DANAS, SJUTRA
Perje, glave i vlast
Ovog proljeća vidjeli smo istu vlast ali i drugačiju Crnu Goru. Onu koja umije da se dozove i odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi. Vlast nije imala odgovor na taj stav. Ali, uslijedile su prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo
Još su tu. Dan više ili noć manje, prošlo je nekih 111 dana i noći od kako smo svojim očima vidjeli ono što smo odavno znali. Varaju. Lažu. Kradu. Kovertiraju. Bez srama.
Ovaj put smo nakon objavljenog snimka primoredaje koverte vidjeli i njihov strah. Strah koiji traje. Evo i za praznik rada ljudima brane da prolaze „njihovom ulicom“, pored zgrade vlade.
Strah goni vazale korumpirane vlasti da se, poslije svakog novog dokaza, iskeze i kriknu: ovo je napad na državu! A nakon svakog protesta izdiktiraju unaprijed sročenu utjehu: manje ih je!
Bez objašnjenja koga je to i od čega manje. Manje ljutih nego opljačkanih. Manje slobodnih nego siromašnih. Manje onih u koloni nezadovoljstva nego onih u pečalbi. Više mladosti u zatvorima i čituljama nego na protestima protiv tih koji su od sjecikesa napravili biznismene, a od narko bosova uzore. Više je, računaju, onih što guše čemer nego što kliču: Mi smo država.
Opet, još su tu.
Njihov odlazak ne može biti brz da bi bio trajan. Uspostavljeni sistem vladavine ološa valja srušiti kontrolisanim, upornim i raznovrsnim udarima, kako bi neoštećene ostale suštinske vrijednosti ovog društva i države. Rušenjem vlasti iznova graditi sve ono što nemamo a što nam je neophodno da bi živjeli slobodno.
Oči su se navikle na mrak, reče pjesnik. Al, i pristajući na sljepilo, predajući u ruke onima koji nam uzimaju budućnost najbližih, postajemo saučesnici. Gori od onih koji nas kradu i lažu. Pristnemo li na udobnost sljepila strpaće nas žive, u svoje koverte. I trgovaće našim sudbinama kao robom na buvljaku.
Ovog proljeća silnici su vidjeli i drugačiju Crnu Goru. Onu koja umije da se dozove i da odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi. Vlast nije imala odgovor na pobunu. Ali uslijedile su prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo.
Najaktuelnija je kotorska priča. Šta je to što je posvađalo Bečićeve demokrate i Krivokapićeve socijaldemokrate do mjere da se krše osnovni principi političke i građanske razboritosti? O tome ni jedni ni drugi ne žele da pričaju jasno i glasno. Kao da ih je stid.
Umjesto izvinjenja, ili makar objašnjenja, zbog štete koja se čini antirežimskom pokretu, iz SDP je stigao tzv. spin. Nekad bi rekli, balvan koji treba da od pogleda sakrije šumu. Od Demokrata ni toliko.
Ranko Krivokapić se neće kandidovati za predsjednika partije na predstojećem kongresu. Na dnevnom redu je pitanje: može li SDP, nakon dvije decenije u vlasti, ugroziti svoj status parlamentarne partije? Knjiga potencijalnih nasljednika predsjednika SDP-a broji dva slova. Ni jedan od kandidata/ kandidatkinja ne obećava da bi partiji i društvu mogla/mogao ponuditi više od prethodnika.
Ne likuju samo DPS i trabanti zbog kotorskih nevolja koje su zadesile dvije opozicione partije tzv. građanskog bloka. Tu je poznata politička matematika koja kaže da je lakše, ponekad i unosnije, prisvojiti opoziconi glas nego se boriti za glasove vladajućih partija. Za to bi valjalo osmisliti nove modele ponašanja. Nekima to baš ne ide.
Malo ko je zatečen najavom Andrije Mandića da će „letjeti glave“, bude li ko pokušao da uhapsi njega ili nekog od njegovih političkih saboraca nakon izricanja presude u procesu državni udar. A to će se desiti narednog četvrtka.
Radi preciznosti, vrijedi citirati: „Prije smo spremni glave da položimo i nekome glavu skinemo nego što će nas neko nevine povesti u zatvor“. Može biti da ovi izlivi junačenja još nekoga ispune ushićenjem i nacionalnim ponosom. Ali je sigurno da se ovakvim porukama najviše raduju oni čije ostavke građani tri mjeseca traže na protestima.
„Ako smo u 21. vijeku došli da u političkom dijalogu prijetimo kidanjem glave, onaj ko će da kida glave mora da se sprema za to i onaj koji će da brani svoju glavu mora da se sprema za to“, spremno je Mandiću uzvratio premijer Duško Marković. A junački ćuti povodom afera koje je obznanio Duško Knežević.
Pošto već pominjemo Kneževića, valja reći da i njegove najave osnivanja političke partije na aktulena dešavanja imaju isti učinak kao kotorske svađe SDP i Demokrata ili skupštinsko junačenja lidera DF.
Iz Londona se možda ne vide mane ideje da boj za budućnost Crne Gore vode glavni junaci kovertiranja ove zemlje. Toga bi morali biti svjesni oni koji ovdje podgrijavaju i promovišu Kneževićeve ambicije. Ako ne žele da silom na sramotu sačuvaju ovu i ovakvu vlast.
Oni su još tu. Ne zaboravimo – od nas zavisi do kada će ostati tamo gdje im nije mjesto.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Dani praznih riječi
Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija je jedini branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas
Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija je navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.
Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”. Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog, protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“. Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.
Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt, samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti bilo kakve ogovornosti.
Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju ni novi evropejci na vlasti. Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.
Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se oglasili protiv rezolucije UN. Vrijeđa im, vele, dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu dobije i u Podgorici.
Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu. Za stanje duhova u Evropi dovoljno je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.
U Njemačkoj je zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice, u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.
“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj, svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “ Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”
Neka ovo budu dani nade u budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Neizvjesna prošlost
Djelovi vlasti retuširaju devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”. Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja
Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno. U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.
Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.
Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.
Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.
Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.
Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.
Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.
Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN. Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo. Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.
Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.
Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Pomalo je tužno
Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani Mićunovića u Nikšiću, nego ga je propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama nakon hapšenja Lazovića i Katnića. Kao da mu je ovaj, ne daj Bože, još šef
Milo Đukanović na sahrani Brana Mićunovića. I nije neko iznenađenje. Vidjeli smo ih skupa na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta, na svadbama, sahranama… Nije neko iznenađenje ni Đukanović koji prijeti. I to smo gledali. Decenijama. Deratizacije, progoni, hajke i napadi na kritičare. Đukanović, na kraju, ima svoje razloge. Štiti imovinu i slobodu. Kako nekad, tako i danas. Novo rukovodstvo DPS-a, poređani uz bivšeg šefa na sahrani Mićunovića, decenijama povezivanog sa podzemljem, sa kojim nijesu dijelili ni optužnice ni poslove, to je već pomalo iznenađenje. Pomalo je i tužno, kako ono pjeva Bijelo Dugme.
Bez obzira što nema gotovo nikog ko je povjerovao da se u DPS-u, nakon Đukanovićevog odlaska, išta suštinski mijenja, nakon ovonedjeljne slike iz Nikšića, ugašene su i one male nade da bi podmlađeni DPS to mogao jednom učiniti. Možda neko novo rukovodstvo.
Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani u Nikšiću, nego ga je gotovo u riječ propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama, nakon hapšenja Zorana Lazovića i Milivoja Katnića.
Živković je, protestujući zbog hapšenja bivšeg specijalnog tužioca, pozvao “sve aktere da se vrate poštovanju vladavine prava i principu poštovanja dostojanstva svakog pojedinca”, uz ocjenu da bi sve drugo značilo “guranje države u dramu koja može imati nesagledive posljedice, jer se u Crnoj Gori uvijek znalo da glava bez obraza ne vrijedi te da se čast i ugled brane svim sredstvima”. Ne znaš šta je gore. To što Živković Đukanovićevo doba, o kom su blagim diplomatskim jezikom govorili kao o vremenu zarobljenih institucija, vidi kao vrijeme vladavine prava. A vrijeme ratova, siromaštva, korupcije, obespravljenih, kao vrijeme poštovanja dostojanstva svakog pojedinca. Ili to što najavljuje dramu sa nesagledivim posledicama samo zato što tužilaštvo radi svoj posao.
“Javnost pamti da je bivši glavni specijalni tužilac vodio i niz slučajeva koji su rezultirali lišavanjem slobode brojnih funkcionera DPS. Nijesmo to nikada komentarisali – već smo kroz poštovanje pretpostavke nevinosti ostavljali institucijama da rade svoj posao”,ocijenio je Živković. Istina je, niko iz DPS-a nije nikada komentarisao kada su institucije koje je Đukanović kontrolisao, žrtvovale ili sklanjale svoje. Pa čak ni oni koje su žrtvovani. Svetozar Marović, recimo, još ćuti. Omerta.
Ima još nešto gore. „Svjestan sam da Milivoju Katniću neće pomoći obraćanje predsjednika, ‘organizovane kriminalne grupe’ kako neki od njegovih progonitelja nazivaju Demokratsku partiju socijalista“, kaže Živković. Novi lider DPS-a ipak zna kako se definiše nasleđe koje je pristao da nosi. I ništa. Nosi ga. Iako ne strepi ni za slobodu ni za imovinu.
“Reforma Demokratske partije socijalista (DPS) ne znači samo personalne i strukturne promjene, već i novi način pristupa politici, u skladu sa novim vremenom i postavljenim političkim ciljevima”, govorio je Živković prije nekoliko mjeseci dok je bio kandidat za predsjednika te stranke. Najavio je da će fokus partije kad je preuzme biti – sistemska reforma obrazovanja, jednake šanse za zdravstvenu zaštitu, pažljiva socijalna politika, održiva ekonomska politika…Za sada je odbrana Đukanovića jedina politika koja je u fokusu novog rukovodstva DPS-a.
Ništa novo. Još jedna potrošena politička figura.
Milen PEROVIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS4 sedmice
HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO4 sedmice
KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi
-
INTERVJU4 sedmice
SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati
-
DRUŠTVO4 sedmice
I DIREKTORICA ASK-A JELENA PEROVIĆ NA POPISU UHAPŠENIH DRŽAVNIH FUNKCIONERA: Duge vožnje dovele u pritvor?
-
DRUŠTVO4 sedmice
PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi
-
FOKUS3 sedmice
MILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu