Nije problem samo to što Momčilo neće da obznani stanje na bankovnom računu, iako bi kao predsjednik Savjeta ASK trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što će svaki momčilo na čelu ASK ostati, pa da mu je na računu dvjesta miliona opranih para

Predsjednik Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije Momčilo Radulović nije instituciji na čijem je čelu dao saglasnost za uvid u svoje bankovne račune. U državi Danskoj, ili bilo kojoj od onih u koje odlaze crnogorski građani u potrazi za smislom i boljim životom, ovaj bi se tekst  tu završio, a Momčilo bi se vratio da rukovodi svojom NVO Stara trpeza i da na meze i trpeze troši koliko god da ima na bankovnom računu. Krišom ili transparentno.

U Crnoj Gori to što funkcioner Momčilo živ ne da da mu se vidi stanje u banci, iako je zadužen da provjerava imovinu i račune svih crnogorskih funkcionera, nije ni početak, a ni kraj, takvih vijesti.  To je samo jedan u moru novinskih naslova koji svjedoče da je nešto trulo u državi Montenegro. Odnosno, da zdravo tkivo ne postoji unutar sistema. Nije problem samo u tome što Momčilo ne da da mu se virne u bankovni račun, na šta, istina, ima zakonsko pravo, ali bi trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što bi svaki  momčilo na čelu ASK ostao, pa i kad bi mu  na računu bilo dvjesta miliona opranih para. Kao što se s mjesta direktora iste Agencije godinama ne mrda Sreten Radonjić, iako je postao simbol za prikrivanje a ne otkrivanje korupcije. Da direktoriše Agencijom Sretena ne ometa  ni to što je nedavno  postao prva tačka dnevnog reda sopstvene Agencije, koja bi na narednoj sjednici konačno trebala da razmotri aferu Stanovi, u koju je upetljan i on.   To je  ono kako su skoro stotinu funkcionera, po ne baš transparentnim procedurama, dobili stambene kredite ili stanove od Vlade Duška Markovića, iako imaju po nekoliko nekretnina. Prijavljenih. Sreten je među njima. Dobio je stambeni kredit od 40 hiljada eura, iako je, prema imovinskom kartonu, imao kuću od 140 kvadrata.  On je pojasnio da je kuću dao sinu. I da ne vidi nikakav problem u tome. Nije mu jasno ni zbog čega bi ASK trebalo da raspravlja o tome što kredit koji je dobio nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Istovremeno,  kao da nikom živom u vlasti nije jasno šta je sporno da o Sretenovom slučaju raspravljaju Sreten i Momčilo.

A u stvari, svima je jasno da je sistem podešen baš kako treba kako  bi na vlasti održao elite koje tri decenije zarađuju na ratovima, i nacionalnim i vjerskim podjelama, na našem siromaštvu, na nama. Da bi se održao nije dovoljno samo da na oni na čelu institucija kao što je Agencija budu ljudi kao Sreten, ljudi po liku i djelu Šefa i njegovih. Kupljeni, i zarobljeni sopstvenim privilegijama. Potrebno je da takvi budu od vrha do dna sistema. Zato su na spiskovima za stambene kredite i stanove Vlade, i ove i one Đukanovićeve, ne samo sreteni, sudije Vrhovnog i Ustavnog suda, tužioci, ministri, poslanici iz vladajuće, ali i partija koje treba stalno kupovati za izbornu sreću DPS-a. Zato su na spisku, i Markovićeve i Đukanovićeve vlade, i svi oni ljudi čija imena ne prepoznajete. Pomoćnici ministara, direktori direktorata, šefovi kabineta  i njihove supruge, direktori centara za socijalni rad, direktori raznoraznih fondova, savjetnici i ostali. Oni su oni ljudi koje srećete po ulicama, ne znate ko su, i baš se zato  pitate kako uspjevaju da liče na familije iz časopisa tipa Bogati i srećni, dok vi  sve više podsjećate na likove iz Tesne kože. I razmišljate o autobusima za Njemačku, ili honoranom poslu na taksiju. Zato u institucijama niko neće dići ruku protiv sretena i momčila, ivica i medenica. Slegnuće ramenima i reći, sve je po zakonu.

Poslanici opozicionih partija nastavljaju da se žale jer nisu na spiskovima za stanove. Da li bi trebalo da budu? U redu je ukazati da su na spiskovima samo njihovi, da je procedura dodjele stanova i kredita netransparentna,  ali bi odgovorna opozicija morala da napravi korak više. Onaj koji predugo čekamo. Da ispuni obećanja Sporazuma o budućnosti koje je potpisala sa građanima. Da ispuni i obećanja zbog kojih su ih građani glasali. Da bude opozicija.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Opozicionim tradicionalistima  je očito problem što postoje pripadnici manjina, koji nadilaze mantalne barikade i zidove. I koji igraju za sve nas

Postali smo lideri u još jednoj kategoriji. Rijetke su,  ako ih uopšte i ima, zemlje u kojima niko neće da se prihvati funkcije Vrhovnog državnog tužioca. A upravo se to dešava u Crnoj Gori.

Prošle nedjelje završen je konkurs za nasljednika Ivice Stankovića na čelu tužilaštva. Na konkurs se nije prijavio niko.  Primamljiv je to posao, nego zainteresovane na putu do funkcije čeka teška barikada. Potencijalni kandidati za zvanje VDT moraju u parlamentu tražiti podršku dvotrećinske većine poslanika. To je gotovo pa nemoguće, u zemlji u kojoj se toliki (2/3) stepen saglasnosti može očekivati samo na pitanje koji je dan i datum.

Umjesto podrške, mnogo je izvjesnije da bi potencijalni kandidati za vrhovnog tužioca u Skupštini prošli kroz šikanu i udarce „ispod pojasa“ sa obje (o)pozicione strane. I postali kolateralna šteta dugogodišnje krize nepovjerenja među političkim takmacima, koja dobija na snazi kako se bliži termin parlamentarnih izbora.

Nije to više samo „tradicionalni“ obračun nesmjenjive vlasti i opozicije koji traje tri decenije. Svjedoci smo sve otvorenijih unutar pozicionih i unutar opozicionih čarki, verbalnih sukoba na granici pristojnosti te otkopavanja starih, provjerenih rovova – posebno onih na frontu međuvjerskih i međunacionalnih različitosti Crne Gore.

„Lično ću insistirati na Predsjedništvu DF-a“, obznanio je prije neki dan Milan Knežević, jadan od lidera Demokratskog fronta, „da podržimo Džemala Perovića, tek, kad vidimo kolone autobusa iz Ulcinja, Tuzi i Rožaja koji dolaze u Podgoricu da protestuju“.

Ko nije razumio, Knežević jednom od lidera pokreta Odupri se spočitava ni manje ni više nego nacionalnu pripadnost, tvrdeći da on i njegovi sunarodnici nijesu dovoljno privrženi uličnoj borbi protiv korumpiranog režima.

Tako smo dobili  još jedan pokušaj da se, na što je moguće duži period, poruše mostovi koji bi mogli povezati pripadnike manjinskih naroda sa onim političkim snagama koje su u stanju da budućnost Crne Gore  zamisle bez vladajuće pozicije DPS-a. Ali i bez vladavine ideja koje uporno promovišu samozvani lideri srpstva u Crnoj Gori.

Milan Knežević zna kako je smjena aktuelnih vlasti nemoguća bez podrške i pripadnika manjinskih naroda.  Svih koji su spremni da pomognu kako bi ova zemlja postala  bolje mjesto za život svih nas. Alternativa je paktiranje sa političkom elitom partije koja na izborima nije poražena od 1946. godine. I nastavak tada uspostavljenog sistema vladavine.

Pored tog saznanja, lideri DF svako malo zaigraju na „nacionalnu loptu“. Ne pitajući za cijenu. Ili, možda, baš suprotno – precizno preračunavaju  prihod i rashod takve politike?

Koji dan prije Kneževića, odnosima „nas“ i „njih“ pozabavio se i Nebojša Medojević.

„Granica prema tzv. Kosovu i Albaniji je jedan od najvećih bezbjednosnih problema Crne Gore i ako bude potrebe tu se treba podići zid da bi se spriječili šverc i kriminal“, napisao je na svom fejsbuk profilu lider PzP i član Predsjedništva DF-a, naglašavajući da je taj šverc zajednički posao režima u Podgorici i Prištini.

Interesantno da Medojević makar dio pomenutih kriminalnih radnji nije svrstao u kategoriju „zajednički posao Podgorice i Beograda“, iako je – mnogo bolje od ogromne većine svojih sunarodnika – upućen u rad raznoraznih subotića, šarića, šinavatri koji godinama, i decenijama, grade i učvršćuju te veze.

Po istom principu, ukoliko je namjera da se orbanovsko-trampovskim metodama spriječi šverc, zid je lakše praviti na zapadu, na granici prema Bosni i Hercegovini. Ili, da parafraziramo lidere DF, prema tzv. Republici Srpskoj.

Naknadno je Medojević objašnjavao kako njegov zid  za cilj ima da razdvoji kriminalce, a ne ljude i narode. Ali to je već počelo da liči na nekadašnju priču njegovog kolege Andrije Mandića. On je krajem prošle godine iskoristio fudbalsku utakmicu između Srbije i Crne Gore (2:0) da objavi:  „Uvijek navijam za tradicionalnu Crnu Goru i to je ključni razlog zbog kog sam u pomenutom meču navijao za Srbiju protiv Montenegra“. Onda je, da ukaže na suštinu tog tradicionalizma poručio: „Čestitam reprezentaciji Montenegra predvođenoj Fatosom Bećirajem na pristojnom otporu i korektnoj igri”.

Samo je zaboravio da pomene autobuse. Ili to čuva za neku drugu priliku, kada se opet bude čudio tome što mnogi predstavnici manjina radije slijede korumpirane lidere DPS od „tradicionalnih“ predstavnika opozicije. Tim opozicionim tradicionalistima je očito problem što postoje pripadnici manjina koji nadilaze mentalne barijere i zidove. I koji igraju za sve nas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Ne  bi možda bilo loše da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac. Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni, Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A  nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. A i zna broj Đukanovićevog faksa sigurno

Završio se konkurs za državnog tužioca. Još se ne zna ko su kandidati za poziciju Ivice Stankovića, ali je prava šteta što se Vesna Medenica ne može kandidovati za državnu tužiteljku. Ili možda može, ko zna?  Mogli bi „nezavisni pravni tumači“ možda da nam razjasne da naši zakoni i Ustav u stvari dozvoljavaju da ista osoba može istovremeno da bude predsjednica Vrhovnog suda i državna tužiteljka. Baš kao što je ispalo da Medenica može treći put da bude izabrana na čelo Vrhovnog suda, iako je u Ustavu pisalo drugačije. Jer, naši su propisi rastegljiva stvar. Nikad ne znaš da li ono „ne može“ baš to i znači. Sreća pa su tu domaći eksperti.

Utješno je to što će i ako Ivica Stanković produži boravak na tužilačkoj poziciiji, za pravdu to biti isto kao i da je Medenica tu. Prva familija biće sigurna. Možda im doduše Stanković ne faksira odluke da ih niko neće goniti, kao što je to prema ovonedjeljnom svjedočenju insajdera Duška Kneževića činila Medenica, al bi bar imali državnu tužiteljku kojoj se ne mora još puno puta rješavati stambeno pitanje. Do sada joj je riješeno tri puta. Iz budžeta.  Još dva tri puta, i gotovo.

Ne  bi možda billo loše ni da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac.  Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni,  Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A stvarno, nekako, nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. Ambasadorska mjesta su prepunjena. Zato bi mu mjesto tužioca bilo  idealno.  A broj  Đukanovićevog faksa sigurno zna. Država bi uz sve mogla mirno da spava – samo bi se crnogorske zastave i pjesme pjevale dok Đukanović i njegovi dijele i ono malo resursa što nam je ostalo.

Bogdanoviću bi se doduše stambeno pitanje moralo hitno rješavati. Prema imovinskom kartonu koji je prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije on posjeduje samo osam odsto kuće od 67 kvadrata. Ne zna se da li on i supruga koriste samo ćošak od te kuće, ali je sasvim sigurno, po fotografiji koju je ovaj par objavio na društvenim mrežama, da su taj ćošak, što bi rekli, ukusno sredili. Kamin, jelka, mnoštvo umjetnina, sve je tu stalo. Uz sve, ministar ima, sudeći po kartonu, i 90 hiljada eura kreditnog duga, odnosno ratu od čak 700 eura. A plata 1500 eura. A potrošačka korpa 640 eura. A računi… Muka.  A i red je da mu se pomogne, zaslužio je i on.

Specijalnog tužioca, međutim, ne bi valjalo mijenjati. On radi kao singerica. Hapsi i kad se spava. Ove sedmice uhapšen je kum Duška Kneževića, Dejan Sekulić. Pa su onda, nije prošlo mnogo, u okviru istog predmeta uhapšeni su i Mihailo Banjević, dugogodišnji funkcioner i bivši potpredsjednik Kneževićeve Atlas grupe, Duško Đukanović i Đorđe Đurđić. Još se ne zna o kakvom se predmetu radi, i zašto su pomenuti u pritvoru, a bogati, ko da je bitno. Zna Specijalni zašto. A zna se i da će se Đukanović obradovati faksu.

Na stranu šala, ali branitelji države i nacije iz pozicionih, ali i njihovi partneri iz opozicionih klupa, koji ne propuste priliku da raspire podjele, mogli bi nas koštati poprilično. Mnogo više od miliona izdvojenih za rješavanje stambenih muka funkcionera. Još ako se računu pridodaju i crkveni gospodari, jasno je da ne možemo lako doći ni do nule. A kamoli do boljeg društva. I biće opet kordoni pred manastirima, zastave i himne, i sve prazniji budžet.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari