za izradu samo prve faze glavnog projekta, kojim bi se planirala zamjena cijevi u dužini od 129 kilometara, neophodno 170.000 eura.

„Navedena sredstva potrebno je planirati u okviru budžeta jedinica lokalnih samouprava, uz podršku kapitalnog budžeta. Rok za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi biće definisan nakon obezbjeđivanja finansijskih sredstva, nakon čega će započeti rekontrukcija“, kazali su iz ovog ministarstva.

Uz procjenu da je za izradu kompletnog glavnog projekta zamjene oko 620 kilometara cijevi, potrebno 750.000 eura, Lazovićpodsjećada vodovodi nisu jedinstven sistem kao Elektroprivreda Crne Gore, već su osnivači i vlasnici opštine.

„Samim tim sve investicije, među kojima je i zamjena dotrajalih cjevovoda, zavisi od finansijske situacije u kojoj se vodovodna preduzeća nalaze”, objašnjava Lazović.

Rizično u zgradama starijim od 20 godina

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine je prije tri godine izdala Priručnik za rukovanje materijalima koja sadrže azbestna vlakna. U njemu se navodi da, ako je objekat izgrađen prije 2000. godine, može se, kao pretpostavka, uzeti da je u njemu azbest prisutan. Navodi se i gdje je sve azbest u domaćinstvima ugrađivan: u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, starim salonit pločama na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje…

Mediji u okruženju prenose izjave stručnjaka, da je u bivšoj SFRJ, azbest korišten prilikom izgradnje fabrika, hala, ali i cijelih stambenih blokova, zdravstvenih i školskih objekata.

Poznat je slučaj azbestnog naselja Bele Vode, u Beogradu, u kome su vlasnici stanova protestovali zbog učestalog obolijevanja od kancera. Nakon deset godina protesta, cijelo naselje je preseljeno, a rušenje starog, koje je počelo 2006. završeno je krajem 2011. Sada su tamo nove zgrade.

 

Uzrok najtežih bolesti

Glavne bolesti koje uzrokuje udisanje azbestih vlakana su mezoteliom, rijetka vrsta kancera uvijek smrtonosan, rak pluća (visoka smrtnost) i druga oboljenja pluća: azbestoza (ne rezultira najčešće smrtnošću, ali se radi o progresivnoj bolesti) i difuzna zadebljanja pleure (nije smrtonosno), navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. Tu se citiraju i podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je u svijetu 125 miliona ljudi izloženo azbestu na radnom mjestu: ,,Tokom 2004. godine rak pluća povezan s azbestom, mezoteliom i azbestoza zbog izloženosti azbestom na poslu, uzrokovali su smrt kod 107.000 ljudi, a kod 1.523.000 izloženost je rezultirala zdravstvenim posljedicama koje izazivaju prijevremenu smrt”.

Ne postoji poznati lijek za ove, često smrtne bolesti izazvane azbestom, navodi se na sajtu Vlade Slovenije: ,,Izloženost azbestu i dalje ostaje glavni problem u postupcima uklanjanja, rušenja i održavanja. Zbog dugog kašnjenja, bolest se može pojaviti čak 20 do 40 godina nakon izlaganja. Kako se upotreba azbesta u Evropi povećavala do kraja 1970-ih, godišnji broj zloćudnih bolesti nastavit će se povećavati čak i u onim zemljama koje su prve zabranile upotrebu. U nekim državama članicama godišnji broj bolesti zbog izloženosti azbestnim vlaknima će doseći vrhunac tek oko 2030. godine”.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

CRNA GORA NA MEĐUNARODNI DAN SIROMAŠNIH: Neopaženo, sve siromašniji

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što u Crnoj Gori od 600.000 stanovnika čak 140.000 građana živi na rubu ili u siromaštvu je samo činjenica, nikad vijest koja bi nešto promijenila

 

U zemlji u kojoj skoro svaki četvrti građanin živi u riziku od siromaštva, Međunarodni dan siromašnih, 9. avgust prošao je neopaženo. Siti su nametnuli  svoje teme podjela i navodne odbrane – države, crkve, zastava… To što u Crnoj Gori od 600.000 stanovnika čak 140.000 građana živi na rubu ili u siromaštvu je samo činjenica, nikad vijest koja bi nešto promijenila.

Slična tišina je bila i kada je u februaru UNICEF saopštio da najmanje jedna trećina djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu.

Protekla vlast se nije osvrtala na ovaj problem, a socijalu je rješavala uglavnom tako što je puštala svima, da se kao i oni, ,,snalaze” – rade na crno, otimaju od države, prirode, ko što i kako stigne. I pored velikih obećanja, nove vlade su malo toga promijenile, nijesu imale kada od ,,velikih” tema.

O nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva govori se deceniju, o socijalnim kartonima još duže, ali ih nemamo. Podaci koje imamo uglavnom su oskudni. Prema podacima Monstata oko 22,6 odsto građana nalazi se u riziku od siromaštva. Onih koji primaju neki vid socijalne pomoći je oko 50.000 i oni nijesu u riziku nego su siromašni. U Ministarstvu rada i socijalnog staranja posjeduju samo podatke o broju korisnika koji ostvaruju prava iz socijalne i dječje zaštite.

Materijalno obezbjeđenje u junu ove godine koristilo je 6.648 porodica, odnosno 22.481 član koji je u stanju socijalne potrebe, a država im je u te svrhe isplatila oko 672.000 eura. Iznosi naknada od prvog jula uvećani su za 8,7 odsto i iznose 76,56 eura po pojedincu, odnosno 145,55 eura za porodicu sa pet i više članova! Da ponovimo, sa uvećanjem porodica od pet i više članova mjesečno prima 145,55 eura mjesečno. Toliko prosječni republički funkcioner potroši goriva za par dana.

Povodom Međunarodnog dana siromašnih, iz Ministarstva su  najavili da je u narednoj godini planirano donošenje novog zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kako bi se unaprijedila ova oblast i poboljšao materijalni položaj korisnika socijalno zaštitnih prava. Fino. Još jedno obećanje.

O tome kako to ide najbolje govori da i pored više obećanja prethodne i aktuelne Vlade još uvijek nema isplata naknada za novorođene bebe.

,,Država Crna Gora se mora stidjeti siromaštva svojih građana jer je jako izraženo i nema mjera koje bi doprinijele da se ono smanji. Sa potencijalima koje imamo i malim brojem stanovnika treba biti rijetko nezainteresovan za sudbinu socijalno ugroženih, a imati moć da mijenjaš sistem kakvu imaju ljudi na vlasti, pa da ostaviš trećinu svojih stanovnika da životare. Ustavom smo deklarisani kao država socijalne pravde i to je samo mrtvo slovo na papiru. Gladan čovek nije slobodan čovjek”, saopšteno je povodom Međunarodnog dana siromašnih iz  Banke hrane.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEVOLJE U ORGANIZACIJI FESTIVALA SEA DANCE: Država nema strategiju razvoja festivalskog turizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Festival Sea Dance će se održati i ove godine iako mu je prijetilo otkazivanje  zbog nedostatka novca. No, ovaj slučaj ogolio je jedan od ključnih problema u festivalskom turizmu. Resorna ministarstva – turizma, ekonomije, kulture…, u saradnji sa opštinama i turističkim organizacijama, nikada nijesu napravila jasan plan i strategiju za njegov razvoj

 

,,Izgubiti Sea Dance u godini u kojoj je država, čiji budžet prevashodno zavisi od turizma, ušla potpuno nepripremljena u sezonu i sada,’gata’ kakva će ona na kraju biti – bio bi  debakl. Međutim, u dobrom dijelu, problem je i u organizatorima, ljudima koji osmišljavaju koncept, a koji godinama ne mijenjaju ništa”, kaže za Monitor muzički kritičar Milovan Marković o ovogodišnjim nevoljama u  organizaciji festivala Sea Dance u Crnoj Gori.

Taj Festival se od 2014. održava u Crnoj Gori. Održaće se i ove godine,  iako mu je prijetilo otkazivanje  zbog nedostatka novca.  Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović objasnio je da je država zakonskim mogućnostima limitirana da podrži Sea Dance.  Zakon o kontroli državne pomoći propisuje da Vlada Crne Gore može da opredijeli maksimalno 200 hiljada eura podrške u okviru tri godine. Taj je iznos, EXIT, kao organizator Sea Dance-a već dobio prošle godine. Od početka njegove realizacije, kazao je ministar, Vlada je za festival izdvojila 4,3 miliona eura.

Organizatori Sea Dance-a su tvrdeći da im nije na vrijeme saopšteno da država ne može da pomogne. ,,Tokom juna obaviješteni smo da će dosadašnji model saradnje morati da se promijeni i da se radi na rješenjima, nakon čega je uslijedila serija sastanaka o tome. Informisali smo nadležne državne službe o modelima koji funkcionišu u drugim zemljama u kojima EXIT realizuje festival. Međutim, nijedan od tri predložena modela koji funkcionišu u zemljama Evropske unije (EU), kao što je Hrvatska nije prihvaćen”, naveli su u saopštenju.

Upozorili su i da izostankom festivala država ne bi uštedjela, već bi bila uskraćena za milionske prihode i promociju.

To je, izvjesno, istina. No, postavljaju se dva ključna pitanja. Prvo – šta bi država trebalo da promijeni u odnosu prema ovoj turističkoj ponudi, kao i u razvoju kulture? I drugo – poslije koliko vremena bi jedan festival, kakav je Sea Dance, trebalo da, makar djelimično, postane samoodrživ i zbog čega to do danas nije, budući da je riječ o poslovnoj saradnji od koje je, prema podacima organizatora festivala, Crna Gora do sada prihodovala preko 50 miliona eura?

,,Naša festivalska scena je stihijska, nedovoljno iskoordinisana i nesolidarna. Festival, po logici stvari, svoju održivost ne bi smio zasnivati (samo) na domaćoj publici, već i na inostranim turistima i ‘fest džankijima’. Da bi to bilo što uspješnije – mora se uključiti država”, kaže Marković.

Prema njegovim riječima, jedan od ključnih problema je to  što resorna ministarstva – turizma, ekonomije, kulture…, u saradnji sa opštinama i turističkim organizacijama, nikada nijesu napravila jasan plan i strategiju. Na primjer, da, za početak, realno definišu target grupe koje posjećuju određeni grad da bi, na osnovu toga, svi zajedno mogli formirati i kriterijume na osnovu kojih bi se investiralo u festivale a, zatim, i pružila podrška u vidu infrastrukture, logistike i sličnog. ,,Takve strategije bi, na prvom mjestu, definisale iz kojih zemalja dolaze turisti koji posjećuju grad, u kojim periodima i šta im, na koji način i kako treba plasirati”.

Bilo je ovakvih slučajeva i ranije. U maju ove godine, organizatori Lake festa u Nikšiću bili su u sličnoj situaciji. Oni su se žalili da Elektroprivreda Crne Gore (EPCG), jedan od njihovih glavnih sponzora, pravi otklon od festivala. ,,Kako drugačije tumačiti činjenicu da je EPCG za najveći crnogorski rok festival opredijelila pet hiljada eura. Odlično ljudi u toj kompaniji znaju da se sa tim novcem Lake fest ne može organizovati… Sama činjenica da se manifestaciji koja je trajno pomjerila Nikšić na kulturno-muzičkoj mapi regiona daje takva trivijalna podrška govori dosta”, izjavio je tada direktor Lake festa Peđa Zečević. Ipak, i taj festival će se održati.

Neki festivali uopšte ne dobijaju pomoć od države. Organizator Petrova Jazz i Montenegro Sun Reggae festivala Vinko Mihajlović je nedavno, gostujući u Bojama jutra na TV Vijesti, izjavio da za 16 godina postojanja prvog, i 10 godina drugog – nijedan od ova dva festivala nije dobio nikakva sredstva od Ministarstva kulture. Bilo je upitno i hoće li se 2017. godine  održati veliki Međunarodni festival KotorArt, jer je pomoć od tadašnjeg Ministarstva kulture izostala.

Marković napominje da odgovornost snose i organizatori koji ne čine mnogo da iz godine u godinu poboljšaju sadržaj festivala. ,,U kampovima nemaju nikakav sadržaj, i svake godine, uz par lokalnih bendova, vrte iste izvođače iz regiona jer, na kraju, znaju da kako i koliko god bude posjećen festival, u najgorem slučaju, biće na nuli zato što će država, ili državne firme (sponzori) isfinansirati sve. U suštini, samoodrživost festivala u Crnoj Gori, najčešće, uništava ono naše ‘radi, kako bilo, samo da bi se (od)radilo’”.

Svi ovi slučajevi ne govore samo o odnosu države prema festivalskom turizmu, jednoj od najvažnijih turističkih ponuda koja donosi razne pogodnosti, već i prema kulturi.

NVO Expeditio je nedavno Ministarstvu kulture i medija uputila sugestije i komentare u svrhu izrade Nacionalnog programa razvoja kulture. Između ostalog, predlažu mapiranje manifestacija, kao i temeljno istraživanje nezavisne kulturne scene u Crnoj Gori. ,,U Crnoj Gori, za razliku od zemalja regiona (naročito Hrvatske i Slovnije), akteri nezavisne kulturne scene godinama su nevidljivi, slabo podržani i ostavljeni da djeluju uglavnom na temelju svog entuzijazma i volonterizma. Nezavisna kulturna scena je bukvalno – zapuštena i prepuštena da stihijski razvija svoje kapacitete. S druge strane, sektor kulture, po svojoj prirodi neprofitan, ne može se razviti bez pomoći države”, navode iz NVO Expeditio.

Marković kaže da je teško govoriti o očuvanju alternativne kulture i muzike u zemlji koja, uz sav trud i entuzijazam talentovanih i kvalitetnih pojedinaca, uopšte nema valjanu muzičku scenu. ,,Zato mislim da će, i sada i u budućnosti, sve zavisiti od te njihove ljubavi prema ideji, muzici, idealu kojim se vode i, naravno, želji za emancipacijom sugrađana kulturom otpora”, zaključuje on.

Ima i dobrih primjera. Nedavno održani Festival Kulture Zabjelo, pobrao je simpatije, naročito među domaćom publikom. Na državi je da osmisli dugoročne modele saradnje kojima bi podržala kulturne i turističke manifestacije.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PLANOVI ZA  NOV NAČIN UREĐENJA CENTRA KOLAŠINA: Privremeni objekati na meti  kritika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Program privremenih objekata, koji je usvojen prije nekoliko dana,  trebalo bi da donese unificiranost glavnoj ulici u Kolašinu, to jest, pješačkoj zoni.  Dokumentom je predviđeno da svi privremeni objekti u centru grada izgledaju isto, to jest, da to budu drvene kućice,  u čijem će sufinansiranju učestvovati Opština

 

Novim Programom privremenih objekata kolašinska vlast ispravlja, kako tvrde, dosadašnje sopstvene greške u toj oblasti, prije svega kada je riječ o centru grada i pješačkoj zoni. Tim dokumentom sada nijesu obuhvaćene vikend kuće, koje su bile planirane skoro na cijeloj teritoriji opštine.

Realizacija dosadašnjeg Programa privremenih objekata u Kolašinu   napravila je na terenu prilično haotičnu situaciju.  Naročito u najužem centru grada.  To  sada  priznaju čak i predstavnici  lokalne vlasti, iako je, godinama,  stanje  ignorisano, a u Opštini bili „gluvi“ na brojne kritike kako sugrađana, tako i  turista.  Planom nijesu bile predviđene lokacije za sadržaje za djecu, omladinu i stare… Taj dokument omogućio je da se u centru grada godinama toleriše veliki broj objakata za prodaju, čiji je izgled zavisio isključivo od ukusa, potreba  i mogućnosti vlasnika. Takođe, prema Programu,  jedino mjesto za dječje igralište bio je Trg Vukmana Krušćića. Zbog toga je, prije godinu, na tom prostoru, tik pored spomenika Veljku Vlahoviću, na kaldrmi, uz ulicu,  postavljen plastični mobilijar u nekoliko boja.

Igralište je narušilo arhitektonski sklad tog dijela gradskog jezgra, a  ispostavilo se da nije ni bilo bezbjedno za djecu, jer nije postavljena zaštitna ograda prema ulici.  Brojni apeli građana i zamjerke turista nijesu uredile plodom, pa je igralište ostalo na jednom od dva kolašinska trga, sve do prije nekoliko sedmica, kada je novoizabrana predsjednica Opštine Marta Šćepanović naložila njegovo uklanjanje.  Istovremeno, usred sezone, bilo je neophodno i sanirati dio trga, odnosno razbiti betonsku ploču i ukloniti armaturu, koje su bili podloga za mobilijar,  pa se ispostavilo da je prošlogodišnja loša odluka, ove godine, skupo koštala građane.

„Važeći plan privremenih objekata nije predviđao više lokacija neophodnih turističkom mjestu, te  sadržaje za mlade, djecu i stare… Njegova primjena na terenu se pokazala neadekvatnom. Trenutno smo u situaciji da nijedan objekat u Ulici IV proleterske, takozvanoj  Sibirskoj, nije isti, niti zauzima istu površinu“, argumentovala je nedavno pred lokalnim parlamentom  Šćepanović svoju odluku da ubrza završtetak i donošenje novog Programa.

Prije toga, pored igrališta, ukonjeno je još nekoliko objekata, koji su godinama stajali bez namjene na javnim površinama po cijelom gradu. Među njima i prodavnica  na rubu gornjeg trga, sklepana od lima.

Donošenje novog Programa, kako je najavljeno, umnogome će promijeniti  sadašnju situaciju na bolje. Međutim, bilo je očigledno da to rješenje koje je usaglašeno, nakon brojnih sugestija sa raznih državnih adresa, nije po volji svima u lokalnoj izvršnoj vlasti.  Program, koji je dobio podršku skupštinske većine, dobio je i saglasnost  Agencije za zaštitu životne sredine, Uprave za zaštitu kulturnih dobara i, na kraju, Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma.

Ispostavilo se da se konačna verzija novog programa bitno razlikuje od nacrta koji je bio na javnoj raspravi prošle godine. Naime, u dokumentu sada nema vikend kuća, koje su činile okosnicu nacrta.  Kako je objasnila Šćepanović, Ministarstvo nije bilo saglasno da se na taj način omogući izgradnja velikog broja kuća za odmor na području skoro cijele opštine.  U tome su vidjeli namjeru da se „na mala vrata“ uvedu objekti, koji bi mogli ubrzo postati, umjesto privremeni, trajni. Upravo oko toga nastali su i nesporazumi u kolašinskoj izvršnoj vlasti, pa recimo sekretarka  za planiranje prostora Ljiljana Rakočević, za razliku od predsjednice Opštine, smatra to radikalnim potezom,  zbog kojeg će trpjeti građani.

Prema pređašnjoj verziji, a prije sugestija Ministarstva, Programom je bilo predviđeno da se grade vikend kuće svuda na teritoriji Opštine, osim  u prvoj, drugoj i petoj zoni. Na ostalom prostoru preporučeno je da ukupna pripadajuća površina parcele jednoj vikend kućici iznosi minimum 300 kvadrata. Površina osnove tih objekta , bilo je predviđeno, ne smije  prelaziti 50 kvadrata, a moraju biti izgrađene isključivo od drveta.

Predviđajući gradnju vikend kuća u tolikom obimu, Opština je, kako je tek  sada objašnjeno, namjeravala da ispravi manjkavosti aktuelnih detaljnih urbanističkih planova za mnoga naselja. Takođe, i zakonska ograničenja.  Naime tim DUP-ovima nije predviđena gradnja stalnih objakata, pa su namjeravali da građanima izađu u susret dopuštajući gradnju vikend kuća, koje su bili obuhvatili nacrtom Programa privremenih objekata. Sekretarka Rakočević je čak objasnila da provobitna verzija tog dokumenta imala „socijalnu dimenziju“.

„Grub je potez brisanje vikend kuća iz dokumenta. Ta kategorija privremenih objekata činila je pola Programa. Veliki dio lokalnog stanovništva u progradskim naseljima ne može da gradi po zakonu o objektima, pa smo kao prelazno rješenje  namjeravali da dozvolimo gradnju vikend kuća uz domaćinstvo. Sagledavali smo problematiku sa socijalnog stanovištva. Pokazali smo senziblitet za potrebe naših sugrađana“, rekla je Rakočević.

S druge strane, Šćepanović smatra da će finalna verzija, pokazati na koji način treba da budu uređeni glavna ulica i trgovi, to jest, da će ispraviti mnoge dosadašnje neravilnosti. Predsjednica Opštine je nagovijestila da će nemogućnost gradnje, koja sada muči Kolašince u mnogim naseljima, biti riješena kroz dodatne razrade i izradu novih DUP-ova.

Kako objašnjava, Program privremenih objekata, koji je usvojen prije nekoliko dana,  trebalo bi da donese i unificiranost glavnoj ulici, to jest, pješačkoj zoni.  Dokumentom je, naime, predviđeno da svi privremeni objekti u centru gradu izgledaju isto, to jest, da to budu drvene kućice,  u čijem će sufinansiranju učestvovati Opština.

„Izgled našeg grada zavisi  najviše od privremnih objekata. Za sve ugostitelje u glavnoj ulici i zainteresovane za privremen  objekte  ostavićemo primjeren rok do 1. maja naredne godine kako bi mogli da usklade izgled svojih objekata. Predviđen je  tačno izgled kućica u glavnoj ulici. Svjedoci smo da je najviše kritika  na  društvenim mrežama i u medijima Kolašin, u posljednje vrijeme, ,,zaslužio” upravo zbog neuskađenog izgleda objekata  u donjem dijelu IV proleterske”, kaže predsjednica Opštine.

Programom je precizirano  da  objekti treba da budu projektovani i izvedeni u duhu savremene arhitekture, uz mogućnost da se u oblikovanju i materijalizaciji koriste elemente i forme tradicionalne arhitekture. Sugerisano je i da se izbjegavaju elementi ,,lažne pseudomodernističke arhitekture, napadni folklorizam, istorijske etno-elemente drugih sredina, kao i elemente pseudoarhitekture (prefabrikovane betonske, plastične, gipsane i druge elemente)”.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo