Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Kakva se bura sprema

Objavljeno prije

na

Mali su izgledi da Batlins, britanski lanac turističkih odmarališta za obične građane, ili eksluzivniji ClubMed ili Westin uskoro osnuju nove podružnice u naftnom sektoru. No, Državna naftna kompanija Republike Azerbejdžan (SOCAR) planira da uloži 258 miliona eura kako bi parcelu koja pripada vojsci u Crnoj Gori pretvorila u turistički objekat, komentarisao je ovih dana novinar uglednog londonskog ekonomskog dnevnika Fajnenšel tajms (FT).

SOCAR će biti zakupac lokaliteta kasarne Orjenski bataljon u Kumboru, na period od 90 godina, pošto je Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte prihvatio izvještaj Tenderske komisije za turizam o rezultatima pregovora sa predstavnicima ove kompanije.

Prihvaćen je i nacrt ugovora, a prema usvojenim predlozima zakupnina se sastoji od fiksnog dijela u iznosu od jednog eura po metru kvadratnom, što će biti plaćeno unaprijed za period od 45 godina, i varijabilne zakupnine od pet odsto dobiti koju zakupac ostvari iz poslovanja.

Zakupac se obavezuje da investira najmanje 52 miliona eura tokom prve četiri godine, odnosno 258 miliona tokom prvih osam godina zakupa. Treba da obezbijedi i garanciju u iznosu od 3,6 miliona eura za realizaciju ugovorene investicije, a u slučaju raskida ugovora država ima pravo da zadrži iznos unaprijed plaćene zakupnine. Tek nakon realizacije prvog dijela investicije zakupac može ustupiti ugovor trećem licu, ali opet nekome ko je u stanju da poštuje sve finansijske obaveze iz ugovora.

Konačni investicioni plan za razvoj ovog odmarališta visoke kategorije na površini od 242.000 kvadratnih metara biće donijet nakon usvajanja državne studije lokacije.

U članku na blogu internet izdanja FT je izražena sumnja da li će SOCAR ispuniti ovaj ugovor ,,koji je postao pravni izazov”. Ukazano je i na finansijsku stranu sporazuma, s obzirom na ,,nedostatak iskustva u međunarodnom turizmu” azerbejdžanske kompanije.

I dalje se radi na konačnom sporazumu o iznajmljivanju i investicionom planu, ,,pa su detalji nedovoljno poznati,” navedeno je na blogu. Pravni savjetnik SOCAR-a Mamad Nazaralijev je izjavio za FT da kompanija razmatra nekoliko varijanti, a da će vremenski okvir tek biti određen.

SOCAR ima pismo o namjerama od španskog lanca hotela Melia, i u svojoj ponudi je naveo da planira da sarađuje sa firmom Vizzion Architects, koja ima iskustva u razvitku objekata visoke klase. To daje ideju kakva će biti vrsta projekta.

FT ocjenjuje: „To što je ova kompanija izabrala strateški važno mjesto na obali mora u ovom regionu, u kome takođe planira da profitira i od razvoja naftovoda – uključujući Transjadranski naftovod (TAP), sa kojim Crna Gora sve više sarađuje – moglo bi da izazove buru na Balkanu”.

List navodi da Petar Ivanović, izvršni direktor Crnogorske agencije za promociju stranih ulaganja, tvrdi kako u ovom planu turizam i nafta nisu povezani. On kaže da zemljište ostaje u vlasništvu vlade, a da je na tenderu naglašeno da ta oblast mora biti razvijena kao ljetovalište, i da su već dati i parametri izgradnje.

FT je primijetio kako je trenutno djelovanje SOCAR-a u oblasti turizma ograničeno na nekoliko kompleksa u Azerbejdžanu koji su prije svega namijenjeni radnicima u naftnoj industriji i njihovim porodicama. SOCAR-u će biti potrebna pomoć stručnih partnera koje planira da iznajmi, ukoliko želi da stvori rivala dostojnog Porto Montenegru, primijećeno je u članku na blogu Bijondbriks (beyondbrics) FT.

Dobijanjem tendera SOCAR se suočava sa osporavanjem koji je pred crnogorskim vrhovnim sudom pokrenuo gubitnik na tenderu, NCH Capital, investicion fond sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama sa znatnim interesima na Balkanu. NCH je ponudio više novca od SOCAR-a, dva eura po m2 za zakup, plus 5.1 procenat profita.

NCH je zvanično uložio žalbu zbog azerbejdžanske ponude, koju je odbio Savjet za privatizaciju sa obrazloženjem da je podnijeta suviše kasno. To NCH ne prihvata.

Predstavnik NCH je kazao za FT da se njihov zahtjev zasniva na dvije tačke: ponuda SOCAR-a je trebalo da bude odbijena iz tehničkih razloga; i ponuda NCH bila je superiornija sa stanovišta bodovanja, kako kvantitativno tako i kvalitativno.

U NCH tvrde da su pojedini crnogorski visoki državni zvaničnici dali lažne informacije u vezi ograničenja izgradnje u Kumboru, što je direktno uticalo na sistem ocjenjivanja.

No, po FT, crnogorski zvaničnici odlučno brane proces nadmetanja. Ivanović je kazao za blog da je proces bio transparentan i da je odluku odobrilo nekoliko crnogorskih institucija uključujući Parlament. ,,S obzirom na težinu političke podrške, ne izgleda vjerovatno da će pravni postupak NCH biti uspješan,” zaključeno je na blogu u FT.

Saradnja Azerbejdžana i Crne Gore počela je 2011. godine. U ljeto te godine u Podgorici su se premijer Igor Lukšić, ministar ekonomije Vladimir Kavarić i šef diplomatije Milan Roćen odvojeno sreli sa Šahinom Mustafajevim, ministrom za ekonomski razvoj Azerbejdžana, države na Kavkazu koja očigledno pojačava svoje prisustvo na zpadnom Balkanu. Uslijedile su posjete predsjednika Filipa Vujanovića i predsjednika vladajuće Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića.

Javnost o Đukanovićevoj posjeti Azerbejdžanu, gdje je bio gost predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva nije blagovremeno obaviještena, pa je okarakterisana tajanstvenom. Dimenziju skandala je dobila i zbog činjenice da je partijskog šefa pratio tada prvi čovjek crnogorske diplomatije Roćen, navodno, kao član predsjedništva DPS.

Tvrdnja da se radi o regularnoj partijskoj aktivnosti teško je održiva. O tome je svjedočilo i saopštenje DPS –a u kome je rečeno da se ,,odmah po dolasku predsjednik Đukanović sreo sa predsjednikom Ilhamom Alijevim sa kojim je imao otvoren i prijateljski razgovor o mogućnostima jačanja saradnje između dvije države.”

U istom saopštenju je rečeno i da je ,,predsjednik Đukanović imao odvojene susrete sa premijerom Arturom Rasizadeom, ministrom inostranih poslova Elmarom Mamadjarovim i ministrom ekonomskog razvoja Šahinom Mustafajevim, te da je razgovarano o konkretnim pitanjima jačanja ekonomske saradnje u oblastima turizma, transporta i oblasti energetike”.

Pošto se iz saopštenja DPS vidi da tema susreta nije bila nikakva međupartijska već međudržavna saradnja, proizlazi da nije sporno prisustvo ministra spoljnih poslova Roćena, već kapacitet Mila Đukanovića da bez državne funkcije u inostranstvu zastupa interese Crne Gore i to kao vođa delegacije u kojoj mu je podređen prvi čovjek Ministarstva inostranih poslova.

Od tada je ekonomska saradnja između Crne Gore i Azerbejdžana pojačana.

Izdavanje bivše kasarne u Kumboru SOCAR-u, nije prošlo bez reagovanja opozcije. Zarija Pejović iz Pokreta za promjene (PzP) ocijenio je da, po pravilu, u Crnu Goru dolaze kompanije sa sumnjivim kapitalom i samim tim sumnjivom logikom poslovanja, što znači da nema renomiranih zapadnih kompanija, niti kompanija iz SAD. ,,Kada sam ja razgovarao sa uticajnim ljudima sa Zapada da njihov kapital uđe u Crnu Goru, uvijek bi kazali da oni kao političari ne preporučuju svojim preduzetnicima da posluju ovdje. Meni se čini da je domaća vlast, vrh režima, prije svega gospoda Roćen i Đukanović, našla prostora da ostvare svoje lične finansijske interese kroz dil sa Azerbejdžanom”, ocijenio je Pejović

Privredna saradnja između Vlada u Podgorici i Bakuu, otvorila je mnoštvo pitanja. Podsjećamo, u parlamentu se o tome raspravljalo sredinom juna povodom ratifikacija sporazuma o ekonomskoj saradnji i o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja između dvije zemlje. Izražene su brojne sumnje i stahovi zbog partnera, posebno ruskih, koje pronalazi vlast, a koji su prouzrokovali neuporedivo više problema nego koristi za državu i ekonomiju.

S obzirom da se radi o opštini Herceg Novi gdje skoro nijedna privatizacija turističkih potencijala nije uspjela, postoji još veća sumnja u posao sa Azerbejdžanom.

Nebojša Medojević je podsjetio da Vlada Crne Gore bježi od investitora iz zapadnih zemalja. ,,Azerbejdžan nije demokratska država i to valjda svi znamo, a firma SOKAR je na samom dnu. Po metodologiji Transparensi internešnala više podstiče korupciju nego što primjenjuje politiku nulte tolerancije.”

Medojević upozorava: „Dok je Deripaska u Crnoj Gori, dok su takvi investitori u Crnoj Gori euro njemačkih investicija ovdje neće doći, a sada ni američke jer ste odbili američki fond”.

Po mjeri vođe

Prema zapadnim medijima, režim u Azerbejdžanu je represivan, posebno prema novinarima, koji su česta meta prijetnji i maltretiranja. Ukoliko se zbog toga obrate državnom tužilaštvu, ono ne preduzima ništa. Kritičko izvještavanje o vlasti nije poželjno.

U azerbejdžanskim zatvorima se nalaze desetine političkih zatvorenika. Vlada ne dozvoljava okupljanja ni proteste. Posljednja manifestacija opozicije koja je bila odobrena održana je u aprilu 2011. i tada je uhapšeno 16 njenih učesnika.

Zvaničnici zapadnih zemalja se, međutim, uzdržavaju od kritičkih riječi. Kako je nedavno pisalo na internet stranici njemačke medijske kuće Dojče vele, to je tipično za politiku zapadnih zemalja koje sa Azerbejdžanom uglavnom održavaju dobre ekonomske odnose. „I azerbejdžanskoj vlasti i zapadnim vladama su poslovi važniji od demokratizacije i tema kao što su ljudska prava i demokratija”, citirana je politikološkinja Lejla Alijeva. Baku je dobar trgovinski partner prije svega zbog velikih rezervi nafte.

Organizacija Reporteri bez granica navodi podatak da je režim predsjednika Alijeva još 2009. zabranio distribuciju programa BBC i Radija Slobodna Europa. Mediji u Azerbejdžanu su najvećim dijelom u rukama državnih cenzora. ,,Protiv diktature izvješćuje svega nekoliko slobodnih novinara i blogera”, kazali su u toj organizaciji. Tvrdi se da se po slobodama medija Azarbajdžan nalazi iza Afganistana ili Iraka.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo