Povežite se sa nama

FOKUS

RUSIJA NAPALA UKRAJINU: Putinovi goloruki tenkovi kao nekad Slobovi

Objavljeno prije

na

Rusija ponavlja sovjetske scenarije „humanitarnih“ agresija.  Borba za jedinstveni i cjeloviti SSSR i internacionalu, zamijenjena je borbom  za ruski svijet. Agresija na Ukrajinu je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije

 

 

Rano ujutro 24. februara Rusija je otpočela napad na Ukrajinu sa svih strana bombardujući gradove i aerodrome širom zemlje. Napad je došao i sa bjeloruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je objavio da je naredio „specijalnu vojnu operaciju“ u regionu Donbasa na krajnjem istoku Ukrajine jer „okolnosti zahtijevaju brzu i odlučnu akciju“. Agresija je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije“.

Prije toga u ponedjeljak Putin je priznao „narodne republike“ Donjetsk i Luhansk nakon „poziva Dume za priznanje“. U govoru koji je javno prenošen iz velike dvorane u Kremlju gdje je zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Putin je sa stola udaljenog desetine metara od sagovornika ponovio svoje ranije stavove da se Ukrajina „teško može i nazvati državom“. Naime „moderna Ukrajina je skroz i potpuno stvorena od strane Rusije, i još jasnije da bude, od boljševičke, komunističke Rusije“ kao i da su sadašnje ukrajinske teritorije one koje su otkinute od istorijske ruske zemlje.

Malo je ko bio iznenađen kada je iduće jutro Putinu stigla čestitka od strane osuđenog ratnog zločinca i huškača Vojislava Šešelja na govoru u kom su priznate „narodne republike“. Na društvenim mrežama u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori je uslijedila bujica velikosrpskog delirijuma podrške onome što Rusija očigledno namjerava učiniti protiv pravoslavnog ukrajinskog naroda dok su se radovanju velikoruske ekspanzije pridružili i hrvatski desni ali i neki lijevi ekstremisti. Umirovljeni šef hrvatske vojne obavještajne službe i admiral ratne mornarice Davor Domazet Lošo je prošle sedmice javno dao podršku Putinu i optužio Ameriku da gomila trupe i sprema napad. Mediji u regionu pod kontrolom Beograda su se zdušno pridružili kampanji Moskve i sve vrijeme izvještavali o „pripremi ukrajinske agresije“ na Donbas.

Rusko priznanje „suverenosti“ DNR-a i LHR-a su u regionu svi osudili osim Srbije. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao da će oni takve akte osuditi kada i Ukrajina osudi NATO agresiju 1999. godine zbog Kosova. Kazao je i da će biti pritisaka na Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Inače Ukrajina nikad nije priznala Kosovo. Vlasti Republike Srpske su izbjegle bilo kakvu kritiku ili osudu Putinovih akcija. U Crnoj Gori je prosrpski i proruski blok takođe bio tih u osudi ruske agresije i upozorio je da oni koji su priznali Kosovo ne bi smjeli biti tako brzi u osudi priznanja secesionističkih republika.

Ruske vlasti su u danima pred agresiju forsirale narativ o „genocidu“ koji Ukrajinci sprovode protiv Donjetska i Luganska koji su pod kontrolom Kremlja. Marionetski lideri tih oblasti su proglasili opštu mobilizaciju i naredili evakuaciju žena i djece u Rusiju kojima je prijetio „genocid“ dok su kremljski mediji satima prikazivali odlazak uplakane djece. Iste slike djece pod evakuacijom koja „bježe od ukrajinskog terora“ su spremno plasirala proruska glasila na Balkanu. Ubrzo su slijedili i izvještaji o masovnom granatiranju „narodnih republika“ od strane ukrajinske vojske pa su „republike bile prinuđene pozvati Rusiju u pomoć“.

Da Putin ne namjerava tražiti mirno rješenje konflikta jasno se vidjelo na pressu u Kremlju u utorak kada je na pitanje u kojim granicama su priznate „narodne republike“ odgovorio da su priznate, ne u granicama koje proruski pobunjenici drže u tom momentu, već u granicama Donjetske i Luhanske oblasti.Putin je postavio  i jasne uslove koje Ukrajina mora ispuniti da bi došlo do deskalacije. Prvo je pomenuo da Ukrajina mora priznati aneksiju Krima koji je „demokratski“ pripao Rusiji nakon referenduma. Onda se Ukrajina mora „demilitarizirati“ i vratiti svo oružje koje joj je Zapad poslao kao i da Kijev treba da sjedne za sto sa donbaskim liderima i da im prepusti kompletne teritorije sada „priznatih suverenih država“.

Do početka invazije proruski separatisti i ruska armija su držali pod kontrolom svega trećinu tih oblasti koje su osvojili u prvom ratu 2014. U Donjetskoj oblasti Rusi su po popisu iz 2001. godine činili manjinu od 38,2 odsto (u odnosu na 56,9 odsto Ukrajinaca) dok su u Luhanskoj oblasti činili 39,1 odsto (naspram većinskih Ukrajinaca od 58 odsto). Obje oblasti su 1991. godine ubjedljivom većinom glasale za odvajanje od Moskve. U Donjetsku 83,9 odsto je glasalo za samostalnost Ukrajine, a u Luhanskoj oblasti 83,86 odsto.

Tokom 2014. godine ruske vlasti i službe su organizovale „referendume“ na osvojenim teritorijama za „samostalnost zbog ukrajinskih nacističkih prijetnji“. I tada je po istraživanjima javnog mnijenja od strane nekoliko organizacija sa obje strane konflikta, znatna većina etničkih Rusa bila za ostanak tih oblasti u sastavu Ukrajine sa manjim ili većim stupnjem ekonomske autonomije. To potvrđuju i riječi ruskog pukovnika Federalne službe bezbjednosti (FSB) Igora Girkina Strelkova koji je nakon zauzimanja Krima poslat od Moskve da organizuje „Donjetsku Narodnu Republiku“ i njene oružane jedinice. Tada se Strelkov javno požalio da u čitavoj Donjetskoj oblasti od 4,5 miliona stanovnika nije u stanju naći ni hiljadu dobrovoljaca za njegovu „plemenitu misiju“.

Iz Kijeva se poslioje napada ruskih snaga, oglasio i mitropolit Onufrije, poglavar Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. On je rekao da „braneći suverenitet i integritet Ukrajine, apelujemo na predsjednika Rusije i tražimo da se odmah zaustavi bratoubilački rat“. Ukazao je da rat između ukrajinskog i ruskog naroda znači  ponavljanje grijeha Kaina, koji je iz zavisti ubio rođenog brata. „Takav rat nije opravdan ni Bogu ni ljudima“, poručio je Onuforije. On je i prije nekoliko dana osudio poteze Moskve i pozvao na odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine“.

Veliki broj analitičara, novinara i političara diljem svijeta ukazuje da retorika i akcije tokom posljednjih  mjeseci  nedvosmisleno potvrđuju isti obrazac kojim su se služili Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin pred početak Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je koristila prisustvo njemačkih etničkih manjina i „teror“ kojem su bili izloženi kao izgovor za okupaciju Češke i napad na Poljsku. Kao izgovor za invaziju njemački Gestapo je organizovao napad na radio-stanicu Glajvic blizu poljske granice. Nacisti preobučeni u uniforme poljske vojske su u noći između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine zauzeli radio-stanicu, ubili njemačkog farmera koji je bio simpatizer Poljaka i još nekoliko civila koji su kao zatvorenici dovedeni iz koncentracionog logora Dahau za tu potrebu kako bi se pokazalo da su Poljaci izvršili masakr. Idući dan je Hitler u Rajhstagu izjavio da je prethodnu noć poljska vojska otvorila vatru na njemačku teritoriju i da „od 5.45 ujutro uzvraćamo vatru i od sada će se na bombe odgovoriti bombama“.

Pod izgovorom „zaštite Ukrajinaca i Bjelorusa od poljskog terora“ Crvena armija je napala Poljsku sa leđa 17. septembra 1939. godine i zajedno sa nacistima je ukinula kao državu. Sličan scenario je Moskva pripremila i u slučaju Finske iste godine kada je uništena Poljska. Rusija je rekla da se ne osjeća „sigurno“ jer su Finske granice blizu Lenjingrada kome je „prijetila opasnost od Finaca“. Inače,  Lenjingrad je imao više stanovnika od čitave Finske. Sovjetska Vlada je isto tražila „demilitarizaciju“ Finske kao i Ukrajine sada, tj. da se razmontiraju sva odbrambena utvrđenja na Karelijskoj prevlaci prema Sovjetskom Savezu, da se Finska odrekne kompletne Prevlake i ostrva u Finskom zalivu kao i da dozvoli Crvenoj armiji da uspostavi baze u Finskoj kako bi „stanovnici Lenjingrada bili bezbjedni“. Rusija  je ponudila Finskoj besplodnu i pustu zemlju na sjeveru kao „kompenzaciju“. Nakon što su Finci odbili ucjene, Kremlj je pripremio invaziju i izgovor za nju. Na dan 26. novembra 1939. NKVD (preteča kasnijeg KGB-a čiji je Putin bio operativac) je organizovao granatiranje ruskog sela Mainila u blizini finske granice. Ruski specijalci su ispalili 7 artiljerijskih granata na selo i optužili Fince za napad. Rusija je odbila da sprovede zajedničku istragu sa Fincima u prisustvu međunarodnih posmatrača i 28. novembra je prekinula diplomatske odnose sa Finskom. Otpočela je agresiju 30. novembra tako što je bombardovala Helsinki ubivši preko 100 civila. Sovjetski ministar vansjskih poslova Vjačeslav Molotov je izjavio da Rusija nije bombardovala Helsinki već da je iz vazduha „bacala humanitarnu pomoć izgladnjelom finskom stanovništvu“. Finsku granicu je prešlo preko 450 hiljada ruskih vojnika sa 2,5 hiljade tenkova i skoro 3,8 hiljada aviona na raspolaganju. Ničim isprovocirana ruska agresija je naišla na osudu čitavog svijeta i Sovjetski Savez je osuđen i isključen iz Lige naroda (preteče Ujedinjenih nacija). Uništenje Finske kao države se ipak nije desilo zahvaljujući divovskom otporu malene finske vojske koja je nanijela strahovite gubitke 30 puta brojnijem neprijatelju. Na kraju je Finska ipak sačuvala nezavisnost iako je morala predati Karelijsku prevlaku.

Verziju događaja u Mainili su potvrdili ruski istoričari po otvaranju arhiva KGB-a nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kasniji sovjetski lider Nikita Hruščov je u memoarima napisao „da je rečeno da su Finci počeli prvi i da smo mi uzvratili. To se tako uvijek radi kad se počne rat“. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1994. priznao da je napad na Finsku bio „agresorski rat“ dok je 2013. Putin priznao da je rat počeo kako bi se „ispravile greške sa ucrtavanjem granice 1917“.

Slični izgovori su debelo korišteni i na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih. Srbija je 1991. godine  vodila kampanju o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini čije ekstremiste je do zuba naoružavala a istovremeno  tamo instalirala svoje obavještajce da organizuju „događanja naroda“. Kada bi tenzije kulminirale Beograd bi, kao sada  Moskva, slao JNA u „misiju očuvanja mira i razdvajanja zaraćenih strana“ otkidajući dio po dio Hrvatske i kasnije BiH. Kada je igra postala previše providna Milošević je otvoreno izvršio agresiju. Pribjeglo se i samogranatiranju Apatina, Šida i još nekih mjesta uz granicu sa Hrvatskom kao okidač za otvoreni napad. Hrvatska je 1993. godine slijedila primjer Beograda i zajedno sa Miloševićem okrenula oružje protiv Bošnjaka  u cilju „zaštite hrvatskog naroda od islamizacije i genocida“.

Kao povod za napad na Dubrovnik 1991. godine i mobilizaciju crnogorskih rezervista je iskorišteno granatiranje crnogorske teritorije koje su izvele jedinice JNA stacionirane na Prevlaci nakon čega su optužene „hrvatske ustaše“ koje su „nagomilale 30 hiljada vojnika na crnogorskoj granici“. Ratnu psihozu su pripremili režimski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, a Vlada Mila Đukanovića pružila je  logističku, mobilizacijsku i medijsku podršku. Đukanović je zajedno sa Šešeljem prednjačio u ratnohuškačkim izjavama. Đukanović je, u četvrtak, osudio rusku agresiju.

 

Reakcije

Zapad je nepodijeljen u osudi ruske agresije. Jutros je američki predsjednik Džozef Bajden poručio preko Twittera da se „svijet moli za napaćeni narod Ukrajine“ koji je napadnut od strane ruskih snaga. Njemačka ministarka vanjskih poslova Analena Bernok je poručila da „međunarodna zajednica neće zaboraviti Rusiji ovaj dan sramote“. Britanski premijer Boris Džonson je izjavio da je jutros u 4 sata razgovarao sa predsjednikom Zelenskim da izrazi podršku njegovoj zemlji. Generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg je rekao da je ruska agresija „sračunata, hladnokrvna i dugo planirana invazija“ dodavši da „sada imamo rat u Evropi u takvim razmjerama za koje smo mislili da su prošlost“. Šef diplomatije Evropske unije Žozep Borelj je upozorio: ,,Ovo su najmračniji časovi za Evropu od Drugog svjetskog rata. ..Nuklearna supersila  je napala susjednu zemlju i prijeti odmazdom protiv svake države koja bi joj priskočila u pomoć“. Borelj je naveo da je agresija, osim najgrubljeg kršenja međunarodnog prava, kršenje osnovnih principa ljudskog saživota kao i da smo pred nesagledivim posljedicama. Francuski predsjednik Emanuel Makron je pred sjednicu Nacionalnog savjeta bezbjednosti osudio ruski napad i pozvao Rusiju da obustavi vojne operacije.

Sa druge strane,  oglasio se  bjeloruski predsjednik i saveznik Kremlja Aleksandar Lukašenko sa čije teritorije je, nakon zajedničkih vojnih manevara, takođe krenula ruska armija u napad na Ukrajinu. Izjavio je da za sada bjeloruska armija ne učestvuje u napadu ali da će se „uključiti ako bude potrebe“. Putinovoj politici je stigla podrška iz Venecuele kojom vlada prokomunistički predsjednik Nikolas Maduro za kojim su Sjedinjene Države raspisale međunarodnu potjernicu zbog organizovanog šverca kokaina u Ameriku. Putinu bliski kriminalistički  režim na Kubi i u Siriji (gdje Rusija ima vojne baze) pružili su mu podršku. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev još je tih na vijesti o ruskom priznanju Donbasa i ulasku ruskih trupa. Tokajev, kome je Kremlj u januaru poslao trupe da skrše nemire u njegovoj zemlji, je odbio da pošalje kontigent kazahstanske vojske u „mirovnu misuju“ na istok Ukrajine. Šitski Hutu  pobunjenici u ratom razorenom Jemenu koje podržava Iran su poslali podršku i priznanje proruskim separatistima.

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo rusku agresiju uz podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i povuklo crnogorsku ambasadorku u Kijevu Dragicu Ponorac.

U Srbiji je prije odlaska ovog broja u štampu održana sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost kojom je predsjedavao predsjednik Aleksandar Vučić ali osim informacija o razmjeni informacija o situaciji nije bilo daljih komentara Mediji pod kontrolom Beograda potenciraju riječi Vladimira Putina da je Zapad na svoju ruku sproveo „krvavu vojnu operaciju protiv Beograda“ kao i da je nedjeljama trajalo neprekidno bombardovanje tako da Zapad nema pravo da se poziva na norme međunarodnog prava.

Kremlj  se oglasio tvrdnjom  da njegov cilj „nije okupacija Ukrajine“ već njena „denacifikacija i demilitarizacija“

Jovo MARTINOVIĆ  

Komentari

FOKUS

POPIS POČINJE TREĆEG DECEMBRA: Pobjeda bez poraženih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo je toga što govori da popis u Crnoj Gori nije bio i neće biti samo tehničko/statističko pitanje prikupljanja podataka neophodnih za planiranje budućih javnih politika. Zato je još važnije da u taj proces uđemo uz najveći mogući dogovor o načinu prikapljanja, unosa i upotrebe dobijenih podataka

 

U nedjelju koja prva dođe počeće popis stanovnika, domaćinstava i stanova.  Valjda. Nakon odlaganja od, ukupno, dvije godine i trideset tri dana. Prilično je izgledno da će popis trajati duže od planiranih 15 dana. Razloge znamo: manjak popisivača i moguće vremenske neprilike uobičajene za ovo doba godine.

U srijedu ujutro govorilo se o tome da su svi uslovi iz prošlonedjeljnog sporazuma vlade, opozicije i nacionalnih savjeta ispunjeni i da popis počinje u četvrtak 30. novembra. Čak je i Monstat (Uprava za statistiku) počeo podjelu popisnog materijala popisivačima.

Popisivači sjutra izlaze na teren, saopštio je direktor Monstata Miroslav Pejović pozivajući građane „da im otvore vrata“. On je insistirao da se popis može sprovesti sa postojećih 3.300 popisivača (Monstat je, u nekoliko puta ponavljanim, konkursima tražio njih 3.800) a da su svi uslovi iz Sporazuma o popisu ispunjeni. “Posljednji preduslov je specifikacija za softver (za kontrolu unijetih podataka – prim. Monitora) koji se najavljuje. Specifikacija je pripremljena od strane Uprave za statistiku. Sopstvenim kapacitetima, samoinicijativno, izradili smo ovu specifikaciju i dostavićemo je  vladinoj komisiji, koja će biti formirana u narednim danima”, kazao je Pejović.

Iza podna saznajemo da ništa nije gotovo. Iz DPS – a   su poručili da dogovoreno u Sporazumu nije realizovano, iako „nema sporenja oko uslova koje treba ispuniti“. Po njihovom tumačenju, manjak popisivača u odnosu na priželjkivani broj i „činjenica da do danas nemamo specifikaciju projektnog rješenja softvera“ su dovoljan razlog da od vlade zatraže da se popis odloži za još nekoliko dana. U suprotnom, zaprijetili su iz DPS, oni neće učestvovati u popisnom procesu „nego će ga obesmisliti“.

Danijel Živković, v.d. predsjednika te partije, tražio je od vlade da početak popisa još jednom odloži  “za pet ili sedam dana” kako bi do kraja završili započeti posao. “Šta je problem da sjednu komisije, pripreme specifikaciju softvera, da vidimo šta nedostaje i na kraju završimo sve kako dolikuje ozbiljnim ljudima”, poručio je Živković ne osvrćući  se na činjenicu da opozicija, do tog trenutka, nije imenovala predstavnika koji bi, prema postignutom dogovoru, bio i predsjednik vladine Komisije za praćenje uspostavljanja softvera za kontrolu popisnih podataka.

Pokazalo se da zahtjev DPS-a “nije problem”. I da kucaju na otvorena vrata. U srijedu poslije podne premijer Milojko Spajić izlazi sa konačnom ponudom: “Ja ću danas obaviti razgovor sa predstavnicima partija skupštinske većine i u cilju inkluzivnosti koju Crna Gora nikada nije vidjela, a mislim da smo jako blizu tome, poslao bih poruku DPS-u, odnosno predstavnicima opozicije, da (popis) odložimo na tri dana, odnosno do 3. decembra i da vidimo da li su njihove namjere dobre ili loše. Ovo je mjera kompromisa i da se stvarno svi kao društvo okupimo da taj popis prođe kao jedna tehnička stvar. Ukoliko se ne prihvati 3. decembar kao početak, mi počinjemo sjutra”, saopštio je Spajić uz najavu da će nekoliko sati kasnije izaći sa konačnim rješenjem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Navodi iz saopštenju Stejt departmenta o Branislavu Branu Mićunoviću i Miodragu Daki Davidoviću,  nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost.  Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima ove dvojice “kontroverznih biznismena”  koji su  bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića

 

Prošlog četvrtka, 16. novembra, osvanula je vijest da su Sjedinjene Američke Države (SAD) uvele sankcije dvojici crnogorskih “kontroverznih biznismena”, kako ih najčešće opisuju kod kuće, – Miodragu Daki Davidoviću i Branislavu Branu Mićunoviću. Američki Stejt department je u saopštenju pored imena ove dvojice Nikšićana, naveo imena još osam osoba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije koje je Kancelarija za kontrolu imovine stranaca (OFAC ), kao dio Ministarstva Finansija, stavila na crnu listu.

Od crnogorskih državljana na listi sankcionisanih osoba se od aprila prošle godine nalazi i Svetozar Marović, nekadašnji potpredsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) i drugi čovjek režima u Crnoj Gori kome je srodna vlast u Srbiji pružila utočište od izdržavanja pravosnažnih zatvorskih kazni zbog organizovanog kriminala i korupcije.

Sankcije američkih finansijskih vlasti osim zabrane putovanja i zamrzavanja imovine koja se eventualno nalazi u SAD-u ili na teritorijama pod njenom jurisdikcijom povlači i zabranu poslovanja američkih kompanija sa kompanijama proskribovanih osoba. Ne postoji nalog za hapšenje, osim eventualno za pojedince i pravna lica iz Amerike ako se utvrdi da su svjesno kršili sankcije OFAC-a i drugih državnih institucija, ili ako je učinjeno krivično djelo u američkoj jurisdikciji. Sa te tačke gledišta  Mićunović i Davidović  mogu biti mirni jer im ne prijeti direktna opasnost zbog crne liste. No, propagandni i psihološki efekat se ne može zanemariti jer im negativna dezignacija američke vlade smanjuje manevarski prostor i stvara nelagodnosti.

Davidović je pomenut prvi u saopštenju Stejt departmenta kao osoba koja “decenijama pere novac za kriminalne grupe, jačajući svoj uticaj i oblikujući svoje kriminalno preduzeće” uz optužbe za “šverc cigareta, nafte i oružja”. Takođe se ističe da je korupcija koju širi pomogla “Rusiji da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje”, uz napore da “utiču na rezultate izbora”. Osim Crne Gore, Amerikanci ukazuju i na Dakine aktivnosti u Makedoniji i “skandala koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara Vlade, ključnog saradnika bivšeg premijera Zorana Zaeva”. Raškovski je navodno uzeo mito od Davidovića “u cilju promoviranja poslovnih interesa Davidovića” – što se na Balkanu, i šire percipira kao standardna praksa u poslovanju ili dobijanju poslova.

Za Mićunovića se kaže da je”decenijama vodeća figura u organizovanom kriminalu u Crnoj Gori, datirajući još od vremena bivše Jugoslavije” što se inače moglo puno puta pročitati u regionalnoj štampi.

“Najpoznatiji je po ilegalnom švercu cigareta” preko kojeg je korumpirao i podrivao nezavisnost crnogorskih institucija ali i šire po Zapadnom Balkanu.  Dovodi se u vezu sa “zloupotrebom javne imovine, eksproprijacijom privatne imovine”, sve  “radi lične dobiti ili političkih ciljeva, ili mita”.

Ovi  navodi nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost, Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima Mićunovića i Davidovića,  koji su bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića. Oni su i lični prijatelji sa doskorašnjim vladarom zemlje uprkos Davidovićevom formalno opozicionom angažmanu nakon raskola u DPS-u. Mićunovića veže sa Đukanovićem i zajednička optužnica talijanskog tužilaštva za šverc cigareta sa mafijom na drugoj strani Jadrana koja nije dokazana na sudu. Davidović je i kum bivšeg predsjednika Crne Gore  pokojnog Momira Bulatovića koji ga je pred kraj svog mandata abolirao od optužbi za manipulacije u trgovini cigaretama kojima je navodno oštetio tadašnju republičku kasu za više od deset miliona njemačkih maraka i zbog čega je na kratko uhapšen.

Za razliku od Mićunovića koji je uvijek slovio za žestokog momka i stajao sa one strane zakona (iako to sudski nikada nije dokazano) Davidović je bio načelnik nikšićke policije,  ministar trgovine u tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Hercegovina koju je osnovala Srpska demokratska stranka (SDS) Radovana Karadžića pred početak sukoba 1991. godine. Vlasnik je i firme Neksan koja se bavi proizvodnjom alkoholnih i bezalkoholnih pića, trgovinom gorivom i građevinskim poslovima. Davidović  je nekoliko puta  uskakao sa svojim resursima da spasi Željezaru Nikšić, u kojoj je nekada radio kao ekonomista, od stečaja i bankrotstva što mu je kod običnog stanovništva donijelo određene simpatije. Mediji su izvještavali da se Neksan, zajedno sa još nekim državnim i privatnim firmama bliskim vrhu režima, bavio fiktivnim izvozom goriva na Kosovo 2009. godine  dok je gorivo istakano i prodavano u zemlji bez plaćenih aksciza državi. Nije bilo demantija ali ni provjera pravosudnih organa, a kamoli optužnice.

Dakin pokušaj samostalnog političkog organizovanja kroz Narodni pokret je neslavno prošao. Poznat je i kao veliki ktitor Srpske crkve (SPC) i često viđan u društvu episkopa i drugih poglavara. Preživio je i atentat u Beogradu 2019. godine upravo kada je bio u društvu tadašnjeg episkopa nikšićko-budimljankog i sadašnjeg crnogorsko – primorskog mitropolita Joanikija Mićovića.

Mićunović se uvijek držao podalje od istupa u javnosti i nikada nije odgovarao direktno na optužbe protiv njega. To je po pravilu prepuštao ljudima iz bezbjednosnog sektora, kao što su bivši direktor policije Veselin Veljović ili medijima pod kontrolom DPS-a. Osnovana je i Facebook grupa Brano Micunović – Ponos Crne Gore gdje su svi kritičari dotičnog označavani “saradnicima stranih službi i neprijateljima Crne Gore”, prije svega tadašnji poslanik Nebojša Medojević. Veljović je na prozivke u Skupštini javno rekao da “Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom operacijom Balkanski ratnik” u kojoj je zaplijenjeno 5.7 tona kokaina u Južnoj Americi. Odmah nakon toga, da li slučajno, otpao je i projekat izgradnje prioritetne dionice auto puta Bar – Boljare koju je trebao graditi odavno bankrotirani splitski Konstruktor.

Srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal  je u slučaju Darka Šarića pominjalo Mićunovića kao osobu sa kojom je Šarić u bliskim odnosima. Srbijanski tužiltelji su u zahtjevu za prisluškivanje Šarića naveli Mićunovića kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama ali optužnica nikada nije dizana protiv njega. Štaviše, na suđenju Šariću i njegovoj grupi, na zahtjev advokata odbrane Borivoja Borovića, Mićunovićevo ime je zatamnjeno, jer on “nije bio predmet ni optužnice ni istrage”.

Mićunović je, kada se radi o crnogorskom pravosuđu, takođe rođen pod sretnom zvijezdom. Maratonsko suđenje za ubistvo iz bezobzirne osvete na nosilima voženog i već ranjenog Radovana Raca Kovačevića ispred Urgentnog bloka Kliničkog centra CG, završeno  je oslobađajućom presudom i to dva puta. Vrhovni sud je tada kao drugostepena instanca ukinula prvu presudu i vratila je sudiji Radomanu Mandiću na ponovno odlučivanje usljed brojnih propusta i mijenjanja izjava svjedoka koji su simultano oboljeli od amnezije i samo mogli primijetiti “dlakavu ruku” koja puca ali ne i osobu. Kada je Mandić po drugi put oslobodio Mićunovića, nevoljno tužilaštvo predvođeno Vesnom Medenicom (takođe bliskom prijateljicom vladarske porodice Đukanović) se opet formalno žalilo. Umjesto tada “nekooperativnog” Vrhovnog suda, žalbu je dočekalo vijeće novoosnovanog Apelacionog suda čiji izvjestilac Milivoje Katnić je pripremio opravosnaženje oslobađajuće presude Mićunoviću nakon što je “vještačenjem utvrđeno da je oštećeni Kovačević već bio mrtav na nosilima”. Prema tome nije ni moglo biti ubistva.

Mjesec dana po finalno oslobađajućoj presudi Medenica se preselila na čelo Vrhovnog suda i riješila svaki budući nedostatak kooperativnosti tamošnjih sudija sa vladajućom partijom. Istražni sudija u slučaju ubistva Kovačevića, Mušika Dujović je postao predsjednik Apelacionog suda dok će Milivoje Katnić postati šef novoosnovanog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) koje je formirano tobože radi borbe protiv kriminala i korupcije, i na zahtjev EU. Katnić će kasnije nemilosrdno progoniti sve neprijatelje vlasti i zaobići one koje treba zaobići, između ostalog i Daku Davidovića, bilo da se radi o tzv. Državnom udaru ili nečemu drugom.

Nakon američke objave sankcija reakcije crnogorske javnosti su veoma uzdržane. Osim ministra pravde Andreja Milovića koji je rekao da nadležni trebaju ispitati američke navode (uz isticanje da njegovo ministarstvo nije nadležno) maltene da nije bilo  reakcije ni političkih partija ni pojedinaca iz bilo kog tabora. Iz vana se samo glasnuo bivši crnogorski diplomata i sada univerzitetski profesor Vesko Garčević koji je rekao da su Amerikanci “poslali jasne poruke sadašnjim i bivšim vlastima” te da je ovo prilika “za dalje jačanje saradnje sa SAD u pravosudnoj oblasti” jer je to u saglasju “sa našom ambicijom da budemo članica EU u bliskoj budućnosti”.

Ako saradnja bude ista kao između Katnića i  američkih vlasti dok je “istraživao” Aferu Telekom u kojoj se indirektno pominje Đukanović,  sve će se  završiti na ćutanju. Na to  je crnogorska javnost odavno navikla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca.  U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar  Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska BIA nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nisu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića

 

Lansiranje Afere Kvon u susret parlamentarnim izborima 11. juna ove godine, kako bi se urušio očekivani rezultat Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića, je dobio nastavak po izboru 44. Vlade. Premijer i PES su uzvratili udarac odmah nakon konstitutivne sjednice Vlade. Na prvoj narednoj sjednici 9. novembra Vlada je u odlukama o kadrovskim rješenjima u posljednjoj , 26. tački navela da je donijela „Rješenje o razrješenju Artana Kurtija sa dužnosti generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB)“. Radi se o osobi koja je, po ranijem saopštenju PES-a, imala važnu ulogu u Aferi Kvon i koja je, navodno,  stajala iza famoznog pisma koje je korejski prevarantski kralj kripto valuta i međunarodni bjegunac Do Kvon poslao iz Istražnog zatvora u Spužu na adresu tadašnjeg premijera Dritana Abazovića i šefa Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) Vladimira Novovića – u predvečerje izbora.

U pismu je Kvon pomenuo Spajića u negativnom kontekstu gdje mu je navodno Spajić tražio da se uključi u finansiranje njegove izborne kampanje i tvrdio da „ima dokaze o komunikacijama i uplatama od drugih lica“ te da „stoji na raspolaganju za dalji kontakt, ukoliko su potrebna dodatna objašnjenja“. Nakon tog pisma Abazović je teatralno sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost i, po Monitorovim izvorima, tražio od Novovića da uhapsi i procesuira Spajića što je ovaj odbio. O sadržaju pisma i nepotkrijepljenim i/ili sumnjivim navodima zatočenog i pritiješnjenog Kvona Monitor je već ranije pisao.

Prije smjene Kurtija, krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal (Wall Street Journal –WSJ) je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca  na kojoj su radili mjesecima 4 novinara i još 4 novinarska saradnika. U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar za sastav 44. Vlade Crne Gore Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska Bezbedonosno informativna agencija (BIA) nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nijesu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića.

Treba se podsjetiti da su se Vučićeve vlasti angažovale protiv Spajića i tokom predsjedničke nominacije. Tada je prvi put Srbija podijelila sa crnogorskom Državnom izbornom komisijom (DIK) podatke o Spajićevom srbijanskom državljanstvu i prebivalištu. Nakon toga je on diskvalificiran iz predsjedničke trke i data podrška Vučićevom prijatelju i savezniku Milu Đukanoviću da opet pokuša da zasjedne kao predsjednik.

Spajić je uvjerenja da je Kvon prevaren da napiše pismo u nadi da će ga zatim crnogorske vlasti vođene Abazovićem pustiti uz kauciju i dozvoliti mu da pobjegne iz zemlje – vjerovatno nešto slično kako je izašao iz Srbije.

WSJ navodi da je Kvon početkom septembra 2022. godine pobjegao iz Singapura, gdje mu se počeo zatvarati krug zbog velikih prevara, i da je preko Dubaija stigao u Beograd i uselio se u stan u blizini Knez Mihajlove, svega nekoliko dana prije nego će južnokorejske vlasti izdati nalog za njegovo hapšenje. Ubrzo će slijediti i Crvena potjernica Interpola. Međutim, Kvon je u online razgovorima sa svojim partnerima i saradnicima koje je vodio iz Beograda tvrdio da ima dogovor sa lokalnim vlastima dok je u jednom drugom razgovoru tvrdio da mu je od srpske policije dopušteno da ostane i nakon što su saznali za Interpolov nalog za hapšenje. Štaviše. 12. oktobra prošle godine, Kvon je zajedno sa Čang Džun Hanom, koji će kasnije takođe biti uhapšen u Crnoj Gori , u Srbiji osnovao kompaniju Codokoj22 D.O.O. dok katastarski podaci pokazuju da je decembra 2022. godine Han posjedovao stan od 400 kvadrata u elitnom dijelu Beograda. Na zahtjeve Vol Strita za intervju nije bilo nikakvih odgovora iz srbijanskog MUP-a, Ministarstva pravde ni iz Vrhovnog javnog tužilaštva.

Spajić je novinarima WSJ rekao da ga je Kvon pozvao u posjetu i da su kafenisali oko sat vremena. Spajić tvrdi da nije u to doba znao da je Kvon u bjekstvu. Vlasti Južne Koreju su preko Interpolovih kanala locirale Kvona u Srbiji a zvanični zahtjev za ekstradicijom je poslat Beogradu krajem decembra prošle godine. Interesantno je da srbijanske vlasti nisu uhapsile Kvona ali je zato Kvon, vjerovatno dobivši obavijest od lokalnih vlasti da je lociran, prekinuo svu aktivnost na drustvenoj mreži twitter. Krajem januara, kako Vučićeve vlasti nisu odgovarale na zahtjeve Interpola i Južne Koreje, u Beograd je stigla delegacija korejskih tužilaca i zvaničnika Ministarstva pravde. Tokom nekoliko dana razgovora sa srbijanskim kolegama, istražitelji su dobili podatke o Kvonovoj srpskoj kompaniji kao i internet adresu. Srbi su takođe „obećali da će isporučiti Kvona ako ga uhvate“ po riječima tužioca Dena Sung-hana koji je dao intervju američkim novinarima. Polovinom februara je i američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEEC) podigle tužbu protiv Kvona zbog prevare i laganja rekavši da je izvukao 100 miliona dolara iz kompanije poslije kraha. U martu ove godine i američko Ministartvo pravde je krenulo u istragu protiv Kvona. Do hapšenja je došlo, ali tek krajem marta i to na podgoričkom aerodromu u pokušaju Kvona i njegovog saradnika da se ukrcaju na privatni let za Dubai. Kvonov ulazak u Crnu Goru nije registrovan od strane granične policije.

Istog dana uveče kada je Vlada razriješila Kurtija sa pozicije u ANB-u, Mportal je objavio vijest da je ministar pravde Andrej Milović dostavio dokument Glavnom specijalnom tužiocu (GST) Vladimiru Novoviću u kome iznosi da su službenici Ministarstva pravde Nataša Radonjić i Tanja Popović nezakonito očistile kaznenu evidenciju Kurtija rješenjem od 08.06.2020. godine. To je urađeno uprkos „činjenici da je molba osuđenog za brisanje ove osude, pravosnažno odbijena kao neosnovana od strane Višeg suda u Podgorici“. Stoga  Milović traži od SDT-a da ispita da li su pomenute „izvršile neko od krivičnih djela protiv službene dužnosti“ Takođe, od SDT-a traži i da „ispita i razloge zbog kojih prethodni ministar g. Marko Kovač …u vremenu imenovanja generalnog inspektora u ANB i pored indicija da je (Kurti) nezakonito brisan iz Registra kaznene evidencije i zahtjeva javnosti da se utvrdi istina u ovom slučaju“, nije preduzeo zakonom propisane radnje da se nedvosmisleno utvrdi da li Kurti ispunjava zakonske uslove za tu važnu poziciji. Naime Kurti je dva puta pravosnažno osuđen, jednom kao maloljetnik 2004. godine na 10 mjeseci zatvora, i jednom kao punoljetno lice 2009. godine, opet na 10 mjeseci zatvora zbog pokušaja ubistva Rikarda Oroša u Ulcinju.

I pored toga Vlada Dritana Abazovića ga je postavila za generalnog inspektora ANB-a 22.07.2022. dok je na tadašnje primjedbe potpredsjednika Raška Konjevića premijer odgovorio „prema njegovim informacijama ničega nema u kaznenoj evidenciji vezano za Kurtija“ te da je to „jedino relevantno“. Dodao je da Crnoj Gori treba takav profil ličnosti – kao kontrolor za ANB. Abazovićevo pokrivanje i zalaganje za Kurtija je ukazivalo na činjenicu da je on osoba od njegovog povjerenja i da će uraditi sve što se od njega traži kao „profil koji treba Crnoj Gori“, tj. u prijevodu njemu lično, i u skladu sa praksom privatnih institucija iz doba Mila Đukanovića i DPS-a.

Dva dana nakon predstavke ministra Milovića SDT-u oglasio se i Kurti rekavši da je SDT-u podnio krivičnu prijavu protiv novog ministra pravde zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj jer je ranije Mportal integralno objavio sadržaj dopisa SDT-a, pretpostavljajući/sugerirajući da je sam ministar poslao dokument ovom miloističkom portalu. Kurti je rekao da Milović ima lični animozitet prema njemu jer je „objavom podataka iz kaznene evidencije prekoračio granice svog ovlašćenja direktnim umišljajem” i da je cilj bio njegova „diskreditacija i ocrnjivanje ličnosti“.

Dan poslije Kurtijeve reakcije, portal javnog servisa RTCG će objaviti dopis tadašnjeg državnog sekretara ministarstva pravde Bojana Zekovića iz kraja juna 2022. godine gdje traži od ministra Kovača provjere o brisanju Kurtija iz kaznene evidencije „zbog naglašenog interesovanja medija“ jer bi provjerom „otklonili sumnje i odbacili optužbe za nezakonito postupanje Minstarstva“. Zeković je tražio i da ukoliko se utvrdi greška da se ispravi i utvrdi odgovornost u slučaju zloupotrebe. Od toga nije bilo ništa. RTCG navodi da Kovač nije odgovorio na njihova pitanja glede navoda Zekovića iako mu je ostavljeno dovoljno vremena. Dan nakon objave RTCG,  oglasio se i bivši ministar Kovač zbog „pokušaja lične diskreditacije, najprije od Mportala a zatim …Pobjede u sadejstvu sa ministrom pravde (Milovićem), i funkcionerom SDP-a g. Zekovićem“. Kovač tvrdi da je sam inicirao provjeru nakon medijskih izvještaja i da je utvrdio da se „donijelo rješenje o brisanju navedene osude i da se tadašnja generalna direktorica Nataša Radonjić rukovodila „jednakim postupanjem prema svim punoljetnim licima u skladu sa odredbama KZCG i ZKP“ i da je to u skladu sa odlukom Ustavnog suda iz polovine juna 2019. i praksom sudova u postupcima rehabilitacije. Stoga je ministar Kovač  „ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak poništenja rješenja o brisanju osude“ i pozvao tužilaštvo da sve ispita. Kovač se nije osvrnuo na pravosnažnu sudsku presudu kojom je odbijena rehabilitacija Kurtija kao i naknadno obavještenje Kurtija Ministarstvu pravde od 20.02.2018. da odustaje od pokretanja postupka rehabilitacije.

Ostaje da se vidi kako će se Afera Kvon odvijati i da li će njen glavni crnogorski akter, po navodima PES-a, Dritan Abazović, proći bez posljedica. Abazović je u nedavnom intervjuu za Novu pitao „šta je trebalo, da se pismo čuva, stavi u fioku i da se njime ucjenjuje poslije Milojko Spajić?“ umjesto da se šalje Novoviću. Zaključio je da „bi volio da stvari izađu na vidjelo“. Novović i SDT su na potezu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo