Povežite se sa nama

FOKUS

IZOLACIJA RUSIJE: Mogu li Rusi zaustaviti Putina i spasiti zemlju

Objavljeno prije

na

Više je mogućnosti raspleta ukrajinsko-ruske, tačnije svjetske drame. Danas djeluju izglednije one loše. Najpriželjkivaniji ishod ruske invazije na Ukrajinu je pobjeda otpora građana Rusije Putinu i ratnoj politici. Snaga tog otpora probudila bi drugačije snage, alternativne pokrete i ideje širom svijeta

 

Događanja povodom ukrajinske krize se mijenjaju iz minuta u minut. U srijedu veče među posljednjim vijestima bila je i ona da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu i kojom se poziva Moskva da odmah povuče sve snage iz susjedne zemlje. Rezolucija je dobila podršku 141 (od 193) člana, 35 je bilo uzdržano. Protiv su bile Rusija, Sjeverna Koreja, Eritreja, Sirija i Bjelorusija. Sve zemlje regiona su glasale za rezoluciju, uključujući i stidljivu Srbiju. Onih koji ostaju u opasnom društvu je sve manje.

Nezadovoljstvo akcijama Vladimira Putina širi se ulicama svijeta. Od Londona i Rima, do Tel Aviva, Melburna, Nju Delhija i Seula. U Gruziji, oko 30.000 ljudi izašlo je na ulice Tbilisija. Ovaj ruski susjed se, kao i Ukrajina, suočava sa separatističkim pokretom koji podržava Rusija nakon kratkog rata koji su vodili 2008. godine.

Mnogo je značajnije da su protivnici invazije na Ukrajinu izašli i na ulice gradova Rusije. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zahvalio je Rusima koji su se usprotivili ratu.

Ruska neprofitna organizacija OVD-Info koja prati hapšenja tokom protesta objavila je da je u Rusiji slobode lišeno više od 7.000 ljudi u desetinama ruskih gradova.

Naravno, puno je i onih koji podržavaju napad na susjeda. Istraživanje javnog mnjenja sa državom povezanog Sveruskog centra za proučavanje javnog mnjenja objavljeno 23. februara pokazalo je da tri četvrtine Rusa podržava Putinovu odluku da prizna separatističke entitete u djelovima istočne Ukrajine, dok su gotovo četiri petine podržale njegovu odluku da sa njima potpiše sporazume o saradnji. Ovo su koraci koji su bili prekretnica na putu do rata.

Nešto drugačije brojke stigle su kroz istraživanje koje je uradio nezavisni Levada centar. Mediji su objavili da su njihovi nalazi pokazali da 45 odsto Rusa podržava Putinovu odluku da prizna nezavisnost Donjetska i Luganska u potezu koji je prethodio današnjoj invaziji na Ukrajinu. Četrdeset odsto ispitanika se izjasnilo protiv ovih odluka.

Neke pojave su očigledne i bez statistika. Ovoga puta svoj glas protiv ratnih akcija svog predsjednika glas je digla i brojna kulturna i sportska elita.

U trentuku pisanja teksta preko 6.900 ruskih naučnika, akademika, pravnika, ekonomista, lingvista, novinara… potpisalo je javnu peticiju i pozvalo Putina da prekine krvoproliće. Potpisi i dalje pristižu.

Rat sa Ukrajinom je korak u nigdje, pišu potpisnici ove peticije. „Odgovornost za pokretanje novog rata u Evropi u potpunosti leži na Rusiji. Nema racionalnog opravdanja za ovaj rat. (…) Ukrajina je bila i ostala nama bliska zemlja. Naši očevi, djedovi i pradjedovi zajedno su se borili protiv nacizma. Pokretanje rata zarad geopolitičkih ambicija vođstva Ruske Federacije, vođeno sumnjivim istoriozofskim fantazijama, cinična je izdaja njihovog sjećanja”, stoji u ovom apelu. Oni zaključuju da je gorko shvatanje da je zemlja koja je dala odlučujući doprinos u pobjedi nad nacizmom, sada postala pokretač novog rata na kontinentu.

Na stranici colta.ru pod sloganom „Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom vijeku. Probudićemo se izvan njegovih granica“, objavljuju se apeli ruskih intelektualaca za prestanak invazije.

Spisateljica Marija Stepanova piše: „Čudno da se ljudi koji (tuđi, naš) život stvaraju na temelju popularnih pamfleta o Drugom svjetskom ratu i igranih filmova o njemu, stilizirajući invaziju na stranu zemlju slikama o ratovanju koje su zastarjele prije pedesetak godina, ne sjećaju ili ne shvataju da po svim zakonima izgradnje sižeja i zdravog razuma onaj koji gleda (i Onaj koji gleda) mora biti na strani onih koji se brane”.

Gleb Morev, književni kritičar, teatrolog i novinar, osvjetljava jedan dio priče koji je mnogima zagonetan posljednjih dana. „Putin je započeo svoj noćni govor riječima upućenim Zapadu kao ‘carstvu laži’. Mislim da to nije bila šala onoga tko je taj govor napisao. To je bila potpuno osviještena referenca na poznati Reaganov govor o ‘carstvu zla’. Čini se da cijeli Putin postoji samo u istorijskim projekcijama i unutrašnjem polemičkom dijalogu sa traumatičnom prošlošću. Taj prostor je nespojiv sa svakodnevnom političkom racionalnošću. Odatle možda i dolaze nelogičnosti i iracionalnosti u njegovim postupcima, što su svi primijetili”, piše Morev.

Glasovi protiv invazije ponovljeni su i iz krugova Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. Iz Eparhije sumske, koja pokriva pokrajinu Sumi na granici sa Rusijom, su poručili da stoje uz ruskog Mitropolita Kijevskog i cijele Ukrajine Onufrija koji je već prvog dana rata osudio agresivne akcije Rusije i pozvao rusko vođstvo da zaustavi ovo „krvavo ludilo“. „Prisiljeni smo sa posebnom tugom da priznamo da u ovim strašnim danima Njegova Svetost Patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril ni na koji način nije osudio agresivne postupke ruskih vlasti“. Iza obraćanja stoji trideset sveštenika Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. Sve je više poziva među ruskim monaštvom i sveštenstvom diljem Ukrajine za odvajanje od Moskve.

U cijeloj priči vezanoj za nezadovoljstvo ruskog naroda akcijama njihovog političkog vrha treba imati na umu da je današnje rusko društvo dosta drugačije od onoga kada je 2008. vođen rat sa Gruzijom ili 2014. kada je u fokusu bio Krim. Tada su desetine hiljada Rusa izašle na ulice. Te su proteste predvodili harizmatični opozicioni čelnici poput Borisa Nemcova i Alekseja Navaljnoga. Prvi je ubijen 2015. godine u blizini Kremlja, a drugi uhapšen nakon što je preživio pokušaj ubistva. Dodatno, nezavisne medijske kuće i organizacije civilnog društva zastrašene su ili zatvorene prema ruskim drakonskim zakonima o „stranim agentima“ i „nepoželjnim organizacijama“.

Nije lako ni izaći na ulicu.

Aleksandar Baunov, politički analitičar u Karnegi centru u Moskvi, kazao je za Gardijan da mu se čini da Putina uopšte ne zanima da li njegov potez odobravaju građani. „On se ne ponaša kao političar kojem je potrebna podrška javnosti, već kao ličnost iz nacionalnih istorijskih knjiga koju samo zanima odobrenje budućih istoričara i čitalaca”, rekao je Baunov.

Čini se da je ruski čelnik iznenadio i neke od najistaknutijih ruskih oligarha, koji su prvih dana invazije na Ukrajinu gledali kako im se bogatstvo topi.

Spiskovi ruskih državljana kojima je EU zamrzla imovinu i uvela zabranu putovanja se šire. Naravno, uključuju veliki broj ruskih oligarha bliskih Kremlju. SAD je rekao da će zaplijeniti njihovu imovinu, uključujući jahte i vile. U međuvremenu se sastavlja popis te imovine. Luksuzne jahte ruskih oligarha su u pokretu u nadi da će izbjeći zapljenu, izvijestio je CNBC prvog marta. Iz CNBC su javili da su pregledali podatke Marine Traffica, međunarodnog sajta za praćenje morskog saobraćaja. Ti podaci pokazuju da su se najmanje četiri jahte u vlasništvu ruskih biznismena posljednjih dana kretale prema Crnoj Gori i Maldivima, prenio je CNBC. Podaci na stranici pokazuju da se u Tivtu nalazi Galactica Super Nova u vlasništvu Vagita Alekperova, predsjednika Lukoila, koji, između ostalog, posjeduje 36,8 odsto fudbalskog kluba Spartak Moskva. O ovome je posljednjih dana pisala i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) iz Podgorice. Prema pisanju Gardijana, Lukoil je moguća meta evropskih sankcija, s obzirom na važnost tog energetskog giganta za rusku ekonomiju.

Novinar Metju Karuana Galicija je na svom tviteru objavio još jedan zanimljiv slučaj – mapu leta privatnog aviona koji iz Rusije ide na Kipar, potom obilazi Maltu i Crnu Goru. „Prikupljanje gotovine od banaka koje izbjegavaju sankcije u EU?”, pita se ovaj novinar.

Već prvog dana invazije Rusije na Ukrajinu najbogatiji Rusi izgubili su oko 39 milijardi dolara, izračunao je Bloomberg. Drugog marta milijarder Ališer Usmanov ostao je bez 600 miliona eura vrijedne jahte koju su zaplijenile njemačke vlasti u Hamburgu.

To je odvažilo neke od njih da javno istupe. „Mir je vrlo važan! Pregovori moraju početi što prije!“ napisao je u nedjelju Oleg Deripaska u objavi na Telegramu, prenijeli su svjetski mediji. Osvrnuo se i na ekonomsku situaciju: „Stvarno želim pojašnjenja i razumljive komentare o ekonomskoj politici za sljedeća tri mjeseca“. I predsjednik Alfa banke Milton Fridman je pozvao na smirivanje situacije.

Po riječima ministra finansija Rusije Antona Siluanova njegova zemlja je početkom februara imala 635 milijardi dolara u rezervama zlata i deviza. Problem sa ovim rezervama je u tome što je dobar dio njih raspoređen izvan Rusije.

Prema izvještaju Ruske centralne banke, Kina je 30. juna 2021. bila najveći strani držalac ruskih rezervi. Kod njih je bilo 13,8 odsto ukupnih ruskih rezervi, koje se drže u zlatu i stranoj valuti. Najveći dio rezervi bio je u samoj Rusiji – 21,7 odsto. Najveći dio ostatka se nalazi u zemljama koje su nametnule sankcije Rusiji: Francuskoj, Japanu, SAD-u, Velikoj Britaniji… Čak je i singapurska podružnica Bank of China nakon početka invazije prestala da radi transakcije u rubljama. Eto još razloga za nervozu Kremlja.

Sankcijama protiv Rusije ovih dana se pridružila i tradicionalno neutralna Švajcarska. Reuters podsjeća da se ta zemlja klonila uvođenja sankcija kada je Rusija anektirala Krim 2014, dok je sada uvela finansijske sankcije protiv predsjednika Putina, premijera Mihaila Mišustina i ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova. Zabraniće se i ulazak u zemlju pet oligarha bliskih Putinu, bez preciziranja o kome se radi. Rusi su 2020. držali gotovo 10,4 milijardi švajcarskih franaka u ovoj zemlji, piše Reuters pozivajući se na podatke Švajcarske narodne banke.

U daljim akcijama EU je isključila sedam ruskih banaka iz platnog sistema SWIFT i službeno zabranila medijima pod kontrolom Kremlja Russia Today i Sputnik emitovanje u evropskom bloku.

„Brzinom svjetlosti, Evropska unija usvojila je tri talasa teških sankcija protiv ruskog finansijskog sistema, njenih visokotehnoloških industrija i korumpirane elite“, izjavila je predsjednica EK Ursula von der Leyen o najvećem paketu sankcija u istoriji Unije.

U Rusiji stanovištvo sa zebnjom prati pad rublje. Kursevi dolara i eura dostigli su svoje istorijske maksimume. Rublja je od početka invazije izgubila 30 odsto vrijednosti i od totalnog kraha je spašavaju jedino intervencije Centralne banke čije se devizne rezerve brzo tope u pokušajima održavanja rublje. Već drugog dana invazije na bankomatima širom Rusije nije bilo moguće podizati dolare i eure.

Ruska berza je pod ključem od ponedjeljka. Ovo je najveća pauza u radu od 1998. godine. Na zapadnim berzama akcije glavnih ruskih kompanija su se strmoglavile. Tako je energetski gigant Gazprom na Londonskoj berzi izgubio nevjerovatnih 97 odsto vrijednosti akcija. Njegova tržišna vrijednost početkom godine je bila na nivou od 68 milijardi dolara i pala je na svega 248 miliona. Najveća naftna kompanija Rosnjeft je izgubila 67 posto vrijednosti dok je Lukoil pao isto koliko i Gazprom – 97 odsto.

Glavne strane naftne kompanije, uključujući BP, Shell, Equinor i druge, već su se povukle. Proizvođači automobila obustavili su uvoz u Rusiju. Uber se distancira od ruskog taksi servisa Yandex. Ništa od toga nije na popisu sankcija, ali je svakako njihova posljedica.

Portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da Rusija planira da se izbori sa sankcijama koje su dovele do rekordnog pada rublje u odnosu na dolar i uslovile da Ruska centralna banka za više nego duplo poveća kamatnu stopu – sa 9,5 odsto na čak 20 odsto. „Zapadne sankcije Rusiji su teške, ali naša zemlja ima neophodan potencijal da kompenzuje štetu“, rekao je Peskov, prenosi BBC.

Ekonomski stručnjaci ipak smatraju da je Putin poništio sav napredak koji je njegova zemlja napravila u posljednjih 20 godina i da se Rusija sprema da se vrati u haos 90-ih.

Sve se ovo izdešavalo za nepunu sedmicu od početka ruske invazije na svog susjeda. Preko leđa Ukrajine, Zapad zasigurno ima dovoljno strpljenja i sredstava. Kad se slože karte, čini se da Rusija, i ako dobije sve što je htjela u Ukrajini, gubi na duge staze. Iscrpljivanje je tek počelo.

Putinova velika popularnost uvijek ga je činila nedodirljivim. Da li harizma bedema koji drži Zapad podalje može biti jača od finansijskog iznurivanja naroda. I koliko dugo. Ne treba zaboraviti da je Vladimir Putin petog aprila prošle godine potpisao zakon koji mu omogućava da potencijalno ostane na vlasti do 2036. godine. Trenutno je i kraj marta veoma daleko.

Više je mogućnosti raspleta ukrajinsko-ruske, tačnije svjetske drame. Danas djeluju izglednije one loše. Najpriželjkivaniji ishod ruske invazije na Ukrajinu je pobjeda otpora građana Rusije Putinu i ratnoj politici. Snaga tog otpora probudila bi drugačije snage, alternativne pokrete i ideje širom svijeta.

Neki analitičari čak ne iskuljučuju ni opciju puča. A i predvodnici su nervozni.

Dragan LUČIĆ

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo