Komentari na izjavu mitropolita Amfilohija da će vlast pregovarati sa njim, a ne sa Patrijaršijom, uz podsjećanje da je Mitropolija samostalna i autonomna kroz vjekove

RATKA JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ, NOVINARKA
Sjetiće se mitropolit i autokefalnosti, ako SPC ne popušti

Čudo jedno kako mitropolitu Amfilohiju i predsjedniku Đukanoviću lako pođe za rukom da podaničku javnost iznenade nekom opštepoznatom činjenicom. Naročito kad im je uzdrmana moć.

Još pamtim domovinski trans iz 1997.godine  kad je predsjednik uskliknuo kako će Crna Gora biti država, ravnopravna sa Srbijom. Kao da to nije bila punih 35 godina, sa još pet država. I kao da lično nije dao izuzetan doprinos ukidanju njene suverenosti.

Mitropolija jeste ,,samostalna i autonomna kroz vjekove”, ali mitropolit nije držao do toga sve dok pritisak centrale SPC nije postao nepodnošljiv. U međuvremenu su zajedno došli glave rečenoj samostalnosti i autonomnosti.

Ako pritisak podura, a mitropolitova moć ostane svedena na četiri nahije i dva-tri brda, podsjetiće on i na carigradsku autokefalnost i na moskovsku pomoć ,,narodu Crnogorskome i Brdskome zbog odanosti rusko-grčkoj vjeri”…

Čak i da, za mandata druga predsjednika, dobije bijelu crnogorsku kamilavku, mitropolitu ne može biti oprošteno to što je zbog snova o onoj beogradskoj žrtvovao – cijelu Crnu Goru.

Niti Crna Gora – nacionalno pocijepana, moralno zapuštena, ekonomski unazađena i politički urušena – može imati ikakve koristi od mitropolitove naknadne pameti.

DRAGAN ŠOĆ, ADVOKAT
Opštepoznati istorijat MCP

Imao sam priliku da čujem izvornu izjavu mitropolita Amfilohija. On je podsjetio na opštepoznati istorijat djelovanja Mitropolije crnogorsko-primorske, od osnivanja prije 800 godina do danas,  i istorijske okolnosti u kojima je djelovala. Ni jednom riječju mitropolit nije dao osnova da se njegova izajava i upotreba navedneih pojmova razumiju van konteksta organizacije SPC, čiji je dio MCP.

Što se tiče razgovora sa državom, vlast je dala odgovor na to pitanja time što je načinom na koji je usvojila tzv. Zakon o slobodi vjeroispovjesti, kao i ranijim postupanjima državnih organa, jasno stavila do znanja da priznaje svojstvo pravnog lica Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj i drugim eprarhijam SPC koje djeluju na teritoriji Crne Gore.

Podsjećam tzv. Zakon o slobodi vjeroispovjesti usvojen je većinom glasova svih poslanika, što znači da se imovina na koju se zakon odnosi u članovima 62,63 i 64 smatra imovinom domaćih pravnih lica, a ne stranih (u kom slučaju bi zakon morao biti usvojen dvotrećinskom većinom – čl. 91 st. 3 Ustava CG). Time je vlasnicima te imovine, a to su podsjećam Mitropolija Crnogorsko-primorska, Eparhija Budimljansko-nikšićka, Eparhija Mileševska i Eparhija Zahumsko-hercegovačak priznato svojstvo domaćeg pravnog lica. Uz to, u proteklih nekoliko decenija, vođeni su mnogi postupci vezani za imovinska prava pred državnim organima Crne Gore u kojima su navedene eparhije, a najviše MCP, bile prihvaćene kao stranka u postupku.

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA
Varanje na kvadrat

Eto, najednom je i mitropolit SPC u Crnoj Gori priznao odavno znane stvari – da je Mitropolija bila ,,samostalna i autonomna” što će reći – autokefalna, iako on neće izgovoriti tu riječ, koliko god se neki nadaju baš tome…

Ali, to su fakti. A što je današnja stvarnost u Crnoj Gori? Proizvodnja poželjne realnosti, i to sa dvije strane. Ne vjerujem, naime, da ima neke suštinske razlike, u ideološkom i političkom smislu, između Amfilohija i Irineja. Uostalom, neke od najružnijih i najsurovijih uvreda na račun Crnogoraca izgovorio je upravo Amfilohije.

Mislim da je naivno i sasvim nerealno polagati u njega nade da može napraviti bilo kakav iskorak po pitanju crkve u Crnoj Gori. Ali, vidim da je političarima stalo da stvore utisak da je takav rasplet, sa Amfilohijem koji naprasno postaje ,,Crnogorac”, moguć… Varanje, pa varanje na kvadrat… Tako izgleda politika u Crnoj Gori danas.

SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U ALBERTI
Taktički manevri

Mitropolit Amfilohije bije bitku istovremeno sa dva protivnika: državnim organima suverene i nezavisne Crne Gore, i velikodostojnicima SPC u Beogradu. Kao i svaki dobar strateg i iskusni vjerski i politički bojovnik koji je čitao Napoleona, mitropolit se pozicionirao između ta dva protivnika i u sredinu bojnog polja: Crne Gore. Mitropolit se nada da će uspjeti da očuva imovinu kojom upravlja u Crnoj Gori, legitimizuje svoju političku snagu u odnosu na vlast, i napravi otklon od crkvenih vlasti u Beogradu koje ga nijesu izabrale za patrijarha. Konačni cilj je kreiranje snažnog političkog fronta u Crnoj Gori koji bi imao dobre šanse da dođe do željenog cilja: poništavanje rezultata referenduma iz 2006. Njegovi pregovarački zahtjevi – ukidanje novousvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i samokandidovanje za mitropolita nezavisne i autokefalne crkve u Crnoj Gori – su taktički manevri u pravcu postizanja pomenutog cilja.

Ako mu se udovolji zahtjevima, to će biti početak krize državotvornosti. Naivno je i opasno tvrditi da Amfilohije nije onaj sveštenik iz 1991. godine. Ni on, ni MCP, ni politički lideri koji su se sa njim sastali na Cetinju ne priznaju suverenu i nezavisnu Crnu Goru.

Ispunjavanje mitropolitivih zahtjeva izazvaće još dublje podjele, jer one koji se osjećaju i deklarišu kao Crnogorci će biti stavljeni u poziciju sličnu onoj u kojoj su bili tokom ranih 1990-ih: nepoželjni građani drugog reda. Problem s kojim se nosi vlast u Crnoj Gori jeste kako pacifikovati maksimalističke političke, vjerske i ekonomske želje i snove mitropolita Amfilohija, a sačuvati nezavisnu i suverenu državu u kojoj etnički Crnogorci neće biti tretirani kao izrodi. Ako stvari krenu ka ispčunjavanju njegovih želja, moglo bi se postaviti legitimno pitanje da li je projekat obnove crnogorske nezavisnosti ikada bio iskreno prihvaćen od strane elite na vlasti, ili je to bila alatka za ostvarenje drugih ciljeva.

DUŠKO KOVAČEVIĆ, BLOGER
Breme granice i vremena

Općenito govoreći, svako inzistiranje na vlastitoj veličini i zasluzi – kolijevka je nesporazuma i raskola, još od Velike šizme pa sve do nove Ohridske arhiepiskopije, i shvatam na šta legitimno ciljate ovim pitanjem.

S druge strane, da li mitropolitova izjava u sebi ima i malo gordosti, te prečice ka gnjevu i ljutnji, na šta nas uporno upozorava upravo kršćanstvo?

Siguran sam da nema, jer istina je da je posle ukidanja Pećke Patrijaršije  svaka njena eparhija bila prinuđena da svoju egzistenciju usaglašava sa interesima okupatora, osim Cetinjske Mitropolije koja od tada ima samostalan put.

Da li vladika Amfilohije odvaja Mitropoliju od Srpske pravoslavne crkve, ili ne dozvoljava njeno unižavanje, kao što je to skoro pokušao jedan samodovoljni hvalisavac sa mjesta predsjednika Srbije?

Upravo će to mitropolitovo istrajavanje na organskoj vezi između Mitrpolije i SPC biti njegova – Prokrustova postelja!

Zbog tog jedinstva pravoslavna Crkva u Crnoj Gori je na udaru i mitrpolit Amfilohije je u teškoj poziciji. To strašno breme jednog graničnog i srpskom narodu nenaklonjenog vremena lomi se već odavno i njemu na leđima. „Da li se pred neminovnošču sklanjati“, pitao se Aristotel u staroj Ateni?

Patrijarsi Vikentije i German i naši mitrpoliti Bradvarević i Dajković bili su pred sličnim iskušenjima, ali ne ovakvim!

Ono što je gotovo izvjesno u mitropolitovom mudrom vođenju ovog delikatnog trenutka jeste njegov jasan otklon od Frontove partijsko-komercijalne odbrane svetinja i nepotčinjavanje kultu Zlatnog teleta u Beogradu.

I ono što je jednako dobro i što mnogi primjećuju, jeste činjenica da čak i o pravnim pitanjima više ne govori protojerej i pravnik Velibor Džomić, nego otac Gojko Perović. Džomić je svojim imidžom, razmetljivim bogatstvom i zajedničarenjem sa pobjednicima tranzicije nanio dosta štete Motropoliji.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Verbalni šamari za Vučića i Mila

Amfilohije je najveći igrač u Crnoj Gori, i to je teško osporiti. On je svoj i nadmudrio je mnoge do sad, čak i one veoma bistre. Žargonski, moglo bi se reći da je ,,opasan igrač”.

Verbalno šamara i Vučića i Mila. Da nije jak, ne bi mu moglo bit’.

Istorija je prevrtljiva i sumnjiva, tumači se kako kome odgovara, s toga treba tumačiti sadašnjost. Amfilohije je dokazao i pokazao da je ovo njegova borba, da kaže što misli i poteze povlači samostalno.

Bez obzira da li te poteze osuđujemo ili ne, jedno je fakat, nekad izgleda da ga više poštuju i van granica Crne Gore nego čak i patrijarha. S toga se čini da je samostalan i on i skupina oko njega. Sve ovo je nepredvidiva igra šaha. Potezi su poznati, ali pobjednik nije. Možda bude i pat.

 NOVAK ADŽIĆ, PRAVNIK I ISTORIČAR
Odbrana od populističkih pritisaka

Dijalog između crkve i vlasti, koja je legalno i legitimno većinom broja poslanika usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti, može se voditi onog momenta kada SPC čije je sjedište u Beogradu, a čija je eparhija  Mitropolija crnogorsko-primorska na čelu sa Amfilohijem, prizna i prihvati činjenicu da je zakon usvojen i da ga treba implementirati. Onoga momenta kada se to dogodi, dijalog je neophodan ali oko njegove primjene i regulisanja statusa SPC u Crnoj Gori, jer Mitropolija iako ima određenu autonomiju u pravnom smislu po Ustavu SPC nije samostalna, odnosno suverena eparhija.

Dijalog je neophodan, ali smatram da su aktuelni protesti u organizaciji mitropolita dominantno politički sa jasnim ciljem da se odbrani monopol srpske crkve u Crnoj Gori i njeno uzurpiranje i viciozna državina na sakralnim, pokretnim i nepokretnim dobrima koju je otela 1918, odnosno 1920. godine. Mitorpolit Amfilohije koji je bio kandidat za srpskog patrijarha po Ustavu SPC bez ovlašćenje srpskog patrijarha, Sabora i Sinoda SPC nema mogućnost da vodi pregovore u pravnom smislu riječi. Ali on želi da se nametne kao ključni politički faktor, i on to jeste, jer je on glavni organizator, motivator i inspirator tzv. litija, molebana i drugih procesija u Crnoj Gori.

Konačno, on je, doduše ambivalentno i nedorečeno, priznao činjenicu da je Crnogorska mitropolija bila samostalna i autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. Ali on niđe ne pominje Crnogorsku crkvu iako je ista u tom statusu egzistirala, faktički, a i potom formalno još od 1484. godine. Jasna je poruka da SPC u Crnoj Gori želi da zadrži ono što nije njeno, što je otela od drugoga, i da se nametne kao ključni politički faktor, kako bi zaštitila posjede, ogromni kapital i rentu istih.

Pravni poredak je obavezujući, zakon je stupio na snagu i mora se implementirati. Ako bi se pravili truli kompromisi da se zakon suspenduje, bolje da ga nisu ni donosili, a vjerujem da se to neće dogoditi. Već da će se   Crna Gora odbraniti od populističkih pritisaka koji podsjećaju na 1918, 1989. i 1991. Kategorički tvrdim, u pravno-istorijskom smislu, da uzurpator i okupator tuđe imovine, državne imovine Crne Gore i njenog naroda, ne može izaći sa pozicije da brani ono što je silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja oteo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari