Povežite se sa nama

OKO NAS

MENTALNO ZDRAVLJE U CRNOJ GORI: Posljednja rupa na svirali

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori osim farmakoterapije, gotovo nema drugih oblika liječenja mentalno oboljelih. Ne postoji institucija koja se bavi liječenjem psihičkih poremećaja kod djece, a fali i kadra specijalizovanog iz oblasti dječje psihijatrije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), od tri do 12 odsto mladih ima ozbiljan psihički poremećaj

 

,,Mentalno zdravlje je još veoma osjetljiva tema i mnogi izbjegavaju da o njoj govore. Više pažnje posvećujemo fizičkom zdravlju, dok mentalno obično doživljavamo olako. Stanje objekata u kojima se vodi briga o ljudima sa mentalnim oboljenjima govori dovoljno o kolektivnom stepenu svijesti o ovom problemu”, kaže za Monitor Marija Globarević, diplomirana psihološkinja i jedna od osnivača NVO Psiho Aktiv.

Iz još jedne NVO organizacije, CAZAS, su upozoravali na zabrinjavajuće rezultate istraživanja prema kojima u Crnoj Gori tek 50 odsto opšte populacije raspolaže informacijom da se mentalni poremećaji i poteškoće mogu liječiti kao i sva druga oboljenja.

Iz Kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, ocjenjuju  da je liječenje psihijatrijskih pacijenata u crnogorskim ustanovama – neadekvatno. Ono se, uglavnom, sastoji od farmakoterapije. Materijalni uslovi, arhitektonsko-tehnički, kao i opremljenost mobilijarom u prostorijama gdje su smješteni psihijatrijski pacijenti, na Klinici za psihijatriju  Kliničkog centra Crne Gore (KCCG), kao i u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici Dobrota, nisu mnogo bolji.

Dobrota u Kotoru jedina je specijalizovana bolnica za psihijatriju u Crnoj Gori i radi od 1953.  Njen kapacitet je 237 kreveta, a prosječan broj pacijenata na bolničkom tretmanu se kreće od 250 do 280. U bolnici se stalno nalazi u prosjeku još oko 110 pacijenata za čijim je bolničkim liječenjem prestala potreba, ali  nemaju porodicu koja bi se starala o njima. Država nema rješenje za njihovo zbrinjavanje. Jedino je zakonom predviđen premještaj pacijenta u ustanovu socijalne zaštite kao što je dom za stare ili ustanova za osobe sa intelektualnim invaliditetom.

Marija Globarević ističe da NVO sektor igra značajnu ulogu u pružanju psihološke pomoći žrtvama nasilja: ,,Konstantni napori se ulažu i u jačanje pravne strukture. Napredak je vidljiv, ali bi državni sektor trebalo više da radi kako bi se stanje u državi poboljšalo. Nerijetko se susrijećemo sa žrtvama nasilja koje imaju loše iskustvo sa državnim organima”.

O mentalnim oboljenjima se u Crnoj Gori ćuti od najranijih godina bolesnika. O tome svjedoči činjenica da ne postoji nijedna institucija koja se bavi liječenjem psihičkih poremećaja kod djece. Do 2018. godine nisu ni sprovođena sveobuhvatna istraživanja o mentalnom zdravlju djece. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), od tri do 12 odsto mladih ima ozbiljan psihički poremećaj, a 20 odsto mladih, starosti do 18 godina, ima neki od oblika razvojnih, emocionalnih ili ponašajnih problema. Gotovo polovina svih mentalnih oboljenja se javlja do 14-e godine života, a tri četvrtine do sredine dvadesetih. Problemi mentalnog zdravlja djece i adolescenata često su praćeni drugim nevoljama, kao što su nezaposlenost u porodici, nesuglasice u školi i u porodičnim odnosima, kriminalno ponašanje, droga, alkohol.

U Crnoj Gori nema kadra specijalizovanog iz oblasti dječje psihijatrije. U centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja dostupne su usluge zaštite i tretmana mentalnog zdravlja djeci starosti od 15 godina, koje pružaju specijalisti – adultne psihijatrije.U  ovim službama ne rade ni specijalisti dječije psihologije.

Dnevni centri za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju uspostavljeni su u Bijelom Polju, Nikšiću, Pljevljima, Herceg Novom, Plavu, Ulcinju, Beranama, Cetinju, Mojkovcu, Rožajama i Podgorici. U Bijelom Polju postoji i JU Centar za podršku djeci i porodici. Pomak je napravljen kada je u pitanju tretman oboljenja u kojima dolazi do poremećaja komunikacijskih i socijalnih vještina, otvaranjem Centra za autizam u Podgorici pri Kliničkom centru Crne Gore u 2018.

Crna Gora nema ni nacionalni program prevencije suicida. Godišnje preko stotinu ljudi počini samoubistvo. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u 2017. godini počinjeno je 109 samoubistava, a godinu ranije 111 samoubistava. U 2018. godini evidentirano je 107 samoubistava, a tokom 11 mjeseci prošle godine 99 samoubistava. Skoro svaki treći dan neki građanin digne ruku na sebe. Najviše samoubistava dogodi se u Podgorici, Nikšiću i Pljevljima.

,,Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO): ‘Zdravlje predstavlja kompletno fizičko,mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći’. Fizičko, mentalno i socijalno zdravlje ne možemo posmatrati odvojeno, već ka sva tri aspekta zdravlja treba usmjeriti pažnju podjednako. Mentalno zdravlje ne smije biti tabu. Treba mu pristupiti otvoreno”, ističe Globarević.

U Crnoj Gori, osim primjene medikamenata, gotovo da ne postoje drugi oblici liječenja. ,,Nije zaživjela praksa sistematizovanog asertivnog angažmana pacijenta i rada na terenu. Saradnja djelova zdravstvenih i socijalnih službi postoji u pojedinačnim slučajevima, bez šire i sistematične primjene. Metode psihosocijalne rehabilitacije su djelimično i neravnomjerno zastupljene, nema jasne podjele usluga prema nivoima zdravstvene zaštite, a ne postoje ni timovi za intervencije u ranoj psihozi”, navodi se u Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori za period od 2019. do 2023.

U istom dokumentu, kao jedan od vodećih projekata, izdvaja se izgradnja zatvorske bolnice do kraja 2021. Glavni razlog je taj što je liječenje i čuvanje pacijenata upućenih odlukama sudova – forenzičkih pacijenata, gotovo nemoguće, jer ne postoje adekvatni smještajni i sigurnosni uslovi za njihov tretman. Bolnica u Kotoru nema nijednu karakteristiku tehničkog obezbjeđenja koje odlikuje klasične sudske psihijatrijske bolnice u svijetu. Ogradu bolničkog kruga, službu obezbjeđenja, kompletan video-nadzor.

Vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja se realizuje u centrima za mentalno zdravlje u domovima zdravlja. Međutim, pojedini centri za mentalno zdravlje postoje kao organizacione jedinice ali ne ispunjavaju uslove koje predviđa Pravilnik o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite preko izabranog tima doktora ili izabranog doktora. Tako centri za mentalno zdravlje u Herceg Novom, još jednom gradu u kojem je zabilježen veći broj samoubistava, Budvi, Plavu, Mojkovcu i Danilovgradu funkcionišu sa samo jednim zaposlenim psihijatrom ili neuropsihijatrom. U domovima zdravlja u Andrijevici, Kolašinu i Tivtu nema centara za mentalno zdravlje ni specijalističkih psihijatrijskih ambulanti, niti se pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja.

,,Bilo je trenutaka kada sam psihički bio na ivici pucanja. Da sprovedem u djelo ‘konačno rješenje’ spriječila me je šačica prijatelja i sport. Nisam ni pomišljao da se obratim nekom stručnom. Znate kako to ide – odmah te obilježe. U društvu automatski dobijaš dijagnozu – ludak. A to ti, pored svih problema, ne treba”, kaže Monitorov anonimni sagovornik.

Prоcjenjuje se da će samо depresija u ukupnоj pоpulaciji svjetskоg stanоvništva dо 2020. gоdine biti drugi vоdeći uzrоk glоbalnоg оpterećenja bоlestima. Odmah nakоn bоlesti srca. Istraživanja pokazuju i da je životni vijek ljudi sa poremećajima mentalnog zdravlja i do 20 godina kraći.

Rizik od mentalnih poremećaja i oboljenja povećavaju siromaštvo, nezaposlenost, loši uslovi rada, neadekvatno stanovanje i loše obrazovanje. Ništa manje ni stres, genetika, ishrana ili izlaganje štetnim uticajima životne sredine. Svega toga imamo u izobilju.

Marija Globarević zaključuje: ,,Mentalna higijena je presudna za prevenciju mentalnih oboljenja. Zato je od jednake važnosti otići kod psihologa kao i kod dermatologa”.

                                                                                                                                                                    Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo