Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO MONTENEGRO AIRLINES TURISTIMA PREDSTAVLJA CRNU GORU: Kada bi se brda ispeglala, ovo bi bila ogromna zemlja

Objavljeno prije

na

Dok turisti ovog proljeća lete Montenegro erlajnsom – a vi čitate ovaj zamalo pa majski broj Monitora – u avionu ih dočekuje informacija da je u Crnoj Gori – zima! Prvi kontakt, dakle, prije i nego turista kroči na naše tlo, je dezinformacija, zbog neažurnosti nacionalne aviokompanije. Dovoljno je ukrcati se u neki od letova, sjesti, i uzeti u ruke besplatni specijalizovani časopis Luxury, broj 7, zima 2016. koji se nalazi u džepu sjedišta ispred. Putovanje kroz narečeno štivo svojevrsni je doživljaj. Za zaborav. Vežite se, polijećemo!

U uvodnoj riječi broja, čije su glavne urednice Tijana Kavarić i Tanja Knežević-Perišić, a, koji, kako piše, uređuje (zar ne uređuju glavne urednice?) i izdaje Montenegro airlines, stoji da nas narečeni vode „kroz čarobni vijenac planina, šuma, gorskih jezera, kroz planinski dio države koji, ovih zimskih mjeseci, živi punim plućima”. Za neupućene: uveliko je proljeće.

U nastavku teksta, ali i cijele brošure (tekstove pišu: Tijana Kavarić, Tanja Knežević-Perišić, Danijela Ivanović i Sandra Nikitović; Ivanović i Nikitović su ujedno i lektorke) je promocija nacionalnih ljepota koja više priliči humorističarima iz grupe The Books of Knjige ili osnovcima prilikom izrade sastava na zadatu temu, imajući u vidu stil, manir, pa i pravopis. Najkraće: stilski jeftino samohvalisanje.

Nakon poziva na zimu i snijeg ide: „Ovo naše, gotovo netaknuto prirodno carstvo, koje čine pet nacionalnih parkova, zaštićeni šumski sistemi, autentični prirodni kompleksi, nezagađena voda, čist vazduh (Pljevlja? – prim. aut.), jedna prava evropska džungla, najdublji riječni kanjon na svijetu poslije Kolorada, najduža rijeka ponornica, a snijegom prekrivene padine, okupane zimskim suncem (proljećnim? – prim. aut.), što grije sve dobronamjerne (a, nedobronamjerne i mrzovoljne? – prim. aut) i dobrodošle u Crnu Goru, čekaju na Vas!” Jedna prava evropska džungla.

Zatim slijedi: „Naš crnogorski reljef, među ljepšima u svijetu (odakle podatak? – prim.aut), predstavlja prostor brojnih planinskih vijenaca ispresijecan veličanstvenim kanjonima i okićen sa preko 35 živopisnih jezera. A vjerujte nam, sve to prekriveno zimskim pokrivačem izgleda bajkovito. U stvari, zašto biste nam vjerovali? Zašto sve to ne biste sami iskusili? Jer mi ćemo Vam u ovom našem broju (naravno da nije „u ovom vašem” – prim.aut) dočarati tek djelić onoga što možete vidjeti, osjetiti, doživjeti…” Zaista, zašto bismo vam vjerovali?

Prvi tekst koji vas potom dočeka u turističkom vodiču jeste intervju sa političarem(!), ministrom prosvete Predragom Boškovićem. Naslov je za istoriju: „Djeci je potreban preduzetnički duh”.

Početak teksta najbolje oslikava temu: „Oblast srednjeg stručnog obrazovanja je, inače, označena kao prioritet ovog Ministarstva, a iako je urađeno prilično posla, imamo još mnogo rada kako bi se unaprijedio ovaj dio obrazovnog sistema, koji treba da bude usklađen sa potrebama tržišta rada, ali i tehnološkim promjenama. Srednje stručne škole su svoje programe, način rada, izvođenje prakse unaprijedile u odnosu na prethodni period…”

Da li je ovo – ove lokalne političke floskule – nešto što interesuje turiste, pođimo od njih? Stavite se u poziciju turiste koji iz Pariza ili Sankt Peterburga pristiže u Crnu Goru. Šta njemu znači recimo: „Sve više je odličnih đaka i lučonoša koji se upisuju u srednje stručne škole, koji pokazuju zrelost pri izboru budućeg zanimanja i na taj način grade svoj put koji će im omogućiti i mobilnost na tržištu rada”. Mobilnost na crnogorskom tržištu rada, sjajna tema da privuče vašu pažnju, gospodi iz Francuske, Njemačke ili Rusije.

Onda slijedi promocija projekta Luštica. To, kao i većina časopisa, prepuno je fraziranja, bez odmjerenosti, pa su pasaži kao ovaj posvuda: „Prvi stanari proveli su idilično i slikovito ljeto (slikovito ljeto?! – prim.aut.), uživajući u prijatnoj vrelini čistog primorskog vazduha, vedrom nebu (uvijek vedro? – prim.aut.) i novom okruženju, upoznajući svoje prve komšije i privikavajući se da im jutra započinju uz jogu na otvorenim terasama, a dani završavaju uz ispijanje koktela i živopisne zalaske sunca”.

Ili: „Obuhvatajući sve – od mirnih jutara, čiji spokoj narušavaju jedino ptice i leptiri u svom (nije „mom” – prim.aut) razigranom letu iznad ljudi koji se sunčaju na plaži, pa do izletničkih i biciklističkih tura koje pružaju priliku da se osvoje razni krivudavi, izazovni puteljci i staze koje vijugaju prema planinskim vrhovima, dani u Luštici Bay mogu se provesti zaista raznoliko”. Leptiri u razigranom letu.

Jedan odjeljak je posvećen odgovoru na pitanje Kako je postala Crna Gora? Ovako to vidi Daliborka Pejović i njena ekipa:

„Nekada davno, u najstarija vremena, Bog napravi zemlju i narode koji će živjeti na njoj. Dijelio je Bog narode po zemlji dajući svakom narodu prostor koji mu je namijenio. I kad Bog pomisli da je završio anđeli mu rekoše: ‘Mili Bože ostao je jedan mali, ali vrijedan narod, dostojan tvoje pažnje’. Božije se obrve nabraše i na sve strane poče da grmi i sijeva. Na moru se digoše ogromni talasi, a zemljom dunuše pomamni vjetrovi. A onda sve stade. Bog progovori: ‘Ovo što sam za sebe ostavio i što nazvah Crna Gora neka bude dom tom narodu i neka se oni zovu Crnogorci”. Amin.

Ili ovo: „U Crnoj Gori su neđe davno helenski i rimski Bogovi stanovali. Tu se Jupiter odmarao kad je gigante pobijedio. Tu je Neptun svoje vjetrove krotio. O taj kamen je Mars svoj mač oštrio. Odavde su Bogovi na Olimp otišli. Ili bar tako kaže legenda”. Ma, koja Grčka i kakav Olimp, njihova mitologija zapravo, vidimo iz prospekta Montenegro erlajnsa, potiče iz Crne Gore!

Kako je sve dvojezično, šteta bi bilo da ne zavirite i u užitak engleske verzije: „In Montenegro, some long time ago, Hellenic and Roman Gods lived. That's where Jupiter rested when he had beaten the giants. That's where Neptune tamed his wind. Upon that rock Mars sharpened his sword. From here Gods left to Olympus. Or at least that's what the legend tells…”

Ista priča, jeftina „bajkovitost”, je i u prethodnom broju časopisa. Uvodna riječ je priča za sebe: „Željeli smo da Vam, u novom broju magazina, kažemo nešto i o našoj Staroj Crnoj Gori, jer sve što jesmo mi današnji poteklo je iz te naše ‘države četiri nahije’. Vrijednosti koje je tadašnja Stara Crna Gora slavila, čuče u svakom od nas. I znajte da smo svu tu djetinju odanost svom ognjištu (djetinju odanost?! – prim. aut.), tu želju da ovo parče neba ostane naše i svih onih koji ga poštuju, naslijedili od ‘mrkih’ serdara (‘mrkih’ serdara?! – prim.aut.) i vojvoda starog doba, naše Stare Crne Gore. A svi Vi, koji dolazite u ovu mističnu zemlju, imate pravo na komadić naše istorije. Bila je ponekad surova, bila je ponosna i posebna, čarobna i turobna, kakva je negdje i danas (negdje!? – prim.aut.). I da bi je zavoljeli morate je i upoznati. Dobrodošli!”

Ili ovo, u odjeljku Suština Crne Gore: „Tri vijeka razvoja crnogorskog plemenskog društva, od 16. do 19. vijeka ili vrijeme Stare Crne Gore, znače suštinu naše istorije. Iako često manipulisana od strane onih koji su isto tako vjekove potrošili da slome tu našu suštinu i samobitnost, ona i dalje živi, žilavo i tvrdoglavo pronoseći vrijednosti na kojima smo odrasli i mi današnji.” Esencija.

Na koncu vratimo se posljednjem „zimskom” broju. Biser prospekta, koji je izdvojen kao zaseban citat: „Cijela se Crna Gora može obići za nedjelju dana, ali kada bi se brda ispeglala, tada bi to bila ogromna zemlja!” Kada bismo živjeli na Marsu, svi bismo bili Marsovci.

Dobrodošli u Crnu Goru: zemlju Bogova, u kojoj vam razigrani leptirići lete iznad glava.

Dobrodošli u osnovnu školu.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo