Povežite se sa nama

LIČNO

LLIČNO: Igor Mitrović

Objavljeno prije

na

Igor Mitrović jedan je od malobrojnih busking (uličnih) muzičara u Crnoj Gori. Za Monitor priča o svom iskustvu


Kako počinjete da se bavite muzikom?

U osnovnoj školi prvi put sam osjetio ljubav prema instrumentima, posebno gitari. Odlučujem da upišem muzičku skolu u Danilovgradu, no u tom momentu nije bilo časova gitare, tako da sam se preusmjerio na klavir, jer mi se i on dopadao. Nažalost, muzička škola je tada zapala u neke probleme, pa sam morao da je napustim. Tako sam polako počeo da gubim volju i da muziku ostavljam po strani. Uz pomoć starijeg brata i igrica počinjem da slušam rock&roll žanr i njime sam postao fasciniran. Nedugo potom, na poklon dobijam klasičnu gitaru, i sjećam se da sam tada želio samo da sviram. Ništa me drugo nije interesovalo. Moji su prijatelji iz odjeljenja onda odlučili da sakupe novac za novu gitaru, i zajedno sa mojim ocem, kupili su mi prvu Maxtone gitaru. Od tada do danas, nijesam prestajao da sviram i pjevam, i dok sam živ vjerovatno i neću.

Solo karijeru ste započeli svirajući u Hercegovačkoj ulici. Kako je izgledalo biti busking (ulični) muzičar?

Karijeru sam započeo zajedno sa svojim drugom Lukom Jovanovićem iz Danilovgrada sa kojim sam se upoznao na probi folklora. On je bio moja desna ruka (solo gitara/prateći vokal), dok sam ja bio glavni vokal i prateća (ritam) gitara. Naša prva svirka sastojala se od nekih pet do šest pjesama. Lijep je osjećaj kada vas podržavaju porodica, prijatelji, a potom i nepoznati ljudi. Nakon toga, Luka i ja počinjemo češće da sviramo – u Montenegro pubu, Dobrom starom WWW-u, Four Leprechaunsu i sličnim mjestima. Svaka je svirka imala svoju čar, naročito kada imate 16 godina. Prve autorske pjesme, pod nazivom Mjesto i Biće bolje, stvaramo sa našim bendom Bajpas i nastupamo na ZBRKA festu koji se održao na Glavi Zete, a potom i na PAF festu u Podgorici. U tom bendu su, sem Luke i mene, bili Boris Strugar (bas gitara) i Nikola Kalezić (bubanj). Zbog mnogih faktora u našim životima nijesmo nastavili dalji zajednički rad. Sada nastupam kao solo muzičar sa gitarom. I tu zapravo i počinje moja busking karijera. Najprostije objašnjeno – riječ je o sviranju na ulici. Prvi put sam takvu vrstu nastupa vidio na nekoj od turneja i mnogo mi se svidjelo kako pojedini ljudi mogu samo da izađu na ulicu, prikažu svijetu svoju muziku i ostave trag. Postoji mnogo vrsta uličnih performansa, ali na veliku žalost toga i dalje u Crnoj Gori nema u tolikoj mjeri. U Podgorici ćete rijetko sresti osobe koje slikaju na ulici, izvode različite trikove, dok se busking i razvija polako. Nadam se da će u nekoj doglednoj budućnosti taj vid muziciranja postati još popularniji.

Kako je izgledao Vaš prvi ulični performans? 

Prvi solo busking nastup imao sam u Hercegovačkoj ulici, gdje i dan danas sviram kad god imam vremena. Tada sam jednostavno želio da iznesem svoju emociju masi, a i nijesam mogao da priuštim da kupim neke rođendanske poklone. Nijesam želio da opterećujem roditelje, kada sam znao da mogu sam da zaradim. Sjećam se da sam sjedio na klupici koje danas nema, i počeo samo da sviram i pjevam. Pamtim poneki čudan pogled od prolaznika. Nije me to doticalo, jer sam znao da imam podršku od dragih ljudi.

Vladaju li u Crnoj Gori još uvijek predrasude kada je u pitanju ta vrsta muzičkog nastupa? Zbog čega?

Može se reći da vladaju, mada u sve manjoj mjeri. Ljudi se polako navikavaju i sada uglavnom dobijam pozitivne komentare. U ostatku svijeta busking je potpuno uobičajena stvar.

Šta biste posavjetovali sve mlade muzičare koji tek počinju da se bave tim poslom?

Posavjetovao bih ih da slušaju prvo sebe, a potom i najbliže, jer su nam, u početku, oni najveća podrška. Bilo ulična ili ,,obična” svirka, niko ne treba da očekuje da će biti savršena. Važno je vjerovati u sebe. I izaći na ulicu.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Ivana Čogurić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ivana Čogurić jedna je od volonterki Ekopatriotizma – inicijative koja je pokrenula velike akcije čišćenja u Crnoj Gori. Za Monitor govori o važnosti ekologije

 

Kada, kako i zbog čega odlučujete da pokrenete akcije čišćenja?

Akcije su krenule sasvim spontano, jer je, narodski rečeno – došla voda do poda. Količina otpada koja se u tom periodu nalazila po gradu bila je sve samo ne zanemarljiva, ali ono što nas je najviše potreslo je Trebjesa. Njoj smo i dalje posvećeni, jer deponije koje se tu nalaze, bilo male ili velike, nikako da se eliminišu, jer budući da nemamo svijest o zdravoj životnoj okolini – jednoj mrkne drugoj svane. Te iste deponije same od sebe ne mogu nikako da nestanu, osim ako ih tlo upije, kao što je i upilo dosta otpada koji smo u više navrata otkopavali. Za dva mjeseca slavimo godinu dana postojanja Ekopatriotizma kao zajednice i ponosni smo na istrajnost.

Šta je za Vas ekopatriotizam?

Ekopatriotizam nije ništa drugo do ljubav prema Zemlji. Ona se ne dokazuje, ona biva, jer je u nama. Međutim, problem nastaje kad je izgubimo iz vida i kada se sami pogubimo. Sasvim je u redu malo skrenuti sa puta, ali posrnuti u provaliju đe održivost ne postoji – to je crveni alarm.

Koliko vas je trenutno u timu i kako izgleda jedna radna akcija?

Ima nas dovoljno da se makar dvije kese smeća napune jednom nedeljno. Dovoljno da sugrađani vide da postoje osobe koje stvarno vjeruju da će biti bolje. Zvanično – pet žena, par muškaraca i par klinaca koji rade i misle kao starmali, kao i „šetača”, koji se pojavljuju u skladu sa slobodnim vremenom.

Prije nego ste krenuli da je čistite, u kakvom stanju ste zatekli Trebjesu?

Trebjesa je tada bila u malo gorem stanju nego što je danas, jer koliko god da se trudimo i koliko god puta da izađemo na teren i damo svoj maksimum, nađe se neko ko će preko noći napraviti isti haos. Možemo je sačuvati jedno da stavimo videonadzor i da 24 sata imamo ekipu na terenu koje će pomno pratiti situaciju. A đe ste viđeli da se šuma brani od ljudske vrste? Sve su prilike samo u Crnoj Gori.

Bilo je i slučajeva da su zbog vaših inicijativa htjeli da vam napišu kazne. Možete li nam detaljnije ispričati o tome?

To se zapravo nije desilo nama, već našim prijateljima iz ekološke zajednice Ekobonton. Zanimljivo je da smo jednog dana u isti mah, na dva kraja grada, mi pod Trebjesom, oni na Krupcu, kupili otpad. Malo nakon toga njih je neko prijavio da bacaju smeće. Ironija života u Crnoj Gori, ali mora i to nekoga da zapane. Makar da se smijemo ako ništa drugo.

Šta se sve može pronaći na ilegalnim deponijama?

Sve što poželite sem zlato, srebro i dukate. Metar kvadratni kuhinjskih pločica smo našli u jednom potoku kao i tuš kabinu. Iz zemlje smo iskopavali ludačku modnu kolekciju osamdesetih, escajg, djelove bijele tehnike, gume od kola, traktora i kamiona. Nisu nas zaobišli ni časopisi za odrasle, knjige, komadi namještaja, porodične fotografije, igle, špricevi, stalak za infuziju, matične ploče, toksične materije. Sve što je čovjek ikad izmislio, to smo iskopali. Deponije na groblju pod Trebjesom ne smijemo izostaviti. Jednoj smo stali na kraj ali ima tu još posla jer nama u Crnoj Gori ništa nije sveto, ali volimo da mislimo kako jeste. Tu smo naišli na kovčege, ćebad i jorgane, jastuke kao i cipele, za koje nismo sigurne da li su pripadale pokojniku ili je neko tek tako došao i bacio ih tu, mada nijedan scenario nas ne bi iznenadio.

Šta sve gubimo ukoliko ne vodimo računa o životnoj sredini?

Gubimo sve, a, ujedno, dobijamo jače cijene svega što izgubimo. Pijaća voda je sve skuplja i skuplja. Malo ko se pita zašto je to zapravo tako, ali ih zanima kako to da su cijene visočije. Logika je prosta – ono čega ima malo to košta više. Ekonomija i ekologija su povezane, ali kad bismo znali koliko od ekologije može da se profitira, svi bi potrčali da ulože, a smeće bi kupili k'o ludi. No u deficitu smo i kada je domišljatost u pitanju. Nama je kladionica sve na svijetu, a ironija je što ne vidimo šta stavljamo na kocku – život. Održivost je zapravo jako povoljna, ali ako joj trošimo sve resurse, a u nju ne ulažemo, cijena raste i postaje skupa. Na kraju će nam samo ostati da tražimo odgovor na pitanje što nam riblja čorba ima ukus papuče, a on je jednostavan – jedan i jedan su dva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Nada Vojinović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada Vojinović fotografiju je zavoljela u ranom djetinjstvu, a njome se bavi duže od 10 godina. U 2020. je pokrenula projekat Normalizujmo normalna tijela koji veliča prirodnu i jedinstvenu ljepotu čovjeka

 

Kada, kako i zbog čega počinjete da se bavite fotografijom?

Sve je počelo u djetinjstvu željom tatinom, koji je često bio na brodu i dugo odsutan, da bude dio našeg odrastanja i srećnih momenata, pa čak i kroz video snimke i fotografije. Mama i ja smo bile zadužene za to, a meni je uvijek bio miliji mali analogni fotoaparat. Jednostavno sam instantno zavoljela tu moć bilježenja momenta. Već krajem osnovne škole sam počela intenzivno da se interesujem i samu sebe podučavam o svemu što nosi riječ fotografija.

Kako biste opisali svoj stil u fotografiji?

Emotivan, ličan, ekscentričan, unikatan, da pomjera granice, izaziva reakcije i budi svijest stil.

Pokrenuli ste kampanju „Normalizujmo normalna tijela” i napravili mnoštvo fotografija u kojima su učestvovali, naizgled, nesavršeni modeli. Sve je predstavljeno i na samostalnoj izložbi. Zbog čega ste se odlučili na taj potez i kakve su bile reakcije javnosti?

Upravo zbog toga da promijenimo svijest, percepciju i izražavanje, te da „nesavršeni modeli” postanu jedinstveno lijepi, prirodni i unikatno građeni sa svojim nesvakidašnjim karakteristikama koje ih izdvajaju iz mase ili čak imaginarno postavljenih standarda koji vode ka tome da svi izgledamo isto. Potom i zato da napokon pokažemo da smo previše otišli daleko u omalovažavanju drugih „iz dobre namjere” a sve zarad želje da dostignemo te, skoro i nemoguće, kalupe koji nas ostavljaju nezadovoljnim. Dozvolili smo da zaboravimo da su to komercijalni i konzumerski trikovi koji prikazuju jedan oblik tijela kao idealan, a koji se često dobija fotošopiranjem, što znači da je imaginaran. Naravno nije nemoguć, ali veći broj nas ga ne može nikada postići zbog drugačije konstrukcije tijela. Ovaj projekat je tu da razbijemo taj začarani krug nezadovoljstva, da kažemo da je ok biti drugačiji, da nam je tijelo dato rođenjem i da ga možemo modifikovati onako kako mi želimo i da je najbitnije, na kraju dana, biti zadvoljan našim odrazom u ogledalu i onog šta naše tijelo nosi unutra. Reakcije su bile i više nego pozitivne. Nisam ni sanjala da će doživjeti toliki reach, a pošla sam samo od ideje da uradim nešto za sebe, moju ćerku i sve one kojima treba afirmacija o sopstvenoj vrijednosti. Očigledno je to trebalo cijeloj zajednici i ova priča će vrlo brzo nastaviti svoju aktivnu kampanju kroz razne radionice, događaje pa čak i ponovno fotografisanje. Finalna želja je povezati cijeli Balkan i odštampati knjigu sa svim fotografijama i pričama.

U Norveškoj je čak zakonom zabranjen fotošop i sređivanje fotografija na društvenim mrežama bez naglašavanja da su sređivane. Kako komentarišete tu odluku?

To je način kako dokazati da su ti ideali uglavnom kompjuterizovani. Trenutno svi živimo kroz dva načina života: onaj realni koji se zaista dešava i onaj život koji se plasira na društvenim mrežama. Svi znamo da su fotografije te koje prikazuju sve momenta i naša tijela a rijetko ko zna šta se dešava iza kulisa. Vodimo se time da prvo pogledamo da li je sve „na mjestu” pa tek onda objavimo fotografije. Zapitajmo se šta to znači? Šta nije na mjestu? Šta to nije savršeno? Kada kažemo „normalno”, na šta tačno mislimo? Normalno je sve što mi poželimo za nas da je normalno, a ne ono šta drugi odobravaju. Estetika je nešto što umjetnost gradi i svaka umjetnost ima svoju ljepotu. Tako i mi, zar ne?

Koja priča stoji iza Vaše najdraže fotografije?

Trenutno mi je najdraži set fotografija pod nazivom Connected koji, naravno, proizilazi iz ličnog vjerovanja, a i želje da se više konektujemo sa sopstvenom dušom. Predstavlja jaku vezu između spiritualnog i fizičkog ja. Mi smo jedno sa prirodom i ona je dio nas. Tek kada dođe do uzajamnog poštovanja i ljubavi dolazimo do potpune slobode.

Šta je za Vas kreativnost?

Moj način komunikacije kako sa sobom tako i sa drugima. I alat koji uvijek biram za borbu za jednakost, slobodu ili zdravu promjenu svijesti u društvu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Matija Vraneš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Matija Vraneš student je Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je u Pljevljima 1995. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Svoje afinitete i ljubav prema umjetnosti je pokazivao još u ranoj mladosti, naročito prema poeziji, glumi i muzici. Bio je član Tamburaškog orkestra OKC sa kojim je učestvovao na Tamburica festu. Takođe je i bio član Dramskog Eksperimentalnog Studija sa kojim je osvajao nagrade za najboljeg mladog glumca na festivalima amaterskog dječijeg stvaralaštva u Baru, Priboju i Bečeju. Član je književno-umjetničkog kluba Dalma. Dobitnik je nagrada Svitanje i Dušan Grbović, koje je ustanovila Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja, za afirmaciju mladih stvaralaca Crne Gore. Objavio je zbirke poezije Krvotok želja (2012) i Sinapse snova (2021)

 

Kada i kako se javila Vaša ljubav prema pisanju?
Ljubav prema pisanju se javila nakon susreta sa poezijom Mike Antića. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao u 6. razredu. 

O čemu govori Vaša knjiga Sinapse snova koju ste nedavno objavili?
Poezija u Sinapsama je podijeljena u tri ciklusa koji se međusobno prožimaju različitim osjećanjima i mislima. Kada bi trebalo definisati koji je žanr, rekao bih da je riječ o refleksivnoj i ljubavnoj poeziji, mada utisci se razlikuju od čitaoca do čitaoca, kao i njihovih doživljaja nakon čitanja.

Postoji li pisac/spisateljica na koga/koju se ugledate? Zbog čega?
To je već teže pitanje. Volim poeziju i ne bih se mogao odlučiti na samo jednog pjesnika ili pjesnikinju. Izdvojio bih one čijoj se poeziji i dalje vraćam: Mika Antić, Vito Nikolić, Branko Miljković, Mira Alečković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Žak Prever…

Šta čitate ovih dana?
Skoro sam završio Golmanov strah od penala od nobelovca Petera Handkea. Preporučujem srdačno vašim čitaocima da je pročitaju ako nisu. 

Šta prvo pomislite kada čujete riječ pisac?
Pisac, alhemičar koji na papiru, od bola i dilema, znanja, osjećanja i mašte, stvara opipljivo smislen život.

Kako na današnjem tržištu razlikovati dobru knjigu od kiča i šunda?
Kič i šund su danas, nažalost, najprepoznatljiviji i najuočljiviji. Na površini. Za kvalitet je potrebno malo kopanja ispod servirane površine.

Šta je najteže u procesu pisanja?
Proces pisanja je uvijek usko povezan s pojavom inspiracije. Dokle god je ima, pisanje nije teško. Sve ostalo je pokušavanje.

Najbolji savjet mladom piscu?
Pustite da vas osjećaji progutaju, tek tada može nastati dobro djelo. Vjerujte svojim osjećanjima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo