Povežite se sa nama

MONITORING

MONITOROVA ANKETA: Pregovori sa crkvom u Crnoj Gori, ne u Beogradu

Objavljeno prije

na

Komentari na izjavu mitropolita Amfilohija da će vlast pregovarati sa njim, a ne sa Patrijaršijom, uz podsjećanje da je Mitropolija samostalna i autonomna kroz vjekove

 

RATKA JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ, NOVINARKA
Sjetiće se mitropolit i autokefalnosti, ako SPC ne popušti

 

Čudo jedno kako mitropolitu Amfilohiju i predsjedniku Đukanoviću lako pođe za rukom da podaničku javnost iznenade nekom opštepoznatom činjenicom. Naročito kad im je uzdrmana moć.

Još pamtim domovinski trans iz 1997.godine  kad je predsjednik uskliknuo kako će Crna Gora biti država, ravnopravna sa Srbijom. Kao da to nije bila punih 35 godina, sa još pet država. I kao da lično nije dao izuzetan doprinos ukidanju njene suverenosti.

Mitropolija jeste ,,samostalna i autonomna kroz vjekove”, ali mitropolit nije držao do toga sve dok pritisak centrale SPC nije postao nepodnošljiv. U međuvremenu su zajedno došli glave rečenoj samostalnosti i autonomnosti.

Ako pritisak podura, a mitropolitova moć ostane svedena na četiri nahije i dva-tri brda, podsjetiće on i na carigradsku autokefalnost i na moskovsku pomoć ,,narodu Crnogorskome i Brdskome zbog odanosti rusko-grčkoj vjeri”…

Čak i da, za mandata druga predsjednika, dobije bijelu crnogorsku kamilavku, mitropolitu ne može biti oprošteno to što je zbog snova o onoj beogradskoj žrtvovao – cijelu Crnu Goru.

Niti Crna Gora – nacionalno pocijepana, moralno zapuštena, ekonomski unazađena i politički urušena – može imati ikakve koristi od mitropolitove naknadne pameti.

 

DRAGAN ŠOĆ, ADVOKAT
Opštepoznati istorijat MCP

 

Imao sam priliku da čujem izvornu izjavu mitropolita Amfilohija. On je podsjetio na opštepoznati istorijat djelovanja Mitropolije crnogorsko-primorske, od osnivanja prije 800 godina do danas,  i istorijske okolnosti u kojima je djelovala. Ni jednom riječju mitropolit nije dao osnova da se njegova izajava i upotreba navedneih pojmova razumiju van konteksta organizacije SPC, čiji je dio MCP.

Što se tiče razgovora sa državom, vlast je dala odgovor na to pitanja time što je načinom na koji je usvojila tzv. Zakon o slobodi vjeroispovjesti, kao i ranijim postupanjima državnih organa, jasno stavila do znanja da priznaje svojstvo pravnog lica Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj i drugim eprarhijam SPC koje djeluju na teritoriji Crne Gore.

Podsjećam tzv. Zakon o slobodi vjeroispovjesti usvojen je većinom glasova svih poslanika, što znači da se imovina na koju se zakon odnosi u članovima 62,63 i 64 smatra imovinom domaćih pravnih lica, a ne stranih (u kom slučaju bi zakon morao biti usvojen dvotrećinskom većinom – čl. 91 st. 3 Ustava CG). Time je vlasnicima te imovine, a to su podsjećam Mitropolija Crnogorsko-primorska, Eparhija Budimljansko-nikšićka, Eparhija Mileševska i Eparhija Zahumsko-hercegovačak priznato svojstvo domaćeg pravnog lica. Uz to, u proteklih nekoliko decenija, vođeni su mnogi postupci vezani za imovinska prava pred državnim organima Crne Gore u kojima su navedene eparhije, a najviše MCP, bile prihvaćene kao stranka u postupku.

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA
Varanje na kvadrat

 

Eto, najednom je i mitropolit SPC u Crnoj Gori priznao odavno znane stvari – da je Mitropolija bila ,,samostalna i autonomna” što će reći – autokefalna, iako on neće izgovoriti tu riječ, koliko god se neki nadaju baš tome…

Ali, to su fakti. A što je današnja stvarnost u Crnoj Gori? Proizvodnja poželjne realnosti, i to sa dvije strane. Ne vjerujem, naime, da ima neke suštinske razlike, u ideološkom i političkom smislu, između Amfilohija i Irineja. Uostalom, neke od najružnijih i najsurovijih uvreda na račun Crnogoraca izgovorio je upravo Amfilohije.

Mislim da je naivno i sasvim nerealno polagati u njega nade da može napraviti bilo kakav iskorak po pitanju crkve u Crnoj Gori. Ali, vidim da je političarima stalo da stvore utisak da je takav rasplet, sa Amfilohijem koji naprasno postaje ,,Crnogorac”, moguć… Varanje, pa varanje na kvadrat… Tako izgleda politika u Crnoj Gori danas.

 

SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U ALBERTI
Taktički manevri

 

Mitropolit Amfilohije bije bitku istovremeno sa dva protivnika: državnim organima suverene i nezavisne Crne Gore, i velikodostojnicima SPC u Beogradu. Kao i svaki dobar strateg i iskusni vjerski i politički bojovnik koji je čitao Napoleona, mitropolit se pozicionirao između ta dva protivnika i u sredinu bojnog polja: Crne Gore. Mitropolit se nada da će uspjeti da očuva imovinu kojom upravlja u Crnoj Gori, legitimizuje svoju političku snagu u odnosu na vlast, i napravi otklon od crkvenih vlasti u Beogradu koje ga nijesu izabrale za patrijarha. Konačni cilj je kreiranje snažnog političkog fronta u Crnoj Gori koji bi imao dobre šanse da dođe do željenog cilja: poništavanje rezultata referenduma iz 2006. Njegovi pregovarački zahtjevi – ukidanje novousvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i samokandidovanje za mitropolita nezavisne i autokefalne crkve u Crnoj Gori – su taktički manevri u pravcu postizanja pomenutog cilja.

Ako mu se udovolji zahtjevima, to će biti početak krize državotvornosti. Naivno je i opasno tvrditi da Amfilohije nije onaj sveštenik iz 1991. godine. Ni on, ni MCP, ni politički lideri koji su se sa njim sastali na Cetinju ne priznaju suverenu i nezavisnu Crnu Goru.

Ispunjavanje mitropolitivih zahtjeva izazvaće još dublje podjele, jer one koji se osjećaju i deklarišu kao Crnogorci će biti stavljeni u poziciju sličnu onoj u kojoj su bili tokom ranih 1990-ih: nepoželjni građani drugog reda. Problem s kojim se nosi vlast u Crnoj Gori jeste kako pacifikovati maksimalističke političke, vjerske i ekonomske želje i snove mitropolita Amfilohija, a sačuvati nezavisnu i suverenu državu u kojoj etnički Crnogorci neće biti tretirani kao izrodi. Ako stvari krenu ka ispčunjavanju njegovih želja, moglo bi se postaviti legitimno pitanje da li je projekat obnove crnogorske nezavisnosti ikada bio iskreno prihvaćen od strane elite na vlasti, ili je to bila alatka za ostvarenje drugih ciljeva.

 

DUŠKO KOVAČEVIĆ, BLOGER
Breme granice i vremena

Općenito govoreći, svako inzistiranje na vlastitoj veličini i zasluzi – kolijevka je nesporazuma i raskola, još od Velike šizme pa sve do nove Ohridske arhiepiskopije, i shvatam na šta legitimno ciljate ovim pitanjem.

S druge strane, da li mitropolitova izjava u sebi ima i malo gordosti, te prečice ka gnjevu i ljutnji, na šta nas uporno upozorava upravo kršćanstvo?

Siguran sam da nema, jer istina je da je posle ukidanja Pećke Patrijaršije  svaka njena eparhija bila prinuđena da svoju egzistenciju usaglašava sa interesima okupatora, osim Cetinjske Mitropolije koja od tada ima samostalan put.

Da li vladika Amfilohije odvaja Mitropoliju od Srpske pravoslavne crkve, ili ne dozvoljava njeno unižavanje, kao što je to skoro pokušao jedan samodovoljni hvalisavac sa mjesta predsjednika Srbije?

Upravo će to mitropolitovo istrajavanje na organskoj vezi između Mitrpolije i SPC biti njegova – Prokrustova postelja!

Zbog tog jedinstva pravoslavna Crkva u Crnoj Gori je na udaru i mitrpolit Amfilohije je u teškoj poziciji. To strašno breme jednog graničnog i srpskom narodu nenaklonjenog vremena lomi se već odavno i njemu na leđima. „Da li se pred neminovnošču sklanjati“, pitao se Aristotel u staroj Ateni?

Patrijarsi Vikentije i German i naši mitrpoliti Bradvarević i Dajković bili su pred sličnim iskušenjima, ali ne ovakvim!

Ono što je gotovo izvjesno u mitropolitovom mudrom vođenju ovog delikatnog trenutka jeste njegov jasan otklon od Frontove partijsko-komercijalne odbrane svetinja i nepotčinjavanje kultu Zlatnog teleta u Beogradu.

I ono što je jednako dobro i što mnogi primjećuju, jeste činjenica da čak i o pravnim pitanjima više ne govori protojerej i pravnik Velibor Džomić, nego otac Gojko Perović. Džomić je svojim imidžom, razmetljivim bogatstvom i zajedničarenjem sa pobjednicima tranzicije nanio dosta štete Motropoliji.


ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Verbalni šamari za Vučića i Mila

Amfilohije je najveći igrač u Crnoj Gori, i to je teško osporiti. On je svoj i nadmudrio je mnoge do sad, čak i one veoma bistre. Žargonski, moglo bi se reći da je ,,opasan igrač”.

Verbalno šamara i Vučića i Mila. Da nije jak, ne bi mu moglo bit’.

Istorija je prevrtljiva i sumnjiva, tumači se kako kome odgovara, s toga treba tumačiti sadašnjost. Amfilohije je dokazao i pokazao da je ovo njegova borba, da kaže što misli i poteze povlači samostalno.

Bez obzira da li te poteze osuđujemo ili ne, jedno je fakat, nekad izgleda da ga više poštuju i van granica Crne Gore nego čak i patrijarha. S toga se čini da je samostalan i on i skupina oko njega. Sve ovo je nepredvidiva igra šaha. Potezi su poznati, ali pobjednik nije. Možda bude i pat.

 

 NOVAK ADŽIĆ, PRAVNIK I ISTORIČAR
Odbrana od populističkih pritisaka

Dijalog između crkve i vlasti, koja je legalno i legitimno većinom broja poslanika usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti, može se voditi onog momenta kada SPC čije je sjedište u Beogradu, a čija je eparhija  Mitropolija crnogorsko-primorska na čelu sa Amfilohijem, prizna i prihvati činjenicu da je zakon usvojen i da ga treba implementirati. Onoga momenta kada se to dogodi, dijalog je neophodan ali oko njegove primjene i regulisanja statusa SPC u Crnoj Gori, jer Mitropolija iako ima određenu autonomiju u pravnom smislu po Ustavu SPC nije samostalna, odnosno suverena eparhija.

Dijalog je neophodan, ali smatram da su aktuelni protesti u organizaciji mitropolita dominantno politički sa jasnim ciljem da se odbrani monopol srpske crkve u Crnoj Gori i njeno uzurpiranje i viciozna državina na sakralnim, pokretnim i nepokretnim dobrima koju je otela 1918, odnosno 1920. godine. Mitorpolit Amfilohije koji je bio kandidat za srpskog patrijarha po Ustavu SPC bez ovlašćenje srpskog patrijarha, Sabora i Sinoda SPC nema mogućnost da vodi pregovore u pravnom smislu riječi. Ali on želi da se nametne kao ključni politički faktor, i on to jeste, jer je on glavni organizator, motivator i inspirator tzv. litija, molebana i drugih procesija u Crnoj Gori.

Konačno, on je, doduše ambivalentno i nedorečeno, priznao činjenicu da je Crnogorska mitropolija bila samostalna i autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. Ali on niđe ne pominje Crnogorsku crkvu iako je ista u tom statusu egzistirala, faktički, a i potom formalno još od 1484. godine. Jasna je poruka da SPC u Crnoj Gori želi da zadrži ono što nije njeno, što je otela od drugoga, i da se nametne kao ključni politički faktor, kako bi zaštitila posjede, ogromni kapital i rentu istih.

Pravni poredak je obavezujući, zakon je stupio na snagu i mora se implementirati. Ako bi se pravili truli kompromisi da se zakon suspenduje, bolje da ga nisu ni donosili, a vjerujem da se to neće dogoditi. Već da će se   Crna Gora odbraniti od populističkih pritisaka koji podsjećaju na 1918, 1989. i 1991. Kategorički tvrdim, u pravno-istorijskom smislu, da uzurpator i okupator tuđe imovine, državne imovine Crne Gore i njenog naroda, ne može izaći sa pozicije da brani ono što je silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja oteo.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

MJERE VLADE U VRIJEME KORONE: Restrikcije ne liječe društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su samo odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike

 

Krajem prošle nedjelje predočena je računica o gubicima trgovaca i ugostitelja koje je proizvela pandemija i preduzete mjere na suzbijanju korona virusa. Podaci se, doduše, odnose na Njemačku. I govore kako oni tamo, svakodnevno, gube milijardu eura prometa.

Niko nadležan u Crnoj Gori se nije pozabavio istim problemom niti javnosti na uvid ponudio rezultate. Eto, saznali smo kako se šefu Vladinog biroa za informisanje Srđanu Kusovcu na društvenim mrežama mnogo dopala objava: „Da nismo na vrime uništili gospodarstvo sada bi imali ogromne gubitke“. Lajovao. Možda je premijeru Dušku Markoviću, čiji je savjetnik, preporučio da uradi isto. Prije ili poslije predstavljanja Vladinog paketa mjera donijetih sa ciljem „olakšavanja života građana i pomoći privredi u vrijeme pandemije koronavirusa“.

Obaviješteni ste kako su Vlada, Centralna banka (CBCG) i Investiciono- razvojni fond (IRF) građanima i privredi ponudili: tromjesečno odlaganje otplate kredita, poreza i doprinosa na zarade i plaćanje zakupa na nekretnine u državnom vlasništvu; obećali kreiranje nove kreditne linije IRF namijenjene za poboljšanje likvidnosti preduzetnika, mikro, malih, srednjih i velikih preduzeća; i obavijestili da će korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice (njih 8.583) i penzioneri koji primaju minimalnu penziju od 128 eura (11.957 penzionera) od vlade dobiti jednokratnu pomoć od 50 eura.

Kad se sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su  odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike. Pokazalo se, na primjeru koji je ponudila CBCG, da tromjesečno odlaganje plaćanja kreditnih obaveza, uz naknadno dogovoreni obračun kamata koje će biti pridodate postojećem dugu, korisnika kredita može koštati više od jedne mjesečne rate. Banke će (ponovo) ostvariti ekstra profit.

Prisjetimo se, kada je ono trebalo pomoći bankarski biznis Aca i Mila Đukanovića, država je iz cuga izdvojila 44 miliona eura. Do danas nijesu odagnate sumnje da je makar dio tog novca vraćala sama sebi, umjesto povlašćenog zajmoprimca – Prve banke.  A probleme Prve nije proizvela  pandemija.

Mogli bi se u nedogled nabrajati primjeri arčenja državne imovine kroz tzv. burazersku privatizaciju ili nerazriješene privredne afere teške jedan (prvi kredit kojim je Đukanović legalizovao bogatstvo), deset (afera Limenka – državna naknada Acu Đukanoviću za izgubljenu dobit u nerealizovanom poslu sa vladama koje je predvodio i kontrolisao njegov brat) ili sto miliona (koliko su, u najboljem slučaju nebrigom CBCG, izgubili deponenti propalih banaka Duška Kneževića, nekadašnjeg saradnika, sufinansijera vladajuće klase i njenog vođe).

Koliko je tu bilo zaštitnih maski i rukavica, respiratora i sanitetskih vozila, bolnica i kliničkih centara? Koliko plata, naknada, subvencija za zapošljene na prinudnim odmorima, za roditelje prinuđene da čuvaju djecu mlađu od 11 godina nakon zatvaranja škola i vrtića, radnike koji ne mogu da odu na posao zbog samoizolacije ili boravka u karantinu.

Hoće li  sav trošak pasti na njih i njihova preduzeća  stavljena u  stanje mirovanja. U kojem se troškovi gomilaju a prihoda nema.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. marta ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

IZMEĐU LITIJA: Ni pregovora, ni žalbe Ustavnom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Vlada odlaže dijalog sa Mitropolijom, a Mitropolija odlaže inicijativu Ustavnom sudu, ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo, za sada odgovara i Đukanoviću i Amfilohiju

 

Teče treći mjesec, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji je produbio krizu u zemlji i podjele, te  mobilisao desetine hiljada ljudi na ulice, a izlaz se – ne nazire. Dodatno, čini se kao da se rješenje  i ne traži. Kako vrijeme odmiče, sve jači je utisak da je cijela stvar izašla iz okvira samog Zakona, i da se akteri koji vode ovu priču, vlast s jedne i crkva s druge strane, u stvari nadmeću oko nečeg drugog. Da je stvar samo Zakona, i njegovih spornih rješenja, te da postoji volja da se kriza koju je njegovo usvajanje izazvalo  zaustavi, do sada bi se to i učinilo. Ili bar krenulo u traženje rješenja.

Predstavnici vlasti  nedjeljama ponavljaju da je „dijalog“ sa Crkvom neophodan, dok ne čine baš ništa da se on stvarno i uspostavi. Klimaju glavama tokom susreta sa zvaničnicima iz Brisela i Vašingtona, potvrđuju da je dijalog jedino rješenje, ali ga ne vode.  Ili, kao što to čini predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, vatrenim govorima, dodatno zaoštravaju podjele.

Dijalog između SPC i Vlade, koji je otpočeo nakon dolaska evropskog komesara za proširenje, sveo se na jedan sastanak na kom su obje strane ponovile dosadašnje stavove po pitanju Zakona. Vlada i dalje stoji na poziciji da će razgovarati o modelima primjene Zakona, a Mitropolija isključivo o njegovom povlačenju.Termin novog sastanka određen je tek krajem ove sedmice, a nakon pritisaka spolja, i pošto se mitropolit Amfilohije požalio da iz Vlade još nema poziva na razgovor. Premijer Duško Marković saopštio je potom da će novi sastanak biti održan 11. marta. To što je utvrđen datum drugog sastanka jeste nešto, ali ne znači puno, ukoliko se i tada bude stajalo na istim tačkama. Za sada sve ide u tom smjeru.

Advokati Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) potvrdili su ove sedmice da Mitropolija još nije podnijela inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti spornog Zakona, iako je to jedini legalan put da se Zakon stavi van snage, što je i zvanični zahtjev MCP.  Crkva, uz prilično čudne argumente, čeka da to uradi sama država, i insistira na tome da Vlada povuče Zakon prije nego što ga Ustavni sud ocjeni neustavnim, iako bi moralo biti obratno.

“Zabrinjava me to što je Vlada Crne Gore povukla zakon za majke, a nijesu smjeli. Mada to znači da mogu da povuku zakone, a Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji treba da povuku i promjene ne žele, već ga se drže kao pijan plota”, prokomentarisao je mitropolit Amfilohije. Stigao je odgovor iz Vlade: “Netačna je tvrdnja mitropolita Amfilohija da je Vlada povukla tzv. zakon o majkama, Vlada je sprovela Odluku Ustavnog suda”. Dodali su i ovo: “Baš kao što je pokrenuta inicijativa za ocjenu zakona u tom slučaju, i Mitropolija danas ima mogućnost da podnese inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što je premijer Marković predložio”.

Advokati Mitropolije, komentarišući stav da Crkva  ne pokušava da pokrene rješavanje ovog pitanja u okviru institucija, odgovaraju da takvu inicijativu može da pokrene i sam Ustavni sud, po službenoj dužnosti.

“Slab je izgovor nekih koji postavljaju pitanje zašto Mitropolija još nije podnijela inicijativu s obzirom na to da Ustavni sud to može uvijek da uradi po službenoj dužnosti, ali zašto to ne čini, to je stvar njihove procjene”, kazao je advokat Velibor Marković.

Advokat Marković je u pravu da sud može sam pokrenuti to pitanje, no on i dalje nije objasnio zašto to ne učini i Mitropolija. Navodno, čeka se da se tekst inicijative usaglasi u okviru Crkve i njihovih ekspertskih tijela. Još znakovitije je to što su inicijative koje su ranije stigle Ustavnom sudu, negdje na predlog Mitropolije – povučene.

Nakon Sinoda i Patrijaršije Srpske pravoslavne crkve, i beogradska advokatska kancelarija Radić povukla je početkom februara inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona, navodeći da su to učinili kako ne bi omeli dijalog MCP sa Vladom i jer ne vjeruju u objektivnost Ustavnog suda. Dijalog MPC s Vladom se ne može omesti, jer nije ni počeo, a povjerenje u Ustavni sud neće se promijeniti ni u slučaju da inicijativa dođe od strane države.   To što inicijativu po službenoj dužnosti ne pokreće sam Ustavni sud, koji je mnogo puta pokazao da je pod političkom kontrolom vlasti, dodatno pokazuje da ni vlast nije voljna da svoj Zakon, u koji se kune, stavi na test. I možda tako dobije dodatni argument u okviru dijaloga. Kad ga zaista  počne.

Sve to ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo za sada odgovara i vlasti i Mitropoliji.  U javnim međusobnim optužbama, već neko vrijeme  u drugi plan se stavlja Zakon, a vlast i crkva okrivljuju jrdni druge za mnogo ozbiljnije stvari. Đukanović Amfilohija za rušenje “države” , uz pomoć Beograda i Moskve, a mitropolit Đukanovića za atak na identitet Crne Gore, Crkvu i vjeru, te miješanje u unutrašnje crkvene stvari.

“Novoizglasani crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije donijet sa ciljem da uređuje oblast iz sopstvenog naslova, već da ”utjeruje” duhovni identitet slobodnim građanima, i da vrši pritisak u pravcu reorganizacije crkvenog ustrojstva”, konstatovao je protekle sedmice u autorskom tekstu I rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović.

Na žalost, i jedni i drugi imaju  argumente za svoje tvrdnje. Dok Đukanović optužuje mitropolita da pomaže Moskvi i Beogradu da realizuje “velikosrpski državnog projekta u našem regionu i da je meta tog projekta i Crna Gora, ” te da se “Amfilohije definisao kao politički subjekt koji aktivno zastupa velikosrpske, ruske i antizapadne stavove na Balkanu”, Mitropolit organizuje litije na koje poziva ruskog mitropolita u Ukrajini, prenosi ovdje tamošnje podjele.  Mnogima je promakao završni govor  na litiji  protojereja Stavrofora( Darka Đoga) citat  Pjesme Slovenima ukrajinskog pjesnika Borisa Olejnika, napsane 1992 u Republici Srpskoj .. Ako nas sav svijet zaboravi  bijedno / nek nam je svejedno/ s nama je Gospod/. Živjeli. Mimo svijeta.

Mitropolit uredno  poziva vjernike da ne glasaju za vladajuću partiju, izjašnjava se o političkom pitanju,  Kosovu… Mimo očiju javnosti održava sastanke sa prosrpskim opozicionim partijama i blagosilja izbore. Tu ima zanimljivih detalja.  DF se trudi da se javno predstavi kao političko krilo litija/ protesta. No crkva je više puta pozvala DF da ne pokušava da preuzme njihove litije. Istovremeno, za Amfilohijev ukus Andrija Mandić  demonstrira preveliku bliskost i,  što ne reći,  zavisinost od Aleksandra Vučića.  Mitropolit je ove sedmice biranim riječima pohvalio lidera URE   Dritana Abazovića, oglašavajući da bi on, ugledni  musliman  puvukao zakon. Ne izgleda da je to slučajno.   Primijetno je da od početka bezrezervnu podršku MCP i litijama pružaju Demokrate i njihov lider Aleksa Bečić. Pri tom  u javnim nastupima  mitropolita Amfilohija predstavljaju u  bajkovito hrišćanskom izdanju, kao da nikad nije bilo ni ratnih godina ni njegovog zlokobnih poruka. Mitropolit se od Bečićevih izjava ne ograđuje, za razliku od onih iz DF. Amfilohije je minula dva mjeseca dokazao da nije zdravo potcijeniti njegovu političku spretnost. Priprema li teren  da podrži one opozcione snage u Crnoj Gori koje nemaju teret specijalnih odnosa sa službenim Beogradom? Niti se u tu mogućnost treba kladiti niti je isključiti. Pitanje  naravno ima i drugi kraj:  da li bi i koje bi partije prihvatile njegovu podršku?

Đukanović se redovno i neprimjereno miješa u crkvena pitanja.  Obnavljanje autokefalne crnogorske crkve  ugradio je  u program Demokratske partije socijalista. Sada svaki govor na temu spornog Zakona,  vodi u pravcu utemeljenosti autokefalnosti crnogorske crkve, a ne o valjanosti tog dokumenta.

Hoće li se mitropolit Amfilophije predsjednik  Đukanović i ovoga puta pružiti jedan drugom ruku, kao što su to znali kroz decenije,  da bi ustoličili svoju vlast i monopole, otvoreno je pitanje.  Momenti približavanja i udaljavanja se smjenjuju.  Često i jedan i drugi spominju istorijski nespornu autokefalnost CPC.  Amfilohijevo blagosiljanje izbora, sigurno nije mrsko Đukanoviću.  Ali tu je istovremeno  i demonstracija snage.  Mitropolitu kao ispomoć je došao ruski partrijah u Ukrajini.  Sa druge strane ove sedmice su se oglasili  neki članovi Pokreta za nezavisnost. Oni su u litije nazvali “  antidržavnim uličnim pohodom maskiranim u liku tzv. molebana i litija koje, bez ijednog crnogorskog državnog simbola uz snažnu propagandnu podršku od strane Srbije i uz zakulisno prisustvo Moskve, terenski organizuju velikosrpske eparhije u Crnoj Gori na čelu sa stožernim episkopom Amfilohijem”. U pismu je Đukanović tek uzgred i  više drugarski kritikovan.  Ni riječi o onome što je njegova vlast sve ove godine činila  da iznutra uništi i obesmisli crnogorsku državu. Da osujeti izgradnju  evropskog društva u koje se kune.

Svaki dan Đukanovićeve vlasti čini Crnu Goru ranjivijom i smanjuje njene šanse da nadživi njegov politički kraj.  Crnu Goru od velikosrpskog i bilo kojeg drugog velikodržavnog projekta,  ne može spasiti nikakakav crnogorski nacionalizam, već njeno najbolje izdanje demokratske zajednice. Samo ako je dom svih svojih različitosti ona ima šansu da pobijedi.  Pod Đukanovićem smo vidjeli njeno najgore izdanje.   Amfilohije u društvu koje ima standarde koji važe za svakoga ne može biti alternativa. Dug i mukotrpan će biti njegov put do katarze, ako ikad krene da ga traži. Negdje na tom putu morao bi vidjeti  zločin paljenja Konavla, i srebrenička polja smrti-  ne kao osvetu nego kao gneocid. Njegova današnja moć da okupi hiljade pristalica je možda najočitiji znak koliko su u ovoj zemlji osujećene njene drugačije mogućnosti. Na tome  su,  svako  svom sektoru, često udruženo, predano radili i Predsjednik i Prvosveštenik. Zato je posao tako temljeno obavljen. Zato će biti teško u Crnoj Gori odbraniti normalnost. U ovom namračenom svijetu, gdje se na globalnom planu sukobljavaju I mire slični tandemi, nemamo puno vremena. Ova zemlja čeka bolje nas. Dokle?

Milena PEROVIĆ KORAĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo