Povežite se sa nama

OKO NAS

PROBLEMI SELA I POLJOPRIVREDE U CRNOJ GORI: Čeprkanje po periferiji

Objavljeno prije

na

Agrarna politika u Crnoj Gori je centralizovana, konzervirala u državnu agrarnu politiku bez naznaka koje bi upućivale na ekonomsku i razvojnu poziciju, okrenutu prema obzorju savremene evropske poljoprivredne i seoske agrarne politike

 

Dani kestenja, šipka, drenjine, smokava i drugih darova prirode predstavljaju važan događaj koji ima za cilj podsticanje inicijative građana za što bolje iskorišćavanje tih prirodnih dobara i izoštravanje duha prema tržištu i konkurentnosti. Međutim, ti svečarski i pijačni dani u suštini predstavljaju čeprkanje po periferiji u odnosu na suštinske probleme sela i poljoprivrede u Crnoj Gori.

Činjenica da se Crna Gora nalazi na pretposljednjem ili posljednjem mjestu na rang listi agrarno razvijenih zemalja Evrope, sama po sebi dovoljno govori da su tekući i razvojni problemi u ovoj privrednoj grani kod nas na nivou teze iz početka ovog teksta. Agrarna politika u Crnoj Gori posljednjih decenija je centralizovana, povukla se u sebe, zatvorila se, konzervirala u državnu agrarnu politiku bez naznaka koje bi upućivale na ekonomsku i razvojnu poziciju, okrenutu prema obzorju savremene evropske poljoprivredne i seoske agrarne politike!

Sa ovakve pozicijje nije realno očekivati da Crna Gora za duži period može nešto bitnije predstavljati na tržištu regiona u oblasti o kojoj je riječ, a kamoli na tržištu razvijenih zemalja Evrope. Surova stvrnost u ovojprivrednoj grani i savjest nalažu mi da pitam zašto su krucijalni problemi u ovoj oblasti na periferiji djelovanja pune tri decenije onih koji su zaduženi da ovu višedecenijsku zagonetku konačno odgonetnu?

Problemi su: -Zabrinjavajuće nizak stepen iskorišćenosti poljoprivrednih površina u proizvodne svrhe (5 odsto, u Srbiji 67, a u razvijenim zemljama zapada 95 do 100 odsto;

-Prepolovljenost obima proizvodnje hrane u odnosu na period prije devedesetih godina prošlog vijeka i visoki stepen zavisnosti od uvoza hrane (oko 500 miliona eura na godišnjem nivou) i sljedstveno istaknutom nizak stepen izvoznih mogućnosti (11 do 15 odsto;

-Bježanje mladih ljudi sa sela (gubitak kapitalnog resursa) i nastavak devastacije i ono malo privredne strukture koja je pretekla pred pošastima neoliberalne ekonomije ili tranzicije. Osamdeset odsto seoskog prostora je bez života i ekonomije.

-Nedostatak zemljišne politike (da li je moguće razvijati modenu seosku – evropsku poljoprivredu na usitnjenom zemljišnom posjedu prosječne veličine od oko 3,50 hektara?

-Zabrinjavajuće nizak nivo produktivnosti rada u stočarstvu (pokazatelj stepena uspješnosti razvoja poljoprivredne proizvodnje u jednoj zemlji) 2 803 litre mlijeka po muznom grlu godišnje, naspram regiona 3 500 – 4000 i 5000 litara mlijeka po muznom grlu godišnje , zatim Evrope 6 500, Rusije 3 500, Kanade 9000 i Izraela 11140 litara mlijeka takođe na godišnjem nivou;

-Zanemarenost koncepta regionalnog razvoja u ovoj oblasti, pri čemu nema ni elementarnih podataka o strukturi poljoprivrednih gazdinstava po reonima (pet agroekoloških reona), a da ne govorimo o drugim razvojnim pokazateljima (prilagođenost agrarne politike specifičnostima regiona;

-Nizak nivo upravavljanja procesima na nivou poljoprivrednih gazdinstava, a o regionima da i ne govorimo. Ništa nije bolja slika ni na nivou poljoprivrednih asocijacija (udruženja i dr.);

-Neodgovorno upravljanje resursima (zemlja, voda, šume) i slaba iskorišćenost vode u proizvodne svrhe;

-Neshvatanje uloge koncepta institucionalnog razvoja poljoprivrede i seoske privrede pored neuvažavanja čestih intervencija inostranih eksperata na ovu problematiku prilikom čestih posjeta Crnoj Gori, pri čemu centralističko upravljanje razvojem poljoprivrede i sela decenijama nanosi zemlji golemu štetu;

-Nedostatak koncepta i mjera za razvoj seoskog turizma;

– Zanemarenost važnosti koncepta udruživanja poljoprivrednih gazdinstava;

-Koncepcijski neriješeno pitanje finansiranja kako tekuće proizvodnje tako i invsticionog razvoja.

Uz sve ovo i mnogi drugi činioci predstavljaju podugačak spisak teških problema koji konceptualno problematizuju ovu privrednu granu. Sa ne malim inostranim kapitalom (domaći kapital, donacije Evropske unije, Abu Dabi fond, krediti Evropske i Svjetske banke za razvoj i dr.) ne stiže tehnologija i znanje (know – how), tako da imamo paradoksalnu situaciju – što su veća ulaganja kapitala, to se na selu stvaraju sve veći gubici, bilo u materijalnoj proizvodnji ili nevraćanjem kreditnih pozajmica. Dokaz takvog stanja je prosti uvid u stndard poljoprivrednika na crnogorskom selu i ekonomski bilansi na sektoru investicionog razvoja.

Konačno, postavlja se pitanje, zašto su u toku trodecenijskog razvoja u ovoj oblasti obesmišljeni manje više svi savremeni parametri po kojima se mjeri napredak u ovoj privrednoj grani? Nevjerovatno da to neko ne osjeća i vidi.

Odgovor na prethodna pitanja valja tražiti na  tri  nivoa  upravljanja agrarnom politikom i procesima u ovoj privrednoj grani:

– Neadekvatan koncept agrarne politike koju iz godine u godinu kreiraju resorno ministarstrvo i Vlada Crne Gore.

– Nemoć resornog ministarstva svih proteklih godina da se na adekvatan način koncepcijski uhvati u koštac sa nimalo lakim tekućim i razvojnim problemima poljoprivrede i sela.

– Decenijska izgubljenost potrebe za širim dijalogom o ovoj temi, pri čemu utemeljenje procesa uspješnog upravljanja neophodnim strukturnim promjenama u ovoj oblasti predstavlja sam vrh piramide problema o kojima je riječ.

Ne može se reći da je u analiziranom periodu nedostajalo predloga i rješenja za istaknuti korpus problema, bez obzira na to što su za analizirano vrijeme struka i nauka ćutale kao zalivene, ne mareći za Vladičine riječi da „Ćutanje čojku obraz kalja“.

Agrarna politika u jednoj zemlji najsloženija je od svih ostalih privrednih politika. To je živ organizam koji se stalno mijenja i dopunjuje koliko god progres bio evidentan. Materija o kojoj je riječ u normalnim uslovima, po dubini i po širini, najmanje jedanput godišnje je predmet razmatranja na svim nivoima organizovanosti ove privredne grane, u interesu permanentnog poboljšanja postojećih rješenja kao preduslova što uspješnijeg ostvarivanja razvojnih ciljeva (resorno ministarstvo, Privredna komora, Komora biotehničkih inženjera i tehničara ili Udruženje (kojih predugo nema) i konačno Vlada i Skupština Crne Gore pred

kojima se svake godine provjerava uspješnost ostvarivanja godišnjih ciljeva, odnosno dobija

ili gubi povjerenje za produžetak mandata odgovornim ljudima (evropska praksa).

U zemljama razvijene ekonomije agrarna politika je jedna od ključnih politika razvoja zemlje na kraći i duži rok i od presudne je važnosti za ostvarivanje socijalno ekonomske stabilnosti u jedne zemlje na dugi rok. Crna Gora je u tranzicionom periodu posjedovala tri strateška dokumenta u analiziranoj oblasti (1992, 2008 i 2015). Međutim, nijedan od njih nije se pokazao plodotvornim. U Skupštini Crne Gore usvojena je Strategiji iz 1992 godine. Iako je najviše obećavala tadašnja agrarna vlast nije dala šansu da pokaže šta predstavlja i šta može doprinijeti. Tako da se poljoprivreda i selo predugo batrgaju u „sopstvenoj koži“ bez mogućnosti izlaska iz permanentne krize i utemeljenja koncepta razvojne politike na progresivnoj osnovi. U prilog ovakvoj konstataciji govore statistički podaci za period 1989 – 2016.

Drugo, investicije jesu jedan od sudbinski važnih faktora uspješnog razvoja svake privrednegrane, pa i poljoprivrede i sela. Međutim, ukoliko dobro osmišljen koncept investiranja ne prati čitav instrumentarij pratećih mjera i rješenja, naučno tehnološke, obrazovne, podsticajne, tržišne i ekonomsko razvojne prirode, ovaj sektor privređivanja obično stagnira ili bolje rečeno izostaju očekivani rezultati. Proteklih decenija doživljavamo na ovom sektoru privređivanja više regresivno nego progresivno stanje, pri čemu niko ne želi da progovori ili koristi zvanične podatke koji bi pomogli da se do kraja rasvijetli ova oblast i preduzmu odgovarajuće mjere!

IPARD program, Abu Dabi fond, Državni podsticajni fond, sredstva Evropske i Svjetske banke za sada obezbjeđuju kakvu takvu podršku razvoju poljoprivrede i sela u Crnoj Gori da domaći – državni podsticaji čine jedan odsto godišbnjeg budžeta države, u odnosu na region 3 – 4 odsto, a o Evropi da nee govorimo. Uz prethodnu konstataciju ,bilo bi dobro kada bi optimizam crnogorskog predstavnika na nedavnom Berlinskom kongresu predstavnika zemalja Zapadnog Balkane, koji se odnosio na pitanje ekonomskog efektuiranja IPARD sredstava za protekle tri godine, bio potkrijepljen podacima o povećanju materijalnih bilansa u proizvodnji hrane, zatim kakvi su efekti u oblasti izvoza, sa posebnim osvrtom na ekonomsku poziciju poljoprivrednih gazdinstava koja nikada nije bila kod nas na zavidnoj visini.

Dugi bitan momenat, kada je riječ o bespovratnim sredstvima iz IPARD programa, jeste da ovaj program ne sadrži ulaganja u seosku inftastrukturu koja je bila i ostala rak ranom razvoja biznis inicijative na selu. Ovogodišnja (uzgredna) srestva za razvoj seoske infrastrukture (4,5 miliona eura) više su nego simbolična, jer kada bi za ovu namjenu bilo usmjereno svih 60,7 miliona (godišnji zeleni budžet)  tek bi mogli govoriti o ozbiljnim namjerama države da mijenja stanje na sektoru poljoprivrede i sela.

Centralizacija upravljanja procesima u analiziranoj oblasti i zapostavljanje uloge i značaja jačanja institucionalne infrastrukture kao bitnog faktora razvoja, potpuno je izostao i pored činjenice što nas inostrani eksperti permanentno upozoravaju na ovaj problem. I konačno, držanje nauke, struke i obrazovanja u ovoj oblasti na periferiji tekućih i razvojnih zbivanja, dovoljno govori o stranputici na kojoj se predugo nalaze poljoprivreda i selo u Crnoj Gori. Istraživanje promjena u organizacijskoj strukturi i načinu rukovođenja nalaže da digitalne tehnologije uslovljavaju novu strategiju planiranja, upravljanja, organizacije i rukovođenja ne samo u agraru već u čitavoj privrednoj strukturi jedne zemlje. One podrazumijevaju potpuno nove obrasce saradničkog odlučivanja. U konceptualnoj matrici neoliberalizma sve vrijednosti o kojima je ovdje riječ su relativizovane ili o njima nema ni slova.

Konačno, oko pet stotina biotehničkih inženjera i tehničara (procjena) u Crnoj Gori čame „zatvoreni“ u svom ataru, bez esnafske organizacije (Komore), kako bi se čula nihova riječ o stanju i rezultatima agrarne politike u proteklom trodecenijskom periodu! Najodgovorniji ljudi koji se bave ovim problematikom morali bi imati u vidu da je „ vrlina pravog političara da se dogovara, pregovara, sarađuje, istrajava u primjeni demokratskih normi odlučivanja i ponašanja”.

                                          Čedo MAROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo