Kako komentarišete dodjelu Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu? Ovo smo pitanje postavili uglednim intelektualcima iz zemlje i našeg regiona
FILIP DAVID, KNJIŽEVNIK IZ SRBIJE: Handke je tužan simbol pogrešnog razmišljanja
Dodela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu uznemirila je mnoge van Srbije, dok je u Beogradu dočekana euforično.Teško je poverovati da mudraci iz Nobelovog komiteta nisu bili svesni da će se njihova odluka tumačiti i procenjenivati ne samo kao književna nego i kao politička. Dobro se zna šta je Handke govorio i činio tokom devedesetih godina, kakva su njegova politička uverenja. Ne bavim se procenom umetničke vrednosti Handekovog književnog To nije predmet ovog komentara. Sam Hadke je napisao kako ga u Srbiji vole, ali ga malo čitaju. Popularnost u Srbiji Handke je stekao braneći i hvaleći Miloševićevu i Karadžićevu zločinačku politiku. Bila je to i ostala naopaka i čudna ljubav. Slavljen je i hvaljen i danas i onda zbog podrške nacionalističkom i populističkom režimu.
Handke,svesno ili ne,ostaje tužan i ružan simbol pogrešnog razmišljanja u jednom mračnom vremenu, tragičnom vremenu krvavog raspada Jugoslavije. Kakvi su stvarni razlozi Handkeove duboke frustracije i fascinacije oličene u veličanju jednog naopakog režima, u čemu je tajna njegove privrženosti i odanosti jednoj ratnoj i nacionalističkoj politici, teško je dokučiti. Podrška koje se do dana današnjeg nije odrekao. Priznanje Handkeovom književnom delu ostaje u dubokoj senci njegove, blago rečeno, neshvatljive moralne indiferentnostii, neshvatanja pravih uzroka i posledica tragičnih događaja devedesetih.
Nobelova nagrada se dodeljuje za književnost, to je tačno, ali su ponekad, kao i u ovom slučaju, (a bilo je toga i ranije u istoriji dodele ovog priznanja) granice između pisca i njegovog moralnog stava mutne i problematične.
LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nobelovom komitetu ovo nije trebalo
Peter Handke je nesumnjivo značajan pisac i ispunjava formalne kriterije za Nobelovu nagradu. Treba, smatra se, razdvojiti lik od djela; etika i estetika, koliko god to mi željeli, ne idu uvijek zajedno. Hamsun je nesumnjivo bio jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, pa ipak se po njemu ne zove nijedna ulica niti škola. Ezra Paund je bio veliki pjesnik, veći pjesnik no što je Handke pisac, pa se po njemu ne zove ništa na svijetu osim jedne neonacističke organizacije u Italiji. Tko slavi Hitlera i Mussolinija – slavit će i Paunda. Tko slavi Miloševića i Karadžića – slavi i ovu Nobelovu nagradu kontroverznom austrijskom piscu i ljubitelju odroda koji se lažno prikazuju kao srpski rodoljubi. Kako bilo, Nobelovom komitetu ovo nije trebalo.
SRĐAN PUHALO, POLITIČKI ANALITIČAR I SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJE LUKE: Možda je Handke dobar pisac, ali ćutao je o Srebrenici
Evo priznajem, nikad nisam pročitao nijednu knjigu od Petra Handkea, friškog nobelovca. Znači nisam kompetentan da ocjenjujem njegovu književnost, kao ni najveći broj onih koji o toj nagradi raspravljaju.
Ustvari, pitanje oko kojeg se trenutno svađamo je vrlo komplikovano – da li se neko djelo (proza, poezija, slika, zgrada ili film) može i treba odvojiti, i kada, od njegovog autora, baš kao i nagrada koju dobije za to djelo.
Recimo da li su filmovi „Trijumf volje“ ili „Olimpija“ Leni Rifenštal manje vrijedni, ako znamo da ih je snimala pod pokroviteljstvom nacističkog režima Adolfa Hitlera? Da li je poezija Ezre Paunda ili proza Knuta Hamsuna manje važna zato što su bili fašisti?
Peter Handke je već prolazio kroz sve ovo dok je 2006. godine dobijao nagradu Hejrnih Hajne za, pazi sada; “Samovoljno kao i Hajnrih Hajne, Peter Handke slijedi u svom djelu put ka otvorenoj istini. Poetski pogled na svijet bezobzirno suprotstavlja objavljenom mišljenju i njegovim ritualima”.
I tada kao i danas krenula je rasprava da li je Handke dostojan bilo kakve nagrade i da li se njegova ljubav prema Slobodanu Miloševiću može odvojiti od njegovih djela?
I Handke je imao razumijevanje za „nestašluke“ Srba iz 90-ih godina i nije se libio da to kaže. Nije mu bio mrzak Slobodan Milošević, a 1996. je posjetio Srebrenicu. Ipak, kako on tvrdi u svom tekstu „Šta nisam rekao“, objavljenom 2006. u “Frankfurter algemajne cajtungu”, kaže: “Nikada nisam poricao nijedan od masakara u jugoslovenskim ratovima 1991–1995, niti ga relativizovao, niti opravdavao, a kamoli odobravao”, kao i da “Slobodana Miloševića nigdje nisam okarakterisao kao žrtvu ili kao jednu od žrtava”.
Na kraju je Handke odustao od nagrade i ona 2006. godine nije dodijeljena.
Vjerujem da Handke, kada je 1996. godine posjetio Srebrenicu, nije znao razmjere zločina, ali je o tome ćutao sve do danas. Vjerujem da Handke, kada je posjetio Srebrenicu, nije znao ulogu Srbije u tom zločinu, ali je o tome ćutao sve do danas. Mogu da razumijem da je tih 90-ih mogao da bude na pogrešnoj političkoj strani, ali on se ni do danas nije zbog toga izvinio.
Možda je Handke dobar pisac, ali nisam siguran da je i dobar čovjek, ali to očigledno nije bilo važno žiriju koji mu je dodijelio Nobelovu nagradu.
Leni Rifenštal je nakon kraja Drugog svjetskog rata zabranjeno da snima filmove. Ezru Paunda su Amerikanci zatvorili, a potom prevezli u SAD i smjestili u ludnicu gdje je proveo trinaest godina. Knut Hamsun je nakon rata prvo bio uhapšen, potom smješten u ludnicu i na kraju osuđen na veliku novčanu kaznu i smješten u starački dom.
Zapitajmo se, ako odvojimo djelo od osobe da li možemo djecu učiti da je:
- Gebels bio genije propagande,
- Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka,
- Mile Budak hrvatski književnik i esejista,
- Arkan uzoran muž Svetlane Cece Ražnatović,
- Radovan Karadžić psihijatar FK Crvena zvezda.
Možemo li?
BORISLAV CIMEŠA, PISAC IZ CETINJA: Privrženik zločina iz devedesetih
– Za poetski kosmizam “svaka je smrt po jedna propast svijeta”. Nasuprot tome, novi nobelovac svojim poznatim javnim angažmanom etiku suprotstavlja vlastitoj zavidnoj književnoj estetici koja mu je donijela dragocjenu međunarodnu reputaciju. U ratovima na tlu nekadašnje Jugoslavije postao je zatočenik mita-ubice poznatog kao “Magna Serbia” čijem se realizatoru i novom mitologizatoru Slobu – slobodi sudilo u Hagu, najvećoj mondijalnoj prijestonici osude velikosrpske politike sile, zla i zločina.
Ideja i politika nasilja i zločina iz devedesetih godina prošlog vijeka našla je istaknutog privrženika u Handkeu , koji je zaboravio da je to stoljeće, čudne li paradoksije, počelo u Sarajevu đe su protagonisti konspirativnog terorističkog udruženja “La Mano Nera”, vođeni fatalizmom “Unione o Morte”(Ujedinjenje ili smrt”), u atentatu lišili života njegovog zemljaka Franja Ferdinanda i suprugu mu Sofiju Hotek. Svoj idejni doprinos da se taj vijek krvavo i dijabolično okonča u tom istom Sarajevu dao je upravo ovaj novi laureat Nobela. Zaboravio je on tih tragičnih devedesetih da su na doktrinu “Drang nach osten” njegove domovine, “La Mano Nera” i “Magna Serbia”, odgovorili sličnim imperijalnim vodičem “Go West” (Na zapad). Istorijskom sudbinom Handkeova domovina prosvijećenog apsolutizma izgubila je svoje carstvo u korist predstavnika evroazijske diktature.Tako je zločin supstituisan većim zlom od sopstvenog. Zaboravili su na to i Švedska akademija i novi laureat. Kao i na činjenicu da je trajni zadatak literature i njenih tvoraca demitologizovanje mitova ubica. “Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja”, testamentarno zavješta slavni Umberto Eko na kraju svojeg eseja “Ur-fašizam”.
I na kraju upit za pisce i literaturu: “Zašto se svojom etikom suprotstavljate vlastitoj estetici?” Zašto, pojedini od vas, demantuju prvom drugu ?
LJUBICA ARSIĆ, KNJIŽEVNICA IZ SRBIJE: Neprimjereno je vrednovati postupke pisca
Bravo za Nobela, jer je nagradu dao velikom piscu! Nobelov komitet je ovaj put dodelio nagradu sebi pokazujući da je vrednovao i visoko ocenio književnost koja počiva na izuzetnoj meri talenta i pronicljivog uvida u savremenog čoveka, koju je Peter Handke pokazao. Handke je ovu nagradu odavno dobio, jer uporno pokazuje da je pisac nepotkupljivo biće, pre svega slobodno, i da se za svoje reči i postupke mora izboriti sam, uzimajući u obzir da je svaka „politička korektnost“ vrsta jalove poslušnosti koja sa njim nema nikakve veze i koja šteti pisanju. Uostalom, vitalnost književnosti u velikom meri počiva na kritičkoj opoziciji velikih pisaca.
U naopakim vremenima, u kojima živimo, kad je pisac iznad svojih dela i kad se njegovi stavovi, mržnje i ljubavi uzimaju kao uslov bez koga se ne može, Handkeova ljubav prema Srbima procenjuje se kao odlučujući činilac (ne)zadovoljstva sveukupne javnosti, a piščeva hrabrost da stane na stranu srpskog naroda onda kad mu je bilo teško, tumači se kao tuđa hrabrost, pa prema tome i opasna. Ne zamišljajte da ja branim Handkea, jer ovakvoj veličini nije potreban nikakav „drevni advokat“, ja branim poziciju pisca kome demokratsko društvo po skrami, a totalitarno po suštini, osporava pravo da pokaže šta misli i oseća. Svi treba da budemo pitomi i beskrajno srećni.
Sloboda nam nije nebom data. Mi moramo da je stvorimo, a to činimo tražeći je. Istinska sloboda je sačinjena od minimalne mogućnosti da se stvarnosti pruži neki smisao koji bi odgovarao zadovoljstvu drugih, a Handke je to pokazao pre svega svojim knjigama. Neprimereno je vrednovati postupke pisca, jer se doba lažnog prosvetiteljstva završava sa Kafkom. Handkeov golman odavno je prestao da strahuje od penala.
ABDULAH SIDRAN, KNJIŽEVNIK I SCENARISTA IZ SARAJEVA: Ništa bolje i ne zaslužujemo
Cio svijet ima pravo, može i smije čuditi se odluci švedskog Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, ali ako to činimo mi, nad kojima je genocid izvršen uz direktan prenos svjetskih TV kamera, mi, kojima je nametnuto da živimo i gradimo mir sa onima koji su nas klali i iz domovine protjerali, i čiji je zločin nagrađen, a ne kažnjen, i koji ni jednoga trenutka ne kriju svoju težnju da ne postoji ni naš narod ni naša država – onda ništa bolje i ne zaslužujemo od onoga što nam se događa.
MIRAŠ MARTINOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Handkeovo djelo mjeriće sud istorije
Malene su snage nekog žirija, pa i Nobelovog, pred sudom vremena i istorije. Ti su sudovi nepotkupljivi i neprikosnoveni. Pred njima jednak tretman imaju ljudi i djela, veliki gestovi, koliko i male i velike greške. I Handekvo djelo i postupke, kao i djelo svih, mjeriće ti sudovi, mimo dnevnih komentara, koji imaju svoj značaj. Mišljenje treba iskazati. Sjetiću na Knuta Hamsuna, norveškog pisca i nobelovca, koji je podržavao fašizam, zbog čega su mu čitaoci širom svijeta pakovali i vraćali knjige. Strašno, najpogubnije za svakog pisca, a sramotno za njegovo djelo.
Peter Hadke je danas izložen i pohvala i pokudama. Mnoge asocijacije i organizacije, PEN centri, društva pisaca, negoduju što je ovjenčan Nobelom. Protest koji stiže od majki Srebrenice, a svijet zna šta je Srebrenica, posebno je oneskopjavajući. Ima specifičnu težinu! Veliki čin bi bio da je Handke posjetio te majke, stao pred onim strašnim spomenikom, velikom mrljom na licu XX vijeka, i zaplakao, nego što je držao govor na sahrani onog iz čije je glave rođena ideja o tom i drugim strašnim stratištima i pogubljenjima širom Jugoslavije. Onoga u čijoj je ruci bila i sila i moć i vrhovna komanda, na čijoj je sahrani, tada uvaženi pisac svjetske reputacije, a sada i nobelovac, govorio, pa time, a i prije toga, davao javnu podrušku toj i takvoj politici i njenom glavnom protagonisti.
Bilo bi moralnije, a sa takvim činom i uzvešenije Handekovo djelo, da je bio s opsjednutima u Sarajevu, Vukovaru i Dubrovniku, među granatiranima, a ne sa onima koji su granatirali i opsijedali. Piscu je mjesto među slabima i nemoćnima.
Handke bi nakon svega, s vijencem Nobela, trebalo da posjeti Srebrenicu i da se na tom mjestu, i sa tog mjesta, javno izvini.
Taj gest bi pozdravio civilizovani svijet, a istorija upisala u svoje anale.
Nadasve i konačno, etika je iznad estitke, govorio je Brodski! Zar ne?
VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR: Sam sebe osudio na ostracizam
U smislu književne važnosti Petera Handkea, ova nagrada nije sporna; radi se o piscu koji je već pola stoljeća u samom vrhu ne samo njemačke, nego i svjetske književne scene, a od kraja šezdesetih je poznat, prevođen i scenski igran i u bivšoj Jugoslaviji.
U političkom smislu jest sporan njegov angažman u prilog Miloševićeva režima i Srbije u jugoslavenskim ratovima devedesetih. Vidim ovih dana i mnoge usporedbe s piscima poput Hamsuna i Pounda, s poklonicima nacizma i fašizma. I poruke kako se Handke opredijelio za srpski fašizam i stoga je sam sebe osudio na ostracizam koji prema njemu i njegovim djelima treba dosljedno primjenjivati.
Nema sumnje da je Miloševićev režim, ali i cijeli srpski nacionalistički projekt (u kojega su bili uključeni i mnogi nominalni srpski opozicionari) u krajnjem ishodu počinio mnogobrojne zločine, ali po mome mišljenju nije bio jedini negativni junak tih ratova. Nacionalista i religioznih fanatika bilo je na svim stranama u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i količina zločina u velikoj mjeri ovisila je o vojnoj moći kojom su te nacionalističke snage raspolagale. Osobno se nikad ne bih priklonio niti jednome od protagonista tih nacionalističkih ideologija (ni Slobodanu, ni Franji, ni Aliji); mislim da je časno bilo isključivo na strani nevinih žrtava. Utoliko su jednostavne paralele sa II svjetskim ratom u Handkeovu slučaju teško održive. Simpatizirao je javno jednog od zlikovaca, onog najvećeg.
U situaciji kad se početkom devedesetih jedan broj evropskih intelektualaca počeo javno opredjeljivati za strane u ratnom sukobu, Handke se priklonio strani koja je bila s mnogo strana najmanje omiljena. Sam je to tumačio kao nostalgiju za Jugoslavijom i očuvanjem njezina jedinstva, a Milošević se tada predstavljao kao čuvar tog jedinstva (iako je u naravi bio glavni rušitelj). Potom, kad je već zaigrao na tu kartu, Peter je tvrdoglavo ostao dosljedan. Pritom je provocirao, vjerojatno uživao u publicitetu, ali bio izvrgnut napadima, pa i mržnji (sjetimo se samo situacije nakon Heinove nagrade), No, bio je individualiziran i poseban. Ne treba kod književnika podcijeniti tu potrebu za ekskluzivitetom i provokativnošću!
Sad vjerojatno uživa: mrze ga, neki i podržavaju, ali svi govore o njemu. A Nobel je njegov, milijun dolara je njegov. Friga mu se…
MOMIR MARKOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Nagrade su sredstvo trgovine
-Nedovoljno poznajem književno djelo Petera Handkea. Jednu rukovet njegovih stihova, u prevodu književnika Sretena Vujovića, objavio sam 1994. godine u časopisu “Doclea”, koji sam tada pokrenuo i uređivao. Nijesu mi jasne ni Handkeove etičke i političke koordinate.
Antički svijet smatrao je da etika i politika idu zajedno. Među kniževnicima antičke Grčke i Rima teško je naći pisca, pogotovo pjesnika, čija se etičnost može dovesti u pitanje. Danas je to drugačije. Izgleda teško je izdvojiti književnika čija je moralnost nesporna.
Nagrade tome daju izvjestan podsticaj. Nagrade su sredstvo trgovine, kupovine, manipulacije. Pogledajte samo naše nacionalne i nadnacionalne nagrade. Isto je i sa međunarodnim priznanjima, pa i sa Nobelovom. Ne vrednuje se samo književno djelo. U igri su i druge “karte” i sve zavisi i kako su upakovane.
Izvjesni Sili Prudon, francuski pjesnik sa dvije knjižice stihova, zgrabio je nagradu ispred Tolstoja. Šta je u slučaju Handkea odlučilo pouzdano ne znamo. Što god da je nije neobično.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO7 dana
HORIZONTI4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice