DANAS, SJUTRA
Perje, glave i vlast
Ovog proljeća vidjeli smo istu vlast ali i drugačiju Crnu Goru. Onu koja umije da se dozove i odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi. Vlast nije imala odgovor na taj stav. Ali, uslijedile su prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo
Još su tu. Dan više ili noć manje, prošlo je nekih 111 dana i noći od kako smo svojim očima vidjeli ono što smo odavno znali. Varaju. Lažu. Kradu. Kovertiraju. Bez srama.
Ovaj put smo nakon objavljenog snimka primoredaje koverte vidjeli i njihov strah. Strah koiji traje. Evo i za praznik rada ljudima brane da prolaze „njihovom ulicom“, pored zgrade vlade.
Strah goni vazale korumpirane vlasti da se, poslije svakog novog dokaza, iskeze i kriknu: ovo je napad na državu! A nakon svakog protesta izdiktiraju unaprijed sročenu utjehu: manje ih je!
Bez objašnjenja koga je to i od čega manje. Manje ljutih nego opljačkanih. Manje slobodnih nego siromašnih. Manje onih u koloni nezadovoljstva nego onih u pečalbi. Više mladosti u zatvorima i čituljama nego na protestima protiv tih koji su od sjecikesa napravili biznismene, a od narko bosova uzore. Više je, računaju, onih što guše čemer nego što kliču: Mi smo država.
Opet, još su tu.
Njihov odlazak ne može biti brz da bi bio trajan. Uspostavljeni sistem vladavine ološa valja srušiti kontrolisanim, upornim i raznovrsnim udarima, kako bi neoštećene ostale suštinske vrijednosti ovog društva i države. Rušenjem vlasti iznova graditi sve ono što nemamo a što nam je neophodno da bi živjeli slobodno.
Oči su se navikle na mrak, reče pjesnik. Al, i pristajući na sljepilo, predajući u ruke onima koji nam uzimaju budućnost najbližih, postajemo saučesnici. Gori od onih koji nas kradu i lažu. Pristnemo li na udobnost sljepila strpaće nas žive, u svoje koverte. I trgovaće našim sudbinama kao robom na buvljaku.
Ovog proljeća silnici su vidjeli i drugačiju Crnu Goru. Onu koja umije da se dozove i da odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi. Vlast nije imala odgovor na pobunu. Ali uslijedile su prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo.
Najaktuelnija je kotorska priča. Šta je to što je posvađalo Bečićeve demokrate i Krivokapićeve socijaldemokrate do mjere da se krše osnovni principi političke i građanske razboritosti? O tome ni jedni ni drugi ne žele da pričaju jasno i glasno. Kao da ih je stid.
Umjesto izvinjenja, ili makar objašnjenja, zbog štete koja se čini antirežimskom pokretu, iz SDP je stigao tzv. spin. Nekad bi rekli, balvan koji treba da od pogleda sakrije šumu. Od Demokrata ni toliko.
Ranko Krivokapić se neće kandidovati za predsjednika partije na predstojećem kongresu. Na dnevnom redu je pitanje: može li SDP, nakon dvije decenije u vlasti, ugroziti svoj status parlamentarne partije? Knjiga potencijalnih nasljednika predsjednika SDP-a broji dva slova. Ni jedan od kandidata/ kandidatkinja ne obećava da bi partiji i društvu mogla/mogao ponuditi više od prethodnika.
Ne likuju samo DPS i trabanti zbog kotorskih nevolja koje su zadesile dvije opozicione partije tzv. građanskog bloka. Tu je poznata politička matematika koja kaže da je lakše, ponekad i unosnije, prisvojiti opoziconi glas nego se boriti za glasove vladajućih partija. Za to bi valjalo osmisliti nove modele ponašanja. Nekima to baš ne ide.
Malo ko je zatečen najavom Andrije Mandića da će „letjeti glave“, bude li ko pokušao da uhapsi njega ili nekog od njegovih političkih saboraca nakon izricanja presude u procesu državni udar. A to će se desiti narednog četvrtka.
Radi preciznosti, vrijedi citirati: „Prije smo spremni glave da položimo i nekome glavu skinemo nego što će nas neko nevine povesti u zatvor“. Može biti da ovi izlivi junačenja još nekoga ispune ushićenjem i nacionalnim ponosom. Ali je sigurno da se ovakvim porukama najviše raduju oni čije ostavke građani tri mjeseca traže na protestima.
„Ako smo u 21. vijeku došli da u političkom dijalogu prijetimo kidanjem glave, onaj ko će da kida glave mora da se sprema za to i onaj koji će da brani svoju glavu mora da se sprema za to“, spremno je Mandiću uzvratio premijer Duško Marković. A junački ćuti povodom afera koje je obznanio Duško Knežević.
Pošto već pominjemo Kneževića, valja reći da i njegove najave osnivanja političke partije na aktulena dešavanja imaju isti učinak kao kotorske svađe SDP i Demokrata ili skupštinsko junačenja lidera DF.
Iz Londona se možda ne vide mane ideje da boj za budućnost Crne Gore vode glavni junaci kovertiranja ove zemlje. Toga bi morali biti svjesni oni koji ovdje podgrijavaju i promovišu Kneževićeve ambicije. Ako ne žele da silom na sramotu sačuvaju ovu i ovakvu vlast.
Oni su još tu. Ne zaboravimo – od nas zavisi do kada će ostati tamo gdje im nije mjesto.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Na lomači
Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone. Evropski nema šta
Gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević opet je na “medijskoj lomači” jer je “Srbin i pravoslavac”. Šta će, policiji je prijavio više novinara, političara i jednog civilnog aktivistu kao inspiratore prijetnji “kojima se ugrožava bezbjednost njega i njegove porodice zato što im nije po volji njegovo političko opredjeljenje”.
Novinari su Kovačeviću krivi jer su izvještavali o tome kako je, recimo, držao srednji prst dok je svirala crnogorska himna. Trebalo je valjda da zažmure, ili makar Markovu istinu predstave kao neupitnu po kojoj je on u stvari samo namještao sat. Tako rade mediji koji nijesu „antisrpski i anticrkveni“.
Zato su moguće trebali da ga pohvale kao Srbina i pravoslavca i ovo sad kad je postavio uvredljivi komentar na Fejzbuku. “Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević nakon nedavne sjednice parlamenta na Cetinju, aludirajući na porijeklo poslanika Oskara Hutera i zgradu administracije koja je upravljala teritorijom Crne Gore u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je Kovačevićev partijski lider, za koga je Huter na sjednici rekao “da njegova titula četničkog vojvode ne ide sa mjestom koje pokriva”.
Kako Kovačević vidi medijske slobode jasno je i iz njegovog pojašnjenja je da nakon što je prijavio policiji novinare jer rade svoj posao, izbjegavao o tome da priča u medijima „i na taj način vršim bilo kakav pritisak na njihov rad”. Pošteno.
Medijsku urotu ne vidi, međutim, samo Kovačević. Ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj optužio je nedavno predstavnike pravosuđa i novinara TV Vijesti Danila Ajkovića da su se urotili protiv njega „jer mrze ili su korumpirani“. Ajković je „kriv“ zato što je izvještavao o slučaju koji protiv Đeljošaja vodi tužilaštvo jer je 2021. godine kao predsjednik Opštine Tuzi, pozivao na otpor mjerama protiv koronavirusa. Tužilaštvo je nedavno tražilo skidanje imuniteta Đeljošaju.
Organizacija za medije Jugoistočne Evrope (SEEMO), između ostalih, osudila je postupanje ministra. “SEEMO ističe potrebu da političari izbjegavaju miješanje u rad novinara i stvaraju okruženje koje je pogodno za slobodne i nezavisne medije. SEEMO poziva na trenutni prestanak svih oblika zastrašivanja i uznemiravanja Ajkovića. SEEMO poziva crnogorske vlasti da poštuju slobodu štampe i zaštite sigurnost medijskih profesionalaca”, ističe se u saopštenju.
Ministar pravde Andrej Milović valjda nije stigao da pročitao saopštenje, pa je, dok se sprema za istorijsko dobijanje IBRA, odnosno ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlje 23, u kom je i sloboda medija, oteo telefon novinarki portala Libertas u holu Skupštine.
Uprava policije podnijela je prekršajnu prijavu protiv Milovića, zbog sumnje da je 9. februara, u holu Skupštine, oteo telefon iz ruke novinarki portala Libertas press, Radmili Grbić. Milović se sumnjiči da je to učinio nakon što mu se novinarka predstavila i pokušala da postavi pitanje.
Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone. Evropski, nema šta.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Dozva li ga vojvodo
Eskobar je već bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim provincijama. Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja, šta nas čeka nakon krvavog raspada Jugoslavije. Andrija Mandić, u svojstvu državnika i reformatora, je ogledalo dokle smo nakon svega stigli
Specijalni izaslanik SAD Gabrijel Eskobar narednih dana će pohoditi Crnu Goru (i Kosovo). Najavljujući posjetu Podgorici, američki zvaničnik jasno je stavio do znanja da je njegov dolazak direktno povezan sa planiranom rekonstrukcijom 44. Vlade i očekivanim ulaskom predstavnika koalicije Za budućnost Crne Gore (doskorašnji DF).
“Odluka o koaliciji i dovođenju te partije u koaliciju nije odluka za SAD. Ono što smo rekli, a rekli smo i privatno i javno, jeste da brinemo što ova partija nije pravi partner u svemu onome čemu se nadamo za Crnu Goru”, rekao je Eskobar u Briselu. Precizirajući: “U mnogim postupcima predsjednika Skupštine nijesmo vidjeli privrženost evroatlantskim vrijednostima. Zato smo zabrinuti zbog mogućnosti da u Vladu uđe partner koji ne dijeli iste vrijednosti kao ostatak koalicije.”
Ovo upozorenje stiglo je dan nakon što je parlamentarna većina odbila prijedlog opozicije o smjeni predsjednika Skupštine. Andrija Mandić, potvrdilo se, nije imao razloga da strijepi za svoju funkciju, a iskazanu podršku poslanika iskoristio je za repliku američkom izaslaniku.
“Ovo što priča Eskobar su priče o prošlosti koje smo juče slušali u Parlamentu. V sve što saopštava, ali Crna Gora ne želi da postane jedna od saveznih država SAD-a, nego članica EU”, poručio je Mandić iz Skupštine. “Mi smo parlamentarna većina i različite stranke i odredili smo kuda će se kretati ova zemlja. Naš put ka EU je put koji podržava 80 odsto građana Crne Gore”.
Onda su ga opozicioni poslanici podsjetili da on, baš kao ni niko drugi iz vladajuće većine, nije komentarisao intervju ruskog ambasadora u Podgorici kojim je jasno stavljeno do znanja da Rusija ne gleda blagonaklono na dalje EU integracije ovog dijela Evrope. Naprotiv.
“Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja. Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u… Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, obrazložio je stav zvanične Moskve ambasador Vladislav Maslenikov.
Onda je Mandić demonstrirao kako u koaliciji ZBCG pokušavaju balansirati između istoka i zapada.
“Stav Maslenikova se odnosio na čitavi region, dok stav Eskobara targetira pojedince i političke strukture koje su birali građani Crne Gore”, analizirao je predsjednik parlamenta. Ali i predsjednik Nove srpske demokratije čiji funkcioneri, svako malo, demonstriraju krajnje neobičnu privrženost proklamovanom evropejstvu i pomirenju. Što podsjeća na verbalno “jugoslovenstvo” nekadašnjih promotera ratova vođenih u cilju realizacije nauma “svi Srbi u jednoj državi”.
Bilo je mučno slušati i ton i pristup Gabrijela Eskobara. Nije mu ni prvi put i ne čini to samo on. I ne dešava se to samo Crnoj Gori, već i ostalim bivšim jugoslovenskim republikama nakon raspada zajedničke domovine. Stvari su postavljene tako da se lako naljutiti – ko na Moskvu, ko na Brisel i Vašington. Ali srž naših problema je u Podgorici. Ovdašnji politički predvodnici, stari i novi, doveli su nas u ponižavajuću situaciju da nam drugi rješavaju probleme i nameću rješenja. Po mjeri svojih interesa, ne mareći uvijek koliko je to nama prihvatljivo i korisno. A naši – neko skokne do Beograda ili mu dođe Dodik da prenese, a neko ide kod ambasadora Kvinte po svoju pamet.
Težak i dug će biti proces odrastanja države i njene elite. Visoka je cijena krvavog raspada zemlje, koja je po mnogo čemu bila naš model EU. Na vrijeme smo upozoravani. Ante Marković, posljednji premijer SFR Jugoslavije, proročki je govorio davne 1989: “Zablude nacionalizma ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.” Decenijama ranije, osnivač avnojevske Jugoslavije Josip Broz Tito koristio je svaku priliku da opomene. “Naše republike bile bi u svijetu niko i ništa da nismo zajedno”
Onda su došli popovi, topovi i lopovi. Potom Šefovi, eksperti i, da laj lame. Andrija Mandić, u svojstvu državnika i reformatora, kao ogledalo dokle smo nakon svega stigli. Eskobar je bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim provincijama. Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja. Red je da postavimo i to prosto pitanje: dozva li ga ponovo, svojim ponašanjem, vojvodo?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Moć neznanja
Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima
Predsjednik Skupštine Crne Gore kaže kako nije znao da je njegov sastanak sa prvim čovjekom Republike Srpske upriličen na 31. godišnjicu zločina u Štrpcima. Šta bi bilo da je znao?
Možda bi minutom ćutanja odali počast dvadesetorici civila starih između 16 i 59 godina koji su oteti iz voza na liniji Beograd – Bar, pa potom ubijeni i bačeni u Drinu. Ili bi gosta i prijatelja iz Banjaluke zamolio da se u jezeru Perućac pronađu posmrtni ostaci šesnaestorice ubijenih koje njihove porodice još uvijek čekaju?
Malo je, ipak, vjerovatno da bi sjećanje na sramotan zločin Osvetnika iz Vojske RS, spriječio dvojicu državnih zvaničnika da prozbore o „fantastičnostima“ srpskog svijeta, potrebi uspostavljanja specijalnih veza Crne Gore i Republike Srpske, ili poslovnim prilikama vezanim za Bilećko jezero i izgradnju sistema hidroelektrana na Drini. Naravno, nakon što Dodik Mandića informiše o najnovijim vijestima iz Moskve.
Komentari poput onih da takve teme nijesu u njihovoj nadležnosti nedostojan su odgovor na činjenicu da je, nakon tridesetak godina, u Skupštini Crne Gore vođen zvaničan, međudržavni razgovor o formiranju Velike Srbije na teritoriji tri suverene, međunarodno priznate države. Uz jasnu najavu oživljavanja podjele „koja život znači“ na srpske i nesrpske. Onomad žrtva. A koliko sjutra, građane/stanovnike.
Predsjednici države i vlade, tako makar tvrde iz njihovih kabineta, nijesu bili zvanično obaviješteni o posjeti gosta iz Banjaluke koji je, nakon prijateljskih susreta sa čelnicima Rusije i Bjelorusije, pohodio i Podgoricu. A šta bi bilo da jesu?
Da li bi Spajić banuo pred Dodika da mu u brk skreše ono što je nedavno izjavio u Briselu, kako je „naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine od najveće važnosti za Crnu Goru“. Milatović bi se, može biti, propitao o tome kako je to i čime Igor Dodik pomagao da se podigne stranačka infrastruktura partije/pokreta koji je osnovao prije nepune dvije godine, a napustio krajem prošle nedjelje. Kada već isto pitanje ne može da postavi Do Kwonu.
Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima. “Kao Predsjednik Crne Gore, izražavam dubok pijetet prema žrtvama tog zločina i saosjećam se sa bolom njihovih porodica. Ujedno, apelujem na nadležne državne organe da ne odustanu od utvrđivanja potpune istine o ovom tragičnom događaju”, napisao je Milatović na mreži X. Premijer ni toliko. Imao je, valjda, preča posla.
Trebalo je, na primjer, izabrati novi odbor direktora Elektroprivrede. Prepiska unutar WhatsApp grupe KlubPES, koju su objavili mediji, svjedoči o kvalitetu tog postupka. Zapravo, o brutalalnosti i banalnosti s kojom se sve u Crnoj Gori podređuje usko partijskom i ličnom interesu.
Prvoizabrani kandidat povukao se nakon osporavanja javnosti i naznaka da bi njegov izbor mogao biti osporen po pitanju stručnosti i iskustva. Drugoizabranu kandidatkinju osporile su partijske kolege iz Nikšića. „Smatram da nije korektno da pored nas u Nikšiću predstavnik PES-a bude iz Podgorice“, prenijele su Vijesti stav jednog poslanika Spajićevih Evropljana. Onda je izabran treći, nikšićki, kndidat. Dok je u PES-u trajala ta ekspertiza meritornosti, akcionari EPCG su strpljivo čekali, duže od 10 sati, da konačno počne Skupština akcionara preduzeća. Vanredno zakazana na zahtjev države, odnosno, Vlade.
Od sedam članova novog borda EPCG četvoricu su imenovale partije članice vladajuće koalicije, u skladu sa dogovorom o međusobnoj podjeli funkcija u izvršnoj vlasti, diplomatiji, državnim preduzećima i tzv. nezavisnim agencijama. Potom je ministar pomorstva i saobraćaja pojasnio da ne treba vjerovati sopstvenim očima: PES je ispunio obećanje da će izvršni direktor i 50 odsto članova odbora direktora državnih preduzeća biti profesionalci.
Sad znamo da je 3:4 isto što i pola – pola. Resorni ministar energetike i rudarstva nije se oglašavao. Makar da pojasni ono što se čulo na Skupštini akcionara, da su sva tri eksperta u novom bordu EPCG njegovi poznanici i saradnici, a jedan i mentor sa postdiplomskih studija. Nije se sjetio?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata
-
DRUŠTVO4 sedmice
DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka
-
INTERVJU4 sedmice
TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni
-
DRUŠTVO4 sedmice
UBISTVO EDMONDA MUSTAFE U BARU: Je li država zatajila
-
Izdvojeno4 sedmice
DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet
-
Izdvojeno4 sedmice
NAKON HAPŠENJA ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA: Ukrivanje imovine
-
Izdvojeno4 sedmice
NASILJE U ŠKOLAMA: Nezaštićeni i učenici i nastavnici