Povežite se sa nama

OKO NAS

OTPADNE VODE NEPREMOSTIV IZAZOV ZA EKOLOŠKU DRŽAVU: Septičke jame dominiraju

Objavljeno prije

na

Čak i opštine koje imaju izgrađena postrojenja za tretman otpadnih voda, nijesu se riješile brojnih nevolja iz te oblasti

 

Manje od polovine stanovnika Crne Gore, tačnije 300.000, priključeno je na javni kolektorski sistem za otpadne vode. Ostatak građana najčešće koristi septičke jame. To su zvanični podaci iz  Plana upravljanja otpadnim vodama Crne Gore, Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT).

„Septičke jame se mnogo  koriste u ruralnim područjima, kao i djelovima gradova… Obično se ne projektuju i ne grade prema važećim standardima, ne uključuju nepropusnu komoru i nema posebnog daljeg tretmana za prelivanje septičke jame. Pošto najveći dio projektnog područja karakterišu visoko propusna zemljišta, može se pretpostaviti da se kanalizacija iz područja, koja nijesu obuhvaćena kanalizacionom mrežom, infiltrira u zemljište, donoseći visok rizik kontaminacije podzemnih voda i zemljišta“ – piše u tom dokumentu.

Prema godišnjim izvještajima MORT-a, procenat stanovništva u urbanom dijelu opština centralnog i sjevernog regiona priključenih na gradsku kanalizacionu mrežu varira od opštine do opštine. Najveći je u Beranama i Andrijevici, Plužinama i Pljevljima, a najmanji u Danilovgradu, Cetinju i Kolašinu. Stope priključenja na sistem za sakupljanje otpadnih voda, takođe,  razlikuju se od regiona do regiona – od 38% u sjevernom do 52%  u primorskom regionu.

„Postoji velika nesrazmjera u pogledu izgrađenosti kanalizacione mreže u odnosu na  vodovodnu. Ukupna dužina kanalizacione mreže na kraju 2013. godine iznosila je 865 km. U prosjeku, na nivou Crne Gore, izgrađenost kanalizacine mreže u odnosu na vodovodnu, iznosi svega oko 19 odsto. Taj  podatak ukazuje da se otpadne vode ispuštaju van kontrolisanih kanalizacionih sistema i predstavljajuveliku opasnost po zdravlje ljudi i životnu sredinu“ – konstatovano je u izvještajima resornog ministarstva.

Podaci iz opština sa najvećim brojem septičkih jama su poražavajući.

U Kolašinu je tek petina objekata i domaćinstava u gradskom području  pokrivena sistemom fekalne kanalizacije. Ukupno 349 domaćinstava koristi kanalizaciju, podaci su iz programa rada lokalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija. Nekoliko zgrada u najužem centru  tog grada  još nije priključeno na gradsku kanalizacionu mrežu, već koriste septičke jame. Izgradnja fekalne kanalizacije u gradskom dijelu te opštine, to jest, svega 3,4 km kanalizacione mreže,  počela je 1995, i nikad nije nastavljena. Otpadne vode te varoši već dvije i po decenije završavaju u dvije neuređene „lagune“, stotinjak metara od Tare.

U Danilovgradu, ukupna dužina postojećeg kanalizacionog cjevovoda je 3,1 km. Mreža obuhvata samo urbanizovani dio opštine sa oko 2.000 stanovnika, odnosno – 40%. Prikupljene otpadne vode, bez prečišćavanja, ulivaju se direktno u Zetu.

Opštine koje imaju sisteme za prečišćavanje otpadnih voda su u manjini.   Funkcionalan postrojenja  te vrste postoje u Podgorici, Nikšiću, Budvi, Herceg Novom, Kotoru, Tivtu. Mojkovcu i Žabljaku.  U Pljevljima, Beranama, Šavniku ti sistemi su u probnoj fazi rada.

Međutim, kako se navodi u dokumentima  MORT-a, stepen pokrivenosti uslugama sakupljanja otpadnih voda, čak i tamo gdje postoje postrojenja, je prilično nizak. Postoji „značajna neusklađenost između pokrivenosti uslugama u pojedinim opštinama i raspoloživih kapaciteta za prečišćavanje otpadnih voda“.

Na primjer, dosadašnje postrojenje u Podgorici je „nedovoljnog kapaciteta za otpadne vode koje se sakupe u okviru te aglomeracije“. Tek prije nekoliko mjeseci potpisan je ugovor koji će glavnom gradu obezbijediti primarni kolektor u okviru sistema za prečišćavanje otpadnih voda i 20 km kanalizacione  mreže.

Najaktuelniji problemi sa postrojenjem su u Pljevljima.Tokom minule sedmice taj sistem prestao je da radi, pa voda iz gradskh kolektora, netretirana,  ponovo ide u rijeku Ćehotinu. Do toga je došlo nakon što je španska komanija Akvalija napustila postrojenje, skoro godinu dana prije isteka ugovora koji su potpisali sa lokalnom upravom.

„Dobili smo i zvanično obavještenje da su Španci pošli sa gradilišta u Pljevljima i zaključali postrojenje. Razlog za to meni nije poznat, iako zadnjih pola godine do devet mjeseci, oni traže način da odu sa postrojenja iz tehnički nepoznatih i  pravno neutemeljenih razloga. Nažalost, došli smo u situaciju da se otpadne vode iz kolektora izlivaju i rijeku Ćehotinu. Bitno je da su radovi privedeni kraju i da je počeo tehnički prijem“, rekao je predsjednik Opštine Igor Golubović za Radio-televiziju Crne Gore (RTCG).

Akvalija, kako je bilo planirano, trebalo je da, poslije tehničkog prijema, bude nadzor nad radnicima „Vodovoda“, koji bi  preuzeli upravljanje. Postrojenje je još u vlasništvu Španaca. Prema nazvaničnim informacijama, kako su objavile Vijesti, španska kompanija odlučila je da ode iz Pljevalja,  jer vlasnici smatraju da trpe ogromne troškove i da nijesu odgovorni što na postrojenje dolazi veća količina otpadnih voda od projektovanih. Navodno, razlog za to je narazdvojenost kanalizacione i atmosferske kanalizacije.

Kapacitet postrojenja je 42.000 korisnika, s tim što se u prvoj fazi radilo za 28.000. Izgrađena su tri betonska bazena, ukupnog kapaciteta od oko 5.600 metara kubnih, podignuta je tehnička zgrada iz koje se upravlja postrojenjem, kao i bioreaktori, primarni i sekundarni taložnici, prostorija za odlaganje i sagorijevanje mulja…

U Budvi je početkom godine umalo izbjegnuta ekološka katastrofa, nakon što je njemačka kompanija WTE, dva mjeseca prije dogovorenog roka, napustila postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Sistem, kojim sada upravlja preduzeće Otpadne vode, ipak je u februaru stavljen u automatski pogon.

Prema Zakonu o upravljanju komunalnim otpadnim vodama, sve opštine moraće da opreme kolektorske sisteme najkasnije do kraja 2025. godine, za oblasti sa više od 15.000 stanovnika, odnosno do 2027. godine, za oblasti između 2.000 i 15.000 stanovnika. Prema podacima iz Nacionalne strategije aproksimacije (usklađivanja) sa EU, za rješavanje problema komunalnih otpadnih voda trebaće 553,9 miliona eura.

                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo