Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pravosuđe saučesnik zločina

Objavljeno prije

na

JAKUB

Devedesetih godina na teritoriji Crne Gore počinjena su četiri velika ratna zločina: deportovanje BiH izbjeglica, logor Morinj, etničko čišćenje Bukovice i ubistva Albanaca civila u Kaluđerskom lazu. Do danas najodgovorniji za te zločine nisu ni sjeli na optuženičku klupu. Sudi se pukim izvršiocima, ali tako da se svaki sudski postupak pretvara u farsu s ciljem da se zločini relativizuju i amnestiraju nalogodavci. Oni su tada bili u crnogorskom državnom vrhu, a mnogi od njih i danas su. Sudeći po rezultatima sudskih procesa može se zaključiti da su sudovi više prikrivali ratne zločine nego što su ih rasvjetljavali. Tako je crnogorsko društvo i dalje talac onih koji su u njegovo ime počinili strašne zločine.

,,Crna Gora dvije decenije nije smogla ljudskosti da se suoči sa svojom ratnom prošlošću. Takozvani procesi koji su vođeni sve su osim sveobuhvatni procesi koji polaze od onih koji su na vrhu komandne odgovornosti. To je očekivano, jer oni koji su inspirisali, kreirali i realizovali zločin, po prirodi stvari, žele ovakav ishod”, kaže za Monitor Boris Raonić, predsjednik Građanske alijanse.

Nevjerovatno je, prema njegovom mišljenju, da pored toliko živih svjedoka, dokumenata i grobova, proces skrivanja tragova bude toliko uspješan. ,,Toliko je to majstorski urađeno da se oni koji pamte šta se radilo devedestih prosto pitaju da li smo promijenili prostor ili ušli u drugu vremensku dimenziju”.

Za Raonića je vrhunac apsurda to da proces zaborava i falsifikovanja prošlosti zajedno sa zločincima sprovode i žrtve i međunarodna zajednica zarad kratkoročnih političkih interesa. ,,Tužno je da se zločina sjete samo nekoliko pojedinaca i sunarodnici žrtava, s tim što ovi drugi često i trguju sa zaboravom zarad sitnih beneficija. Koliko je to opasno možemo vidjeti na primjeru Bukovice gdje se zločin ponavlja tri puta u jednom vijeku, jer nijednom nije bilo procesa suočavanja sa prošlošću”, kaže Raonić.

Za zločin u Bukovici bila su okrivljena sedmorica bivših pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Crne Gore. Optužbe ih je oslobodio Apelacioni sud, čime je ovaj slučaj pravosnažno okončan.

Optužnica ih je teretila da su u vrijeme rata, kršeći pravila međunarodnog prava, nehumano postupali prema civilnom stanovništvu u Bukovici tako da je moralo da se iseli više od stotinu bošnjačkih porodica, a šestorica mještana su ubijeni. U Bukovici je u aprilu 1992. godine živjelo 118 porodica sa 331 članom, a danas svega pet sa sedam članova! Sudski proces je počeo 18 godina kasnije i u vrijeme kada većina svjedoka više nije bila živa. Istraga je usmjerena samo na sedmoricu izvršilaca, a zaobišla organizatore i nalogodavce. Nije bez razloga rečeno: Bukovica – masovna grobnica istine.

,,Svi ratni zločini počinjeni u Crnoj Gori su kao spojeni sudovi, pa se zato i drže u ovakvom stanju – ako bi se za jedan osudili glavni krivci, onda bi se to moralo uraditi i za druge. Zato ne očekujem da će se to desiti, jer ovo društvo nije spremno da se suoči sa prošlošću. Kako je u toku veliko peglanje istorije ne bi me čudilo da se žrtve proglase za krivce, a krivci za žrtve, kaže za Monitor Jakub Durgut, predsjednik udruženja građana Bukovice, kod Pljevalja.

Za najsramniji ratni zločin – deportovanje BiH izbjeglica niko nije pravosnažno osuđen. Osuđujuću presudu optuženim tadašnjim policijskim službenicima ukinuo je Apelacioni sud i novo suđenje zakazano je za početak septembra. Da li je suđenje tek slučajno tempirano uoči izbora kako bi vlast uknjižila koji politički poen?

Na što je sve vlast spremna kako bi se najodogovorniji spasili kazne za ovaj zločin, svjedoči i ovaj apsurd. Tužilaštvo krivicu za deportacije hoće da svali na Slobodana Pejovića, čovjeka koji se prvi usudio da javno svjedoči o tom zločinu. Tužilaštvo i dio crnogorskih medija uz logistiku iz BiH svim silama pokušavaju da ga diskredituju kako bi se sudski proces obesmislio i zaštitili tadašnji čelnici vlasti, nalogodavci deportacija – Momir Bulatović i Milo Đukanović. Tako je ova tragedija pretvorena u još veću tragediju. Pokazalo se da su optužnice neprecizne i taman takve da se proces odgađa u nedogled.

Sličan je i slučaj Kaluđerski laz. Za ubistvo 20 albanskih civila, koji su pobjegli u Crnu Gori sa Kosova tokom NATO bombardovanja, sudilo se sedmorici bivših pripadnika Vojske Jugoslavije. Oslobođeni su nakon tri godine pritvora.

Konačan sudski epilog jedino je imao ratni zločin logor Morinj. Viši sud u Podgorici osudio je četvoricu pripadnika bivše JNA na 12 godina zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim zarobljenicima u tom logoru. Suđenje je trajalo više od pet godina. Opet su glavni u komandnom lancu izbjegli kaznu.

Za ovakav tok istraga i sudskih procesa zaslužni su, osim ,,Gospodara iz sjenke”, svako na svoj način: Vladimir Šušović, državni tužilac iz devedesetih, Filip Vujanović, ministar pravde iz tog vremena, zatim prvo kao vrhovna državna tužiteljka pa predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, tužiteljica Lidija Vukčević, sudija Milenka Žižić…

Ratni zločini deportacije Morinj i Bukovica desili su se tokom Šušovićevog mandata, ali njegovo tužilaštvo nije nijedan procesuiralo.

Kao vrhovni državni tužilac Vesna Medenica pokrenula je istragu o deportacijama tek 2005. godine. Zahtjev za istragu bio je tako ozbiljno pripremljen da je za svjedoke predloženo 15 pokojnika. Tužilaštvu nije palo na pamet da se pozabavi komandnom odgovornošću tadašnjeg premijera i predsjednika države, koji su po službenoj dužnosti morali znati za sva hapšenja, pa i za hapšenja izbjeglica.

Sutkinja Milenke Žižić, koja je oslobodila pripadnike MUP-a optužene za deportacije, zapamćena je i po tome što je kao sutkinja u slučaju Morinj odbacila 147 izjava svjedoka.

Lidija Vukčević, tužiteljka u slučaju deportacija, prekvalifikovala je optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, iako je Momir Bulatović priložio u jesen 2010. pisane dokaze o učešću Crne Gore u ratu u BiH. Uz to, umanjila je broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na 34, nije našla za shodno da za svjedoke pozove Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Vladimira Šušovića.

Ovi zločini, kaže Azra Jasavić, predstavljaju izraz politike koja je Crnoj Gori donijela stradanje, čije posljedice osjećamo i danas.

„ Zato država mora pravosnažnim sudskim odlukama da stavi tačku na ove procese. Ovi predmeti najeksplicitnije dokazuju da nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa država Crna Gora nema, te da nema političke volje za promjene u tom smislu.”

Prema njenom mišljenju bez političkih promjena, neće biti nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa.

Šta će donijeti jesen?

Presude – najbolji spomenik

Početkom maja ove godine profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović podnijeli su Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv predsjednika DPS-a Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Oni optužuju Đukanovića da opstrukcijom cjelokupnog državnog aparata nastoji da izbjegne sopstvenu odgovornost za taj zločin.

Đukanović pokušava da opere biografiju, postane neprevaziđeni mirotvorac, a da neslavnu crnogorsku prošlost i sadašnjost prikaže u bajkovitom izdanju. A sve one koji mu se u tome ne priklone, svako malo izvrijeđa i proglasi za neprijatelja države, kao što je to učinio ovih dana u intervjuu beogradskom Vremenu.

Naglašavajući da je ratnim crnogorskim generacijama potrebna katarza, a našoj djeci istina, Koča Pavlović za Monitor kaže: ,,Potrebno je i da crnogorska ratna elita bude razvlašćena i da odgovara, kako za saučestvovanje u jednima tako i za organizovanje i provođenje drugih ratnih zločina”.

On je uvjeren da će presude Đukanoviću, Momiru Bulatoviću, Vladu Šušoviću, Ranki Čarapić i drugima biti najbolji memorijalni spomenik žrtvama ratnih zločina.

,,Tek nakon identifikovanja i osude krivaca i imenovanja odgovornih, grobovi žrtava postaće spomenici koji će dolazećim generacijama nositi snažne poruke sa uvijek istim ciljem – da se ne ponovi! A bez osude zločinaca, grobovi žrtava su samo mezarja, koja dolazećim generacijama sugerišu da se na ovim prostorima zločini ponavljaju”, kaže Pavlović.

Srebrenica – simbol zla

U Podgorici je 11. jula obilježen evropski Dan sjećanja na žrtve Srebrenice i odata im pošta uz poruku ,,Da se ne ponovi”.

,,Srebrenica je simbol zla koje bratski južnoslovenski narodi jedni drugima mogu nanijeti i nikad je ne treba zaboraviti”, poručio je predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić sa skupa održanog u organizaciji Foruma Bošnjaka u srijedu.

Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene, za Monitor ovako podsjeća na srebrenički zločin:

– Teško je zaboraviti taj večernji Dnevnik TVCG iz jula ‘95, i onaj pobjednički izvještaj o ‘oslobađanju Srebrenice’. Teško je zaboraviti neskriveni ponos ratnog reportera što su Mladićevi tenkovi zauzeli Srebrnicu baš zahvaljujući gorivu koje im je doturila crnogorska vlast!

Taj bi se Dnevnik morao stalno prikazivati našoj djeci. I mnoge druge dnevnike TVCG trebalo bi svakodnevno reemitovati, a Pobjedine Ratove za mir kopirati i besplatno dijeliti uz dnevne novine. To je ono što treba, nama i našoj djeci: suočavanje sa našim udjelom u zločinu, sa našom podrškom Ratku Mladiću, sa neizmjernim sljepilom i sa mržnjom koju je većinska Crna Gora tada osjećala prema Bošnjacima, Hrvatima, Njemcima…

Azra Jasavić, član Predsjedništva Pozitivne Crne Gore, kaže za Monitor: „Kreatori pogubne epizode naše skorije istorije, personifikovani u crnogorskom rukovodstvu iz 90-ih koje je izašlo iz Miloševićevog šinjela, vodeći rat za mir stvorili su duhovnu i političku klimu za genocid u Srebrenici. Isti akteri učestvovali su odobravanjem ili nečinjenjem u ratnim zločinima deportacije bosanskih državljana, Bukovica, Morinj, Kaluđerski Laz.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Vučić i Dodik ne vide nikakav problem u tome što su sljedbenici ideologije čija je četnička vojska rame uz rame sa ustašama i pod njemačkom komandom učestvovala u ofanzivi na partizansku Kozaru odakle potiče i glavna junakinja filma Dara Ilić. Nakon povlačenja partizanske vojske sa Kozare u ljeto 1942. god. preko 60.000 stanovnika Kozare i Potkozarja će završiti po logorima od kojih je Jasenovac bio najčuveniji po zlu i sadizmu kakvog nije bilo ni u nacističkim logorima smrti. Glavna junakinja gubi majku i starijeg brata, koje ustaše ubijaju po dolasku u Jasenovac. Njena misija je podređena pukom preživljavanju i čuvanju svoga brata kome daje zavjet da ih ništa neće razdvojiti usred užasa logora kojim vladaju krvožedni ustaški oficiri. Njima je pridružen i raščinjeni franjevački fratar Miroslav Filipović poznat kao Fra Sotona po ranijem pokolju 37 djece u seoskoj školi blizu Banja Luke u proljeće 1942. Na kraju Daru i njenog brata Buda spašava Crveni križ i organizacija Diane Obekser Budisavljević, Austrijanke udate za srpskog hirurga i načelnika zagrebačke hirurške klinike Julija Budisavljevića.

Filmska kritika je generalno ocijenila odličnim glumu Biljane Čekić (Dare) i ostalih logorašica. Priča je puna emotivnog naboja, ali po mišljenju mnogih, izostala je bolja dokumentarna i režijska podloga glavnih negativaca čije ponašanje na prvi pogled daje dojam da se radi o neubjedljivim horor scenama. Većina kritičara koji su oduševljeni filmom će priznati da film nije istorijski posve tačan jer su zapravo mučenja i ubijanja u logoru bila i gora od prikazanih u filmu. Njemačka vojska je opisala upravnika logora Vjekoslava Maksa Luburića kao „neurotičnu i patološku ličnost“ koji je dva puta hapšen na njemački zahtjev zbog sadističkih zločina nad civilima i čije je javno vješanje zagovarao njemački vojni predstavnik u Hrvatskoj. Takođe, nedavno preminula Višnja Pavelić, ćerka ustaškog lidera i ratnog zločinca Anta Pavelića, je u svom zadnjem intervjuu pred smrt opisala Luburića kao „umno bolesnog čovjeka koji je ubijao ljude i koga nitko nije mogao kontrolirati“. Luburićevi pomoćnici Ljubo Miloš, Ante Vrban, polusestra Nada i drugi su bile osobe sličnog profila.

Inostrana filmska kritika je različito dočekala još jedan film o genocidu iz Drugog svjetskog rata. Prestižni magazin Variaty i njegov autor Džej Vajsberg kao i Los Anđeles Tajms su napali film kao „prikrivenu propagandu koja cinično koristi Holokaust“ kako bi „održavala postojeće raskole između Srbije i njenih susjeda dok se naslađuje vizualizacijom sadizma naspram dječje nevinosti“. Ovakve ocjene su izazvale ljutite reakcije srpskih zvaničnika koji su poručili da će film svuda prikazati.

Film takođe ima, po kritičarima, i određeni antikatolički prizvuk. Scena u kome časna sestra (kojih inače nije ni bilo u Jasenovcu ali jeste u nekim drugim logorima) objašnjava kozaračkoj pohrvaćenoj djeci u školskoj učionici da su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik Ante Pavelić dva najveća velikana čije slike vise jedna do druge, suptilan je pokušaj režisera i scenariste da spočita Hrvatima bliskost između vrha Katoličke crkve i ustaškog režima. Odnos Pavelića i Stepinca bio je sve samo ne blizak i prijateljski. Dnevnik Diane Budisavljević ukazuje kako je zahvaljujući Stepincu, poslije njegovog početnog kolebanja, došlo do široke akcije spasavanja skoro 10.000 kozaračke djece iz kandži Maksa Luburića i njegovih koljača.

Britanski istoričar Rori Jeomans u pozitivnom komentaru na film odbacuje kritike za antikatolicizam i antihrvatstvo ističući da već u prvoj sceni žena Hrvatica spašava jedno srpsko dijete od sigurne smrti i da je film „ozbiljan pokušaj prikazivanja fašističke represije“ u datom vremenu. Jeomans kritikuje određene scene koje su malo vjerovatne da su se desile kao što je gozba Luburića i njemačkih oficira dok uz muziku gledaju pokolj logoraša.

Film je nominovan za Oskara kao najbolji film sa neengleskog govornog područja ali nije uspio ući u uži izbor. IMDB portal je nakratko ukinuo davanje rejtinga filmu nakon što je otkriveno da se organizovano davala najbolja ocjena ili najgora, zavisno da li se pripada ekstremnom srpskom ili hrvatskom taboru a da nisu pogledali film uopšte.

Poslije Dare će ipak slijediti i Zafranovićev film u možda prepravljenoj skripti nakon što mu je Filmski centar Srbije u julu 2020. odobrio 255.000 eura. Snimanje na istu tematiku najavljuje i Emir Kusturica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Cjelodnevno dežurstvo na telefonu uveli su i organizacije SOS telefoni Berane, Bijelo Polje, Ulcinj i Plav. „Ženama žrtvama nasilja je, zbog stalne prisutnosti partnera, u velikoj mjeri bila otežana mogućnost da pozovu u pomoć. SOS je pokrenuo kampanju na društvenim mrežama radi motivisanja građana da prijave nasilje za koje čuju ili kojem svjedoče, što je dalo značajne rezultate. SOS telefon je u periodu trajanja pandemije imao povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za 40 odsto više nego u istom periodu ranijih godina. Promijenjena je i priroda pomoći koja se traži. Psihičko nasilje koje karakterišu svađe i konflikti među partnerima, ali i roditeljima i djecom, posebno adolescentima, došlo je do izražaja“, kaže Zekovićeva.

Ona ističe da su karakteristični pritisci porodice, rodbine i prijatelja na žene „da nije vrijeme da prijavljuju nasilje, jer sada je prioritet sačuvati zdravlje i život porodice”. Kod njihovih korisnica dominantno su bili zastupljeni psihičko i fizičko nasilje, a imali su i slučajeve sajber nasilja, vršnjačkog, seksualnog nasilja, zanemarivanja, trgovine ljudima, ekonomskog nasilja, mobinga…

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević tvrdi da je od septembra do danas 165 žena tražilo pomoć zbog porodičnog nasilja.

„Preko četrdeset žena je došlo u naše sklonište, a trenutno se u njemu nalazi njih 13. U toku prethodne godine bilo je oko 400 poziva za pomoć, ali se dešavalo da više ljudi zove zbog istog slučaja. Žrtve su zbog restriktivnih mjera provodile više vremena u kući sa nasilnicima pa je stoga dolazilo do povećanja slučajeva nasilja“, ocijenila je Raičević. Ona pojašnjava da su žrtve u toku policijskog časa tjerane iz stana ili kuće, zbog čega su ih ohrabrivali da ukoliko moraju da bježe da ne obraćaju pažnju na policijski čas već potraže spas ili kod njih ili u policiji. Veliki broj žrtava koje su tražile pomoć od Sigurne ženske kuće često su u veoma nezavidnom ekonomskom položaju, što ih dodatno sprečava da potraže pomoć, jer su zavisne finansijski od nasilnika.

Pandemija je u slučajevima, gdje su ženama smanjenje zarade ili su ostale bez posla, povećala tu zavisnost. Maja Raičević navodi nedavni primjer žene koja je nakon pretrpljenog nasilja bila je prinuđena da pođe na bolovanje, a zbog čega ju je u firmi, gdje je radila 5 godina sačekalo rješenje o prestanku radnog odnosa zbog smanjenja obima posla u toku pandemije. Poslodavac je očito prekršio zakon jer je po broju godina staža bio obavezan da transformiše njen ugovor o radu. Centar za ženska prava, kaže Raičevića, će pored pomoći koju joj pruža zbog pretrpljenog porodičnog nasilja, pružiti i pravnu pomoć da sudski goni preduzeće u kojem je radila.

Evidentno je da žrtve nasilja mnogo više vjeruju nevladinim organizacijama koje se bave tom problematikom nego institucijama. Iako NVO sektor bilježi značajno povećanje prijavljenih slučajeva nasilja, policijske statistike kažu da je stanje ujednačeno kao i prošle godine. Crnogorska policija je od 1. januara do 30. novembra prošle godine (2020) registrovala 226 krivičnih djela – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 48 krivičnih djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu, prethodne (2019) godine policajci su u Crnoj Gori registrovali 267 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 34 krivična djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se takođe dovode u vezu sa nasiljem u porodici.

Iz Uprave policije od ponedjeljka ne odgovaraju na pitanja Monitora o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva porodičnog nasilja u posljednjih godinu dana. To pokazuje i njihov odnos prema ovoj temi, ali i evidentno nepovjerenje koje u njih i ostale institucije imaju žrtve porodičnog nasilja. Dok se taj odnos ne popravi, teško možemo govoriti o napretku u rješavanju ovog problema.

 

Zanemaruju se djeca u slučajevima porodičnog nasilja

Maja Raičević pojašnjava da se niko ne bavi djecom i kako se ona nose u slučajevima kada im je jedan roditelj, najčešće majka, žrtva porodičnog nasilja. Oni su, kaže, potpuno zapostavljeni i sami, a možemo da nagađamo kako će gledanje takvih scena nasilja uticati na njihovo odrastanje.

U slučajevima koje prati Centar za ženska prava česte su pojave da suprug posredstvom djece nastavlja nasilje prema ženi. Metode su razne – od toga da ne dozvoljava pristup djeci do toga da okreće djecu protiv majke. Žena se nosi sa posljedicama nasilja, sudskim procesima, obezbjeđivanjem alimentacije, i u svemu je sama. I pored svih ovih prepreka, samohrane majke najčešće uspijevaju da svojoj djeci pruže solidan život.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo