Povežite se sa nama

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Pobjeda obavezuje

Objavljeno prije

na

Masovni izlazak građana na ulicu tokom protesta u organizaciji pokreta Odupri se  jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve,  niko više ne može vratiti u bocu. To je najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom

 

MONITOR: Reagovali ste javno na svom FB profilu zbog izjave Vesne Bratić, predložene za ministarku četiri resora, da je Boris Dežulović ustaša. Predložena ministarka je  već pokrenula lavinu kritika. Da li su one opravdane?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne da su opravdane, nego je mandatar dužan da je ukloni sa liste kandidata. Ona nije predložena za reformatorku engleskog jezika, nego Prosvjete, Kulture i Nauke. To je Sveto trojstvo crnogorske budućnosti, da se poslužim rječnikom koji najbolje razumiju i kandidat i njegov predlagač.

Javnost i dalje burno reaguje na njene monstruozne riječi o našem vanserijskom kolegi Borisu Dežuloviću. I treba, sve i da ništa dobro u životu nije uradio osim što je branio Srbe u Hrvatskoj uoči, tokom i poslije rata… Treba li podsjećati kako su on, Viktor Ivančić i pokojni Predrag Lucić otkrili zloglasno mučilište u Lori? I u Pakračkoj poljani, Sisku, Osijeku, Gospiću… Zbog toga je hrvatska vlast urnisala i njihove živote i njihove novine. Od buduće ministarke  prosvjete očekivalo se da svu trojicu uvede u udžbenike novije istorije Balkana, a ne da jednoga od njih proglašava ustaškim đubretom.

Nije to jedini razlog zbog kojeg je V.B. nedostojna funkcije ministra. Postoje još najmanje tri, džaba je krečila po Fejsbuku. Prvo, punoljetna osoba koja ne razlikuje antifašizam i ustaštvo ne smije biti zapošljena ni kao sekretarica ministra, a kamoli kao ministarka. Drugo, punoljetna osoba koja ,,nije čula da su muslimani nacija” – kad profesor jezika upotrijebi malo slovo ,,m” onda se to mora čitati kao stav –  ne može držati nastavu o bilo čemu, a kamoli postati kreator državnog obrazovanja.

Treće, punoljetna osoba koja se javno ponosi time što je nacionalista, srpski ili belgijski svejedno, ne smije u iole pristojnom društvu dobiti pristup odrasloj javnosti a kamoli omladini. Treba li većeg dokaza od 140.000 ubijenih i 4.000.000 raseljenih tokom nasilnog umiranja SFRJ-a da dobrog nacionalizma – nema.

Je li moguće da  kandidatkinja  za ministra ne zna ni da je naš sramotni ulazak u okupatorski ,,rat za mir” pripreman kampanjom za burdanje Njegoševog mauzoleja?

MONITOR: Kako vidite proces formiranja Vlade ?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U prvoj kolumni poslije izbora ponovila sam omiljeni citat: ,,Kad nešto počne naopako, onda se ne može ni završiti drugačije nego naopako. To jest, nikako se ne završava nego tako naopako traje”.

Prvo što je učinjeno naopako bilo je pravljenje vlade preko medija. Ono što sebi dozvoljavaju neozbiljni partijski lideri, ne priliči ozbiljnom mandataru.  Urušavanju vlastitog izuzetnog rejtinga iz prvih postizbornih sedmica i ubrzanom jačanju nepovjerenja u vladu prije nego što je izabrana, najviše je doprinio  mandatar. Umjesto dijaloga brk u brk sa liderima stranaka, pa neka traje koliko traje, izabrao je Fejsbuk, mejl i Tviter?!

Nedosljednost i učestale promjene stavova, uzrokovane koliko političkim neiskustvom mandatara toliko i pretjeranim iskustvom lidera iz njegove koalicije, samo su dio razloga zbog kojih se ozbiljan posao pretvorio u lakrdiju sa ozbiljnim posljedicama.

U noći izbora rekao je da u vladu mogu samo eksperti, nekoliko dana poslije – mogu i stručnjaci iz partija. Kad je dio njegove koalicije digao medijski ustanak, potrošio je mjesec dijeleći 18 na troje. Poslao je liderima spisak ministarstava, prepuštajući im da naprave – partijsku vladu. Čekajući odgovore, objavio je predlog za svoju – ekspertsku.

U dnevnoj verziji tog predloga, ministar odbrane bio je Dritan Abazović. Iz večernje je – nestao. Sjutradan ga je ipak vratio na listu ,,jer je to moralno, iako možda nije principijelno”. U odnosu na šta nije principijelno? Na mandatarov princip od prethodne sedmice? Ili u odnosu na ostalu dvojicu lidera? Od kojih je jedan već predsjednik Skupštine, a drugi će biti premijer…

Prečesto se obraćao stranoj javnosti i davao joj više informacija nego domaćoj. U srpskim medijima rješavao je srpsko-crnogorske sporove koje etnolozi ne mogu da raščivijaju dvjesta godina, u crnogorskim najavljivao budućnost koja nije moguća ni za dvije decenije.

MONITOR: U  ponudi mandatara nedostaje manjina, žena, ateista. Nedostaje li još nečega?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: Nedostaje razumijevanje pojma ekspert, prije svega. Nije njegovo značenje u struci isto kao u politici, što se pokazalo upravo na primjeru mandatara. Džaba stručnost i obrazovanje, lična čast, ugled i ljubav prema Crnoj Gori, ako nema državničke mudrosti.

Nedostaje i osjećaj za vrijeme u kojem živimo. Ako je na traženje 12 ministara potrošeno skoro 70 dana, koliko će vremena biti potrebno da se nađe  najmanje 70 novih tužilaca i sudija. I to tek nakon što se stvori zakonska mogućnost za smjenu ovih koji su pravdi davno rekli zbogom.

Nedostaje još mnogo toga. Nažalost, Crna Gora je u takvom stanju da čak i ovakva vlada mora biti izabrana. Ako ne bude, predsjednik neće dati opoziciji drugu šansu nego pokušati da na vlast vrati DPS. Podizanjem cijene glasa na vanrednim izborima ili kupovinom jednog poslanika, potpuno je svejedno.

MONITOR: Crna Gora nakon izbora?

JOVANOVIĆ- VUKOTIĆ: Za razliku od većine, nijesam imala velika očekivanja od nove vlasti. Da ne laže i ne krade, da upristoji makar vlastite riječi na javnoj sceni, da ne uhljebljuje po partijskim zaslugama i  izmijeni četiri-pet ključnih zakona. Ispunjenju tih očekivanja, liše onog glede krađe, više se i ne nadam.

Crna Gora je trideset godina usavršavala autokratiju, što je bilo moguće samo planskim razvojem masovnog  neznanja, primitivizma i siromaštva. Uništavajući istovremeno sve dobro što je trebalo da preuzme iz bivšeg sistema: obrazovanje, zdravstvo i, prije svega, društveno prihvatljivo ponašanje.

Puno je Crne Gore iz devedesetih i njene kopije iz 2019. Naročito po podjelama, mržnji, podvalama, lažima i primitivizmu.

Nedostaje ono najvažnije – da  pobjednici i njihovi birači budu dostojni slobode osvojene na izborima. Nijesu, i to u većini, ni jedni ni drugi. Sloboda obavezuje na poštovanje drugih i drugačijih, i kolektivno i pojedinačno.

Trideset godina razvijane su najteže društvene bolesti. Da bi krenula naprijed, Crna Gora mora prvo da se vrati u 1988. i oživi dio –  društvenih, ne političkih – vrijednosti na kojima je vaspitavana moja generacija. Za to će biti potrebno najmanje  trideset godina. Ekonomske reforme će ići mnogo brže, ali Crna Gora nije ovako uništena zbog pada dži-di-pija nego – morala!

MONITOR: U jednom od posljednjih tekstova pomenuli ste RTCG i njeno izvještavanje o mitropolitu Amfilohiju, kazavši da je ta kuća, pod kontrolom vrha DPS-a, o mitropolitu ali i o drugim pitanjima iznosila tek  dio istine.  Koliko je to, generalno, društveni usud?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Poluistine su mnogo opasnije od laži, zato je tzv. nacionalni javni servis jedan od dugoročno najopasnijih projekata bivšeg režima. Kad sam se uoči devedesetih iščuđavala nad tim u što je sve javnost spremna da povjeruje, dobila sam ekspertsko objašnjenje penzionisanog debeovca. Da bi mase povjerovale u laž, ona se nikad ne servira sama. Mora biti upakovana u najmanje desetak istinitih informacija, i ne smije biti ni među prvima ni na kraju.

E, naša TV Jusovača je živi dokaz uspješnosti ne samo debeovske, nego i udbaške informativne škole iz doba Golog otoka. Izvještavanje o mitropolitu samo je jedan od primjera.

Njegova retorika devedesetih jeste bila ratna. Ali, to je dio istine. Puna istina kaže da državna vlast nije ratovala retorički nego artiljerijom. Nikad se to neće čuti iz Jusovače. Radovana Karadžića mitropolit jeste podržavao usmeno, za druge oblike nemam dokaza. Ali, sva Crna Gora i cijeli svijet gledali su uslikane dokaze o podršci koju mu je slala državna vlast. Emitovala ih je ratna TV Jusovača i ponosila se što ,,braći preko Drine šaljemo oružje i naftu”. Potvrđivali su to godinama i optuženici i svjedoci u Hagu, ali vazda se nekako događalo da baš tada zariba link sa Podgoricom…

Bez najmoćnije televizije, DPS nikad ne bi mogao da uvjeri ni svoje aktiviste, a kamoli polovinu Crne Gore da onu drugu polovinu čine sve sami izdajnici, špijuni, zločinci i bitange.

MONITOR: U istom tekstu kritikovali ste i govore mandatara  i predsjednika Skupštine Alekse Bečića na sahrani mitropolita Amfilohija.  Šta vam je zasmetalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U govoru Alekse Bečića jedna rečenica. Predsjedniku Skupštine svih građana, a svi su oni dio nekog naroda, nije dopušteno da kaže kako je mitropolit branio crkvu od dijela naroda. Zbog svih naroda u Crnoj Gori, ali i zato što je sam mitropolit naglašavao da je brani od – režima. Ipak, da nije bilo njegovog govora na sahrani gledaoci izvan Crne Gore ne bi znali da u njoj još postoje Crnogorci.

O propustima mandatara pisala sam gotovo u svim kolumnama nakon izbora. Šteta što ih ne čita, možda bi mu to pomoglo da shvati kako nije dobio mandat da vodi sveti sinod jedne crkve nego vladu svih građana.

Budućem premijeru sekularne države nije dozvoljeno da forsira religiju uopšte, a kamoli isključivo pravoslavnu crkvu.  Riječi poštovanja moraju biti identične kad pominje i reisa i nadbiskupa i mitropolita, za života ili poslije smrti.

U multivjerskoj i multinacionalnoj Crnoj Gori, koja je tri puta krvlju platila političku (zlo)upotrebu tih razlika, državni dužnosnici svoju vjeru i naciju smiju da forsiraju samo pred svojim sveštenikom i  familijom. Kao mitropolitov prijatelj Zdravko, mogao je da koristi riječi kakve hoće. Kao mandatar Krivokapić, morao bi da ih prilagodi ustavnim obavezama premijera. Uvijek, ne samo na sahrani.

MONITOR: Bili ste u organizaciji pokreta Odupri se koji je pokrenuo proteste, tražeći smjenu vlasti i demokratske izbore. Vlast je smijenjena, a ostalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne vjerujem da će nova vlast uspjeti da pripremi uslove za prve slobodne izbore. Sukob većine u najvećoj koaliciji sa nosiocem sopstvene liste imaće ozbiljne posljedice. Kad su krenuli u sukob sa pokretom Odupri se, ugasili su se protesti i pokret, ovoga puta u pitanju je Crna Gora. Masovni izlazak građana na ulicu jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve, a ne samo za istomišljenike, niko više ne može sa ulice vratiti u bocu. To je najveći uspjeh učesnika protesta Odupri se i najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom.

Milena PEROVIĆ
foto: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo