Povežite se sa nama

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

MONITOR: Kina je Crnu Goru dovela do „dužničkog ropstva“, a pitanje je u kom će pravcu ići njeno i za Srbiju skupo kreditiranje. Njena „vakcina-diplomatija“, izgeda kao velika prilika da uveća „meku-moć“?

MINIĆ: Mogu samo da se složim sa vašim konstatacijama. Što se tiče Kine, za Srbiju, Crnu Goru i druge zemlje u regionu, kao i za EU, bilo bi ključno da se prilikom kineskog investiranja i kreditiranja striktno primenjuju evropski standardi vezano za transparentnost sklopljenih ugovora, pripremu projekata (procena uticaja na životnu sredinu, na naselja u kojima ili u blizini kojih se planiraju, na zaposlenost, balans dugoročnih troškova i dobiti itd.), njihovo sprovođenje (javne nabavke, tehnički kvalitet dokumentacije itd.). U Srbiji je već vidno i sve masovnije nezadovoljstvo građana koji smatraju Kinu glavnim kvivcem za povećanu zagađenost vazduha, vode i ukupne životne sredine. Ohrabruje nagodba EU i Kine da se zbog klimatskih promena više neće graditi termoelektrane na ugalj u trećim zemljama, što će sprečiti realizaciju projekata u Srbiji i Crnoj Gori, koji su u suprotnosti sa obavezama iz Sporazuma o energetskoj zajednici.

Što se vakcina tiče, budući da ništa ne znamo o uslovima pod kojima su nabavljene, a i sve ostale analize zahtevaju vreme, može se samo konstatovati da je dobro što su građani mogli da se vakcinišu, a to neće trajno osigurati „meku moć“ bilo koga ako sve ostalo ide naopako. Ako ne ide, utoliko bolje.

MONITOR: Kako vidite globalnu ulogu SAD na čelu sa Bajdenom, i kako bi se to moglo odraziti na naš region kada nova administracija i državni sekretar Entoni Blinken daju podršku Trampovom Vašingtonskom sporazumu?

MINIĆ: SAD sa novom administracijom imaju mnogo više proaktivnu i militantniju spoljnu politiku. Ohrabruje i veća sklonost nove administracije ka multilateralizmu, ponovno pristupanje Pariskom sporazumu o klimatskim promenama i SZO koje je Trampova administracija napustila, najava većeg angažovanja u STO, obnavljanje bliskih veza sa evropskim partnerima, nastojanje da se NATO konsoliduje itd. Može se sa sigurnošću očekivati mnogo aktivnija uloga SAD u našem regionu, ali i veća koordinacija sa EU.  U ozbiljnim državama, kada se promeni administracija, moraju se po pravilu poštovati obaveze koje je preuzela prethodna administracija. Pa tako i sa Vašingtonskim sporazumom. Moguće su nove nijanse, promene u intenzitetu, ali anuliranje je teško zamislivo.

MONITOR: Najzad, još jedan non-pejper kome znamo autora, visokog predstavnika EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku,  koji je poslužio kao osnov za stratešku debatu šefova diplomatije EU o Zapadnom Balkanu početkom ove nedjelje. Šta je novo donijela ova debata, a šta Savijet EU koji mu je uslijedio?

MINIĆ: Nema baš mnogo novoga. Od Srbije i od Kosova se traži da ubrzaju reforme i da više investiraju u dijalog „jer nemaju vremena za gubljenje“. A od Srbije još i da „konsoliduje svoju geopolitičku poziciju“.  Savet EU je primio k znanju da su Srbija i Crna Gora usvojile novu metodologiju čija će im primena biti detaljno predstavljena na predstojećim međuvladinim konferencijama. Dodaje se i to da su izgledi za punopravno članstvo Zapadnog Balkana u EU koji su zasnovani na zaslugama, u političkom, bezbednosnom i ekonomskom interesu Unije, čime se članstvo opet vratilo u rečnik onih koji o njemu treba da odlučuju. Više zvaničnika je pomenulo strateški značaj Zapadnog Balkana za EU, što je važno stalno ponavljati, ali sem najave međuvladinih konferencija na kojima bi se mogao ostvariti pomak u pregovorima ništa se spektakularno nije dogodilo. Naša spora kompozicija nastavlja klimavim šinama napred.

 

Non pejper odigrao svoju ulogu

MONITOR: U reakcijama na pojavu tzv. Janšinog non-pejpera, rekli ste da to može biti dio šire strategije i u prilog tome  naveli predavanje iz 2019. Timoti Lesa, starijeg istraživača Centra za geopolitiku Univerziteta u Kembridžu. Da li se može očekivati da taj non-pejper „dobije“ autore i da neko otvoreno počne govoriti o rješenjima koja predlaže ovaj, za sada, fantomski projekat?

MINIĆ: Timoti Les je još u decembru 2016. u tekstu „Disfunkcionalni Balkan – može li da preživi postjugoslovensko uređenje?“, objavljenom u američkom časopisu Foreign Affairs, izneo gotovo sve ideje iz takozvanog Janšinog non-pejpera sa zaključkom da “… u debati o Balkanu već predugo dominiraju zapadne diplomate i akademski krugovi koji poriču ono što je očigledno takoreći svima na terenu: multietničnost u regionu je divna ideja i mizerna stvarnost.“

Treba se setiti i izjave nemačke kancelarke Angele Merkel iz 2010, da je pokušaj izgradnje multikulturnog društva u Nemačkoj „potpuno propao“, kao i poziva, koji već drugi put dolaze ovih dana iz francuskih vojnih krugova, da se stane na put daljoj imigraciji, jer bi moglo doći do građanskog rata u Francuskoj.

U tekstu istog autora T. Lesa „Proširenje EU: silazna putanja Balkana nakon Bregzita“,  oktobru 2019, na portalu Balkaninsight, konstatuje se da se na Balkanu ukrštaju dve međunarodne drame koje se upravo odvijaju – novi hladni rat i kraj proširenja EU. Da bi se sprečilo očekivano nasilje zbog prekompozicije regiona, autor smatra da bi jedino veće angažovanje SAD tome moglo da stane na put i ponovo uspostavi neki poredak u regionu. A EU bi mogla da podigne branu novom haosu jedino otvaranjem predpristupnih pregovora sa Albanijom i Severnom Makedonijom, što je do sada sistematski odlagala (izbegavala).

Autor takođe konstatuje da je izlazak Velike Britanije iz EU poremetio delikatnu ravnotežu između tri najznačajnije zemlje članice – Velike Britanije, Nemačke i Francuske i da je odlaganje proširenja posledica straha Francuske da bi ono uvećalo moć Nemačke, budući da je ovaj deo Balkana njena tradicionalna interesna sfera, u koju je dosta investirala. Velika Britanija je bila jedan od najagilnijih zagovornika proširenja, Nemačka nije bila protivnik, a do Bregzita, Francuska u odlučivanju o daljem toku procesa nije bila mnogo eksponirana.

Imena autora ovog, a i nekoliko drugih non-pejpera nisu najvažnija. Hteli-nehteli, oni su odigrali svoju ulogu dajući legitimitet debati o predloženim rešenjima. Mnogo je važnije da li ima onih koji su u stanju da ponude alternativu i da pritom iznesu ubedljive argumente. Ako non-pejperi odražavaju stanje duha, onda će biti kao svojevremeno sa „Protokolima sionskih mudraca“ – nije važno što su bili falsifikat, iza njih je stajala strašna namera koja ih je pretvorila u ubojito oružje.

 

Možemo postati i pravo ratište

MONITOR: Srbija i Crna Gora su pristale na novu metodologiju u pristupanju EU. Vi ste više puta izjavili da će Crna Gora u EU ući prije Srbije, pa ste negdje kao rok pominjali i 2025. Da li vam sada taj datum izgleda realan?

MINIĆ: Razlika je značajna. Srbija je otvorila 18 pregovaračkih poglavlja i zatvorila dva za šest godina, dok je Crna Gora prošle godine otvorila i poslednje pregovaračko poglavlje u predpristupnim pregovorima, i za osam godina zatvorila je tri poglavlja. Bojim se da su Srbija, a i Crna Gora u poslednje vreme, oslabile svoje pregovaračke kapacitete, usporile tempo reformi i demonstrirale nedovoljnu političku spremnost za aktivniji  pristup u procesu pristupanja EU. Kosovo, crkvena pitanja, pretenzije prema susedima ili odbrana od pretenzija, rastuće unutrašnje podele u ova dva društva po svim osnovama, odsustvo vizije koju bi i građani i EU mogli da razumeju i prihvate, ne obećavaju brze promene. Možda hladni rat, između SAD i Rusije i SAD i Kine koji će dovesti do nadmetanja na mnogim kriznim područjima u svetu, a po svemu sudeći i u Evropi (primer Severnog toka 2), može ubrzati integraciju našeg regiona u EU, ako ne formalnu, onda funkcionalnu i parcijalnu. A možemo postati i pravo ratište ako smo i dalje dovoljno zarobljeni u ratovima 90-ih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo