Povežite se sa nama

LIČNO

LLIČNO: Igor Mitrović

Objavljeno prije

na

Igor Mitrović jedan je od malobrojnih busking (uličnih) muzičara u Crnoj Gori. Za Monitor priča o svom iskustvu


Kako počinjete da se bavite muzikom?

U osnovnoj školi prvi put sam osjetio ljubav prema instrumentima, posebno gitari. Odlučujem da upišem muzičku skolu u Danilovgradu, no u tom momentu nije bilo časova gitare, tako da sam se preusmjerio na klavir, jer mi se i on dopadao. Nažalost, muzička škola je tada zapala u neke probleme, pa sam morao da je napustim. Tako sam polako počeo da gubim volju i da muziku ostavljam po strani. Uz pomoć starijeg brata i igrica počinjem da slušam rock&roll žanr i njime sam postao fasciniran. Nedugo potom, na poklon dobijam klasičnu gitaru, i sjećam se da sam tada želio samo da sviram. Ništa me drugo nije interesovalo. Moji su prijatelji iz odjeljenja onda odlučili da sakupe novac za novu gitaru, i zajedno sa mojim ocem, kupili su mi prvu Maxtone gitaru. Od tada do danas, nijesam prestajao da sviram i pjevam, i dok sam živ vjerovatno i neću.

Solo karijeru ste započeli svirajući u Hercegovačkoj ulici. Kako je izgledalo biti busking (ulični) muzičar?

Karijeru sam započeo zajedno sa svojim drugom Lukom Jovanovićem iz Danilovgrada sa kojim sam se upoznao na probi folklora. On je bio moja desna ruka (solo gitara/prateći vokal), dok sam ja bio glavni vokal i prateća (ritam) gitara. Naša prva svirka sastojala se od nekih pet do šest pjesama. Lijep je osjećaj kada vas podržavaju porodica, prijatelji, a potom i nepoznati ljudi. Nakon toga, Luka i ja počinjemo češće da sviramo – u Montenegro pubu, Dobrom starom WWW-u, Four Leprechaunsu i sličnim mjestima. Svaka je svirka imala svoju čar, naročito kada imate 16 godina. Prve autorske pjesme, pod nazivom Mjesto i Biće bolje, stvaramo sa našim bendom Bajpas i nastupamo na ZBRKA festu koji se održao na Glavi Zete, a potom i na PAF festu u Podgorici. U tom bendu su, sem Luke i mene, bili Boris Strugar (bas gitara) i Nikola Kalezić (bubanj). Zbog mnogih faktora u našim životima nijesmo nastavili dalji zajednički rad. Sada nastupam kao solo muzičar sa gitarom. I tu zapravo i počinje moja busking karijera. Najprostije objašnjeno – riječ je o sviranju na ulici. Prvi put sam takvu vrstu nastupa vidio na nekoj od turneja i mnogo mi se svidjelo kako pojedini ljudi mogu samo da izađu na ulicu, prikažu svijetu svoju muziku i ostave trag. Postoji mnogo vrsta uličnih performansa, ali na veliku žalost toga i dalje u Crnoj Gori nema u tolikoj mjeri. U Podgorici ćete rijetko sresti osobe koje slikaju na ulici, izvode različite trikove, dok se busking i razvija polako. Nadam se da će u nekoj doglednoj budućnosti taj vid muziciranja postati još popularniji.

Kako je izgledao Vaš prvi ulični performans? 

Prvi solo busking nastup imao sam u Hercegovačkoj ulici, gdje i dan danas sviram kad god imam vremena. Tada sam jednostavno želio da iznesem svoju emociju masi, a i nijesam mogao da priuštim da kupim neke rođendanske poklone. Nijesam želio da opterećujem roditelje, kada sam znao da mogu sam da zaradim. Sjećam se da sam sjedio na klupici koje danas nema, i počeo samo da sviram i pjevam. Pamtim poneki čudan pogled od prolaznika. Nije me to doticalo, jer sam znao da imam podršku od dragih ljudi.

Vladaju li u Crnoj Gori još uvijek predrasude kada je u pitanju ta vrsta muzičkog nastupa? Zbog čega?

Može se reći da vladaju, mada u sve manjoj mjeri. Ljudi se polako navikavaju i sada uglavnom dobijam pozitivne komentare. U ostatku svijeta busking je potpuno uobičajena stvar.

Šta biste posavjetovali sve mlade muzičare koji tek počinju da se bave tim poslom?

Posavjetovao bih ih da slušaju prvo sebe, a potom i najbliže, jer su nam, u početku, oni najveća podrška. Bilo ulična ili ,,obična” svirka, niko ne treba da očekuje da će biti savršena. Važno je vjerovati u sebe. I izaći na ulicu.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Marina Braletić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marina Braletić, rođena je 1986. u Podgorici. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. Profesionalno je ponosna na koautorstvo udžbenika za srednje stručne škole Uvod u energetiku sa  svojim profesorom sa fakulteta Sretenom Škuletićem. Duže od 25 godina član je KUD-a Željezničar. Majka je  osmogodišnjeg Viktora koji će uskoro dobiti brata

 

Prošle godine ste uspješno aplicirali na poziv Regionalnog Challenge Fonda, pa su za Elektro školu ,,Vaso Aligrudić” odobrena sredstva za opremu i renoviranje učionica u iznosu od pola miliona eura. Kako ste to uspjeli?

Sa velikim zadovoljstvom smo dočekali vijest o prihvatanju našeg projekta Job booster-VET4ALL, među ukupno 205 prijavljenih projekata iz šest zemalja Zapadnog Balkana. Njegova realizacija podrazumijeva adaptaciju postojećih učionica u radionice, nabavku nove laboratorijske opreme kao i opreme potrebne za realizaciju praktične nastave za tri obrazovna programa. Osim ovoga, važan segment realizacije je saradnja sa članovima konzorcijuma – realizacija praktične nastave kod poslodavca za ukupno 86 učenika kao i realizacija neophodnih obuka za naše nastavno osoblje i instruktore, mentore iz preduzeća.

Rad na popunjavanju aplikacije je bio veoma predan i iziskivao je mnogo truda i uloženog vremena. Da nije bilo timskog rada, ne bismo uspjeli. Na svim projektima radim sa koleginicom Dankom Markuš i mislim da smo odličan tandem a veliku pomoć nam od početka pruža Ferida Mandić, direktorica projektnog odjeljenja klastera ICT Cortex, čije su članice IT kompanije (Bild studio, Amplitudo, Datadesign, Alicorn) partneri konzorcijuma zajedno sa preduzećem Montinženjering.

Učestvujete i u realizaciji još nekih projekata koje finansira Evropska komisija, a kojima se unapređuje dualno obrazovanje. Koji su to benefiti za školu u kojoj radite i za učenike?

Pored ovog projekta, već drugu godinu zaredom uspješno realizujemo projekat VET4WB, u kom učestvuje ukupno 11 partnera sa Zapadnog Balkana i Evrope. Ovaj projekat ima posebnu draž, aktivno su uključeni i učenici. Osim mobilnosti za učenike i nastavnike (u Danskoj i Sloveniji u trajanju od 4 sedmice), imamo priliku da pokušamo direktno da primijenimo primjere dobre prakse koje smo naučili od evropskih partnera. Toliko je aktivnosti i benefita o kojima bih mogla danima da pričam ali se nadam da će najveći benefit ovog projekta biti razvijanje bolje saradnje sa učenicima i još veća zainteresovanost osnovaca da upišu našu školu. Već dvije godine sam pod konstantim utiskom odlične saradnje prvenstveno sa Dancima koji su naši prvi partneri. Kroz ovaj projekat sam se prisjetila koliko je zapravo predivno biti prosvjetni radnik. Na kraju se uvijek isplati kada vidite da ste na neki način ostavili pečat kod vaših učenika i pomogli im na njihovom putu ostvarenja profesionalnih i životnih ciljeva. Samo je žal što to bolje vide i cijene stranci nego naše institucije.

Prijavili ste se zajedno sa profesorima i učenicima za učešće u Dnevnici da pomognete učenicima svoje škole kojima je materijalna pomoć potrebna. Kako su reagovali učenici na to što primjerom pokazujete da se nije izgubila potreba da pomognemo i brinemo o drugima?

Tokom 10 godina rada u prosvjetnim institucijama, učestvovala sam sa koleginicama u mnogim humanitarnim akcijama. Pored velikog humanitarnog koncerta koji smo organizovale 2017. posebno ističem snimanje emisije Dnevnica. Nismo mi nastavnici primjerom pokazali da se nije izgubila potreba da pomognemo drugima, više od 100 prijavljenih učenika je to pokazano! U nekoliko dana smo se organizovali i snimili emisiju u kojoj smo prikupili skoro 10000 €! Ako mislite da mogu riječima da opišem taj osjećaj – nemoguće je. Učenici su pokazali da znaju nešto mnogo važnije od elektrotehnike i računarstva, pokazali su da su veliki ljudi. Ako sam tome makar malo doprinijela, ja sam se ostvarila kao nastavnik.

Kakvo je iskustvo raditi sa mladim ljudima u učionici?

Vjerujem da je jedna od najvećih grešaka koju mnogi ljudi prave bavljenje poslom koji ne vole. Biti nastavnik nije zanimanje za svakoga. Čini mi se da kod nas sve više ljudi olako stiče titulu nastavnika a ne nosi je sa ponosom. Kao društvo smo potpuno skrenuli sa puta vrednovanja učitelja i živimo u začaranom krugu nezadovoljstva – nastavnici nezadovoljni statusom, roditelji nezadovoljni nastavnicima, djeca nemotivisana da shvate školu na pravi način… Teško je biti u učionici stručne škole i prevazići sve poteškoće ali ako volite svoj posao, učenici to osjete već prilikom prvog ulaska u učionicu i cijene mnogo više nego što mislite.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Nađa Ašanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nađa Ašanin rođena je 1998. godine i živi u Podgorici. Studentkinja je završne godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora (UCG). Učesnica je raznih radionica na temu medijske pismenosti, učešća žena u medijima, medijskih sloboda… Kako kaže, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost

 

Studirate na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crna Gora. Šta vidite kao nedostatke u procesu obrazovanja u toj ustanovi? 

Konkretno, kada je u riječ o studijskom programu Mediji i novinarstvo, najveći problem jeste nedostatak prakse. Studenti na prvoj i drugoj godini u okviru predmeta imaju praksu u štampanim i elektronskim medijima, međutim, ona nije sprovedena na najbolji način. Pojedini mediji ne angažuju studente dovoljno, kako bi stekli znanje u novinarskom poslu, što se kasnije odražava i na njihov uspjeh u karijeri. Smatram da je praksa jednako bitna kao i ostali predmeti, jer studenti imaju mogućnost da svoje znanje primijene i mimo fakulteta.

Šta zapažate kao glavne probleme u studentskoj zajednici?

Studenti se su se tokom pandemije suočavali sa mnogim problemima – onlajn nastava izazvala je mnogo poteškoća, rokovi za polaganje ispita su bili prilično neogranizovani i slično. Kada govorimo o samom studiranju, moramo podsjetiti i na studente iz drugih opština, koji nisu uspjeli da dobiju pravo na dom, a samim tim nijesu mogli ni da riješe stambeno pitanje tokom studija.

Zatim, novije generacije se suočavaju sa problemima obavljanja stručnog osposobljavanja – pripravničkog staža. Studenti nijesu u mogućnosti da ga odrađuju dok ne završe master studije.

U skladu sa pomenutim činjenicama, dužnost države jeste da uloži napore kako bi studenti bili u boljem položaju.

Gdje su studenti u aktuelnoj političkoj situaciji? Šta bi trebalo donosiocima odluka da bude prioritet, odnosno odakle početi rješavanje nagomilanih problema? 

Studenti su, kao mlade nade i budućnost države, zadnja „rupa na svirali“ kada je riječ o brizi vlasti o građanima. Prije svega, uslovi za život u studentskim domovima, počevši od smještaja i hrane, pa do svega ostalog, su na jako niskom nivou. Takođe, potrebno je povećati standard kada su u pitanju studentski krediti, uslovi za samo studiranje i drugo. I nakon završenih studija, posao u struci je teško pronaći, te se mladi ljudi odlučuju na poslove nižeg ranga. U suštini, država najmanje ulaže u one koji su njena budućnost.

Šta je za Vas novinarstvo?

Novinarstvo je, prije svega, strast i želja za promjenama u društvu. Pored svih poteškoća koje sa sobom nosi bavljenje ovom profesijom, buntovni duh i želja za akcijom uvijek preovlada. Na svijesti našeg društva je neophodno raditi, a mediji gotovo da imaju najjači uticaj na to. Jer, kako kaže jedan od najljepših citata: ,,Narod bez pouzdanih vijesti je, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode“.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marijana Babović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marijana Babović rođena je 1996. godine u Podgorici. Osnovnu školu i potom gimnaziju završila je u Podgorici, gdje živi i radi. Napisala je mnoge pjesme od kojih su samo neke Pjesma tati, Uspavanka zlatnog dječaka, Ljepša pjesma, Magličasta pjesma, Anđelu, Očeva pjesma, Slovo o majci, Molitveni vhod, Sonet gospodu… Autorka je zbirke poezije Igre ćutanja i članica Udruženja književnika Crne Gore. Pjesme su joj objavljivane u međunarodnoj zbirci Rijeka stihova i u zbirci Snovi sjećanja, kao i u zbornicima Pokrovsko pjesničko saborovanje i Do Hristove pobjede – ne damo svetinje. Poeziju piše od djetinjstva


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja, znači živjeti pjesmu. Poetski oslikavati život, ljude, osjećanja i empatski zagrliti čovječanstvo.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Još kao djevojčica, pokazivala sam ljubav prema pisanoj riječi. Ne sjećam se koja je bila baš prva, ali znam da su mi pjesme tada bile o ljubavi prema ukućanima i vjeri. Ljubav me oduvijek inspiriše.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Moje pjesme uvijek opominju da ma kako podijeljeni, svima su nam boli i radosti istovjetne i svima iste suze i ista krv kapa. Treba zaći unutar, u sebe, te spoznati druge i zalaziti u druge da nađemo sebe. Kako je Milan Rakić rekao: ,,Za mene nema tuđih jada, što boli drugog boli i mene”.

Kako je nastala zbirka poezije Igre ćutanja?

Igre ćutanja su, u suštini, skup pjesama koje govore o onom o čemu ljudi danas stidljivo i sebično ćute iz straha da ne budu ismijani. A ne bi trebalo. Treba živjeti tako da budemo ponosni na svaki ožiljak i svaku emociju jer kroz njih juče, mi smo ovi danas.

Kako njegovati talenat za pisanje?

Pisati ne možemo u svakom trenu, to je stvar inspiracije. Ali možemo čitati, obilaziti krajeve i razgovarati s ljudima koji nas inspirišu. Koristiti svoj talenat najbolje je njegovanje dara datog od Boga.

Šta čitate ovih dana?

U posljednjem periodu sam umnogome posvećena Dostojevskom. Trenutno Braća Karamazovi imaju moju pažnju.

Šta bi svaki mladi autor trebalo da zna?

Svaki mladi autor bi trebalo da zna da dâ svoj lični pečat i uvijek i svuda bude svjestan da to što daje svijetu ne daje on, već Bog kroz njega.

Kada možemo očekivati nove pjesme?

Nove pjesme se rađaju s novim danima i rukopis se polako privodi kraju. Kad će biti zbirka, ne znam, ali bitno je da duša u pjesmama cvjeta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo