Kad se rušio bivši politički sistem jedan moj kolega, već etablirano ime u sociolioškoj nauci, doživljavao je metamorfozu od „marksiste” u srpskog nacionalistu. Njegova preobrazba ni po čemu nije bila posebna. Hiljade i tisuće jugoslovenskih intelektualaca isto to su prolazili. Ogrkla „so soli” naših „naroda i narodnosti” u galopu je demonstrirala jad i bijedu svojih intelektualnih i moralnih habitusa. Divizije tzv. intelektualaca, sve samih moralnih veličina, prestrojavale su se kako vjetar duva. Valjda samo još ja pamtim kako se narečeni sociološki transformers laktao u prvi stroj radnika na „nacionalnoj stvari”. U laktanju je čak uspio da se otrese svoga staroga kompromitujućeg nadimka „Marks”. Mukotrpno ga je stekao još u svojim studentskim danima, dosmrđujući bogu i kolegama stalnim pozivanjem na Marksa. Navadila se tada bijaše ta modifikabilna larva da mene zabluđelog konačno opasulji u „nacionalnom smislu”, jer sam baš bio zatvrdoglavio da sam Crnogorac. Pridodavao sam čak i da svoje nacionalno određenje ne smatram ni veličanstvenim ni posebno vrijednim, ali – eto – moje je! Zato ga ne mislim mijenjati za drugo, koliko god bi za mene to bilo probitačno, a insistiranje na njemu opasno u vremenu kada dolaze oni koji hoće milom ili silom da „pokrštavaju”. Na vrhuncu polemike, modifikabilni mi je podviknuo štoserskim zapovjednim tonom: „Dobro, objasni ti meni kako si Crnogorac”! Hladnokrvno sam uzvratio istom mjerom: „Objasni ti meni kako si Srbin”!
Nije očekivao takvu reakciju. I nikad više na tu temu nijesmo razgovarali. „Infantilnim” uzvraćanjem bezobrazlukom na bezobrazluk razorio sam nešto što je držao kao svoje apsolutno i samorazumljivo pravo. Negdje s majčinim mlijekom, zapravo, s pseudo-kulturnim obrascem srpskog nacionalizma posisao je čvrsto uvjerenje da ima pravo, u ime jedne male balkanske polu-nacije, da sebe u svim stvarima uzima kao mjeru i višu instancu za sve male balkanske polu-nacije. Narugao sam se tom bolesno uobraženom kočoperenju koje stalno sebe doživljava kao pupak svijeta. Poslije sam iz vica javno tvrdio da po nacionalnom opredjeljenju nijesam Crnogorac, nego „Crnogorac bez daljnjih obrazloženja”.
Sjetio sam se skoro svog „punog” nacionalnog određenja. Naime, iz nekih razloga, vrag će ga znati kojih, po beogradskoj štampi počeli su se opet, poslije prošlojesenjeg predaha od ljetnje histerije, pojavljivati tekstovi o standardizaciji crnogorskog jezika. Tekstovi su zlobni, glupi, patološki posprdni, zasnovani na totalnom neznanju osnovnih lingvističkih pitanja štokavskog jezičkog sistema. Prosto bazde na imperijalističku i nacionalističku „kulturološku” žuč koja se nemilice izliva po opakim Crnogorcima što su naumili da jezikom „rasrbljuju”. Zamislite, molim vas, u ludosti i neznavenosti oni su se usudili, ne pitajući nikoga, da svoj jezik oficijelno imenuju po svom imenu. Šarlatani jedni, čak tvrde da je taj jezik lingvistički verifikabilan u svojim ortografskim, leksičnim i gramatičkim pravilnostima, koliko i srpski i hrvatski i bosanski (bošnjački)! Što je najgore, potpuno su indiferentni prema odlučnim zahtjevima iz Beograda da obrazlože svoje pretenciozne i neosnovane lingvističke brljotine.
No, šta ćemo s tim beogradskim imperijalnim bezobrazlukom koji je uobrazio da je, ni manje ni više, nego „pupak svijeta” i da zbog te „činjenice” svi unaokolo njemu o svemu i svačemu moraju polagati račune? Ništa! Kao i prošlog ljeta najpametnije je ignorisati tu frivolnu glupost koja dolazi od „pupka svijeta”. Ignorisanje je najefikasnije. Kad neko dugo, uporno i potpuno neosnovano umišlja da je „pupak svijeta” vremenom postaje, metaforično rečeno, jedan drugi dio tijela „od svijeta”.

Milenko A. PEROVIĆ