Povežite se sa nama

OKO NAS

PROBLEMI SELA I POLJOPRIVREDE U CRNOJ GORI: Čeprkanje po periferiji

Objavljeno prije

na

Agrarna politika u Crnoj Gori je centralizovana, konzervirala u državnu agrarnu politiku bez naznaka koje bi upućivale na ekonomsku i razvojnu poziciju, okrenutu prema obzorju savremene evropske poljoprivredne i seoske agrarne politike

 

Dani kestenja, šipka, drenjine, smokava i drugih darova prirode predstavljaju važan događaj koji ima za cilj podsticanje inicijative građana za što bolje iskorišćavanje tih prirodnih dobara i izoštravanje duha prema tržištu i konkurentnosti. Međutim, ti svečarski i pijačni dani u suštini predstavljaju čeprkanje po periferiji u odnosu na suštinske probleme sela i poljoprivrede u Crnoj Gori.

Činjenica da se Crna Gora nalazi na pretposljednjem ili posljednjem mjestu na rang listi agrarno razvijenih zemalja Evrope, sama po sebi dovoljno govori da su tekući i razvojni problemi u ovoj privrednoj grani kod nas na nivou teze iz početka ovog teksta. Agrarna politika u Crnoj Gori posljednjih decenija je centralizovana, povukla se u sebe, zatvorila se, konzervirala u državnu agrarnu politiku bez naznaka koje bi upućivale na ekonomsku i razvojnu poziciju, okrenutu prema obzorju savremene evropske poljoprivredne i seoske agrarne politike!

Sa ovakve pozicijje nije realno očekivati da Crna Gora za duži period može nešto bitnije predstavljati na tržištu regiona u oblasti o kojoj je riječ, a kamoli na tržištu razvijenih zemalja Evrope. Surova stvrnost u ovojprivrednoj grani i savjest nalažu mi da pitam zašto su krucijalni problemi u ovoj oblasti na periferiji djelovanja pune tri decenije onih koji su zaduženi da ovu višedecenijsku zagonetku konačno odgonetnu?

Problemi su: -Zabrinjavajuće nizak stepen iskorišćenosti poljoprivrednih površina u proizvodne svrhe (5 odsto, u Srbiji 67, a u razvijenim zemljama zapada 95 do 100 odsto;

-Prepolovljenost obima proizvodnje hrane u odnosu na period prije devedesetih godina prošlog vijeka i visoki stepen zavisnosti od uvoza hrane (oko 500 miliona eura na godišnjem nivou) i sljedstveno istaknutom nizak stepen izvoznih mogućnosti (11 do 15 odsto;

-Bježanje mladih ljudi sa sela (gubitak kapitalnog resursa) i nastavak devastacije i ono malo privredne strukture koja je pretekla pred pošastima neoliberalne ekonomije ili tranzicije. Osamdeset odsto seoskog prostora je bez života i ekonomije.

-Nedostatak zemljišne politike (da li je moguće razvijati modenu seosku – evropsku poljoprivredu na usitnjenom zemljišnom posjedu prosječne veličine od oko 3,50 hektara?

-Zabrinjavajuće nizak nivo produktivnosti rada u stočarstvu (pokazatelj stepena uspješnosti razvoja poljoprivredne proizvodnje u jednoj zemlji) 2 803 litre mlijeka po muznom grlu godišnje, naspram regiona 3 500 – 4000 i 5000 litara mlijeka po muznom grlu godišnje , zatim Evrope 6 500, Rusije 3 500, Kanade 9000 i Izraela 11140 litara mlijeka takođe na godišnjem nivou;

-Zanemarenost koncepta regionalnog razvoja u ovoj oblasti, pri čemu nema ni elementarnih podataka o strukturi poljoprivrednih gazdinstava po reonima (pet agroekoloških reona), a da ne govorimo o drugim razvojnim pokazateljima (prilagođenost agrarne politike specifičnostima regiona;

-Nizak nivo upravavljanja procesima na nivou poljoprivrednih gazdinstava, a o regionima da i ne govorimo. Ništa nije bolja slika ni na nivou poljoprivrednih asocijacija (udruženja i dr.);

-Neodgovorno upravljanje resursima (zemlja, voda, šume) i slaba iskorišćenost vode u proizvodne svrhe;

-Neshvatanje uloge koncepta institucionalnog razvoja poljoprivrede i seoske privrede pored neuvažavanja čestih intervencija inostranih eksperata na ovu problematiku prilikom čestih posjeta Crnoj Gori, pri čemu centralističko upravljanje razvojem poljoprivrede i sela decenijama nanosi zemlji golemu štetu;

-Nedostatak koncepta i mjera za razvoj seoskog turizma;

– Zanemarenost važnosti koncepta udruživanja poljoprivrednih gazdinstava;

-Koncepcijski neriješeno pitanje finansiranja kako tekuće proizvodnje tako i invsticionog razvoja.

Uz sve ovo i mnogi drugi činioci predstavljaju podugačak spisak teških problema koji konceptualno problematizuju ovu privrednu granu. Sa ne malim inostranim kapitalom (domaći kapital, donacije Evropske unije, Abu Dabi fond, krediti Evropske i Svjetske banke za razvoj i dr.) ne stiže tehnologija i znanje (know – how), tako da imamo paradoksalnu situaciju – što su veća ulaganja kapitala, to se na selu stvaraju sve veći gubici, bilo u materijalnoj proizvodnji ili nevraćanjem kreditnih pozajmica. Dokaz takvog stanja je prosti uvid u stndard poljoprivrednika na crnogorskom selu i ekonomski bilansi na sektoru investicionog razvoja.

Konačno, postavlja se pitanje, zašto su u toku trodecenijskog razvoja u ovoj oblasti obesmišljeni manje više svi savremeni parametri po kojima se mjeri napredak u ovoj privrednoj grani? Nevjerovatno da to neko ne osjeća i vidi.

Odgovor na prethodna pitanja valja tražiti na  tri  nivoa  upravljanja agrarnom politikom i procesima u ovoj privrednoj grani:

– Neadekvatan koncept agrarne politike koju iz godine u godinu kreiraju resorno ministarstrvo i Vlada Crne Gore.

– Nemoć resornog ministarstva svih proteklih godina da se na adekvatan način koncepcijski uhvati u koštac sa nimalo lakim tekućim i razvojnim problemima poljoprivrede i sela.

– Decenijska izgubljenost potrebe za širim dijalogom o ovoj temi, pri čemu utemeljenje procesa uspješnog upravljanja neophodnim strukturnim promjenama u ovoj oblasti predstavlja sam vrh piramide problema o kojima je riječ.

Ne može se reći da je u analiziranom periodu nedostajalo predloga i rješenja za istaknuti korpus problema, bez obzira na to što su za analizirano vrijeme struka i nauka ćutale kao zalivene, ne mareći za Vladičine riječi da „Ćutanje čojku obraz kalja“.

Agrarna politika u jednoj zemlji najsloženija je od svih ostalih privrednih politika. To je živ organizam koji se stalno mijenja i dopunjuje koliko god progres bio evidentan. Materija o kojoj je riječ u normalnim uslovima, po dubini i po širini, najmanje jedanput godišnje je predmet razmatranja na svim nivoima organizovanosti ove privredne grane, u interesu permanentnog poboljšanja postojećih rješenja kao preduslova što uspješnijeg ostvarivanja razvojnih ciljeva (resorno ministarstvo, Privredna komora, Komora biotehničkih inženjera i tehničara ili Udruženje (kojih predugo nema) i konačno Vlada i Skupština Crne Gore pred

kojima se svake godine provjerava uspješnost ostvarivanja godišnjih ciljeva, odnosno dobija

ili gubi povjerenje za produžetak mandata odgovornim ljudima (evropska praksa).

U zemljama razvijene ekonomije agrarna politika je jedna od ključnih politika razvoja zemlje na kraći i duži rok i od presudne je važnosti za ostvarivanje socijalno ekonomske stabilnosti u jedne zemlje na dugi rok. Crna Gora je u tranzicionom periodu posjedovala tri strateška dokumenta u analiziranoj oblasti (1992, 2008 i 2015). Međutim, nijedan od njih nije se pokazao plodotvornim. U Skupštini Crne Gore usvojena je Strategiji iz 1992 godine. Iako je najviše obećavala tadašnja agrarna vlast nije dala šansu da pokaže šta predstavlja i šta može doprinijeti. Tako da se poljoprivreda i selo predugo batrgaju u „sopstvenoj koži“ bez mogućnosti izlaska iz permanentne krize i utemeljenja koncepta razvojne politike na progresivnoj osnovi. U prilog ovakvoj konstataciji govore statistički podaci za period 1989 – 2016.

Drugo, investicije jesu jedan od sudbinski važnih faktora uspješnog razvoja svake privrednegrane, pa i poljoprivrede i sela. Međutim, ukoliko dobro osmišljen koncept investiranja ne prati čitav instrumentarij pratećih mjera i rješenja, naučno tehnološke, obrazovne, podsticajne, tržišne i ekonomsko razvojne prirode, ovaj sektor privređivanja obično stagnira ili bolje rečeno izostaju očekivani rezultati. Proteklih decenija doživljavamo na ovom sektoru privređivanja više regresivno nego progresivno stanje, pri čemu niko ne želi da progovori ili koristi zvanične podatke koji bi pomogli da se do kraja rasvijetli ova oblast i preduzmu odgovarajuće mjere!

IPARD program, Abu Dabi fond, Državni podsticajni fond, sredstva Evropske i Svjetske banke za sada obezbjeđuju kakvu takvu podršku razvoju poljoprivrede i sela u Crnoj Gori da domaći – državni podsticaji čine jedan odsto godišbnjeg budžeta države, u odnosu na region 3 – 4 odsto, a o Evropi da nee govorimo. Uz prethodnu konstataciju ,bilo bi dobro kada bi optimizam crnogorskog predstavnika na nedavnom Berlinskom kongresu predstavnika zemalja Zapadnog Balkane, koji se odnosio na pitanje ekonomskog efektuiranja IPARD sredstava za protekle tri godine, bio potkrijepljen podacima o povećanju materijalnih bilansa u proizvodnji hrane, zatim kakvi su efekti u oblasti izvoza, sa posebnim osvrtom na ekonomsku poziciju poljoprivrednih gazdinstava koja nikada nije bila kod nas na zavidnoj visini.

Dugi bitan momenat, kada je riječ o bespovratnim sredstvima iz IPARD programa, jeste da ovaj program ne sadrži ulaganja u seosku inftastrukturu koja je bila i ostala rak ranom razvoja biznis inicijative na selu. Ovogodišnja (uzgredna) srestva za razvoj seoske infrastrukture (4,5 miliona eura) više su nego simbolična, jer kada bi za ovu namjenu bilo usmjereno svih 60,7 miliona (godišnji zeleni budžet)  tek bi mogli govoriti o ozbiljnim namjerama države da mijenja stanje na sektoru poljoprivrede i sela.

Centralizacija upravljanja procesima u analiziranoj oblasti i zapostavljanje uloge i značaja jačanja institucionalne infrastrukture kao bitnog faktora razvoja, potpuno je izostao i pored činjenice što nas inostrani eksperti permanentno upozoravaju na ovaj problem. I konačno, držanje nauke, struke i obrazovanja u ovoj oblasti na periferiji tekućih i razvojnih zbivanja, dovoljno govori o stranputici na kojoj se predugo nalaze poljoprivreda i selo u Crnoj Gori. Istraživanje promjena u organizacijskoj strukturi i načinu rukovođenja nalaže da digitalne tehnologije uslovljavaju novu strategiju planiranja, upravljanja, organizacije i rukovođenja ne samo u agraru već u čitavoj privrednoj strukturi jedne zemlje. One podrazumijevaju potpuno nove obrasce saradničkog odlučivanja. U konceptualnoj matrici neoliberalizma sve vrijednosti o kojima je ovdje riječ su relativizovane ili o njima nema ni slova.

Konačno, oko pet stotina biotehničkih inženjera i tehničara (procjena) u Crnoj Gori čame „zatvoreni“ u svom ataru, bez esnafske organizacije (Komore), kako bi se čula nihova riječ o stanju i rezultatima agrarne politike u proteklom trodecenijskom periodu! Najodgovorniji ljudi koji se bave ovim problematikom morali bi imati u vidu da je „ vrlina pravog političara da se dogovara, pregovara, sarađuje, istrajava u primjeni demokratskih normi odlučivanja i ponašanja”.

                                          Čedo MAROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PROGRAM PORODIČNO ORIJENTISANE RANE INTERVENCIJE: Osnaživanje porodice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz podršku UNICEF-a i EU, novi model porodično orijentisane rane intervencije za djecu s kašnjenjima i smetnjama u razvoju pilotira se u Bijelom Polju i Kotoru

 

,,Institucije sada imaju ljudski lik preko koga mi dobijemo sve što nam je potrebno i zajedničkim snagama radimo na tome da pomognemo našem djetetu”, kaže Željka Veličković objašnjavajući model porodično orjentisane rane intervencije. Dok Željka razgovara sa nama, sa njenim trogodišnjim sinom Vukašinom igra se njen muž Novica i socijalni radnik Stevan Anđelković. Ćerka Veličkovića je u školi, a da se sada vrati, zatekla bi igračke i dvoje odraslih kako sa smiju i dodaju igračkama sa njenim bratom, kome tepaju Vuk, Vule.

Željka priča da su prije godinu i po primijetili da njihov sin ima neki rizik u razvoju. Krenuli su uobičajenim putem obilaska institucija. ,,Obilazili smo dosta ustanova i nijesmo bili zadovoljni. Prije pola godine psiholog iz Doma zdravlja predložio nam je da se uključimo u ovaj program rane intervencije i to je sasvim drugačija i bolja priča. Već  osjećamo olakšanje i mnogo smo osnaženiji kao porodica koja se nalazi pred izazovom’’.

Uz podršku UNICEF-a i Evropske unije novi model porodično orijentisane rane intervencije za djecu sa kašnjenjima i smetnjama u razvoju primjenjuje se u Bijelom Polju i u njemu je porodicama pružena timska pomoć od strane stručnjaka iz Doma zdravlja, vrtića, Centra za socijalni rad, Dnevnog centra.

U ovom gradu se mijenja praksa komplikovane komunikacije među stručnjacima koji su tu da pomognu djeci i roditeljima. Umjesto da roditelj sa djetetom ide u institucije i da prenosi vaspitaču što je kazao logoped, pa logopedu što je ustanovio psiholog, sada jedan od stručnjaka ima stalni kontakt, koji uključuje i kućne posjete, sa porodicom i koordiniše sve.

,,Trudimo se, i za nas je ovo izazov i iz ovog programa dosta i mi učimo”,  priča svoje iskustvo sa novim programom Željka. Dodaje da su kao porodica mnogo rasterećeniji i da pored njih kao roditelja u svemu učestvuje i njihova ćerka: ,,Srušena je ta barijera kada je u pitanju terapeut i dijete. Imamo kućne posjete i sada je to sve prilagođeno djetetu. A prije je sve to bilo u okviru Doma zdravlja. To je neuporedivo bolje i dijete to mnogo bolje prihvata”.

Primarni pružalac podrške za porodicu Veličković je psihološkinja Danijela Femić. Ona kaže da je jedna od važnijih stvari koja se desila ovim projektom da su medicinski radnici izašli iz uobičajenog modela rada: ,,Uvijek smo se vodili time da imamo što više papirologije, što više dijagnoza, pa ćemo onda na osnovu toga dalje da postupamo. Sada je paradigma drugačija. Hajde da vidimo šta dijete sve može, koje su jake strane djeteta, kako te jake strane da poboljšamo, a da pri tome ne etiketiramo dijete”.

Predrag NIKOLIĆ
foto: UNICEF/Duško MIljanić
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ JEDNA SEZONA BEZ VJEŠTAČKOG SNIJEGA: Pogled u nebo, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani više kolašinskih sela, ekološki aktivisti i dio stručne javnosti,  osporavaju način na koji je država planirala da obezbijedi vodu za snabdijevanje objekata i osnježavanja ski staza na Bjelasici. Kolašinsko preduzeća Vodovod i kanalizacija je revidovalo provobitni projektni zadatak, pa sada iz rijeke Ljevaje nije predviđena voda za vještači snijeg. Koliko će predstojeća sezona biti uspješna, ponovo zavisi od prirodnih padavina

 

Uspješnost predstojeće zimske turističke sezone, na državnom Ski centru Kolašin 1600, zavisiće, kao i do sada, prije svega, od broja sniježnih dana. Predviđeni  sistem za vještačkog osnježavanje i snabdijevanje vodom planinskih centara Kolašin 1450 i Kolašin 1600, višestruko osporavana i kritikovana i od laičke i od stručne javnosti,  još je na nivou projektnog zadatka. Kako su  saopštili iz Opštine Kolašin, prvobitno rješenje je nedavno revidovano.  Eleborat procjene uticaja na životnu sredinu za prethodni  projektni zadatak , prije više od pola godine, lokalni Sekreterijat za  zaštitu životne  sredinu vratio je obrađivaču na doradu, uz brojne primjedbe i sugestije.

Đuro Milošević, izvršni direktor preduzeća Skijališta Crne Gore za Monitor kaže da kaže da bi nedostatak sniježnih padavina umnogome unazdio  poslovanje skijališta. Vještačkom snijegu on se nada tek za sezonu 2024/2025.

“Nažalost, još zavisimo od prirodnih padavina. Zaista se nadamo da ćemo do sledeće sezone uspjeti da makar jedan dio staza pokrijemo “topovima”, kako bi na pravi način, sigurno i nesmetano mogli da imamo veliki broj skijaških dana svake godine”, kaže.

Mještani nekoliko kolašinskih sela i ovih dana poručili su da neće dozvoliti relalizaciju projekta. Stav nijesu promjenili još kada se, nakon vrlo netransparetnih procedura, saznalo  kako država namjerava da obezbijedi vodu za lokalitete dva planinska centra na Bjelasici. Plan  je bio da se rijeka Ljevaja, na kojoj je 50-ih godina prošlog vijeka, u selu Mušovića Rijeka, izgrađena jedna najstarijih malih hidrocentrala (mHE), cijevima vodi nekoliko kilometra uz planinu do skijališta.

Prije dvije godine, tadašnji ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, sa Bjelasice je obavijesti da je, u okviru prve faze, planirano vještačkog osnježavanja pet ski staza u dužini od 7,5 km. To bi, najavio je tada, podrazumijevalo i stvaranje dva akumulaciona jezera. Probitnim projektnim zadatkom bilo je planirano, da se voda Ljevaje “hvata” na izvoru rijeke, zatim,  cijevima spušta do iznad sela Mušovića Rijeka. Na toj lokaciji gradila bi se pumpna stanica, zahvaljujući čemu bi se voda cijevima dovela prvo do privatnog Ski-centra Kolašin 1450, a potom i do državnog Kolašin 1600. Između dva ski-centra gradila bi se još jedna pumpna stanica. Iznad sela Mušovića Rijeka bio bi ostavljen priključak sa kojeg bi se, u budućnosti, uzimala voda za grad.

Idejno rješenje i projektni zadatak urađeni su, kako se ispostavilo, u suprotnosti sa glavnim projektom za osnježavanje ski-centra Kolašin 1600 iz 2019. godine. Umjesto kapaciteta od 100 litara u sekundi (l/s), određeno je da je za osnježavanje potrebno čak 260 l/s za osnježavanje.  Za to bi bile neophodne  cijevi DN 500 i pumpe od 640 kW, koje se prave isključivo po narudžbi i izuzetno su skupe, umjesto pumpi iz serijske proizvodnje.

Preskupo, predimenzionirano i neodrživo- bile su osnovne kritike struke na idejno rješenje. Slično su tvrdili i mještani,  ekološki aktivisti, ali i neki članovi borda direktora Skijališta.  Nakon višemjesečne javne rasprave o Elaboratu i polemike u medijima,  kolašinski Vodovod, koji je, u međuvremnu, dobio novog direktora, revidirao je projektni zadatak. Vodovod će ubuduće, predviđeno je, upravljati  sistemom za vodosnabdijevanje  objekata i osnježavanje ski staza na Bjelasici.

Novi predsjednik Opštine Petko Bakić i direktor Vodovoda Miloš Peković sada tvrde da je, revidovanim projektom, predviđeno da se iz rijeke Ljevaje uzima samo 140 litara u sekundi,  110 litara za grad, a ostatak za snabdijevanje objekata na Bjelasici. Navodno, u revidovanom projektnom zadatku sada nema sistema za vještačko osnježavanje. Nema ni zvaničnih informacija  na koji način bi se , u budućnosti, proizvodio vještački snijeg  i kada.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAOKRUŽIVANJE SKIJAŠKOG KOMPLEKSA BJELASICE: Betonizacija Jelovice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada

 

Da li planini Jelovici kod Berana, kuda prolazi novi regionalni put koji će ovaj grad spojiti sa Kolašinom i skijalištem Jezerine, prijeti takozvana betonizacija? Ono što se može vidjeti i čuti kada se posjeti ova planina i razgovara sa ljudima koji tamo već imaju privatne posjede i ugostiteljske objekte, govori u prilog tome da hoće.

Jedan od urbanističko građevinskih inspektora kojeg smo sreli na terenu, pribojava se takvog ishoda ali kaže da su mu ruke vezane.  „Jedino što mogu da uradim je to da zaustavim gradnju ako nisu izdate dozvole, ili nije završen proces dobijanja dozvola za gradnju, što i činimo. Ono na šta treba upozoriti i apelovati je da lokalne uprave kojima pripada ova planina, a to su Berane u Andrijevica, ne izdaju tako olako dozvole, jer postoje mnoge stvari koje prije toga na Jelovici treba da se riješe“, kaže nam inspektor.

On naglašava da to nije slučaj samo sa Jelovicom, već sa svim planinama u ovom regionu, čak i na Prokletijama koju stranci prepoznaju kao najveći planinski ljetnji potencijal Crne Gore. „Sve je to lijepo, i hoteli i restorani. Ali previše betona na planinama, to nije ono što traže strani turisti kojih je proteklog ljeta bilo više nego ikada“, smatra naš sagoovrnik. .

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada. To su Monitoru potvrdili neki od vlasnika zemlje ili ugostiteljskih objekata, hotela ili restorana.

„Cijena ara trenutno se kreće od najniže šest  do 12 hiljada eura. Dobar dio zemljišta je već prodat, a većinu do sada prodatog zemljišta kupili su građani Podgorice koji bi ovdje gradili ili već grade vikendice“, priča jedan od ugostitelja. U prošloj godini cijena ara se kretala oko hiljadu eura, a samo nekoliko godina ranije, jedan ar mogao se kupiti za trista do četiristo eura.

Sagovornik Monitora objašnjava da je skok cijene zemljišta primjetan od kada se najavljuje završetak puta i puštanje u funkciju tunela Klisura, koji je od Jelovice udaljen manje od tri kilometra.„Onda imate još svega 2,8 kilometara dug tunel, iz kojeg izlazite na skijalište Jezerine. Pošto je sa te tamo strane tunela, na teritoriji opštine Kolašin, odavno sve rasprodato, Podgoričani su počeli da kupuju zemljište na Jelovici, čija se valorizacija tek sada očekuje.“

Monitor je već pisao o tome da su cijene zemljišta na planini Jelovici počele vrtoglavo da rastu početkom ove godine. Tako su bivši ruski vlasnici pred sam kraj 2019. godine, crnogorskoj kompaniji „Osmanagić“ prodali i hotel „Jelovica“ i više od četiri hektara zemljišta oko tog hotela za svega 158 hiljada eura. Trenutno po najnižoj cijeni od šest hiljada, samo zemljište sada vrijedi 2,4 miliona, a po najvećoj cijeni od 12 hiljada, zemljište bez objekta hotela vrijedi blizu pet miliona eura.

Uporedo sa skokom cijena, ove jeseni je, kako smo mogli saznati, počela intenzivnija gradnja vikendica na obroncima planine.

Jelovica je planina koja je dio masiva Bjelasice. Sa druge strane, prema Kolašinu, već su nikli veliki skijaški kapaciteti. U planu je da se sa vrha Bjelasice žičara i gondola spuste i do Jelovice, i da se ova planina učini dijelom velikog skijaškog kompleksa, sa većim brojem skijaških staza i uspinjača. Sagovornici Monitora koje smo zatekli na Jelovici očekuju da će cijene i dalje da rastu kada počne bolja valorizacija ove planine.

Naime, osim starog hotela koji je kupila kompanija Osmanagić i koji nije u funkciji, na Jelovici trenutno ima samo još jedan ranije izgrađeni hotel, u kojem su smješteni radnici preduzeća Euroasfalt koji rade na dionici puta prema Kolašinu od ulaza u planinu Jelovicu zaključno sa izgradnjom tunela, koji je u svemu i najozbiljniji posao.

Dionicu puta od Berana do mjesnog centra Lubnice, odnosno do ulaza u Jelovicu, ranije je izgradila kompanija „Bemaks“. Ta dionica započeta je 2013. godine, i država je finansirala izgradnju, dok je „Bemaks“, odnosno firma „Hidroenergija Montenegro“ čiji je „Bemaks“ bio u tom trenutku većinski vlasnik, za svoje potrebe kroz trup puta na pojedinim djelovima ugrađivala cijevi za male hidroelektrane.

Prethodna Vlada je kao kranji rok za završetak puta preko Jelovice dala  novembar. Novembar je na isteku, a otvaranje u puštanje u saobraćaj tunela, nije još na vidiku. Mada su radovi, kako se može saznati, pri kraju, niko od radnika Euroasfalta koje smo zatekli na Jelovici, nije mogao da kaže kada će put biti zvanično završen i otvoren za saobraćaj.

Bivša Vlada je zaprijetila da bi u slučaju eventualnog prolongiranja otvaranja puta, nakon novembra, neko morao da snosi posljedice. U ovom trenutku niko ne zna kako će se postaviti nova, 44. Vlada po ovom pitanju i problemu.

Tek i kada put bude završen, slijede ozbiljna pitanja kada se radi o budućem razvoju ili betonizaciji Jelovice. Jedno od prioritetnih je pitanje nepostojeće insfrastrukture. Koliko će biti septičkih jama na planini dok ne počnu ozbiljnije kontrole? A sve to na nadmorskim visinama sa kojih se podzemne vode slivaju prema izvorištu gradskog vodovoda koji ispod Lubnica, sa Merića vrela, ide za Berane. Navodno će vlasti svima postaviti uslov da ugrade takozvane bio prečišćivače. I da se svi nadamo da će sadašnji i budući, mali i veliki investitorioni to poslušati i uraditi.

                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo