Povežite se sa nama

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Pobjeda obavezuje

Objavljeno prije

na

Masovni izlazak građana na ulicu tokom protesta u organizaciji pokreta Odupri se  jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve,  niko više ne može vratiti u bocu. To je najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom

 

MONITOR: Reagovali ste javno na svom FB profilu zbog izjave Vesne Bratić, predložene za ministarku četiri resora, da je Boris Dežulović ustaša. Predložena ministarka je  već pokrenula lavinu kritika. Da li su one opravdane?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne da su opravdane, nego je mandatar dužan da je ukloni sa liste kandidata. Ona nije predložena za reformatorku engleskog jezika, nego Prosvjete, Kulture i Nauke. To je Sveto trojstvo crnogorske budućnosti, da se poslužim rječnikom koji najbolje razumiju i kandidat i njegov predlagač.

Javnost i dalje burno reaguje na njene monstruozne riječi o našem vanserijskom kolegi Borisu Dežuloviću. I treba, sve i da ništa dobro u životu nije uradio osim što je branio Srbe u Hrvatskoj uoči, tokom i poslije rata… Treba li podsjećati kako su on, Viktor Ivančić i pokojni Predrag Lucić otkrili zloglasno mučilište u Lori? I u Pakračkoj poljani, Sisku, Osijeku, Gospiću… Zbog toga je hrvatska vlast urnisala i njihove živote i njihove novine. Od buduće ministarke  prosvjete očekivalo se da svu trojicu uvede u udžbenike novije istorije Balkana, a ne da jednoga od njih proglašava ustaškim đubretom.

Nije to jedini razlog zbog kojeg je V.B. nedostojna funkcije ministra. Postoje još najmanje tri, džaba je krečila po Fejsbuku. Prvo, punoljetna osoba koja ne razlikuje antifašizam i ustaštvo ne smije biti zapošljena ni kao sekretarica ministra, a kamoli kao ministarka. Drugo, punoljetna osoba koja ,,nije čula da su muslimani nacija” – kad profesor jezika upotrijebi malo slovo ,,m” onda se to mora čitati kao stav –  ne može držati nastavu o bilo čemu, a kamoli postati kreator državnog obrazovanja.

Treće, punoljetna osoba koja se javno ponosi time što je nacionalista, srpski ili belgijski svejedno, ne smije u iole pristojnom društvu dobiti pristup odrasloj javnosti a kamoli omladini. Treba li većeg dokaza od 140.000 ubijenih i 4.000.000 raseljenih tokom nasilnog umiranja SFRJ-a da dobrog nacionalizma – nema.

Je li moguće da  kandidatkinja  za ministra ne zna ni da je naš sramotni ulazak u okupatorski ,,rat za mir” pripreman kampanjom za burdanje Njegoševog mauzoleja?

MONITOR: Kako vidite proces formiranja Vlade ?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U prvoj kolumni poslije izbora ponovila sam omiljeni citat: ,,Kad nešto počne naopako, onda se ne može ni završiti drugačije nego naopako. To jest, nikako se ne završava nego tako naopako traje”.

Prvo što je učinjeno naopako bilo je pravljenje vlade preko medija. Ono što sebi dozvoljavaju neozbiljni partijski lideri, ne priliči ozbiljnom mandataru.  Urušavanju vlastitog izuzetnog rejtinga iz prvih postizbornih sedmica i ubrzanom jačanju nepovjerenja u vladu prije nego što je izabrana, najviše je doprinio  mandatar. Umjesto dijaloga brk u brk sa liderima stranaka, pa neka traje koliko traje, izabrao je Fejsbuk, mejl i Tviter?!

Nedosljednost i učestale promjene stavova, uzrokovane koliko političkim neiskustvom mandatara toliko i pretjeranim iskustvom lidera iz njegove koalicije, samo su dio razloga zbog kojih se ozbiljan posao pretvorio u lakrdiju sa ozbiljnim posljedicama.

U noći izbora rekao je da u vladu mogu samo eksperti, nekoliko dana poslije – mogu i stručnjaci iz partija. Kad je dio njegove koalicije digao medijski ustanak, potrošio je mjesec dijeleći 18 na troje. Poslao je liderima spisak ministarstava, prepuštajući im da naprave – partijsku vladu. Čekajući odgovore, objavio je predlog za svoju – ekspertsku.

U dnevnoj verziji tog predloga, ministar odbrane bio je Dritan Abazović. Iz večernje je – nestao. Sjutradan ga je ipak vratio na listu ,,jer je to moralno, iako možda nije principijelno”. U odnosu na šta nije principijelno? Na mandatarov princip od prethodne sedmice? Ili u odnosu na ostalu dvojicu lidera? Od kojih je jedan već predsjednik Skupštine, a drugi će biti premijer…

Prečesto se obraćao stranoj javnosti i davao joj više informacija nego domaćoj. U srpskim medijima rješavao je srpsko-crnogorske sporove koje etnolozi ne mogu da raščivijaju dvjesta godina, u crnogorskim najavljivao budućnost koja nije moguća ni za dvije decenije.

MONITOR: U  ponudi mandatara nedostaje manjina, žena, ateista. Nedostaje li još nečega?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: Nedostaje razumijevanje pojma ekspert, prije svega. Nije njegovo značenje u struci isto kao u politici, što se pokazalo upravo na primjeru mandatara. Džaba stručnost i obrazovanje, lična čast, ugled i ljubav prema Crnoj Gori, ako nema državničke mudrosti.

Nedostaje i osjećaj za vrijeme u kojem živimo. Ako je na traženje 12 ministara potrošeno skoro 70 dana, koliko će vremena biti potrebno da se nađe  najmanje 70 novih tužilaca i sudija. I to tek nakon što se stvori zakonska mogućnost za smjenu ovih koji su pravdi davno rekli zbogom.

Nedostaje još mnogo toga. Nažalost, Crna Gora je u takvom stanju da čak i ovakva vlada mora biti izabrana. Ako ne bude, predsjednik neće dati opoziciji drugu šansu nego pokušati da na vlast vrati DPS. Podizanjem cijene glasa na vanrednim izborima ili kupovinom jednog poslanika, potpuno je svejedno.

MONITOR: Crna Gora nakon izbora?

JOVANOVIĆ- VUKOTIĆ: Za razliku od većine, nijesam imala velika očekivanja od nove vlasti. Da ne laže i ne krade, da upristoji makar vlastite riječi na javnoj sceni, da ne uhljebljuje po partijskim zaslugama i  izmijeni četiri-pet ključnih zakona. Ispunjenju tih očekivanja, liše onog glede krađe, više se i ne nadam.

Crna Gora je trideset godina usavršavala autokratiju, što je bilo moguće samo planskim razvojem masovnog  neznanja, primitivizma i siromaštva. Uništavajući istovremeno sve dobro što je trebalo da preuzme iz bivšeg sistema: obrazovanje, zdravstvo i, prije svega, društveno prihvatljivo ponašanje.

Puno je Crne Gore iz devedesetih i njene kopije iz 2019. Naročito po podjelama, mržnji, podvalama, lažima i primitivizmu.

Nedostaje ono najvažnije – da  pobjednici i njihovi birači budu dostojni slobode osvojene na izborima. Nijesu, i to u većini, ni jedni ni drugi. Sloboda obavezuje na poštovanje drugih i drugačijih, i kolektivno i pojedinačno.

Trideset godina razvijane su najteže društvene bolesti. Da bi krenula naprijed, Crna Gora mora prvo da se vrati u 1988. i oživi dio –  društvenih, ne političkih – vrijednosti na kojima je vaspitavana moja generacija. Za to će biti potrebno najmanje  trideset godina. Ekonomske reforme će ići mnogo brže, ali Crna Gora nije ovako uništena zbog pada dži-di-pija nego – morala!

MONITOR: U jednom od posljednjih tekstova pomenuli ste RTCG i njeno izvještavanje o mitropolitu Amfilohiju, kazavši da je ta kuća, pod kontrolom vrha DPS-a, o mitropolitu ali i o drugim pitanjima iznosila tek  dio istine.  Koliko je to, generalno, društveni usud?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Poluistine su mnogo opasnije od laži, zato je tzv. nacionalni javni servis jedan od dugoročno najopasnijih projekata bivšeg režima. Kad sam se uoči devedesetih iščuđavala nad tim u što je sve javnost spremna da povjeruje, dobila sam ekspertsko objašnjenje penzionisanog debeovca. Da bi mase povjerovale u laž, ona se nikad ne servira sama. Mora biti upakovana u najmanje desetak istinitih informacija, i ne smije biti ni među prvima ni na kraju.

E, naša TV Jusovača je živi dokaz uspješnosti ne samo debeovske, nego i udbaške informativne škole iz doba Golog otoka. Izvještavanje o mitropolitu samo je jedan od primjera.

Njegova retorika devedesetih jeste bila ratna. Ali, to je dio istine. Puna istina kaže da državna vlast nije ratovala retorički nego artiljerijom. Nikad se to neće čuti iz Jusovače. Radovana Karadžića mitropolit jeste podržavao usmeno, za druge oblike nemam dokaza. Ali, sva Crna Gora i cijeli svijet gledali su uslikane dokaze o podršci koju mu je slala državna vlast. Emitovala ih je ratna TV Jusovača i ponosila se što ,,braći preko Drine šaljemo oružje i naftu”. Potvrđivali su to godinama i optuženici i svjedoci u Hagu, ali vazda se nekako događalo da baš tada zariba link sa Podgoricom…

Bez najmoćnije televizije, DPS nikad ne bi mogao da uvjeri ni svoje aktiviste, a kamoli polovinu Crne Gore da onu drugu polovinu čine sve sami izdajnici, špijuni, zločinci i bitange.

MONITOR: U istom tekstu kritikovali ste i govore mandatara  i predsjednika Skupštine Alekse Bečića na sahrani mitropolita Amfilohija.  Šta vam je zasmetalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U govoru Alekse Bečića jedna rečenica. Predsjedniku Skupštine svih građana, a svi su oni dio nekog naroda, nije dopušteno da kaže kako je mitropolit branio crkvu od dijela naroda. Zbog svih naroda u Crnoj Gori, ali i zato što je sam mitropolit naglašavao da je brani od – režima. Ipak, da nije bilo njegovog govora na sahrani gledaoci izvan Crne Gore ne bi znali da u njoj još postoje Crnogorci.

O propustima mandatara pisala sam gotovo u svim kolumnama nakon izbora. Šteta što ih ne čita, možda bi mu to pomoglo da shvati kako nije dobio mandat da vodi sveti sinod jedne crkve nego vladu svih građana.

Budućem premijeru sekularne države nije dozvoljeno da forsira religiju uopšte, a kamoli isključivo pravoslavnu crkvu.  Riječi poštovanja moraju biti identične kad pominje i reisa i nadbiskupa i mitropolita, za života ili poslije smrti.

U multivjerskoj i multinacionalnoj Crnoj Gori, koja je tri puta krvlju platila političku (zlo)upotrebu tih razlika, državni dužnosnici svoju vjeru i naciju smiju da forsiraju samo pred svojim sveštenikom i  familijom. Kao mitropolitov prijatelj Zdravko, mogao je da koristi riječi kakve hoće. Kao mandatar Krivokapić, morao bi da ih prilagodi ustavnim obavezama premijera. Uvijek, ne samo na sahrani.

MONITOR: Bili ste u organizaciji pokreta Odupri se koji je pokrenuo proteste, tražeći smjenu vlasti i demokratske izbore. Vlast je smijenjena, a ostalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne vjerujem da će nova vlast uspjeti da pripremi uslove za prve slobodne izbore. Sukob većine u najvećoj koaliciji sa nosiocem sopstvene liste imaće ozbiljne posljedice. Kad su krenuli u sukob sa pokretom Odupri se, ugasili su se protesti i pokret, ovoga puta u pitanju je Crna Gora. Masovni izlazak građana na ulicu jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve, a ne samo za istomišljenike, niko više ne može sa ulice vratiti u bocu. To je najveći uspjeh učesnika protesta Odupri se i najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom.

Milena PEROVIĆ
foto: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo