Presuda u slučaju državni udar  svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću,  snažnije nego bilo koja ranija, rasvijetlila je sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva

Prvostepena presuda u slučaju državni udar od 9. maja 2019. samo je potvrdila da je Crna Gora i dalje besudna zemlja, kako je to svojevremeno, proročki tačno, duboko i snažno, formulisao Milovan Đilas. Ali je ova presuda, svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću, još i dodatno, snažno, snažnije nego bilo koja ranija, rasvetlila sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva. Pri tome, naglasak je na tesnoj međusobnoj institucionalnoj i funkcionalnoj povezanosti ovih mehanizama. I to uprkos tome što su samo prva dva od njih pravna, dok je treći unutrašnje-politički, a četvrti međunarodno-politički. Zbog izuzetne složenosti stvari, sledi samo kratka, veoma kratka skica.

Prvi integrisani mehanizam besudne zemlje je onaj na koji najdirektnije ukazuje rečena presuda. Kriminalizacija političkih protivnika bez dokaza. Prava mala hegelijanska bravura. Presuda svedoči o dva državna udara, jednom lažnom, onom koji je dvojici lidera DF-a montiran od strane vrha vlasti, te kojeg je sastavni deo postala i sama presuda, i drugom, onom stvarnom, koji je, upravo ovom montažom, izvršio, i dalje vrši, sam vrh vlasti.

Drugi mehanizam je u odnosu na prvi prividno inverzan a zapravo tesno povezan i integrisan. To je dekriminalizacija odnosno nekažnjivost vrha vlasti uprkos mnoštvu dokaza. Slučaj koverat je najaktuelniji ali se ne smeju zaboraviti ni ratni zločini, deportacije, genocid i ostali iz mračnih 1990-ih, kao ni poratni zločini organizovanog kriminala i visoke, zapravo najviše korupcije, telekom, limenka i ostali iz 2000-ih. Vremenska bliskost slučajeva državni udar i koverat najbolje rasvetljava izuzetnu bliskost i integrisanost prva dva mehanizma. Kriminalizacijom opozicije bez dokaza u slučaju državni udar, vrh vlasti samog sebe najdirektnije dekriminalizuje uprkos mnoštvu dokaza u slučaju koverat.

Treći mehanizam je manipulativni i agresivni nacionalizam vrha vlasti. Koji je bio i ostao krajnje instrumentalan. Juče protiv lidera Muslimana odnosno Bošnjaka, Albanaca i drugih nepravoslavnih manjina, danas protiv lidera Srba, ali je svrha bila i ostala ista i sasvim ne-nacionalna, pljačkaška i oligarhijska. Pa bi i odgovor opozicije i alternative morao biti takav, zajednički, anti-oligarhijski, građanski i solidaran. Kao što je bio odgovor Odupri se. Za prenaglašavanje odvojenih nacionalnih i ličnih sudbina, ugroženog srpstva i krvništva, od strane dva prvostepeno osuđena lidera DF-a, može se imati ljudsko razumevanje, ali se istovremeno mora i upozoriti da upravo takvo odvajanje i prenaglašavanje, objektivno, najviše odgovara samom vrhu vlasti.

Četvrti mehanizam naše male besudnice, najudaljeniji je, ali i najsnažniji. To je međunarodna realpolitika Moskve i Vašingtona. Njihov takozvani novi hladni rat. Čiji je prljavi rukopis toliko vidljiv i u našem slučaju državni udar. Posebno u onim mentorstvima i pohvalama iz Stejt departmenta. I to samo nekoliko dana nakon simboličkog spaljivanja lutke Stejt departmentovog odličnika od strane pobunjenih građana. Umesto podrobnije analize, i ovde samo kratka, veoma kratka skica. Krivično pravno, podrška SAD i Zapada mafijaškoj vlasti Mila Đukanovića samo je oblik njihovog najtežeg saučesništva. Politički, ova podrška deo je istorijskog opadanja Zapada. Tamna tvar realkapitalizma-fašizma u njegovoj poznoj fazi. Trampovsko-putinovska i ostala Crna internacionala.

Ni mesec i po od nastanka, tridesetmartovski Sporazum o budućnosti, naišao je na dva velika izazova, jedan unutrašnji, drugi međunarodni. Onaj prvi, unutrašnji, kotorski, još jednom je upozorio na sve deficite, istrošenosti i uskogrudosti same opozicije. Ovaj drugi, međunarodni, takozvani novohladnoratovski, stejtdepartmenski i ostali, još je veći. Ali je i ulog isto toliko velik, čak najveći. Ne nađu li tridesetmartovci odgovor na ova dva velika izazova, Crna Gora ostaće crna rupa, mala, mafijaška latifundija Mila Đukanovića.

Milan POPOVIĆ

Komentari

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama. Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se  sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora

Nema šta da se slavi na Dan pobjede nad fašizmom. To je ove godine  Dan presude u farsi zvanoj državni udar.  Dan kada je crnogorsko pravosuđe zablistalo sa svojim procesom vijeka protiv dvojice čelnika opozicije, njihovog vozača, dvojice Rusa koje niko živ vidio nije, i nekoliko srpskih državljana od kojih većina ni nakon višemjesečnog javnog prenosa suđenja malo kome izgleda sposobna da organizuju svadbu, a kamoli državni udar. Sutkinja Suzana Mugoša sve njih je proglasila krivim za terorizam, osudivši ih na zatvorske kazne, od 18 mjeseci do 15 godina. Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević  osuđeni su na po pet godina zatvora.

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama.  Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora. Pravosuđe pod kontrolom vrha vlasti, neodgovorne političke vođe  izrasle na ratu, kao i njene alternative koje to nijesu, teško da mogu proizvesti neki veseliji žanr. Za sada je izvjesno, nažalost, i da presuda neće biti kraj drame. Da ne pređe u tragediju, ostaje da se pomolimo.

Ima nekih drugih izvjesnosti. Znamo recimo ko ne mora ni da stavi naočare za sunce kad sjedi u kafani ili da se zaključa u stanu, a kamoli da se zabarikadira u parlamentu  da ne bi završio u ZIKS-u.  Svetozar Marović. Iako pravosnažno osuđen kao šef organizovane kriminalne grupe, koja je budvansku kasu oštetila za desetine miliona eura, Marović je slobodan  negdje u Beogradu, dok se ovdašnje i tamošnje vlasti nadgornjavaju neduhovitim političkim opaskama, tipa, pitajte vaše kako je izašao iz zemlje, ili pitajte njihove što ga ne izručuju kad mogu. Znamo i da niko živ neće odgovarati zbog toga što je na slobodi glavnoosuđeni za slučaj kojim se ovdašnje pravosuđe diči kad se pomene borba protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. A trebalo bi makar uvesti, kad već visoki funkcioneri ne odgovaraju ni za loše obavljanje državnog posla, niti kad honorarno rade za mafiju, da ih Šef  rebne  za neduhovito sastavljene i iritantne  političke izjave i saopštenja.  Kao, na primjer, ono koje je nedavno izašlo iz kabineta ministra pravde Zorana Pažina, u kojem ministar tvrdi da nije zastarela kazna za Svetozara Marovića, što tvrde Demokrate, i u kom to nijednom riječju ne dokazuje. Osim ako ne misli kako je dovoljno da mu vjerujemo kad kaže da „mladi Demokrata“ ne može poznavati pravo kao on.  Zbog tog saopštenja Pažinu bi trebalo propisati  da udijeli dvije naredne plate kao donaciju DPS-u. Valjaće, sad, kad Duško Knežević nije tu.

Nema se ovdje šta slaviti ni Dan Evrope. Možda da počnemo na trgu organizovati koncerte za Dan Kine. Evo je i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović zavapio  u Sarajevu u maniru –  Evropo, ne daj nas, oteše nas od tebe Kina i Rusija. Predsjednik je saopštio da Moskva politikom, a Peking zajmovima pokušavaju da spriječe širenje NATO-a i EU na Balkanu. ,,Ukoliko EU to ne shvati, bojim se da bi njena vlastita budućnost mogla biti ugrožena”, kazao je Đukanović.

Naša budućnost je, za razliku od evropske, blistava. Jer  je Đukanovića i njegovu Vladu valjda neka viša sila natjerala da potpišu ugovor o zajmu sa Kinom, i pristanu da nam Kinezi  mogu oduzeti što požele od teritorije, osim ambasada, ako ne budemo kako je dogovoreno vraćali milijardu eura. Prema relevantnim međunarodnim procjenama,  jedna smo od osam najrizičnijih zemalja kad su u pitanju kineski krediti. Mi , i sedam afričkih država.

Sa srećom nam naredni dani. Trebaće.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Kada su ih i ovog u Podgorici i onog u Beogradu, pritisle subotnje šetnje i građanski bunt, javni dugovi i krediti za megalomanske projekte koje treba vraćati, familije koje treba hraniti, a samo za sat na ruci potreban je milion, morale su se pojačati tenzije. A kad nema Dubrovnika i Sarajeva, ima sportskih terena

Đukanović opet tuži Vijesti. Niko ga nije pitao u vezi sa objavljenim intervjuom Duška Kneževića u toj dnevnoj novini, kaže.  Navikao  da uređuje medije, šta li. Ili možda misli da je novinarski standard ono kad  iz državne televizije koju krste javni servis pitaju predsjednika države koji intervju da ide, a koji ne.  Uobičajeno, Vođa  na sudu traži paprenu sumu. Navikao na visoke iznose.  Teško da je previdio da tih tričavih 100 hiljada eura koliko traži od Vijesti, što je tek jedna Kneževićeva koverta, ili deseti dio cijene jednog njegovog sata – mogu biti nesnosan kamen o vratu većine ovdašnjih medija.

A možda bi baš to Predsjednik želio. Da prežive  samo oni mediji koji ga zovu da pitaju šta da emituju.  –  Gospodine predsjedniče, može li intervju sa predstavnicima pokreta URA u vezi sa dokumentom koji su otkrili, u kom se kaže da nam je ugrožena bezbijednost u avio saobraćaju ?  – Ne stvarno.   A sa članovima pokreta Odupri se koji traže vašu ostavku, jer ste i sami priznali da su vam izbornu kampanju finansirali pojedini biznismeni, a to nikome nijeste prijavili? Da ne pominjemo to što su vam isti kupovali gaće,  pa šverc, ratovi, korupcija, privatizacije i ostalo?  – Ada najbolje bi bilo. Okej, a možda da  priupitamo nekog pravnika kojim je to zakonom propisano da je sankcija za sina ministra policije koji na terenu pljuje košarkaše susjedne zemlje –  tatino izvinjenje? Ao, ne brate, lijepo kažem.

Valjda onda može Avio Orav kad je na konferenciji CGO? – Ne, ali može intervju sa mnom, sa funkcionerima moje partije i naših satelita, al da ih ne pitate o kokainu i ostalim poslovima.  Može i Katnić, Medenica isto, eto  nek predsjednica Vrhovnog suda  opet objasni kako nam je Evropska komisija kriva što nemamo Palatu pravde, jer ovima u Briselu to i dalje nije jasno.  Može i neki od ovih analitičara, ako sad znam kako se zovu, onaj Đonović na primjer, da objasne kako nam državu  napadaju Rusi, Srbi, tajne službe i unutrašnji neprijatelji, i kako samo ja mogu da je spasim.

U Đukanoviću ugodnim medijima svakako bi se nastavilo „ratovanje“ i „nasilje“ sa sportskih terena u Podgorici i Beogradu. Jer, šta bi ovdašnji vladari, autokrata iz Podgorice i njegov frend iz Beograda, da nema neprijatelja? Kada su ih i jednog i drugog pritisle subotnje šetnje i građanski bunt, javni dugovi, krediti za megalomanske projekte koje treba vraćati, familije koje treba hraniti , a samo za sat na ruci potreban je milion, moraju se pojačati tenzije. Kad nema Dubrovnika i Sarajeva, ima sportskih arena.  Gdje ratovi i dalje traju. Gdje se i dalje mrzi, od čega, kao i nekad, s početka devedesetih, profitiraju političke elite. Vučić i Đukanović, kad treba sjednu zajedno, kad treba, razdvoje se.  I vladaju.

Naruku im ide još ponešto. Kad se zahuktaju protesti protiv Đukanovića, lideri Demokratskog fronta i Duško Knežević, organizuju druge proteste, kao da se valja usitnjavati.  Nakon potpisivanja Sporazuma za budućnost   i obavezivanja na zajedništvo  opozicije, glasovima Đukanovićevih stranaka i Socijaldemokratske partije u Kotoru je smijenjen Vladimir Jokić, gradonačelnik tog grada iz redova opozicione Demokratske Crne Gore. Iz  SDP su istovremeno izdali saopštenje da kotorski odbornici nijesu imali za to amin vrha partije. Ah ta politika, vještina da nešto i jeste i nije.

I na kraju, šta ćeš više nego da Andrija Mandić  u parlamentu tradicionalno pomene  građanski rat.  Doduše, ovoga je puta bio slikovitiji,  kazao je da će biti kidanje glava, ako on i njegovi saborci budu optuženi za terorizam.   I šta onda  da rade Predsjednik i Premijer nego da nas spašavaju. Nemaju kud.

P.S. Ove je sedmice jedino falio mitropolit Amfilohije.  Istina, ima još koji dan do nedjelje, možda se i javi da baci neku anatemu. Valja se.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari