Povežite se sa nama

OKO NAS

MENTALNO ZDRAVLJE U CRNOJ GORI: Posljednja rupa na svirali

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori osim farmakoterapije, gotovo nema drugih oblika liječenja mentalno oboljelih. Ne postoji institucija koja se bavi liječenjem psihičkih poremećaja kod djece, a fali i kadra specijalizovanog iz oblasti dječje psihijatrije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), od tri do 12 odsto mladih ima ozbiljan psihički poremećaj

 

,,Mentalno zdravlje je još veoma osjetljiva tema i mnogi izbjegavaju da o njoj govore. Više pažnje posvećujemo fizičkom zdravlju, dok mentalno obično doživljavamo olako. Stanje objekata u kojima se vodi briga o ljudima sa mentalnim oboljenjima govori dovoljno o kolektivnom stepenu svijesti o ovom problemu”, kaže za Monitor Marija Globarević, diplomirana psihološkinja i jedna od osnivača NVO Psiho Aktiv.

Iz još jedne NVO organizacije, CAZAS, su upozoravali na zabrinjavajuće rezultate istraživanja prema kojima u Crnoj Gori tek 50 odsto opšte populacije raspolaže informacijom da se mentalni poremećaji i poteškoće mogu liječiti kao i sva druga oboljenja.

Iz Kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, ocjenjuju  da je liječenje psihijatrijskih pacijenata u crnogorskim ustanovama – neadekvatno. Ono se, uglavnom, sastoji od farmakoterapije. Materijalni uslovi, arhitektonsko-tehnički, kao i opremljenost mobilijarom u prostorijama gdje su smješteni psihijatrijski pacijenti, na Klinici za psihijatriju  Kliničkog centra Crne Gore (KCCG), kao i u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici Dobrota, nisu mnogo bolji.

Dobrota u Kotoru jedina je specijalizovana bolnica za psihijatriju u Crnoj Gori i radi od 1953.  Njen kapacitet je 237 kreveta, a prosječan broj pacijenata na bolničkom tretmanu se kreće od 250 do 280. U bolnici se stalno nalazi u prosjeku još oko 110 pacijenata za čijim je bolničkim liječenjem prestala potreba, ali  nemaju porodicu koja bi se starala o njima. Država nema rješenje za njihovo zbrinjavanje. Jedino je zakonom predviđen premještaj pacijenta u ustanovu socijalne zaštite kao što je dom za stare ili ustanova za osobe sa intelektualnim invaliditetom.

Marija Globarević ističe da NVO sektor igra značajnu ulogu u pružanju psihološke pomoći žrtvama nasilja: ,,Konstantni napori se ulažu i u jačanje pravne strukture. Napredak je vidljiv, ali bi državni sektor trebalo više da radi kako bi se stanje u državi poboljšalo. Nerijetko se susrijećemo sa žrtvama nasilja koje imaju loše iskustvo sa državnim organima”.

O mentalnim oboljenjima se u Crnoj Gori ćuti od najranijih godina bolesnika. O tome svjedoči činjenica da ne postoji nijedna institucija koja se bavi liječenjem psihičkih poremećaja kod djece. Do 2018. godine nisu ni sprovođena sveobuhvatna istraživanja o mentalnom zdravlju djece. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), od tri do 12 odsto mladih ima ozbiljan psihički poremećaj, a 20 odsto mladih, starosti do 18 godina, ima neki od oblika razvojnih, emocionalnih ili ponašajnih problema. Gotovo polovina svih mentalnih oboljenja se javlja do 14-e godine života, a tri četvrtine do sredine dvadesetih. Problemi mentalnog zdravlja djece i adolescenata često su praćeni drugim nevoljama, kao što su nezaposlenost u porodici, nesuglasice u školi i u porodičnim odnosima, kriminalno ponašanje, droga, alkohol.

U Crnoj Gori nema kadra specijalizovanog iz oblasti dječje psihijatrije. U centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja dostupne su usluge zaštite i tretmana mentalnog zdravlja djeci starosti od 15 godina, koje pružaju specijalisti – adultne psihijatrije.U  ovim službama ne rade ni specijalisti dječije psihologije.

Dnevni centri za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju uspostavljeni su u Bijelom Polju, Nikšiću, Pljevljima, Herceg Novom, Plavu, Ulcinju, Beranama, Cetinju, Mojkovcu, Rožajama i Podgorici. U Bijelom Polju postoji i JU Centar za podršku djeci i porodici. Pomak je napravljen kada je u pitanju tretman oboljenja u kojima dolazi do poremećaja komunikacijskih i socijalnih vještina, otvaranjem Centra za autizam u Podgorici pri Kliničkom centru Crne Gore u 2018.

Crna Gora nema ni nacionalni program prevencije suicida. Godišnje preko stotinu ljudi počini samoubistvo. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u 2017. godini počinjeno je 109 samoubistava, a godinu ranije 111 samoubistava. U 2018. godini evidentirano je 107 samoubistava, a tokom 11 mjeseci prošle godine 99 samoubistava. Skoro svaki treći dan neki građanin digne ruku na sebe. Najviše samoubistava dogodi se u Podgorici, Nikšiću i Pljevljima.

,,Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO): ‘Zdravlje predstavlja kompletno fizičko,mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći’. Fizičko, mentalno i socijalno zdravlje ne možemo posmatrati odvojeno, već ka sva tri aspekta zdravlja treba usmjeriti pažnju podjednako. Mentalno zdravlje ne smije biti tabu. Treba mu pristupiti otvoreno”, ističe Globarević.

U Crnoj Gori, osim primjene medikamenata, gotovo da ne postoje drugi oblici liječenja. ,,Nije zaživjela praksa sistematizovanog asertivnog angažmana pacijenta i rada na terenu. Saradnja djelova zdravstvenih i socijalnih službi postoji u pojedinačnim slučajevima, bez šire i sistematične primjene. Metode psihosocijalne rehabilitacije su djelimično i neravnomjerno zastupljene, nema jasne podjele usluga prema nivoima zdravstvene zaštite, a ne postoje ni timovi za intervencije u ranoj psihozi”, navodi se u Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori za period od 2019. do 2023.

U istom dokumentu, kao jedan od vodećih projekata, izdvaja se izgradnja zatvorske bolnice do kraja 2021. Glavni razlog je taj što je liječenje i čuvanje pacijenata upućenih odlukama sudova – forenzičkih pacijenata, gotovo nemoguće, jer ne postoje adekvatni smještajni i sigurnosni uslovi za njihov tretman. Bolnica u Kotoru nema nijednu karakteristiku tehničkog obezbjeđenja koje odlikuje klasične sudske psihijatrijske bolnice u svijetu. Ogradu bolničkog kruga, službu obezbjeđenja, kompletan video-nadzor.

Vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja se realizuje u centrima za mentalno zdravlje u domovima zdravlja. Međutim, pojedini centri za mentalno zdravlje postoje kao organizacione jedinice ali ne ispunjavaju uslove koje predviđa Pravilnik o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite preko izabranog tima doktora ili izabranog doktora. Tako centri za mentalno zdravlje u Herceg Novom, još jednom gradu u kojem je zabilježen veći broj samoubistava, Budvi, Plavu, Mojkovcu i Danilovgradu funkcionišu sa samo jednim zaposlenim psihijatrom ili neuropsihijatrom. U domovima zdravlja u Andrijevici, Kolašinu i Tivtu nema centara za mentalno zdravlje ni specijalističkih psihijatrijskih ambulanti, niti se pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja.

,,Bilo je trenutaka kada sam psihički bio na ivici pucanja. Da sprovedem u djelo ‘konačno rješenje’ spriječila me je šačica prijatelja i sport. Nisam ni pomišljao da se obratim nekom stručnom. Znate kako to ide – odmah te obilježe. U društvu automatski dobijaš dijagnozu – ludak. A to ti, pored svih problema, ne treba”, kaže Monitorov anonimni sagovornik.

Prоcjenjuje se da će samо depresija u ukupnоj pоpulaciji svjetskоg stanоvništva dо 2020. gоdine biti drugi vоdeći uzrоk glоbalnоg оpterećenja bоlestima. Odmah nakоn bоlesti srca. Istraživanja pokazuju i da je životni vijek ljudi sa poremećajima mentalnog zdravlja i do 20 godina kraći.

Rizik od mentalnih poremećaja i oboljenja povećavaju siromaštvo, nezaposlenost, loši uslovi rada, neadekvatno stanovanje i loše obrazovanje. Ništa manje ni stres, genetika, ishrana ili izlaganje štetnim uticajima životne sredine. Svega toga imamo u izobilju.

Marija Globarević zaključuje: ,,Mentalna higijena je presudna za prevenciju mentalnih oboljenja. Zato je od jednake važnosti otići kod psihologa kao i kod dermatologa”.

                                                                                                                                                                    Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

CRNOGORSKA NAUKA JOŠ KASKA ZA EVROPOM: Uspješni samo na papiru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je u posljednjem izvještaju EK dobila uslovno pozitivnu ocjenu za oblast nauke, jer je prva u regionu izradila i usvojila Strategiju pametne specijalizacije. No, nema razloga za preveliko zadovoljstvo, jer  primjena tok dokumenta tek preostaje

 

Dok su gotovo sve oblasti u Crnoj Gori dobile lošu ocjenu u Izvještaju o napretku, Evropska komisija (EK) je jedino pohvalila oblast nauke i istraživanja. Dobar napredak je, kažu, postignut usvajanjem Strategije pametne specijalizacije i značajnim poboljšanjem učešća u okvirnom programu Horizont 2020 (najvećem EU programu za istraživanja i inovacije).

Međutim, iako je dobila uslovno pozitivnu ocjenu Evropske komisije, crnogorska nauka i dalje kaska za evropskim standardom. U samom izvještaju navode da je zabilježen rast ulaganja u nauku sa 0,37 odsto u 2017. godini, na 0,5 odsto bruto društvenog proizvoda u 2018. godini, ali da većina ulaganja dolazi iz javnih fondova. Naveli su da samo 2,2 odsto malih i srednjih preduzeća ulaže u nauku i razvoj, dok je taj prosjek mnogo veći u Evropskoj uniji – 22 odsto.

Oni su Crnoj Gori preporučili da, nakon što je prva usvojila Strategiju pametne specijalizacije (S3), da počne sa njenom primjenom od naredne godine. Riječ je o novom konceptu ekonomskog razvoja koji kombinuje ekonomski sa naučno-istraživačkim i inovativnim kapacitetom zemlje, kako bi identifikovao oblasti u kojima država ima realne šanse da bude konkurentna u odnosu na tržište šire od nacionalnog.

„U junu 2019. godine Crna Gora je prva zemlja u regionu koja je usvojila Strategiju pametne specijalizacije (S3) za peiriod 2019-2024. i daje prioritet oblastima poljoprivrede, energetike, zdravstva, turizma i ICT-a. Ona ima veliku političku podršku i, uz pažljivo upravljanje i praćenje, ima potencijal generisati ekonomski rast razvojem konkurentskih prednosti zemlje inovativnim pristupom. U tu svrhu, Crna Gora bi trebala slijediti tehničke preporuke koje proizilaze iz uslovne pozitivne ocjene Evropske komisije i osigurati održivu i blisku suradnju između svih relevantnih sudionika“, navodi se u izvještaju.

Međutim, kroz istoriju pregovora o članstvu u Evropskoj uniji Crna Gora je ispoštovala preporuke i donijela niz dobrih zakona i strategija, koje su ostale dobre samo na papiru. Vodeći ekspert na izradi strategije (SR) Nina Radulović, koju je kao konsultanta angažovalo Ministarstvo nauke, se pribojava da dokument ne ostane „pro forma“, kakve su do sada bile brojne crnogorske strategije. Ona se, međutim, nada da će nova vlast prepoznati svoju šansu za uspjeh u ovoj priči, ali i generalno ozbiljnije pristupiti strateškom okviru.

„I ova strategija, kao i svaka druga je samo dobar ’plan za budućnost’, ali ako ga ne sprovedite u djelo ništa nijeste uradili… Kada je u pitanju crnogorska S3, ona je ’ispregovarana’ direktno sa Evropskom komisijom, tako da je praktično obavezujuća za bilo koju opciju na vlasti u periodu primjene, a u kontekstu pristupnih pregovora. Kod nas su do sada strategije, nažalost, uglavnom bile ’pro forma’“, kazala je ekspertkinja za Monitor.

Ona smatra da je stanje u oblasti nauke „daleko od zadovoljavajućeg“, nalazeći argumente u statistici.

„Dovoljno je reći da je prosječna evropska potrošnja na istraživanje i razvoj u odnosu na društveni bruto proizvod 2,06 odsto, dok Kinezi troše neznatno više, a USA to čini za skoro čitav procenat. Ovo su posljednji uporedivi podaci iz 2017. godine po kojima Crna Gora troši svega 0,35 odsto BDP-a. Privremeno preusmjeravanje simboličnih sredstava iz drugih resora ka nauci i pozitivan trend uspješnosti naših naučnika prilikom apliciranja za ino-fondove (Horizont) posljednjih godina rezultiraju pomakom nabolje, ali o stanju u ovoj oblasti kod nas statistika govori dovoljno sama po sebi. Zato je i ’zeleno svjetlo’ Evropske komisije u ovom slučaju samo ’uslovno’“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30 oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROPADA VAŽAN DIO KOLAŠINSKOG KULTURNOG NASLJEĐA: Arhitektonski ponos pretvoren u ruine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najstarije kolašinske zgrade pretvorene su u ruševine. Čak je i njihovo uklanjanje neizvodljivo. Kuću Marića i zgradu Gorštaka Opština je prodala,  a vlasnik svih ovih godina nije našao način da ih adaptira

 

Opština nemoćna, državi se ne žuti, vlasnici na haju. To su, najkraće rečeno, i razlozi zbog zbog kojih su nekoliko objekata u centru Kolašina  ruine, opasne za prolaznike. Većina tih zgrada građena je početkom prošlog vijeka. Da je bilo adekvatne brige i  odgovornosti, mogle su biti sačuvane i adaptirane. Mogle su biti i urbanistički ponos grada. Sada, u zavrzlami prebacivanja odgovornosti i nadležnosti,  svi  jedva čekaju da ih se riješe. Preciznije,  godinama se traži adresa nedležna da naloži rušenje.

Stari sud, kako Kolašinci zovu polusrušeni objekat  u Ulici Boška Rašovića, već deceniju je opasnost za sve koji se nađu u blizini.  U toj  zgradi nekada je bio smještan Sreski sud, a prije nacionalizacije bila je vlasništvo poznate trgovačke porodice Marić.  Sagrađena 1901. godine, u duhu secesije, zgrada je među onima čiju su projektanti ostali anonimni. „Arhitektonsko rješenje objekata nagovijestilo je siguran raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“, zapisala je Draginja Kujović, kustos zavičajnog muzeja. Opština je prije 10-ak godina zgradu prodala podgoričkom preduzeću, čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura. Izdati su mu Urbanističko-tehnički uslovi (UTU) za izradu projektno-tehničke dokumentacije za rekonstrukciju objekata u postojećim gabaritima.  Pije osam godina,  najavljivani su ambiciozni planovi rekonstrukcije.  Poslovni i finasijski problemi novog vlasnika, odložili su adaptaciju. Kasnije je zgrada, koja je služila kao zalog za nevraćeni kredit, pripala i jednoj od banaka.

Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a prije nekoliko  godine i inicijativa Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje objekta, nijesu doveli do rješenja.  Prema zakonu, Opštini su  „vezane ruke“. Čeka se da građevinska inspekcija reaguje na brojne urgencije dosadašnjih sekretara za planiranje prostora. Novu urgenciju piše i aktuelna sekretarka Ljiljana Rakočević.

„U narednih nekoliko dana poslaću još jednu urgenciju građevinskoj inspekciji od koje očekujemo i reakciju. Do sada nijesu reagovali. Zgrada je vlasništvo banke, ali zemljište je opštinsko. S obziom na to da objekat nije vlasništvo opštine, mi praktično ne možemo ništa učiniti. Prethodna sekretarka, takođe, koliko mi je poznato, pisala je urgencije. Kao što vidite, nije bilo pomaka“, kaže Rakočević za Monitor.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30 oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MALOLJETNICI U SVIJETU ORGANIZOVANOG KRIMINALA: Od bušenja guma do krvavih ruku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi ljudi sve češće postaju akteri kriminalnih obračuna. Kao žrtve i zločinci. Prema zvaničnim podacima, sve je veći broj mlađih i starijih maloljetnika koji su registrovani kao članovi ozloglašenih kriminalnih grupa

 

„Maloljetnik osumnjičen za ubistvo“, „Uhapšen maloljetnik, osumnjičen za tešku krađu“, „Kod maloljetnika je pronađen eksploziv velike razorne moći“, „Uhapšen maloljetnik sa 2,3 kilograma marihuane“

Ovo su samo neki od naslova koji su se, u skorije vrijeme,  mogli vidjeti u crnogorskim medijima. I niko od nadležnih se nije zapitao, makar ne javno,  kakvu budućnost imaju ova djeca, ali i kakva je budućnost društva u kome su  mladima idoli postala lica s potjernica. Dok su na najvećoj cijeni oni koji su u svijet kriminala zakoračili očevim stopama.

Zato i ne čudi što, prema zvaničnim podacima, nije mali broj ni starijih maloljetnika koji su već registrovani kao članovi ozloglašenih kriminalnih grupa, koje na svojim rukama imaju desetine zločina.

„Njihova obuka za vršenje najtežih zločina počinje još u ranom djetinjstvu. Imamo primjer da je jedan dječak već sa 14 godina obučavan da koristi vatreno oružje, a samo par godina kasnije već je bio spreman da puca u živu metu“, kaže sagovornik Monitora iz bezbjednosnih krugova, dodajući da broj takvih slučajeva nije zanemarljiv. On, ipak, iz svoje prakse izdvaja primjer dječaka koji su se dohvatili oružja kako bi, vršeći zločine, skupili novac za liječenje člana svoje porodice.

U razgovoru za Monitor sociolog Ana Ivanović pojašnjava da maloljetnička delinkvencija  podrazumijeva karakteristično prestupničko ponašanje, prije svega nedruštveno i protivdruštveno ponašanje, osoba u razvojnom periodu, koje su odraz njenog poremećenog biološkog, psihološkog i socijalnog razvoja.

„Kada analiziramo ponašanje maloljetnog delinkventa, onda uzimamo u obzir niz faktora koji utiču na njegovo djelovanje i akcije. Prije svega, moraju se uzeti u obzir faktori koji su vezani za samu ličnost, prije svega osionost, egocentričnost, osjećaj da vrijedi više od vršnjaka i osoba iz okruženja, inferiornost, nestabilnost, nizak nivo tolerancije na frustracije, nepostojanje želje da bude odgovoran za bilo kakvo djelovanje ili ponašanje“, navodi Ivanovićeva, „s druge strane, veoma je važan uticaj porodice, jer je ona najvažniji agens u procesu socijalizacije. Ne postoji nijedno mjesto gdje dijete dobija toliko ljubavi, pažnje i gdje se odjeća zaštićeno i sigurno, kao u porodici“.

Ivanovićeva dodaje da će, ako u porodici ima problema, dijete tražiti grupu ili okruženje koje će ga bolje razumjeti, a samim tim to mogu biti vršnjaci iz sličnih porodica. Dodaje da su rizični faktori mnogobrojni i da se mogu posmatrati i u širem društvenom kontekstu. Tu prepoznajemo i djecu iz naše priče.

„Ovakve devijacije mogu biti i posljedica stanja u društvu, manjak aktivnosti, slabo ili potpuno neiskorišteno slobodno vrijeme, uticaj sredstava masovne komunikacije. Na kriminogene radnje i ponašanje, maloljetne delinkvente često podstiču i stariji kriminalci. Mladi vrlo često postavljaju pitanje, da li vrijedi živjeti i djelovati u skladu s normama i zakonom? Uočavaju da se primjenom bezakonja brzo dolazi do materijalnog bogatstva, ugleda i statusa. Vjeruju da se pravda sprovodi veoma sporo, i da su možda upravo oni ti koje neće sustići ista. Posmatraju svoje članove porodice koji se muče, žive u skladu sa zakonom, životare, zadužuju se, imaju skroman standard i život… u takvom društvu ne vide podsticaj i šansu za sebe. Šansa je sa druge strane zakona, alternativa je u destrukciji“, kaže ona.

Svetlana ĐOKIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo