Povežite se sa nama

MONITORING

KAKO EPCG TROŠI NAŠE PARE: Prečica do dna

Objavljeno prije

na

Cijeni se  da je prosječna plata u EPCG oko 850 eura. „Ne računajući menadžerska primanja“. A šta je sa njima – e, to je majka svih tajni u crnogorskoj Elektroprivredi

 

Dobra vijest glasi: struja neće, shodno najavama i obećanjima, biti skuplja od početka naredne godine. Zapravo, izgleda da će poskupljenje biti – za ovdašnje uslove – praktično neprimjetno, tek nekih 0,2 odsto.  Zato je, javljaju (para)državni mediji, zaslužna uprava Elektroprivrede Crne Gore  (EPCG) koja ulaže „ozbiljan napor“ pokušavajući da pronađe balans između „tržišnih činjenica i socio-ekonomske situacije“.

Po pravilu štapa i šargarepe, uz one dobre uvijek idu i neke loše vijesti.  To što neće platiti na mostu (preko uvećanih računa za struju) građani i privreda Crne Gore izmiriće na ćupriji  (kroz budžet za narednu godinu). Na popisu kompanija koje će dobiti državne garancije za nova zaduženja nalazi se i Elektroprivreda. Vlada će sa nekih 33 miliona eura garantovati kredit EPCG kod Njemačke razvojne banke (KfV) koji će biti korišćen za modernizaciju HE Perućica.

Da li je moguće da je EPCG, do juče najvrjednije crnogorsko preduzeće, u poziciji da ne može da se zaduži za 30-ak miliona bez državnih garancija, pitali su u parlamentu ministra finansija Darka Radunovića. Podsjećajući da je, samo tokom ove godine, država sa računa Elektroprivrede pokupila 10 miliona na ime prodaje  akcija Rudnika uglja Pljevlja, RUP, i  više od 30 miliona na ime dividende za prethodnu godinu (nakon što je osnovni kapital EPCG umanjen za skoro petinu, na račun pokrivanja dugova nagomilanih pod komandom A2A).

Na račun tih 40 miliona eura koji su završili u državnoj kasi, sa računa EPCG otišlo je mnogo više novca.

Preuzimanje akcija pljevaljskog Rudnika koštalo je EPCG ukupno 32 miliona, koja su isplaćena i pored spora koji se vodi u Privrednom sudu. Dok je na ime dividende isplaćeno još 55,2 miliona. Pride,  Vlada je kao većinski vlasnik donijela odluku da EPCG otkupi vlastite akcije od italijanske A2A za 120 miliona eura. Elektroprivreda je, prema tom planu, već potrošila 52 miliona, dok će ostatak (skoro 70 miliona) Italijanima otići naredne godine.

Uz Vladu, od ovih aranžmana koristi je imala i A2A (13 miliona za akcije Rudnika i 22 miliona dividende) te poznati i priznati biznismen Aco Đukanović, koji je za vlasništvo u preduzeću na granici bankrota (RUP) prihodovao skoro četiri miliona eura. Od svog omiljenog „suvlasnika“ iz Prve banke.   Tako smo od kompanije koja je na računima imala 200 – 250  miliona spremnih za investicije, dobili firmu koja ne može da investira bez stranih kredita i državnih garancija. Dok pozajmljeni novac neće biti uložen u nove objekte već u održavanje i minimalno unaprjeđenje već postojećih proizvodnih postrojenja.

Umjesto izvinjenja, ministar Radunović  je kritičarima u parlamentu (riječ je bilo o predstavnici NVO MANS Ines Mrdović) spočitao odsustvo ekonomskog partriotizma: „Vi vašim nastupom želite da snizite cijenu EPCG, a mi želimo da je valorizujemo na međunarodnom tržištu“!?

Ministrov „napad patriotizma“ dolazi u godini u kojoj je, konačno, ozvaničena propast aranžmana sa A2A , vođenog pod radnim nazivom djelimična privatizacija i dokapitalizacija EPCG. Umjesto obećanog profita od 240 do 300 miliona eura (do kraja 2015. godine), povećanja proizvodnih kapaciteta HE Perućica i pljevaljske Termoelektrane za 90 megavata, smanji gubitaka na elektromreži sa 22 na 11 odsto… dobili smo otpis dugova, umanjenje akcijskog kapitala, krivične prijave zbog izvlačenja novca iz kompanije na račun fiktivnih konsultantskih usluga.  I milione koji idu u džepove privilegovanog  menadžmenta.

Kao kompanija koja, zahvaljujući i monopolskoj poziciji na ovdašnjem tržištu električne energije, godišnje prihoduje stotine miliona eura, EPCG važi za firmu u kojoj se jako dobro zarađuje. Potvrđuju to i dostupni podaci. Prosječne zarade u EPCG iznose oko 905 eura „ne računajući menadžerska primanja“, objavljeno je prije dvije godine u kompanijskom listu Elektroprivreda, uz najavu smanjenja zarada za desetak eura. Do koga je trebalo da dođe  „i zbog Vladinog zahtjeva za redukcijom ogromne razlike između prosječne zarade u EPCG i prosječne zarade na nivou Crne Gore koja jedva premašuje 500 eura, jer ne treba zaboraviti da je EPCG i dalje u većinskom državnom vlasništvu“.

Danas se cijeni da je prosječna plata u EPCG oko 850 eura. „Ne računajući menadžerska primanja“. A šta je sa njima – e, to je majka svih tajni u crnogorskoj Elektroprivredi.  Kolektivni ugovor EPCG odavno je postao tijesan povlašćenom menadžmentu, spremnom da se iz zajedničke kase počasti kad god se ukaže kakva prilika: ako zahvaljujući obilnim kišama,elektrane proizvedu više struje; ako zahvaljujući skoku cijene aluminijuma na barzi (nekadašnji) KAP za struju plati više od planiranog; ako gubici budu manji od (njihovog) plana, ili naplata bude bolja… Zato je, još sredinom 2009, usvojen dokument Politika naknada EPCG u kome stoji da se naknade „organa i menadžmenta“ EPCG  ne utvrđuju u skladu sa Zakonom i kolektivnim  ugovorom, već se određuju „posebnim ugovorima i odlukama nadležnih organa“. Odnosno njih samih.

Još tada je projektovano da se zarade menadžmentu, koji je u međuvremenu preimenovan u ključno rukovodstvo, ne obračunavaju prema sistematizaciji radnih mjesta i utvrđenim koeficijentima (od 2,2 do 9,5) već množenjem proječne plate u EPCG sa koeficijentima koji se (danas) kreću od 1,25 do četiri. Plus nagrade koje sljeduju na kraju godine ukoliko „EPCG po završnom računu ostvari projektovane ili bolje rezultate poslovanja“. I te se jednokratne naknade kreću (prepis iz Politike naknada EPCG)  od 12 prosječnih zarada u kompaniji za predsjednika Odbora direktora, do dvije, odnosno, četiri, prosječne zarade za najniže rangirane pripadnike ključnog rukovodstva. „Izuzetno“, stoji u poslednjem stavu Politike, „članu menadžmenta koji je bitan za realizaciju poslovne politike… može se utvrditi zarada, naknada i nagrada i mimo odredbi ove Politike naknada“. Nebo je granica, znači.

Nijesmo pomenuli: ključno rukovodstvo EPCG čine izvršni direktor, glavni finansijski direktor, direktor Direkcije za ljudske resurse, direktori funkcionalnih i organizacionih cjelina i članovi Odbora direktora. Sve u svemu, oko 25 osoba. Po istom principu ključno rukovodstvo ima i Crnogorski elektrodistributivni sistem. Sa približno istim brojem izuzetnika. Koji kući nose i do 4.000 (četiri hiljade) eura mjesečno. Bez naknada i nagrada.

Zna li ministar Radunović išta o ovome? Vrhovni državni tužilac, Uprava policije i Agnecija za nacionalnu bezbjednost znaju makar dvije godine. Toliko ima otkako ih je zaposlena i manjinski akcionar EPCG Nataša Backović  obavijestila o „problemu“. Uz pregršt prateće dokumentacije.

Bez zvaničnog odgovora. Baš kao što su nadležni iz izvršne vlasti i pravosuđa svojevremeno prećutali činjenicu da je EPCG od svojih potrošača nezakonito prisvojila 39 miliona eura (utvrđeno pravosnažnom presudom) a od vlasnika (države i manjinskih akcionara) prikrije profit od 10,81 milion (revizorski izvještaj za 2009. godinu). Zapravo, te stvari nijesu u potpunosti ignorisane. Najodgovorniji za takvo ponašanje, nekadašnji izvršni direktor i predsjednik borda EPCG Srđan Kovačević nagrađen je, u proljeće 2011. Nagradom za društvenu odgovornost,  koju mu je u ime Privredne komore predao tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Dok su iz Komore objasnili kako nagradom promovišu praksu koja polako ide „od društveno dogovorenog ka društveno odgovornom poslovanju”.

Detalji su službena tajna. I ko za njih pita izdajnik je. Tako nam Politike naknada.

 

Ko je ko – ključno rukovodstvo EPCG

Prema podacima sa sajta EPCG, ključno rukovodstvo kompanije čine:

Đoko Krivokapić, predsjednik Odbora direktora
Dr Ranko Milović, član Odbora direktora
Ljubo Knežević, član Odbora direktora
Samir Hodžić, član Odbora direktora
Prof. dr Vladan Radulović, član Odbora direktora
Massimo Tiberga, član Odbora direktora
Oreste Bramanti, član Odbora direktora
Igor Noveljić, izvršni direktor EPCG
Branislav Pejović, glavni finansijski direktor
Danica Vuković-Krivokapić, menadžerka integriteta
Predrag Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za pravne poslove
Darko Krivokapić,  izvršni rukovodilac Direkcije za upravljanje energijom
Vojka Ćalasan, izvršni rukovodilac za računovodstvo
Luka Jovanović, direktor FC Proizvodnja
Dragan Čizmović, direktor HE Perućica
Dragan Blagojević, direktor HE Piva
Vladimir Šestović,  direktor TE Pljevlja
Nikola Bezmarević, direktor FC Snabdijevanje
Venka Janjušević,  izvršni rukovodilac za finansije i platni promet
Marija Janjušević, izvršni rukovodilac Direkcije za plan, kontrolu i izvještavanje
Radovan Radojević, izvršni rukovodilac za nabavku i logistiku
Mihailo Gluščević,  izvršni rukovodilac Direkcije za ICT
Olga Radović, izvršni rukovodilac za IMS i opšte usluge
Željko Ćorić, Izvršni rukovodilac Direkcije za pravne poslove
Ivan Mrvaljević,  Izvršni rukovodilac za razvoj i inženjering

Izvinjavamo se članovima ključnog rukovodstva koje možda nijesmo pomenuli, u  nadi da to neće uticati na njihova primanja.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

 

Još ne postoji zvaničan podatak obroju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Već kada pominjemo EPCG i Srbiju, evo jedna, nazovimo je, zanimljivost. Izvori Monitora iz EPCG najavljuju kako će se narednog ponedjeljka, 15. aprila, u Beogradu održati sjednica Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Iz njihove perspektive to je ne samo (pre)skup izlet za kojim nema „ni povoda ni potrebe“, već i rizičan potez kojim se stvara mogućnost da podaci i odluke Odbora direktora EPCG, koji su u dobroj mjeri nedostupni javnosti kao poslovan tajna, dospiju u ruke inostrane konkurencije. Pa se pitaju šta će nadležni uraditi kako bi u konkretnom slučaju zaštitili državne interese.

Predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović u razgovoru za Monitor demantuje tu informaciju. Ali ne spori da će, skupa sa još nekoliko članova odbora direktora EPCG, izvršnim direktorom  i nekoliko zvaničnika kompanija koje su u njihovom vlasništvu (Rudnik uglja, CEDIS, EPCG-Solar, EPCG – Željezara i par manjih preduzeća) početkom naredne nedjelje službeno boraviti u Beogradu. Tamo će, predočio nam je Đukanović, održati više sastanaka sa potencijalnim partnerima u vezi mogućih zajedničkih projekata. Prvi čovjek EPCG je zamolio da ne iznosimo detalje, ali ne možemo odoljeti da ne pomenemo kako će jedna od tema biti potencijalna revitalizacija Rudnika uglja u Beranama.

Đukanović nam je, ipak, potvrdio da će se u ovdašnji članovi Odbora direktora EPCG (oni koji otputuju za Srbiju) u Beogradu sresti sa kolegama Jovicom Milanovićem (dekan ETF u Mančesteru) i Vladimirom Katićem (profesor FTN u Novom Sadu) koji su u aktuelni saziv Odbora direktora imenovani kao eksperti, na prijedlog resornog ministra. Dakle, većina članova borda EPCG okupiće se u Beogradu. „Iskoristićemo priliku“, kazao nam je Milutin Đukanović. A da li će to biti sjednica ili susret možda saznamo iz nekog od narednih kompanijskih saopštenja.

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju.

„EPCG osjeća potrebu da se, javnosti radi, oglasi povodom današnjeg istupa u Skupštini CG gospodina Dritana Abazovića (URA), koji vrlo tendenciozno i zlonamjerno opisuje izvršnog direktora naše kompanije, gospodina Ivana Bulatovića. U navedenim istupima se, naime, gospodin Bulatović dovodi u vezu sa nekim skrivenim centrima moći“, nedavno je saopšteno iz EPCG. „Kao predstavnici najvažnije kompanije u državi, dužni smo da ukažemo na jednu vrlo problematičnu praksu u dijelu koji se odnosi na potrebu nekih političkih aktera da, preko leđa EPCG, njenog poslovodstva i zaposlenih, stiču jeftine političke poene. Tako nešto ne samo da je neprofesionalno i nekorektno, nego se, kako vidimo, do sada nikome nije isplatilo u smislu stvarnog postizanja političkog efekta. Jer, i javnost i građani Crne Gore vrlo jasno uočavaju razliku između EPCG, kao ozbiljnog privrednog sistema, i političkog avanturizma.“

Nije bilo davno kada su Đukanović (DF) i Abazović (URA), skupa, ugovorali i proslavljali kupovinu imovine nekadašnje nikšićke Željezare. Sve pred TV kamerama, uz primjetno odsustvo tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Nikole Rovčanina (Demokrate), koji je, u međuvremenu, podnio ostavku i preselio se u poslaničke klupe. Zajednički posao finansiran novcem poreskih obveznika nedavno je, od strane Agencije za zaštitu konkurentnosti (AZK), proglašen za nezakonitu državnu pomoć. To je naljutilo čelnike EPCG predvođene Đukanovićem, pa su nadležnom sudu uložili žalbu na odluku AZK. Abazović je ostao ravnodušan, pošto on više nije premijer a njegove partijske kolege su razriješene iz Odbora direktora EPCG.

„Tako smo bili svjedoci smjena članova Odbora direktora EPCG koji je ostavio na računu 80 miliona eura, a juče smo imali priliku da vidimo i smjenu članova Odbora direktora Aerodroma Crne Gore koji ostavljaju na računu preko 24 miliona eura”, saopštili su neki dan iz GP URA.

U tom saopštenju nije navedeno da je na čelu smijenjenog Odbora direktora Aerodoroma CG bio čovjek sa njihove kvote imenovanja po dubini. I da je taj Odbor, onog dana kada im je resorni ministar Filip Radulović saopštio da će njihov mandat sjutradan biti okončan, donio odluku o razrješenju tadašnjeg izvršnog direktora Aerodroma Vladana Draškovića. Imenujući za v.d. direktora sebi bližeg. Bez pomena miliona koji se nalaze na kompanijskom računu.

Toliko o principima. I obećanom otklonu od politika iz vremena vladavine DPS-a.

“Konkurisao za Željeznički prevoz?“, pita 2021. u svom kabinetu Andrija Mandić Beranca Momčila Jelića, ne znajući da njegov sagovornik, odlučan da se iz Srbije vrati u Crnu Goru (na kakvu direktorsku funkciju), snima njihov razgovor. A snimak je nedavno objavljne u Vijestima. Jelić mu odgovara “Da”.

“Za direktora, je l’? Željeznički prevoz je pripao Milanu Kneževiću tako da ovdje ti ne mogu…”, kaže Mandić. “Ali kažu Mandić je tamo”, odgovara Jelić. “To nije moje i mislim da je Milan Knežević već tamo odredio nekoga…“.

Kako se ono kaže: meritornost!?

Inače, prema objavljenim podacima Instituta alternativa  EPCG i Rudnik uglja Pljevlja su dvije od četiri državne kompanije sa najvećim brojem zaposlenih. Ispred njih je CEDIS (takođe dio EPCG grupe) a između Pošta Crne Gore. Aerodromi su na petom mjestu, dok je Željeznički prevoz, bio Milanov ili državni, na 12. mjestu. Ispred EPCG – Solar gradnja.

Iz iste baze podataka saznajemo da je najveća plata izvršnog direktora neke državne kompanije 5,5 hiljada eura (državna avio kompanija ToMontenegro) a najmanja prijavljena 515 eura (Montenegroturist Budva). Dok petnaestak izvršnih direktora državnih kompanija nijesu prijavili svoju zaradu. Valjda čekaju sud partije?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Iz ASP-a navode i da firma Kronor ima dvije mHE, a prikazala je nagomilani keš od oko 3,6 miliona. Konzorcijum Small Hydro Power Plant Mojanska ima dvije mHE i već 2,9 miliona nagomilane dobiti, a Igma Energy sa dvije mHE je prikazala dobit od 1,5 miliona.

Nakon što su prošle godine, usljed energetske krize,  porasle cijene struje Hidroenergija Montenegro i BB Hidro prestale su da koriste podsticaje. Počele su da prodaju cijenu po tržišnim uslovima i ostvarile rekordne profite. Hidroenergija Montenegro je imala 12 miliona dobiti 2022., da bi ta dobit prošle godine porasla na 2,8 miliona.

Kompanija BB hidro u vlasništvu Blaža Đukanovića, sina bivšeg predsjednika države Mila Đukanovića, i njegovog poslovnog partnera Ivana Burzanovića, je u 2022. godini imala neto dobit  25,8 hiljada eura, a lani 178 hiljada eura, što je sedam puta bolji rezultat.

Agencija za sprečavanje korupcije  2018. godine, nakon prijave nevladine organizacije KOD, presudila je  da Milo Đukanović nije bio u konfliktu interesa kada je sinu potpisao koncesiju za mHE nakon što je njegova Vlada verifikovala odluku.  Objašnjeno je da  premijer nije odlučivao o tome da li njegov sin ispunjava uslove već je samo potpisao odluku.

Đukanovićeva kompanija sada tuži državu i traži naknadu štete i izmaklu dobit, jer im je, kako tvrde, onemogućeno da grade svoju drugu malu hidroelektranu Slatina.

Bivša vlada Zdravka Krivokapića raskinula je 2021. godine deset ugovora o koncesijama za gradnju mHE zbog nepoštovanja ugovornih obaveza od strane investitora.

Oni sa kojima su ugovori raskinuti tuže državu. Tako, državljanin SAD, porijeklom sa Kosova, Fljorin Krasnići, od države Crne Gore traži 20 miliona odštete za navodnu izgubljenu dobit zbog toga što mu je 2016. godine onemogućeno da u Plavu izgradi malu hidroelektranu.

,,Tom gospodinu smo te godine lijepo pokušali da objasnimo da ne može praviti hidroelektranu na Đuričkoj rijeci, iznad koje je Jasenička rijeka, sa koje sa grad napaja vodom. Taj koji mu je obećao da može da gradi, u tadašnjoj Vladi i tadašnjoj lokalnoj upravi u Plavu, neka mu sada da odštetu”, saopštili su nedavno u plavskom pokretu građana Ne damo rijeke. Uz pozivanje Specijalnog državnog tužioca da se aktivnije uključi u sporove oko malih HE.

Krasnići je dozvolu za gradnju dobio u vrijeme dok je plavskom opštinom upravljao Orhan Šahmanović. Prošle godine, Krasnići je  posvjedočio da je od tadašnjeg premijera Duška Markovića dobio uvjerenje da će biti obeštećen.

Iako se prijetilo višemilionskim odštetama, za sada su prvostepene presude značajno manje. Privredni sud je zbog naknade štete i izgubljene dobiti za jednu malu HE dosudio iznos od 780.000 eura, a za drugu iznos nakade štete zbog aktiviranja bankarske garancije je oko 253.000 eura.

Ministarstvo energetike i rudarstva je u informaciji s kraja prošle godine navelo da u Crnoj Gori trenutno rade 33 mHE. U informaciji se navodi i da trenutno postoji 29 aktivna ugovora o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana i dvije energetske dozvole za rekonstrukciju mHE kojima je omogućena izgradnja i eksploatacija ukupno 42 objekta mHE, od kojih je završena izgradnja 33 mHE koje su trenutno u radu, četiri mHE u fazi projektovanja i pet mHE u fazi izgradnje.

Prema podacima o energetskom bilansu za prošlu godinu male HE imaju  5,5 odsto učešća u ukupnoj proizvodnji električne energije. ,,Male HE su proizvele 226 GWh električne energije, što je za 54 GWh ili 30,93% više od plana, a 31,87% više u odnosu na 2022. godinu”, navodi se u Energetskom bilansu koji je uradilo Ministarstvo energetike i rudarstva.

Termoelektrana Pljevlja tokom prošle godine učestvovala je u ukupnoj proizvodnji sa 37,6 odsto, dok su hidroelektrane ostvarile učešće od 54,3 odsto, vjetroelektrane 7,6, a solarne elektrane 0,31 odsto.

Crna Gora je sa preko 60 odsto energije iz obnovljivih izvora umnogome premašila prosjek EU koji iznosi 41 odsto.

Iz ASP-a kažu da osim struje iz mHE subvencije se u ovom času plaćaju i za dvije velike vjetroelektrane (Možura i Krnovo), kao i više solarnih elektrana. Upozoravaju na veoma štetni Nacrt zakona o korišćenju energije iz obnovljivih izvora, koji, kako tvrde, pakuje nove subvencije potrošačima, koje će plaćati za proizvedenu električnu energiju iz raznih obnovljivih izvora.

U Nacrtu zakona predviđaju se i dalje subvencije u roku od 12 godina a navedeni su i izvori obnovljive energije: solarna,  energija vjetra, hidroenergija, geotermalna, energija biomase, deponijski gas, energija talasa i mora.

Novi zakon bi po ASP-u mogao da otvori prostor da u biznis sa obnovljivim izvorima energije uđu novi-stari biznismeni koji bi izvukli korist na štetu građana i države.

Kao primjer navode firmu Čevo Solar u kojoj su osnivači Srđan Kovačević sa procentom udjela od 20 odsto, Dragoslav Damjanović sa 7 odsto, Radomir Kovačević sa 38 odsto, Momir Grbović sa 14 odsto, Zoran Đukanović sa 14 odsto i Aleksandar Tičić sa procentom udjela od 7 odsto.

Firma je osnovana jula 2022. godine, a krajem prošle godine je ozvaničila početak rada prve solarne elektrane na zemlji, na Čevu, na teritoriji Prijestonice Cetinje.

Srđan Kovačević je dugogodišnji predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore (EPCG). ,,Najviše je ostao upamćen iz vremena prodaje dijela akcija EPCG italijanskoj kompaniji A2A, koja je tada predstavljana stateškim partnerom. Desetine miliona eura dobijenih od prodaje akcija Italijanima je, umjesto da se investiraju u razvoj mreže, držao po niskim kamatama u Prvoj banci većinskog vlasnika Aca Đukanovića, kako bi bila spašena od propasti. Iz tog vremena je i zaključenje suboordinisanog kredita sa istom bankom, koji je i danas na snazi, a koji je proizveo direktnu milionsku štetu EPCG”, ističu iz ASP.

Radomir Kovačević, navode, stoji iza privatne firme Mezon. ,,Ova firma je godinama dobijala od CEDIS-a poslove ugradnje brojila, vrijedne desetine miliona eura’. Analiza ASP-a od prije nekoliko godina pokazala je da je u samo jednoj javnoj nabavci te vrste, na analiziranom uzorku od desetak miliona eura, cijena bila preplaćena za preko dva miliona eura.

CEDIS je kćerka firma EPCG, a na njenom čelu je više godina bio Zoran Đukanović, koji je upravo dodjeljivao poslove Mezonu, a sudeći prema javnim evidencijama, sada je i on jedan od vlasnika u Čevo Solar, ističu iz ASP…

Nove firme za nove subvencije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo