Povežite se sa nama

FOKUS

RUSIJA NAPALA UKRAJINU: Putinovi goloruki tenkovi kao nekad Slobovi

Objavljeno prije

na

Rusija ponavlja sovjetske scenarije „humanitarnih“ agresija.  Borba za jedinstveni i cjeloviti SSSR i internacionalu, zamijenjena je borbom  za ruski svijet. Agresija na Ukrajinu je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije

 

 

Rano ujutro 24. februara Rusija je otpočela napad na Ukrajinu sa svih strana bombardujući gradove i aerodrome širom zemlje. Napad je došao i sa bjeloruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je objavio da je naredio „specijalnu vojnu operaciju“ u regionu Donbasa na krajnjem istoku Ukrajine jer „okolnosti zahtijevaju brzu i odlučnu akciju“. Agresija je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije“.

Prije toga u ponedjeljak Putin je priznao „narodne republike“ Donjetsk i Luhansk nakon „poziva Dume za priznanje“. U govoru koji je javno prenošen iz velike dvorane u Kremlju gdje je zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Putin je sa stola udaljenog desetine metara od sagovornika ponovio svoje ranije stavove da se Ukrajina „teško može i nazvati državom“. Naime „moderna Ukrajina je skroz i potpuno stvorena od strane Rusije, i još jasnije da bude, od boljševičke, komunističke Rusije“ kao i da su sadašnje ukrajinske teritorije one koje su otkinute od istorijske ruske zemlje.

Malo je ko bio iznenađen kada je iduće jutro Putinu stigla čestitka od strane osuđenog ratnog zločinca i huškača Vojislava Šešelja na govoru u kom su priznate „narodne republike“. Na društvenim mrežama u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori je uslijedila bujica velikosrpskog delirijuma podrške onome što Rusija očigledno namjerava učiniti protiv pravoslavnog ukrajinskog naroda dok su se radovanju velikoruske ekspanzije pridružili i hrvatski desni ali i neki lijevi ekstremisti. Umirovljeni šef hrvatske vojne obavještajne službe i admiral ratne mornarice Davor Domazet Lošo je prošle sedmice javno dao podršku Putinu i optužio Ameriku da gomila trupe i sprema napad. Mediji u regionu pod kontrolom Beograda su se zdušno pridružili kampanji Moskve i sve vrijeme izvještavali o „pripremi ukrajinske agresije“ na Donbas.

Rusko priznanje „suverenosti“ DNR-a i LHR-a su u regionu svi osudili osim Srbije. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao da će oni takve akte osuditi kada i Ukrajina osudi NATO agresiju 1999. godine zbog Kosova. Kazao je i da će biti pritisaka na Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Inače Ukrajina nikad nije priznala Kosovo. Vlasti Republike Srpske su izbjegle bilo kakvu kritiku ili osudu Putinovih akcija. U Crnoj Gori je prosrpski i proruski blok takođe bio tih u osudi ruske agresije i upozorio je da oni koji su priznali Kosovo ne bi smjeli biti tako brzi u osudi priznanja secesionističkih republika.

Ruske vlasti su u danima pred agresiju forsirale narativ o „genocidu“ koji Ukrajinci sprovode protiv Donjetska i Luganska koji su pod kontrolom Kremlja. Marionetski lideri tih oblasti su proglasili opštu mobilizaciju i naredili evakuaciju žena i djece u Rusiju kojima je prijetio „genocid“ dok su kremljski mediji satima prikazivali odlazak uplakane djece. Iste slike djece pod evakuacijom koja „bježe od ukrajinskog terora“ su spremno plasirala proruska glasila na Balkanu. Ubrzo su slijedili i izvještaji o masovnom granatiranju „narodnih republika“ od strane ukrajinske vojske pa su „republike bile prinuđene pozvati Rusiju u pomoć“.

Da Putin ne namjerava tražiti mirno rješenje konflikta jasno se vidjelo na pressu u Kremlju u utorak kada je na pitanje u kojim granicama su priznate „narodne republike“ odgovorio da su priznate, ne u granicama koje proruski pobunjenici drže u tom momentu, već u granicama Donjetske i Luhanske oblasti.Putin je postavio  i jasne uslove koje Ukrajina mora ispuniti da bi došlo do deskalacije. Prvo je pomenuo da Ukrajina mora priznati aneksiju Krima koji je „demokratski“ pripao Rusiji nakon referenduma. Onda se Ukrajina mora „demilitarizirati“ i vratiti svo oružje koje joj je Zapad poslao kao i da Kijev treba da sjedne za sto sa donbaskim liderima i da im prepusti kompletne teritorije sada „priznatih suverenih država“.

Do početka invazije proruski separatisti i ruska armija su držali pod kontrolom svega trećinu tih oblasti koje su osvojili u prvom ratu 2014. U Donjetskoj oblasti Rusi su po popisu iz 2001. godine činili manjinu od 38,2 odsto (u odnosu na 56,9 odsto Ukrajinaca) dok su u Luhanskoj oblasti činili 39,1 odsto (naspram većinskih Ukrajinaca od 58 odsto). Obje oblasti su 1991. godine ubjedljivom većinom glasale za odvajanje od Moskve. U Donjetsku 83,9 odsto je glasalo za samostalnost Ukrajine, a u Luhanskoj oblasti 83,86 odsto.

Tokom 2014. godine ruske vlasti i službe su organizovale „referendume“ na osvojenim teritorijama za „samostalnost zbog ukrajinskih nacističkih prijetnji“. I tada je po istraživanjima javnog mnijenja od strane nekoliko organizacija sa obje strane konflikta, znatna većina etničkih Rusa bila za ostanak tih oblasti u sastavu Ukrajine sa manjim ili većim stupnjem ekonomske autonomije. To potvrđuju i riječi ruskog pukovnika Federalne službe bezbjednosti (FSB) Igora Girkina Strelkova koji je nakon zauzimanja Krima poslat od Moskve da organizuje „Donjetsku Narodnu Republiku“ i njene oružane jedinice. Tada se Strelkov javno požalio da u čitavoj Donjetskoj oblasti od 4,5 miliona stanovnika nije u stanju naći ni hiljadu dobrovoljaca za njegovu „plemenitu misiju“.

Iz Kijeva se poslioje napada ruskih snaga, oglasio i mitropolit Onufrije, poglavar Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. On je rekao da „braneći suverenitet i integritet Ukrajine, apelujemo na predsjednika Rusije i tražimo da se odmah zaustavi bratoubilački rat“. Ukazao je da rat između ukrajinskog i ruskog naroda znači  ponavljanje grijeha Kaina, koji je iz zavisti ubio rođenog brata. „Takav rat nije opravdan ni Bogu ni ljudima“, poručio je Onuforije. On je i prije nekoliko dana osudio poteze Moskve i pozvao na odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine“.

Veliki broj analitičara, novinara i političara diljem svijeta ukazuje da retorika i akcije tokom posljednjih  mjeseci  nedvosmisleno potvrđuju isti obrazac kojim su se služili Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin pred početak Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je koristila prisustvo njemačkih etničkih manjina i „teror“ kojem su bili izloženi kao izgovor za okupaciju Češke i napad na Poljsku. Kao izgovor za invaziju njemački Gestapo je organizovao napad na radio-stanicu Glajvic blizu poljske granice. Nacisti preobučeni u uniforme poljske vojske su u noći između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine zauzeli radio-stanicu, ubili njemačkog farmera koji je bio simpatizer Poljaka i još nekoliko civila koji su kao zatvorenici dovedeni iz koncentracionog logora Dahau za tu potrebu kako bi se pokazalo da su Poljaci izvršili masakr. Idući dan je Hitler u Rajhstagu izjavio da je prethodnu noć poljska vojska otvorila vatru na njemačku teritoriju i da „od 5.45 ujutro uzvraćamo vatru i od sada će se na bombe odgovoriti bombama“.

Pod izgovorom „zaštite Ukrajinaca i Bjelorusa od poljskog terora“ Crvena armija je napala Poljsku sa leđa 17. septembra 1939. godine i zajedno sa nacistima je ukinula kao državu. Sličan scenario je Moskva pripremila i u slučaju Finske iste godine kada je uništena Poljska. Rusija je rekla da se ne osjeća „sigurno“ jer su Finske granice blizu Lenjingrada kome je „prijetila opasnost od Finaca“. Inače,  Lenjingrad je imao više stanovnika od čitave Finske. Sovjetska Vlada je isto tražila „demilitarizaciju“ Finske kao i Ukrajine sada, tj. da se razmontiraju sva odbrambena utvrđenja na Karelijskoj prevlaci prema Sovjetskom Savezu, da se Finska odrekne kompletne Prevlake i ostrva u Finskom zalivu kao i da dozvoli Crvenoj armiji da uspostavi baze u Finskoj kako bi „stanovnici Lenjingrada bili bezbjedni“. Rusija  je ponudila Finskoj besplodnu i pustu zemlju na sjeveru kao „kompenzaciju“. Nakon što su Finci odbili ucjene, Kremlj je pripremio invaziju i izgovor za nju. Na dan 26. novembra 1939. NKVD (preteča kasnijeg KGB-a čiji je Putin bio operativac) je organizovao granatiranje ruskog sela Mainila u blizini finske granice. Ruski specijalci su ispalili 7 artiljerijskih granata na selo i optužili Fince za napad. Rusija je odbila da sprovede zajedničku istragu sa Fincima u prisustvu međunarodnih posmatrača i 28. novembra je prekinula diplomatske odnose sa Finskom. Otpočela je agresiju 30. novembra tako što je bombardovala Helsinki ubivši preko 100 civila. Sovjetski ministar vansjskih poslova Vjačeslav Molotov je izjavio da Rusija nije bombardovala Helsinki već da je iz vazduha „bacala humanitarnu pomoć izgladnjelom finskom stanovništvu“. Finsku granicu je prešlo preko 450 hiljada ruskih vojnika sa 2,5 hiljade tenkova i skoro 3,8 hiljada aviona na raspolaganju. Ničim isprovocirana ruska agresija je naišla na osudu čitavog svijeta i Sovjetski Savez je osuđen i isključen iz Lige naroda (preteče Ujedinjenih nacija). Uništenje Finske kao države se ipak nije desilo zahvaljujući divovskom otporu malene finske vojske koja je nanijela strahovite gubitke 30 puta brojnijem neprijatelju. Na kraju je Finska ipak sačuvala nezavisnost iako je morala predati Karelijsku prevlaku.

Verziju događaja u Mainili su potvrdili ruski istoričari po otvaranju arhiva KGB-a nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kasniji sovjetski lider Nikita Hruščov je u memoarima napisao „da je rečeno da su Finci počeli prvi i da smo mi uzvratili. To se tako uvijek radi kad se počne rat“. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1994. priznao da je napad na Finsku bio „agresorski rat“ dok je 2013. Putin priznao da je rat počeo kako bi se „ispravile greške sa ucrtavanjem granice 1917“.

Slični izgovori su debelo korišteni i na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih. Srbija je 1991. godine  vodila kampanju o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini čije ekstremiste je do zuba naoružavala a istovremeno  tamo instalirala svoje obavještajce da organizuju „događanja naroda“. Kada bi tenzije kulminirale Beograd bi, kao sada  Moskva, slao JNA u „misiju očuvanja mira i razdvajanja zaraćenih strana“ otkidajući dio po dio Hrvatske i kasnije BiH. Kada je igra postala previše providna Milošević je otvoreno izvršio agresiju. Pribjeglo se i samogranatiranju Apatina, Šida i još nekih mjesta uz granicu sa Hrvatskom kao okidač za otvoreni napad. Hrvatska je 1993. godine slijedila primjer Beograda i zajedno sa Miloševićem okrenula oružje protiv Bošnjaka  u cilju „zaštite hrvatskog naroda od islamizacije i genocida“.

Kao povod za napad na Dubrovnik 1991. godine i mobilizaciju crnogorskih rezervista je iskorišteno granatiranje crnogorske teritorije koje su izvele jedinice JNA stacionirane na Prevlaci nakon čega su optužene „hrvatske ustaše“ koje su „nagomilale 30 hiljada vojnika na crnogorskoj granici“. Ratnu psihozu su pripremili režimski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, a Vlada Mila Đukanovića pružila je  logističku, mobilizacijsku i medijsku podršku. Đukanović je zajedno sa Šešeljem prednjačio u ratnohuškačkim izjavama. Đukanović je, u četvrtak, osudio rusku agresiju.

 

Reakcije

Zapad je nepodijeljen u osudi ruske agresije. Jutros je američki predsjednik Džozef Bajden poručio preko Twittera da se „svijet moli za napaćeni narod Ukrajine“ koji je napadnut od strane ruskih snaga. Njemačka ministarka vanjskih poslova Analena Bernok je poručila da „međunarodna zajednica neće zaboraviti Rusiji ovaj dan sramote“. Britanski premijer Boris Džonson je izjavio da je jutros u 4 sata razgovarao sa predsjednikom Zelenskim da izrazi podršku njegovoj zemlji. Generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg je rekao da je ruska agresija „sračunata, hladnokrvna i dugo planirana invazija“ dodavši da „sada imamo rat u Evropi u takvim razmjerama za koje smo mislili da su prošlost“. Šef diplomatije Evropske unije Žozep Borelj je upozorio: ,,Ovo su najmračniji časovi za Evropu od Drugog svjetskog rata. ..Nuklearna supersila  je napala susjednu zemlju i prijeti odmazdom protiv svake države koja bi joj priskočila u pomoć“. Borelj je naveo da je agresija, osim najgrubljeg kršenja međunarodnog prava, kršenje osnovnih principa ljudskog saživota kao i da smo pred nesagledivim posljedicama. Francuski predsjednik Emanuel Makron je pred sjednicu Nacionalnog savjeta bezbjednosti osudio ruski napad i pozvao Rusiju da obustavi vojne operacije.

Sa druge strane,  oglasio se  bjeloruski predsjednik i saveznik Kremlja Aleksandar Lukašenko sa čije teritorije je, nakon zajedničkih vojnih manevara, takođe krenula ruska armija u napad na Ukrajinu. Izjavio je da za sada bjeloruska armija ne učestvuje u napadu ali da će se „uključiti ako bude potrebe“. Putinovoj politici je stigla podrška iz Venecuele kojom vlada prokomunistički predsjednik Nikolas Maduro za kojim su Sjedinjene Države raspisale međunarodnu potjernicu zbog organizovanog šverca kokaina u Ameriku. Putinu bliski kriminalistički  režim na Kubi i u Siriji (gdje Rusija ima vojne baze) pružili su mu podršku. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev još je tih na vijesti o ruskom priznanju Donbasa i ulasku ruskih trupa. Tokajev, kome je Kremlj u januaru poslao trupe da skrše nemire u njegovoj zemlji, je odbio da pošalje kontigent kazahstanske vojske u „mirovnu misuju“ na istok Ukrajine. Šitski Hutu  pobunjenici u ratom razorenom Jemenu koje podržava Iran su poslali podršku i priznanje proruskim separatistima.

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo rusku agresiju uz podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i povuklo crnogorsku ambasadorku u Kijevu Dragicu Ponorac.

U Srbiji je prije odlaska ovog broja u štampu održana sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost kojom je predsjedavao predsjednik Aleksandar Vučić ali osim informacija o razmjeni informacija o situaciji nije bilo daljih komentara Mediji pod kontrolom Beograda potenciraju riječi Vladimira Putina da je Zapad na svoju ruku sproveo „krvavu vojnu operaciju protiv Beograda“ kao i da je nedjeljama trajalo neprekidno bombardovanje tako da Zapad nema pravo da se poziva na norme međunarodnog prava.

Kremlj  se oglasio tvrdnjom  da njegov cilj „nije okupacija Ukrajine“ već njena „denacifikacija i demilitarizacija“

Jovo MARTINOVIĆ  

Komentari

FOKUS

VLADINA BORBA PROTIV SKUPOĆE: Nula bodova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počela je dugo najavljivana vladina akcija za smanjenje trgovačkih marži. Ponuđena pojeftinjenja su simbolična. Preciznije, nove cijene su, uglavnom, na nivou akcijske ponude koju su trgovački lanci već nudili svojim potrošačima

 

 

Nakon višenedjeljnih priprema, počela  je vladina akcija limitirane cijene. I pored optimističkih najava, prvi utisci su – puno buke a minimalna korist. Makar za potrošače.

Trgovci, mogu biti znatno zadovoljniji. Akcija limitirane cijene obuhvata tek djelić od prvobitno najavljenih proizvoda široke potrošnje. Pride, na osnovu minimalnih sniženja većine proizvoda sa vladinog popisa može se zaključiti da prokužene trgovačke marže – makar kod proizvoda sa aktuelnog popisa – nijesu ni izbliza tako visoke kako su to predstavljali zvaničnici ove i prethodne vlade.

Zadovoljstvo svojim učinkom su iskazali i iz partije Dritana Abazovića, nakon što su zaključili da je akcija Stop inflaciji, koju je organizovala prethodna vlada predvođena čelnicima GP URA, potrošačima donijela mnogo više koristi. A ni trgovci nijesu bili nezadovoljni.

“Slušali smo mjesecima nevješta opravdanja Spajićeve Vlade zašto je prekinuta akcija Stop inflaciji, pa onda najave kako će oni sprovesti mnogo bolju akciju u kojoj će cijene biti niže za 5.000 artikala. Na kraju smo dobili to da su cijene snižene na dva mjeseca za 43 proizvoda i to u simboličnim iznosima od 2 do 10 centi. Time je jasno da ovom akcijom građani neće moći da uštede više od 10, 20 eura po potrošačkoj korpi na mjesečnom nivou, a poređenja radi, za vrijeme akcije Stop inflaciji mogli su da uštede i do 150 eura“, poručili su iz opozicione URA, nakon prvih analiza započete akcije.

Najave su obećavale mnogo više. Pravo da uhvati muštuluk o početku akcije pripalo je premijeru Milojku Spajiću, od koga smo čuli da će se na policama trgovinskih lanaca naći „preko 500 artikala“ čija će cijena biti snižena zbog ograničenja marži. “Toliki broj artikala sa sniženom cijenom čini ovu akciju najvećom do sada. Ujedno i prvom i jedinom koja je usmjerena na snižavanje cijena, a ne na puko zaustavljanje daljeg cjenovnog rasta.”

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA I DEGRADACIJA PROFESIJE: Ko su policajci zbog kojih je uzdrmana Vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neformalni diplomatski krugovi imaju riječi pohvale i za Aleksandra Radovića izabranog vd direktora policije, i za Lazara Šćepanovića kojeg je za tu funkciju predlagao ministar unutrašnjuh poslova. Oni nemaju nikakvih rezervi  prema njihovim profesionalnim biografijama. Kako stvari stoje, biografije ovih policajaca  najviše mogu biti uprljane usljed političarenja stranaka na vlasti i njihovim dovođenjem  u vezu sa partijama

 

 

Na nedavnoj maratonskoj i burnoj sjednici Vlade,  u 3 sata iza ponoći izabran je Aleksandar Radović za vršioca dužnosti (v.d.) direktora Policije tako što su ministri iz redova Demokrata preglasani od strane drugih, prevashodno Pokreta Evropa sad (PES). Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je imao svog kandidata – Lazara Šćepanovića, za koga je tvrdio da je prošao (zakonom neobavezujuće) poligrafsko ispitivanje i shodno svojim ovlastima ga predložio za v.d.-a. Radović navodno nije prošao poligraf, dok on tvrdi da jeste.

Ozbiljna kriza Vlade i međusobna optuživanja PES-a i Demokrata o tome ko krši zakon sa izborom v.d. direktora su gurnuli u stranu ozbiljne probleme sa kojima se suočava Uprava policije Crne Gore, ali i čitav bezbjednosni sektor. Iako je prva post-DPS Vlada formirana još početkom decembra 2020. godine, osim što su uklonjeni i procesuirani bivši direktori policije i (samo) neki njihovi pomoćnici, sveobuhvatna reforma i depolitizacija ogromnog aparata nije ni počela niti se nazire. Dosadašnje upravljanje Policijom i Ministarstvom unutrašnjih poslova (MUP) od strane Građanskog pokreta URA i bivšeg koordinatora službi bezbjednosti, i kasnije premijera Dritana Abazovića se uglavnom sastojalo od ubacivanja svojih kadrova ili pridobijanja onih koji su služili bivšem režimu za potrebe novih političkih igrača. Istina, u vrijeme Abazovića je ponovo uspostavljena saradnja i razmjena informacija sa Europolom i drugim strateški važnim zapadnim službama što je, uz promjene u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) dovelo do brojnih hapšenja pripadnika policijsko-kavačkog narko kartela u službi prethodnog režima.

Međutim, profesionalizacija policije i sređivanje MUP-a (pogotovo biračkog spiska), osim verbalnih izjava, se nisu očitovali na terenu. Pompezno obznanjena akcija hapšenja nekoliko službenika MUP-a i Granične policije na početku mandata Vlade Zdravka Krivokapića nije  se pomakla sa mrtve tačke čak ni u vrijeme kad su Abazović i njegov ministrar unutrašnjih poslova Filip Adžić imali potpunu kontrolu nad bezbjednosnim sektorom za vrijeme 43. Vlade. Nakon hapšenja devet osoba u martu 2021. godine, Abazović je na pressu izjavio da je ta „akcija dokaz da svi možemo da radimo“ dok se tadašnji državni sekretar u MUP-u Rade Milošević pohvalio da za „manje od 30 dana imamo epilog,“ te je označio bivšeg DPS ministra Mevludina Nuhodžića kao osobu koja snosi odgovornost jer „ništa ne može da se desi bez znanja ministra“. Iz podgoričkog tužilaštva akciju je vodio Vukas Radonjić koji će kasnije preći u SDT. I dalje se ne zna ko je odgovoran za malverzacije tokom nabavke elektronske opreme za nadzor granice, niti ko je sa milion i sto hiljada eura (donacija EU) platio pet puta jeftinije uređaje od predviđenih i na njih stavljao lažne oznake. Od „dokaza da svi možemo da radimo“ i „epiloga“ nije bilo ništa kao ni od mnogih kasnijih hvalisanja istih ljudi. Nije bilo ni proširenja istrage, niti optužnice za aferu Granica. Kasnije će i sam Milošević biti hapšen  i biti pod istragom  za navodno članstvo u kriminalnoj organizaciji i šverc cigareta sa pozicije direktora Uprave carina i prihoda. Šverc cigareta je navodno uspješno prekinut za vrijeme Abazovića. Mnogi iz opozicije i pozicije će reći da je šverc samo preuzet od ranije postave, ili u najbolju ruku donekle reduciran zbog pritiska i nadzora zapadnih službi.

Interesantno je da je na dan kada je priveden Rade Milošević, u njegovom društvu uslikan Šaranovićev kandidat za v.d. direktora policije. Fotografiju Lazara Šćepanovića je decembra prošle godine objavio M-portal kojeg finansira Milu Đukanoviću i DPS-u bliska kompanija Bemax. Šćepanović je, kako javlja lokalna štampa, prošao poligrafsko ispititivanje na kome su postavljena dva pitanja od strane poligrafista kojima je lično on nadređeni u Sektoru za borbu protiv kriminala (SBPK)Jedan od ispitivača, kako Monitor saznaje, ima samo Ugovor o djelu sa UP, pa se postavlja legitimno pitanje konflikta interesa, pogotovo ako se zna da poligraf u ovakvim situacijama nije predviđen propisima dok su nalazi dostavljeni Vladi sa oznakom stepena tajnosti –interno. Navodno postavljena pitanja su bila:  „da li si u dosluhu sa nekim iz privatnog miljea“ i „da li si u dosluhu sa nekim političarem ili ljudima bliskim njima“.

Šćepanović je dobar dio svoje karijere proveo na raznim pozicijama Centra bezbjednosti (CB) u Nikšiću. Rade Milošević je živio u Nikšiću i kao maloljetnik je nekoliko puta privođen po više osnova u isti CB. Kasnije se Šćepanović uzdigao do načelnika Regionalnog centra bezbjednosti – Zapad (koji pokriva Nikšić, Pjevlja, Šavnik, Plužine i Žabljak). Krajem novembra 2023. godine je stupio na dužnost v.d. pomoćnika direktore za pomenuti Sektor za borbu protiv kriminala. U ranijem periodu je uspješno obučavan od strane američkih i francuskih specijalnih jedinica dok je u Crnoj Gori nagrađivan kao uzoran policajac. Po saznanjima Monitora prošlost Šćepanovića nema mrlja u smislu poslovnih i drugih sumnjivih veza sa tadašnjim kriminalizovanim vrhom policije. Mediji naklonjeni šefu bivšeg režima  nisu mogli iskopati ništa protiv njega osim fotografije sa Radem Miloševićem.

Aleksandar Radović, izabrani kandidat predložen od strane premijera, takođe ima impozantnu biografiju. Ovaj 44-godišnjak je 2003. diplomirao pravo dok je istovremeno radio kao pozornik. Nakon 10 godina je postao i magistar prava. Vlada je, nakon imenovanja, takođe pohvalila njegovu biografiju istaknuvši da je Radović „krajem prošle godine dao ključni doprinos da Crna Gora izbjegne sivu listu Moneyval-a”. Radi se o tijelu Savjeta Evrope (SE) za stalni nadzor primjene mjera protiv pranja novca i finansiranja terorizma. Vlada je takođe navela da Radovića preporučuje i „šestogodišnje iskustvo u Europol-u, na osnovu čijih informacija iz SKY prepiski se procesuiraju brojni slučajevi protiv organizovanog kriminala i korupcije“. 

 Vlada Mila Đukanovića ga je 2015. godina zaista poslala u Hag ,kao oficira za vezu Uprave policije pri Europolu  i tamo je ostao sve do (nespecificiranog) datuma 2021. . Međutim, saopštenjem sadašnje Vlade se, makar indirektno, sugerira i uloga Radovića u pomoći oko SKY prepiski na osnovu kojih je došlo do impozantnih procesuiranja krupnih riba iz tadašnjeg državno-kriminalnog miljea oko Đukanovića. Problematično u ovoj pohvali Vlade je to što  SKY aplikacija nije bila dekodirana dok je Radović bio u Europolu, niti je time mogao imati ikakav pristup ili pružiti pomoć oko sadržaja. Aplikacija SKY je probijena i dekodirana početkom februara 2021. godine,  u Evropi je ugašena 9. marta 2021. a u Americi 19. marta iste godine. Podaci sa SKY-a su tek nekoliko mjeseci kasnije počeli da stižu u Crnu Goru i zaglavili u fiokama Milivoja Katnića.

Raniji pomoćnik direktora i načelnik SBPK Dejan Knežević će nakon izlaska iz istražnog zatvora krajem godine izjaviti da je nedugo nakon što je, u martu 2021. godine, stupio na dužnost v.d. pomoćnika direktora UP „bio jedini policajac u Crnoj Gori i regionu, koji je od istražnog tima Europola dobijao uživo podatke sa SKY aplikacije”. Takođe je rekao da „ako sam radio za kriminalce, zašto ih nijesam upozorio da ugase Skaj?”. Po informacijama Monitora, Knežević zaista jeste bio jedina osoba koja je dobijala podatke iz Europol-a (dok je Radović već otišao ili se spremao da ode). Međutim, Knežević nije mogao dobijati „uživo podatke“ kada je SKY već bio ugašen. Takođe, sve i da je htio, nije mogao upozoriti kriminalce da ugase SKY kad je već bio ugašen, a sva prepiska na serverima već snimljena u Europolu. Ostaje nejasno da li je Vladina pohvala oko SKY-ja i Europolai nespretno sročena ili pak ciljana.

Kasnije će Radović u Specijalnom policijskom odjeljenju (SPO) postati kordinator Grupe za istrage krivičnih djela visoke korupcije i pranja novca. Ovo odjeljenje je nesumnjivo imalo ozbiljne uspjehe. Kada je postavljen za v.d. pomoćnika direktora policije, isto kada i Šćepanović, na mjesto šefa Sektora za finansijsko – obavještajne poslove nije bilo nikakvih primjedbi od strane Demokrata. Međutim, oni će ga kasnije optužiti da je „kadar Veselina Veljovića“ bez ijedne druge specifične optužbe. Neformalni diplomatski krugovi takođe imaju riječi pohvale i za Radovića i za Šćepanovića bez ikakvih rezervi prema njihovim biografijama. Kako stvari stoje, njihove biografije najviše mogu biti uprljane usljed političarenja stranaka na vlasti i dovođenjem njih u vezu sa partijama.

Advokat Vladan Bojić je nedavno komentarisao na RTCG-u izbor v.d. šefa policije i naglasio da je ovakva situacija „posljedica manjkavosti Zakona o unutrašnjim poslovima donijetog 2021. (već dva puta mijenjanog)“ i „neprihvatljivi nedostatak Zakona o VladiZakona o Skupštini i druge korelativne pravne regulative“. Kada se svi „uzroci uvežu“ sa zaostavštinom višedecenijskog autokratskog sistema lične vlasti i pretjeranim entuzijazmom i ambicijama novih vlasti (uz partijska trvenja), onda je ovo što sada imamo   „prirodna rezultanta“.

          Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD PARTNERI BIRAJU VD ŠEFA POLICIJE: Kao tuča 4B i 4C ispred škole

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osim poštovanja procedura i zakona, što je i ovog puta izostalo, podrazumijeva se da odluci o izboru privremenog šefa Uprave policije  prethodi politički dogovor unutar same Vlade. No, i prije konačne odluke na ovonedjeljnoj sjednici Vlade, bilo je jasno ne samo da partneri u izvršnoj vlasti nijesu postigli dogovor, nego i da će se sjednica pretvoriti u odmjeravanje snaga.  Nalik, doduše, na tuču dva razreda u školskom dvorištu

 

 

Uprava policije dobila je u srijedu ove sedmice, u gluvo doba noći, novog vršioca dužnosti Uprave policije Aleksandra Radovića, pravosuđe potencijalni novi predmet zloupotrebe službenog položaja i kršenja Zakona o unutrašnjim poslovima,  a crnogorska javnost novu sagu o krizi vlasti nakon još jednog očitog sukoba Pokreta Evropa sad (PES) i Demokrata oko toga ko će kontrolisati bezbjednosni sektor.  Iako je taj sektor tokom formiranja Vlade premijer Milojko Spajić ležerno prepustio Demokratama Alekse Bečića, sukobi oko kadrovanja u policiji između PES-a i Demokrata krenuli su ubrzo po formiranju vlasti. Kulminiralo je na ovonedjeljnoj sjednici Vlade na kojoj se birao vd direktora Uprave policije.

Radović je izabran na predlog premijera Spajića, većinom ministarskih glasova, mahom iz njegove vladajuće partije. Prethodno je Vlada odbila predlog ministra policije iz redova Demokrata Danila Šaranovića da na tu poziciju bude izabran kandidat Lazar Šćepanović. Sjednica je trajala satima, više puta je prekidana, a medijski izvještaji o tome šta se na sjednici tačno dešavalo zavise uglavnom od naklonjenosti jedne od dvije partije u vlasti. Zanimljivo je da  ministar pravde Andrej Milović koji je nedavno isključen iz PES-a, a koji je prvi dok je bio u vladajućoj partiji  otvorio front sa Demokratama oko bezbjednosnog sektora, predstavljajući se kao „politička kičma“ Spajića, nije glasao za Spajićev predlog, odnosno Radovića. Navodno je obrazložio da nije želio da gazi Zakon o unutrašnjim poslovima.

Ono što je  posve jasno je da su partneri u vlasti, punih usta Evrope, legalnosti i „profesionalizacije policije“, na primjeru izbora vd direktora pokazali sve samo ne ono u šta se zaklinju.  Pravnici osporavaju više aspekata ovako donesene odluke. Najprije, ukazuje se na to da u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima kandidata za vd direktora Uprave policije predlaže ministar unutrašnjih poslova, dakle Šaranović,  te da to ne može učiniti premijer, kako se desilo.  To što je Vlada tokom sjednice ovlastila aktom premijera Spajića da donese takvu odluku, odnosno predloži kandidata, upozoravaju, nije pravno valjano, jer je takav akt niže snage od zakona,plus mora biti u skladu sa njim.

Istovremeno, međutim, ukazuje se i da Vlada nema obavezu da prihvati predlog ministra unutrašnjih poslova. Iz PES-a tvrde da je Šaranović bio dužan,  nakon što Vlada nije prihvatla njegovog kanidata, da predloži drugog, što on zvanično nije učinio. Navodno, prema nekim medjima, u jednoj od pauza sjednice, a nakon što je odbijen Šaranovićev jedini kandidat, ministar policije je rekao da će predložiti drugog kandidata sa liste, ukoliko „ima prohodnost“. Koju navodno nije dobio.  Taj drugi kandidat navodno je trebao da bude komandant Posebne jedinice Miloš Peković, jedini preostali prijavljeni na javni poziv koji je, pored Šćepanovića, prošao poligrafsko testiranje. Vlada je u konkursu za privremenog šefa Uprave policije ostavila mogućnost kandidatima da budu testirani poligrafom, kako bi dokazali da nemaju veze sa organizovanim kriminalom. Ta odluka svakako je priča za sebe, i možda  više od svega govori o nemoći vlasti i o tome šta je urađeno po pitanju reforme bezbjednosnog sektora. Šaranović je svakako insistirao na stavu da ne bi predložio kandidata koji nije prošao poligraf.  Nakon završenog konkursa objavljeno je da su od sedam kandidata dva prošla testiranje. Četiri nijesu,  jednog je zbog zdravstvenog stanja bilo nemoguće testirati, plus nije ispunjavao sve formalne uslove konkursa.  Osim Šćepanovića i Pekovića, koji su jedini prošli poligrafsko testiranje, na konkurs su se prijavili  na kraju izabrani Aleksandar Radović, rukovodilac Sektora za finansijsko-obavještajne poslove,  Milutin Vasiljević, vršilac dužnosti pomoćnika direktora Sektora granične policije, Zoran Braunović, načelnik kolašinske policije, aktuelni načelnik Regionalnog centra granične policije “Centar” Petar Šestović i službenik policije iz Nikšića Milentije Doderović. Stručna javnost osporava i samo testiranje poligrafom tokom konkursa.

Akcija za ljudska prava (HRA) protestovala je  „zbog partijske borbe za kontrolu nad Upravom policije i kršenja Zakona o unutrašnjim poslovima u postupku izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije“. Iz te su organizacije ukazali da premijer nije imao pravo da predloži kandidata za ovu poziciju po zakonu, kao i da ne postoji propis koji Vladi daje pravo da za to ovlasti premijera.

„Ono što je Vlada sinoć jedino mogla da uradi je da ne izabere vršioca dužnosti, a premijer da od ministra zatraži ostavku ili da predloži Skupštini da ga razriješi. Niz improvizacija, neutemeljenih u zakonu, pokrenut je još ranije odlukom ministra unutrašnjih poslova da raspiše konkurs za v.d. direktora i sprovede poligrafsko testiranje prijavljenih kandidata, iako takav postupak zakon ne poznaje“, saopštila je HRA.

U principu,  osim poštovanja procedura i zakona, podrazumijeva se da odluci o izboru privremenog šefa Uprave policije  prethodi politički dogovor unutar same Vlade. No, i prije konačne odluke na ovonedjeljnoj sjednici Vlade, bilo je jasno ne samo da partneri u izvršnoj vlasti nijesu postigli dogovor, nego i da će se sjednica pretvoriti u odmjeravanje snaga.  Nalik, doduše, na tuču IV b i IV c ispred škole.

Da ove dvije partije imaju svoje preferirane kandidate, i prije sjednice objavljivali su mediji. Konačno, Šaranović je prije  konačne Vladine odluke uputio pismo premijeru Spajiću, koje je objavljeno u medijima, u kom ga upozorava  na posljedice ukoliko bude neko drugi izabran umjesto kandidata kog je on predložio.

” Upoznao sam sve članove Vlade da ukoliko se večeras bude odlučivalo o bilo kom licu osim o Lazaru Šćepanoviću, to bi bilo gaženje zakona i vladavine prava i svaki član Vlade koji bi se odlučio na tako nešto bi ušao u zonu krivične odgovornosti. Uz ovo upozorenje dostavio sam i detaljnu informaciju sa biografijama preostalih šest lica, uz jasnu naznaku da nijesu kandidati za direktora Uprave policije”.

Nakon izbora Radovića, Šaranović je najavio da će „obavijestiti nadležne državne organe o sumnji da su na ovoj sjednici izvršena krivična djela”“.

Dodatno, nakon što je izabran, Demokrate su javno ustvrdile da je Radović kadar bivšeg šefa Uprave policije Veselina Veljovića.  To se nije ranije čulo, pa ni kada ga je Abazovićeva vlada, odnosno bivši ministar policije Filip Adžić postavio na poziciju sa koje je izabran za vd direktora policije. Na sjednici na kojoj je izabran samo je bivši ministar pravde Marko Kovač „izrazio određenu rezervu“, bez preciziranja. S druge strane PES insistira da je izabran najbolji kandidat besprekorne biografije.

Priča o izboru Radovića nije jedina o kojoj bi pravosuđe moglo dati riječ. Radović je izabran  tri sata pošto je dotadašnjem šefu Uprave policije Zoranu Brđaninu prestala funkcija, jer ga je Vlada i treći put razriješila sa te funkcije.  Sud je već dva puta utvrdio da je prethodna vlada Dritana Abazovića Brđanina smijenila  nezakonito, a doskorašnji  šef Uprave policije najavio je i treću tužbu Upravnom sudu protiv Spajićeve vlade. Po mišljenjima dijela stručne javnosti, Brđanin bi pred tim sudom opet mogao izvojevati pobjedu, obzirom da je smijenjen na osnovu zakašnjele negativne ocjene njegovih izvještaja o radu od strane parlamenta, za koje je sud već konstatovao da su prihvaćeni.  Otuda ima i onih koji smatraju da bi se Brđanin i četvrti put mogao vratiti na mjesto direktora UP.

A upravo je inicijativa za smjenu Brđanina koju je uputio Šaranović još krajem prošle godine, a koja je mjesecima čekala zeleno svjetlo Spajića, jasno pokazala da se PES i Demokrate bore oko kontrole nad ovim sektorom. Nakon što je na Vladi konačno prihvaćena Šaranovićeva inicijativa i Brđanin smijenjen, sproveden je konkurs za vršioca dužnosti šefa policije.

Iza priče o izvještajima i procedurama, Brđaninu u stvari vlast stavlja na teret  skaj prepisku u kojoj se on pominje kao neko ko je bio u kontaktu sa odbjeglim policajcem Ljubom Milovićem, koji se tereti između ostalog za veze sa kavačkim klanom.   U izvještaju Europola navodi se međutim da nema dokaza da je Brđanin umiješan u bilo kakve kriminalne aktivnosti.

Kakve su političke posljedice izbora vd šefa UP još nije najjasnije. Demokrate su nakon sporne sjednice Vlade, tražile i prekid sjednice parlamenta zbog, kako su rekli, „krize vlasti“.

Na sjednici Vlade koja je dan kasnije organizovana, nijesu prisustvovali potpredsjednik Vlade i lider Demokrata Aleksa Bečić, kao ni ministar policije Danilo Šaranović. Bečić, koji je usput i potpredsjednik za pitanja bezbjednosti, nije se ovim povodom još oglašavao, dok iz PES-a javnost uvjeravaju da izbor vd direktora UP neće izazvati krizu izvršne vlasti. Kao i da je sve što je Vlada uradila zakonito.

Premijer Milojko Spajić rekao je da na  sjednici Vlade zakazanoj nakon izbora vd šefa UP, nijesu bili potpredsjednik Aleksa Bečić i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. “Oće li izaći (iz Vlade) Demokrate je pitanje za njih”, odgovorio je Spajić na pitanje novinara nakon sjednice.

Umjesto profesionalizacije i depolitizacije policije na djelu je ne samo pokušaj njene kontrole od strane vlasti i unutrašnji sukob zbog toga, već i političko diskreditovanje kandidata i onih na visokim policijskim funkcijama, iako za to nema institucionalnih potvrda. Ili pak favorizovanje onih za koje se vjeruje da su politički podobni. Nasuprot tome, vlast je bila dužna da obezbijedi sistem u kom će upravo kroz institucije reformisati ovaj sektor, depolitizovati ga i očistiti od korumpiranih i drugih kadrova. Na ovaj način, taj sektor je baš kao i prije pada DPS-a, zavistan od političke volje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo