Povežite se sa nama

OKO NAS

MONITOR U SELU ŠEKULAR: Hidrolektrane kao svemirski brodovi

Objavljeno prije

na

Visoko gore u planini, na mjestu gdje se spajaju dvije malene rijeke, praveći veću, poznatu pod nazivom Šekularska, u divljini borova i jela, dvije male hidroelektrane djeluju kao da se na zemlju spustio svemirski brod. One nisu ovdje slučajno izgrađene. Dva potoka s desne i lijeve strane od izvorišta stavljena su u cijevi i dovedena do tog mjesta.

„Evo pogledajte. Obje rijeke, Spalevićka sa jedne i Rmuška sa druge strane, stavljene su u cijevi, odozgo od izvorišta, u dužini od dva i po do tri kilometra. One više ne postoje. Ovdje, kod seoske škole, voda iz njih pretvara se u energiju u dvije hidrocentrale”, objašnjava predsjednik beranske Mjesne zajednice Šekular Vesko Davidović.

Dok sagovornicima pokazuje kako to izgleda na terenu, on za trenutak zaćuti i uzdahne.

„Boli me nešto u srcu i grudima kad vidim da tih rijeka više nama. Odrastao sam uz njihov buk. Prave planinske ljepotice. Kakvo je to selo koje nema rijeku, a mi smo sada ostali bez svih rijeka”, kaže Davidović.

Da je to i bukvalno tako, on pokazuje na djelu. Na mjestu gdje izlazi voda iz dvije hidroelektrane, kod škole napravljen je vodozahvat i voda je ponovo stavljena u cijevi.

„Odavde cijevi idu nekoliko kilometara niže do treće hidrolektrane. Shvatate šta oni rade? Uzmu vodu i sprovedu je cijevima, putem, ispod asfalta, da bi dobili na brzini i količini energije”, objašnjava Davidović.

Nije tu kraj priče. Od treće hidroelektrane u Šekularu, voda se ponovo pojavljuje i pravi novi vodozahvat.

„Ponavlja se isto što i ovdje gdje stojimo. Uzima se u cijevi i ispod puta dovodi nekoliko kilometara niže do sela Rijeka Marsenića, nadomak magistrale koja vodi prema gradu”, – kaže ovaj čovjek.

Čitavim putem od sela Rijeka Marsenića do Šekulara, dolinom nekadašnje Šekularske rijeke, tragovi su devastacije prirode.

„Tu su nekada bili bukovi i vodopadi. Bilo je ribe kao u filmovima. Ova rijeka je bila prirodno mrestilište divlje potočne pastrmke. Sada ostavljaju vode tek za po nekog punoglavca. U početku nijesu ostavljali ništa. Ove godine, valjda zato što je kiše i vode bilo u izobilju, ostavljali su nešto malo, što oni zovu biološki minimum”, kaže Davidović.

Dod stojimo kod škole prilazi nam plavi golf i čovjek iz automobila obraća se Davidoviću.

„Velee, bratee, da mi nisi vidio tetku. Trebalo je da me čeka da je prebacim do grada”, dovikuje.

Mi zbunjeno gledamo, Vesko hladnokrvo odgovara da mu je tetka vjerovatno već otišla.

„Bila je tu. Vjerovatno je otišla s nekim”, kaže Davidović.

Mladić s golfom odlazi, nakon što nas je dobro osmotrio, a Vesko nam objašnjava da je to „njihov” čovjek te da je došao da osmotri šta radimo i snimamo.

Da je tako, uvjeravamo se nešto kasnije kada se vraćamo prema Beranama. Plavi golf parkiran je u krugu posljednje mašinske kuće, a mladić iz kruga te male hidrolektrane stoji s još nekoliko ljudi.

„Zaposlili su nekoliko čuvara. I ovaj mladić je među njima. Osim njih, niko drugi nema koristi od ovih malih elektrana. Asfalt su napravili navodno za nas, a kao što vidite, vodi samo do posljednje hidrocentrale. Ni jedan drugi put u selu nije asfaltiran”, kaže Davidović.

Stara kamena zgrada od davnina sagrađena za potrebe seoske škole, jedno vrijeme je bila ustupljena koncesionarima. Tek nakon što su se mještani pobunili i to preko medija došlo do javnosti, vraćena je selu. Sasvim je druga priča da je u njoj sve manje đaka.

„Ko će ovdje da ostane? Pored četiri hidroelaktrane, mi struje imamo tek za sijalicu. Prekidi u napajanju skoro su svakodnevni. Niskonaponska mreža stara pola vijeka. Nakrivljeni drveni stubovi. Nema uslova za život, a pogledajte ova postrojenja. Nekako se ne uklapaju u prirodu i našu sirotinjsku stvarnost”, kaže Davidović.

Na pitanje šta bi mještani željeli od koncesionara, kada je već napravljena šteta, on nedvosmisleno odgovara da bi najpoštenije bilo da selo dobija procenat od proizvedene i prodate struje.

„Nekako mi je to najlogičnije. Ako već ovdje proizvode milione eura, neka samo mali procenat ostane selu za razvoj infratstrukture i druge potrebe pa bi možda prestalo iseljavanje”, kaže Davidović.

Priča postaje jasnija uz podsjećanje da je koncesionar malih hidroletrana na beranskim vodotocima kompanija Hidroenergija Montenegro.

Poznato je da je ovo preduzeće osnovano u Beranama u jesen 2007. godine, kada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital postigao dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

Odluka o upisu udjela Opštine Berane u Hidroenergija Montenegro donijeta je u lokalnom parlamentu krajem oktobra te godine. U njoj je precizno definisano da će ova Opština kao svoj osnivački ulog unijeti „nenovčana sredstva u iznosu od 5.023 eura shodno procjeni ovlašćenog procjenjivača” i na osnovu ovog uloga postati vlasnik 3,33 procenta kapitala novoosnovane firme.

Tom odlukom je definisano i da sjedište firme bude u Beranama, s osnovnom djelatnošću „izgradnja objekata za proizvodnju i distribuciju električne energije”.

U njoj je decidno stajalo da se za sprovođenje odluke i potpisivanje potrebne dokumentacije ovlašćuje tadašnji predsjednik Opštine Berane koji je trebalo da bude i jedan od članova Odbora direktora. Sve se dešavalo u vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista u Beranama.

Treba li podsjetiti da na kraju od svih obećanja nije bilo ništa, i da se Opština Berane nigdje nije pojavljivala u Centralnom registru privrednih subjekata kao vlasnik bilo kojeg procenta akcija u Hidroenergiji Montenegro.

U registru Centralne depoziratne agencije zabilježeno je skoro dvadeset promjena. Trenutno su vlasnici kontroverzni biznismeni, vlasnici Bemaksa, Aleksandar Mijajlović i Vesko Ubović sa po trideset procenata i Hamera Capital sa 40 odsto vlasništva.

Prvenstveni plan Hidroenergije Montenegro bio je da izgradi ukupno trinaest mini hidroelektrana na području beranske opštine, a vrijednost investicija procijenjena je na 28 miliona eura. Hidroenergija Montenegro koncesije je dobila na 27 godina. Sve lokacije su u slivu Lima. Pet u području Šekularske rijeke, i čak osam na beranskoj Bistrici.

Po istom šablonu kao u Šekularu, Hidronergija Montenegro je dosad napravila još tri hidrocentrale na rijeci Bistrici, koja izvire na planini Bjelasici i uliva se u Lim u prigradskom naselju Buče.

I na toj rijeci pravljeni su vodozahvati i cijevi sprovedene kroz trup puta Berane – Kolašin, koji je Bemaks pravio državnim sredstvima. I iskoristio, onako usput, da u put ugradi cijevi za hidrolektrane.

Sva struja odatle sprovodi se do privatne trafostanice koja je nikla pored puta Berane – Andrijevica, kroz naselje Buče. Odatle se struja ubacuje u sistem, odnosno prodaje Elektroprivredi.

Neko je sračunao da je već do sada Hidroenergija Montenegro zaradila više od pet miliona eura iz postojećih hidrocentrala. Osim tajkuna, koristi od toga niko nije vidio. Ponajmanje mještani sela gdje su hidrocentrale izgrađene. Kao one u Šekularu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo