Povežite se sa nama

MONITORING

MONITOROVA ANKETA: Našem poslu nikad kraja

Objavljeno prije

na

Pitali smo intelektualce, aktiviste, analitičare, blogere, pisce  –  Šta vam je Monitor značio ovih 30 godina?

 

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE
Slobodna misao i otpor zaboravu

Slobodna i kritička misao, provokativna analiza, otpor zaboravu i opominjuće sagledavanje procesa u crnogorskom društvu – to su moje ključne asocijacije za nedjeljnik Monitor. Zajednički smo se borili i za državu i za demokratiju i za društvo progresa, a protiv nepravde, nazadnih ideja i autokratije. Zajednički smo se i izborili i za državu, a ove godine i za potrebni impuls za demokratsku konsolidaciju Crne Gore. Slijedi nam novo vrijeme zajedničkog pregnuća da naše društvo stane u red modernih i naprednih, a institucije počnu raditi u korist javnog interesa.

Članovima redakcije Monitora, osnivačima, vlasnicima i svim saradnicima želim srećan trideseti rođendan uz nadu da će ideje i ideali ljepote, dobra i pravde postati temeljne u životu u našoj političkoj zajednici i voditi je ka daljem potrebnom razvoju. Vjerujem da će i u ovoj novoj demokratskoj epohi Monitor imati posebnu važnu ulogu – da tekstovima svojih autora neprestano drži budnim čitaoce, oplemenjuje demokratsku političku kulturu u Crnoj Gori i kroz refleksije svojih saradnika istražuje načine da život u našem društvu za najveći broj građana i građanki čini još boljim, a donosioce odluka još odgovornijim za riječi i djela.


LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Svetionik u tami

Čekam Monitor petkom kao što sam kao djevojčica čekala Zabavnik iako Monitor nikada nije zabavan, ni lagodan kao što to nije  ni život u Crnoj Gori od njegovog nastanka.  30 godina, od prvog broja, Monitor je mučno svjedočanstvo i hrabra kritika režima i svih pojava koje ukazuju na patologiju društva. Značio mi je  glas razuma, orjentir, doslednost, istrajnost, kritičko promišljanje, osudu nepravdi, podršku ugroženih  i  pismenost. Posebno cijenim istrajavanje  na pamćenju zločina koji su učinjeni u naše ime, kritiku sistema i antifašizam.  Po mom ubjeđenju visoki profesionalni i etički standardi. Mala grupa ljudi, okupljena istim vrijednostima, kao svetionik u tami, ukazuje na put kojim se mora ići da bi se smanjila nepravda i stvorilo društvo socijalne pravde i mira. Monitor, za mene, nije pesimističan, u sebi nosi duh otpora  i stvara nadu da je promjena i bolji svijet moguć. Oduševljavaju me naslovnice  i lirski elmenti koje prepoznajem  na neočekivanim mjestima.

Postojanje Monitora mi kao aktivistkinji  smanjuje  osjećanje inferiornosti  kada se u regionu govori o  nezavisnim medijima i kritičkom promišljanju društvenih pojava  zato što u CG ima malo  glasova, bez obzira odakle dolaze (obrazovanje, kultura, mediji, NVO)  na koje se  u tom smislu, može biti ponosan. Na Monitor može.

Zahvalna sam  ljudima koji ga stvaraju na tridesetogodišnjem druženju. Treba slaviti  i nastaviti kao uvijek i kao na početku. Jedna od parola feministkinja  koja treba da zvuči podsticajno i optimistički   glasi – ženskom poslu nikad kraja, važi za Monitor – vašem poslu nikad kraja!

 

OMER ŠARKIĆ, AKTIVISTA I BLOGER
Bjekstvo od ludila i mržnje

Pravi je kuriozitet da je kritički nedjeljnik kakav je Monitor opstao 30 godina u maloj Crnoj Gori, koja je i dalje predpolitičko društvo, bez građanske svijesti. Na postavljeno pitanje povodom jubileja kroz glavu su mi prošle slike iz 90-ih i Monitora kao dokaza da ipak nijesam poludio i da nijesam baš usamljen onoliko koliko mi se tada činilo. Dok su za vrijeme ratova „koje nikad nijesmo vodili“ i sankcija, velika većina čekali hljeb i vareniku, jedan broj nas je čekao izlazak Monitora. On nam je bio duševna hrana, bjekstvo od opšteg ludila i mržnje. Povremeno sam se i sam oglašavao u njemu – da izdušim, što bi rekli. Taj period će biti, siguran sam, upisan zlatnim slovima u crnogorskom, opšte posrnulom novinarstvu. Monitor je usamljen pokušao graditi ono što su svi drugi, ne samo medjiji i novinari, krvnički rušili.

Do 1997. godine, dok su mnogi sa ponosom, javno nosili lično naoružanje, Monitor pod miškom je bio moje oružje – vid prkosa i nemirenja sa takvim stanjem stvari.

Onda je i on nakratko posrnuo, počeli su ga kupovati i hvaliti oni što su ga do tada na sve načine pokušali ugasiti – i to treba javno reći i priznati. Srećom, bio je to, ipak, relativno kratak period u njegovom tridesetogodišnjem postojanju, a Monitor i dalje opstaje uprkos društvenim mrežama i digitalizaciji medija.

Iskrene čestitke za trideseti rođendan, uz želju da opstanete, makar u digitalnoj formi.

Trebali ste, trebate, i trebaćete ovom društvu.

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA
Putokaz za častan izlaz iz bespuća

Kada je Monitor u pitanju, krajnje sam subjektivan. U njemu sam sarađivao od prvog broja, a jedan kraći period i član redakcije, tako da je ovaj medij dio moje profesionalne biografije.

Monitor je 90-ih bio orijentir, putokaz za častan izlaz iz bespuća u koje je bila zabasala Crna Gora

 

TEA GORJANC – PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Utočište i ohrabrenje

Monitor je meni lično godinama značio društvo, utočište, glas razuma i ohrabrenje. A Monitor je i javno dobro – njegovih 30 godina sadrži arhivu svih bitnih dešavanja u Crnoj Gori. Neki novi vrhovni državni tužilac, kome bude stalo do pravde, treba da krene od pregleda svih izdanja Monitora počev od ratničkih devedesetih pa do danas.

Veliki je poduhvat za svaki medij da napuni trideset godina, a pravo herojstvo da to dostigne jedini politički nedjeljnik u državi na Balkanu čiju vlast dosledno kritikuje. Čestitam vam jubilej i želim da trajete i dalje, još mnogo godina!

 

SRĐAN PERIĆ,  ORGANIZACIJA KOD
Prostor za emancipatorske i hrabre stavove

Zanimljiva je istorija Monitora: najveće uzlete je doživio u najtežem vremenu. Devedesetih je to bio prostor za emancipatorske i hrabre stavove, kada ih je zaista teško bilo nositi i braniti, a na korist cijele zajednice oni su izneseni, branjeni i odbranjeni.

Dalje vrijeme je donijelo činjenicu da, nezavisno od toga da li bili saglasni ili ne sa stavovima ili uglom izlaganja njegovih sagovornika ili redakcije, ako ste imali čak i malo intelektualne radoznalosti – onda ste ga čitali.

U tom trajanju Monitor je dobio i vrlo izbirljivu publiku koja je kritički orijentisana čak i u odnosu na njega samog. Teško da u žurnalizmu ne možete imati veće dostignuće, a da pri tom trajete. Jubilej od trideset godina postojanja potvrđuje tu tezu.

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Rodoslovlje nezavisne medijske scene

– O, toliko toga… Kakvih trideset godina! Devedesetih godina Monitor je bio jedini normalan medij u državi, i prirodno, od njega je počelo svojevrsno ,,rodoslovlje” nezavisne medijske scene. Svi mi smo, drugim riječima, a da prizovemo jednu slavnu književnu izreku, izašli iz Monitorovog šinjela…

Dok je Monitora, i nezavisne scene, biće jasno da u ovom društvu postoji kritički impuls, da nije sasvim atrofirao.

Želim vam srećan jubilej u (varljivoj?) nadi da će narednih trideset godina biti kudikamo lakše.

 

DR BRANISLAV RADULOVIĆ, UDRUŽENJE PRAVNIKA
Konstanta

Prije pet godina, u prilog 25 godina Monitora, zapisao sam da su „samo tri konstante ostale u Crnoj Gori – Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore. Trouglu, gdje Monitor otkriva, svjedoči, opominje … U suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi uporno kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

Danas trijangl „nesalomljivih“ i dalje traje, s tim da je sada izvršena rokada pozicija, pa se sada Vlada dogovara u crkvi, a ne kod Đukanovića.

Tako je Monitor ostao jedina konstanta, moguće sa manje novinara, sponzora ili čitalaca nego kod nekih ranijih brojeva, ali u današnjem ružičastom (pink) svijetu Monitor time izgleda plaća cjenu svoje slobode.

U svom autorskom tekstu aprila 2004. godine zapisao sam „Kapital, sa ili bez porijekla, uvijek nađe ‘domovinu’, a koncept suverene Crne Gore, usljed nedostatka u funkcionisanju pravne države i ostvarenja socijalne pravde, kao i identifikacije sa nosiocima monopola, može biti potrošen na isti način na koji su današnji monopoli, u svom nastajanju, potrošili ideju velikosrpskog nacionalizma“. Monitor je bolje od drugih razumio ovu poruku.

Stoga danas vrijedi podsjetiti na riječi Mirka Kovača iz intervjua u prvom broju Monitora: „Ne može se dopustiti da vas ovi politički krokodili pojedu, naprosto u čovjeku proradi odbrambeni mehanizam. Bitke Monitora, izgleda, tek slijede, „s ciljem stvaranja aktivnog i mislećega javnog mjenja i odbrane od nacionalističkog bezumlja i samovolje vlasti (sadašnje i buduće) … “.

P.S. Kao i onog petka 1990. godine kada sam prvi primjerak Monitora, skoro ilegalno, kupio na trafici pored škole „Maksim Gorki“, koji i danas skuplja prašinu u porodičnoj biblioteci, biće ovo još jedan petak uz kafu i Monitor. Priča se nastavlja …

 

PREDRAG NIKOLIĆ, SLOBODNI GRAĐANIN I VJERNI ČITALAC MONITORA:
Kad svakog petka znaš da nijesi lud

Sa 18 godina glasao sam Antu Markovića na prvim izborima u CG. I onda sam u toj borbi proveo 30 godina. Bio je tu Monitor, Antena M, Montena, Grafiti, Liberal i drugi simboli slobode. Kako ubiti slobodu? Ili je ugasite ili je preuzmete i kitite se njom. To s Monitorom nije moglo. Monitor mi je pomogao da očuvam mentalnu higijenu. Da znam da nijesam lud. Da znam da je napad na Dubrovnik zločin. Da moj vrisak zbog deportacije Bošnjaka iz Heceg Novog jeste čojski. Da sam mnoge ,,slatke” ponude odbio da bih ostao na putu mojih predaka, čiji huk me uvijek vodi u pravom smjeru. S početka devedesetih trebalo je više hrabrosti da kupiš Monitor nego pornografiju. I to jeste poenta – pornografija je društveno prihvatljiva, a istina i borba za pravdu i borba da se pravo približi pravdi i borba da se lustracijom maknu s javnih funkcija ljudi koji su ratni zločinci, kriminalci, ubice ili sistemski korumpirani sistem ogoljen u tekstovima Monitora – to nije bilo prihvatljivo. Svaka naslovna stranica Monitora od prvog broja je dala jasnu sliku društva u kom živimo. Zbog toga sam prepoznao samo tri pozitivne naslovnice svih ovih decenija, jer nije bilo mjesta za lažne naslovnice. Za neke je Monitor na kraju bio odlična odskočna daska za poniženje njih samih i prodaju onoga huka predaka za neke benefite, ali je opstao čist i podrška svima nama koji sanjaju slobodu i nikada neće prihvatiti lično iznad altruizma. E to meni znači Monitor. Kad svakog petka znam da nijesam lud.

MIlena PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo