Povežite se sa nama

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

MONITOR: Kina je Crnu Goru dovela do „dužničkog ropstva“, a pitanje je u kom će pravcu ići njeno i za Srbiju skupo kreditiranje. Njena „vakcina-diplomatija“, izgeda kao velika prilika da uveća „meku-moć“?

MINIĆ: Mogu samo da se složim sa vašim konstatacijama. Što se tiče Kine, za Srbiju, Crnu Goru i druge zemlje u regionu, kao i za EU, bilo bi ključno da se prilikom kineskog investiranja i kreditiranja striktno primenjuju evropski standardi vezano za transparentnost sklopljenih ugovora, pripremu projekata (procena uticaja na životnu sredinu, na naselja u kojima ili u blizini kojih se planiraju, na zaposlenost, balans dugoročnih troškova i dobiti itd.), njihovo sprovođenje (javne nabavke, tehnički kvalitet dokumentacije itd.). U Srbiji je već vidno i sve masovnije nezadovoljstvo građana koji smatraju Kinu glavnim kvivcem za povećanu zagađenost vazduha, vode i ukupne životne sredine. Ohrabruje nagodba EU i Kine da se zbog klimatskih promena više neće graditi termoelektrane na ugalj u trećim zemljama, što će sprečiti realizaciju projekata u Srbiji i Crnoj Gori, koji su u suprotnosti sa obavezama iz Sporazuma o energetskoj zajednici.

Što se vakcina tiče, budući da ništa ne znamo o uslovima pod kojima su nabavljene, a i sve ostale analize zahtevaju vreme, može se samo konstatovati da je dobro što su građani mogli da se vakcinišu, a to neće trajno osigurati „meku moć“ bilo koga ako sve ostalo ide naopako. Ako ne ide, utoliko bolje.

MONITOR: Kako vidite globalnu ulogu SAD na čelu sa Bajdenom, i kako bi se to moglo odraziti na naš region kada nova administracija i državni sekretar Entoni Blinken daju podršku Trampovom Vašingtonskom sporazumu?

MINIĆ: SAD sa novom administracijom imaju mnogo više proaktivnu i militantniju spoljnu politiku. Ohrabruje i veća sklonost nove administracije ka multilateralizmu, ponovno pristupanje Pariskom sporazumu o klimatskim promenama i SZO koje je Trampova administracija napustila, najava većeg angažovanja u STO, obnavljanje bliskih veza sa evropskim partnerima, nastojanje da se NATO konsoliduje itd. Može se sa sigurnošću očekivati mnogo aktivnija uloga SAD u našem regionu, ali i veća koordinacija sa EU.  U ozbiljnim državama, kada se promeni administracija, moraju se po pravilu poštovati obaveze koje je preuzela prethodna administracija. Pa tako i sa Vašingtonskim sporazumom. Moguće su nove nijanse, promene u intenzitetu, ali anuliranje je teško zamislivo.

MONITOR: Najzad, još jedan non-pejper kome znamo autora, visokog predstavnika EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku,  koji je poslužio kao osnov za stratešku debatu šefova diplomatije EU o Zapadnom Balkanu početkom ove nedjelje. Šta je novo donijela ova debata, a šta Savijet EU koji mu je uslijedio?

MINIĆ: Nema baš mnogo novoga. Od Srbije i od Kosova se traži da ubrzaju reforme i da više investiraju u dijalog „jer nemaju vremena za gubljenje“. A od Srbije još i da „konsoliduje svoju geopolitičku poziciju“.  Savet EU je primio k znanju da su Srbija i Crna Gora usvojile novu metodologiju čija će im primena biti detaljno predstavljena na predstojećim međuvladinim konferencijama. Dodaje se i to da su izgledi za punopravno članstvo Zapadnog Balkana u EU koji su zasnovani na zaslugama, u političkom, bezbednosnom i ekonomskom interesu Unije, čime se članstvo opet vratilo u rečnik onih koji o njemu treba da odlučuju. Više zvaničnika je pomenulo strateški značaj Zapadnog Balkana za EU, što je važno stalno ponavljati, ali sem najave međuvladinih konferencija na kojima bi se mogao ostvariti pomak u pregovorima ništa se spektakularno nije dogodilo. Naša spora kompozicija nastavlja klimavim šinama napred.

 

Non pejper odigrao svoju ulogu

MONITOR: U reakcijama na pojavu tzv. Janšinog non-pejpera, rekli ste da to može biti dio šire strategije i u prilog tome  naveli predavanje iz 2019. Timoti Lesa, starijeg istraživača Centra za geopolitiku Univerziteta u Kembridžu. Da li se može očekivati da taj non-pejper „dobije“ autore i da neko otvoreno počne govoriti o rješenjima koja predlaže ovaj, za sada, fantomski projekat?

MINIĆ: Timoti Les je još u decembru 2016. u tekstu „Disfunkcionalni Balkan – može li da preživi postjugoslovensko uređenje?“, objavljenom u američkom časopisu Foreign Affairs, izneo gotovo sve ideje iz takozvanog Janšinog non-pejpera sa zaključkom da “… u debati o Balkanu već predugo dominiraju zapadne diplomate i akademski krugovi koji poriču ono što je očigledno takoreći svima na terenu: multietničnost u regionu je divna ideja i mizerna stvarnost.“

Treba se setiti i izjave nemačke kancelarke Angele Merkel iz 2010, da je pokušaj izgradnje multikulturnog društva u Nemačkoj „potpuno propao“, kao i poziva, koji već drugi put dolaze ovih dana iz francuskih vojnih krugova, da se stane na put daljoj imigraciji, jer bi moglo doći do građanskog rata u Francuskoj.

U tekstu istog autora T. Lesa „Proširenje EU: silazna putanja Balkana nakon Bregzita“,  oktobru 2019, na portalu Balkaninsight, konstatuje se da se na Balkanu ukrštaju dve međunarodne drame koje se upravo odvijaju – novi hladni rat i kraj proširenja EU. Da bi se sprečilo očekivano nasilje zbog prekompozicije regiona, autor smatra da bi jedino veće angažovanje SAD tome moglo da stane na put i ponovo uspostavi neki poredak u regionu. A EU bi mogla da podigne branu novom haosu jedino otvaranjem predpristupnih pregovora sa Albanijom i Severnom Makedonijom, što je do sada sistematski odlagala (izbegavala).

Autor takođe konstatuje da je izlazak Velike Britanije iz EU poremetio delikatnu ravnotežu između tri najznačajnije zemlje članice – Velike Britanije, Nemačke i Francuske i da je odlaganje proširenja posledica straha Francuske da bi ono uvećalo moć Nemačke, budući da je ovaj deo Balkana njena tradicionalna interesna sfera, u koju je dosta investirala. Velika Britanija je bila jedan od najagilnijih zagovornika proširenja, Nemačka nije bila protivnik, a do Bregzita, Francuska u odlučivanju o daljem toku procesa nije bila mnogo eksponirana.

Imena autora ovog, a i nekoliko drugih non-pejpera nisu najvažnija. Hteli-nehteli, oni su odigrali svoju ulogu dajući legitimitet debati o predloženim rešenjima. Mnogo je važnije da li ima onih koji su u stanju da ponude alternativu i da pritom iznesu ubedljive argumente. Ako non-pejperi odražavaju stanje duha, onda će biti kao svojevremeno sa „Protokolima sionskih mudraca“ – nije važno što su bili falsifikat, iza njih je stajala strašna namera koja ih je pretvorila u ubojito oružje.

 

Možemo postati i pravo ratište

MONITOR: Srbija i Crna Gora su pristale na novu metodologiju u pristupanju EU. Vi ste više puta izjavili da će Crna Gora u EU ući prije Srbije, pa ste negdje kao rok pominjali i 2025. Da li vam sada taj datum izgleda realan?

MINIĆ: Razlika je značajna. Srbija je otvorila 18 pregovaračkih poglavlja i zatvorila dva za šest godina, dok je Crna Gora prošle godine otvorila i poslednje pregovaračko poglavlje u predpristupnim pregovorima, i za osam godina zatvorila je tri poglavlja. Bojim se da su Srbija, a i Crna Gora u poslednje vreme, oslabile svoje pregovaračke kapacitete, usporile tempo reformi i demonstrirale nedovoljnu političku spremnost za aktivniji  pristup u procesu pristupanja EU. Kosovo, crkvena pitanja, pretenzije prema susedima ili odbrana od pretenzija, rastuće unutrašnje podele u ova dva društva po svim osnovama, odsustvo vizije koju bi i građani i EU mogli da razumeju i prihvate, ne obećavaju brze promene. Možda hladni rat, između SAD i Rusije i SAD i Kine koji će dovesti do nadmetanja na mnogim kriznim područjima u svetu, a po svemu sudeći i u Evropi (primer Severnog toka 2), može ubrzati integraciju našeg regiona u EU, ako ne formalnu, onda funkcionalnu i parcijalnu. A možemo postati i pravo ratište ako smo i dalje dovoljno zarobljeni u ratovima 90-ih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo