Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pravosuđe saučesnik zločina

Objavljeno prije

na

Devedesetih godina na teritoriji Crne Gore počinjena su četiri velika ratna zločina: deportovanje BiH izbjeglica, logor Morinj, etničko čišćenje Bukovice i ubistva Albanaca civila u Kaluđerskom lazu. Do danas najodgovorniji za te zločine nisu ni sjeli na optuženičku klupu. Sudi se pukim izvršiocima, ali tako da se svaki sudski postupak pretvara u farsu s ciljem da se zločini relativizuju i amnestiraju nalogodavci. Oni su tada bili u crnogorskom državnom vrhu, a mnogi od njih i danas su. Sudeći po rezultatima sudskih procesa može se zaključiti da su sudovi više prikrivali ratne zločine nego što su ih rasvjetljavali. Tako je crnogorsko društvo i dalje talac onih koji su u njegovo ime počinili strašne zločine.

,,Crna Gora dvije decenije nije smogla ljudskosti da se suoči sa svojom ratnom prošlošću. Takozvani procesi koji su vođeni sve su osim sveobuhvatni procesi koji polaze od onih koji su na vrhu komandne odgovornosti. To je očekivano, jer oni koji su inspirisali, kreirali i realizovali zločin, po prirodi stvari, žele ovakav ishod”, kaže za Monitor Boris Raonić, predsjednik Građanske alijanse.

Nevjerovatno je, prema njegovom mišljenju, da pored toliko živih svjedoka, dokumenata i grobova, proces skrivanja tragova bude toliko uspješan. ,,Toliko je to majstorski urađeno da se oni koji pamte šta se radilo devedestih prosto pitaju da li smo promijenili prostor ili ušli u drugu vremensku dimenziju”.

Za Raonića je vrhunac apsurda to da proces zaborava i falsifikovanja prošlosti zajedno sa zločincima sprovode i žrtve i međunarodna zajednica zarad kratkoročnih političkih interesa. ,,Tužno je da se zločina sjete samo nekoliko pojedinaca i sunarodnici žrtava, s tim što ovi drugi često i trguju sa zaboravom zarad sitnih beneficija. Koliko je to opasno možemo vidjeti na primjeru Bukovice gdje se zločin ponavlja tri puta u jednom vijeku, jer nijednom nije bilo procesa suočavanja sa prošlošću”, kaže Raonić.

Za zločin u Bukovici bila su okrivljena sedmorica bivših pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Crne Gore. Optužbe ih je oslobodio Apelacioni sud, čime je ovaj slučaj pravosnažno okončan.

Optužnica ih je teretila da su u vrijeme rata, kršeći pravila međunarodnog prava, nehumano postupali prema civilnom stanovništvu u Bukovici tako da je moralo da se iseli više od stotinu bošnjačkih porodica, a šestorica mještana su ubijeni. U Bukovici je u aprilu 1992. godine živjelo 118 porodica sa 331 članom, a danas svega pet sa sedam članova! Sudski proces je počeo 18 godina kasnije i u vrijeme kada većina svjedoka više nije bila živa. Istraga je usmjerena samo na sedmoricu izvršilaca, a zaobišla organizatore i nalogodavce. Nije bez razloga rečeno: Bukovica – masovna grobnica istine.

,,Svi ratni zločini počinjeni u Crnoj Gori su kao spojeni sudovi, pa se zato i drže u ovakvom stanju – ako bi se za jedan osudili glavni krivci, onda bi se to moralo uraditi i za druge. Zato ne očekujem da će se to desiti, jer ovo društvo nije spremno da se suoči sa prošlošću. Kako je u toku veliko peglanje istorije ne bi me čudilo da se žrtve proglase za krivce, a krivci za žrtve, kaže za Monitor Jakub Durgut, predsjednik udruženja građana Bukovice, kod Pljevalja.

Za najsramniji ratni zločin – deportovanje BiH izbjeglica niko nije pravosnažno osuđen. Osuđujuću presudu optuženim tadašnjim policijskim službenicima ukinuo je Apelacioni sud i novo suđenje zakazano je za početak septembra. Da li je suđenje tek slučajno tempirano uoči izbora kako bi vlast uknjižila koji politički poen?

Na što je sve vlast spremna kako bi se najodogovorniji spasili kazne za ovaj zločin, svjedoči i ovaj apsurd. Tužilaštvo krivicu za deportacije hoće da svali na Slobodana Pejovića, čovjeka koji se prvi usudio da javno svjedoči o tom zločinu. Tužilaštvo i dio crnogorskih medija uz logistiku iz BiH svim silama pokušavaju da ga diskredituju kako bi se sudski proces obesmislio i zaštitili tadašnji čelnici vlasti, nalogodavci deportacija – Momir Bulatović i Milo Đukanović. Tako je ova tragedija pretvorena u još veću tragediju. Pokazalo se da su optužnice neprecizne i taman takve da se proces odgađa u nedogled.

Sličan je i slučaj Kaluđerski laz. Za ubistvo 20 albanskih civila, koji su pobjegli u Crnu Gori sa Kosova tokom NATO bombardovanja, sudilo se sedmorici bivših pripadnika Vojske Jugoslavije. Oslobođeni su nakon tri godine pritvora.

Konačan sudski epilog jedino je imao ratni zločin logor Morinj. Viši sud u Podgorici osudio je četvoricu pripadnika bivše JNA na 12 godina zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim zarobljenicima u tom logoru. Suđenje je trajalo više od pet godina. Opet su glavni u komandnom lancu izbjegli kaznu.

Za ovakav tok istraga i sudskih procesa zaslužni su, osim ,,Gospodara iz sjenke”, svako na svoj način: Vladimir Šušović, državni tužilac iz devedesetih, Filip Vujanović, ministar pravde iz tog vremena, zatim prvo kao vrhovna državna tužiteljka pa predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, tužiteljica Lidija Vukčević, sudija Milenka Žižić…

Ratni zločini deportacije Morinj i Bukovica desili su se tokom Šušovićevog mandata, ali njegovo tužilaštvo nije nijedan procesuiralo.

Kao vrhovni državni tužilac Vesna Medenica pokrenula je istragu o deportacijama tek 2005. godine. Zahtjev za istragu bio je tako ozbiljno pripremljen da je za svjedoke predloženo 15 pokojnika. Tužilaštvu nije palo na pamet da se pozabavi komandnom odgovornošću tadašnjeg premijera i predsjednika države, koji su po službenoj dužnosti morali znati za sva hapšenja, pa i za hapšenja izbjeglica.

Sutkinja Milenke Žižić, koja je oslobodila pripadnike MUP-a optužene za deportacije, zapamćena je i po tome što je kao sutkinja u slučaju Morinj odbacila 147 izjava svjedoka.

Lidija Vukčević, tužiteljka u slučaju deportacija, prekvalifikovala je optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, iako je Momir Bulatović priložio u jesen 2010. pisane dokaze o učešću Crne Gore u ratu u BiH. Uz to, umanjila je broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na 34, nije našla za shodno da za svjedoke pozove Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Vladimira Šušovića.

Ovi zločini, kaže Azra Jasavić, predstavljaju izraz politike koja je Crnoj Gori donijela stradanje, čije posljedice osjećamo i danas.

„ Zato država mora pravosnažnim sudskim odlukama da stavi tačku na ove procese. Ovi predmeti najeksplicitnije dokazuju da nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa država Crna Gora nema, te da nema političke volje za promjene u tom smislu.”

Prema njenom mišljenju bez političkih promjena, neće biti nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa.

Šta će donijeti jesen?

Presude – najbolji spomenik

Početkom maja ove godine profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović podnijeli su Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv predsjednika DPS-a Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Oni optužuju Đukanovića da opstrukcijom cjelokupnog državnog aparata nastoji da izbjegne sopstvenu odgovornost za taj zločin.

Đukanović pokušava da opere biografiju, postane neprevaziđeni mirotvorac, a da neslavnu crnogorsku prošlost i sadašnjost prikaže u bajkovitom izdanju. A sve one koji mu se u tome ne priklone, svako malo izvrijeđa i proglasi za neprijatelja države, kao što je to učinio ovih dana u intervjuu beogradskom Vremenu.

Naglašavajući da je ratnim crnogorskim generacijama potrebna katarza, a našoj djeci istina, Koča Pavlović za Monitor kaže: ,,Potrebno je i da crnogorska ratna elita bude razvlašćena i da odgovara, kako za saučestvovanje u jednima tako i za organizovanje i provođenje drugih ratnih zločina”.

On je uvjeren da će presude Đukanoviću, Momiru Bulatoviću, Vladu Šušoviću, Ranki Čarapić i drugima biti najbolji memorijalni spomenik žrtvama ratnih zločina.

,,Tek nakon identifikovanja i osude krivaca i imenovanja odgovornih, grobovi žrtava postaće spomenici koji će dolazećim generacijama nositi snažne poruke sa uvijek istim ciljem – da se ne ponovi! A bez osude zločinaca, grobovi žrtava su samo mezarja, koja dolazećim generacijama sugerišu da se na ovim prostorima zločini ponavljaju”, kaže Pavlović.

Srebrenica – simbol zla

U Podgorici je 11. jula obilježen evropski Dan sjećanja na žrtve Srebrenice i odata im pošta uz poruku ,,Da se ne ponovi”.

,,Srebrenica je simbol zla koje bratski južnoslovenski narodi jedni drugima mogu nanijeti i nikad je ne treba zaboraviti”, poručio je predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić sa skupa održanog u organizaciji Foruma Bošnjaka u srijedu.

Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene, za Monitor ovako podsjeća na srebrenički zločin:

– Teško je zaboraviti taj večernji Dnevnik TVCG iz jula ‘95, i onaj pobjednički izvještaj o ‘oslobađanju Srebrenice’. Teško je zaboraviti neskriveni ponos ratnog reportera što su Mladićevi tenkovi zauzeli Srebrnicu baš zahvaljujući gorivu koje im je doturila crnogorska vlast!

Taj bi se Dnevnik morao stalno prikazivati našoj djeci. I mnoge druge dnevnike TVCG trebalo bi svakodnevno reemitovati, a Pobjedine Ratove za mir kopirati i besplatno dijeliti uz dnevne novine. To je ono što treba, nama i našoj djeci: suočavanje sa našim udjelom u zločinu, sa našom podrškom Ratku Mladiću, sa neizmjernim sljepilom i sa mržnjom koju je većinska Crna Gora tada osjećala prema Bošnjacima, Hrvatima, Njemcima…

Azra Jasavić, član Predsjedništva Pozitivne Crne Gore, kaže za Monitor: „Kreatori pogubne epizode naše skorije istorije, personifikovani u crnogorskom rukovodstvu iz 90-ih koje je izašlo iz Miloševićevog šinjela, vodeći rat za mir stvorili su duhovnu i političku klimu za genocid u Srebrenici. Isti akteri učestvovali su odobravanjem ili nečinjenjem u ratnim zločinima deportacije bosanskih državljana, Bukovica, Morinj, Kaluđerski Laz.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo