Povežite se sa nama

FOKUS

RUSIJA NAPALA UKRAJINU: Putinovi goloruki tenkovi kao nekad Slobovi

Objavljeno prije

na

Rusija ponavlja sovjetske scenarije „humanitarnih“ agresija.  Borba za jedinstveni i cjeloviti SSSR i internacionalu, zamijenjena je borbom  za ruski svijet. Agresija na Ukrajinu je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije

 

 

Rano ujutro 24. februara Rusija je otpočela napad na Ukrajinu sa svih strana bombardujući gradove i aerodrome širom zemlje. Napad je došao i sa bjeloruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je objavio da je naredio „specijalnu vojnu operaciju“ u regionu Donbasa na krajnjem istoku Ukrajine jer „okolnosti zahtijevaju brzu i odlučnu akciju“. Agresija je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije“.

Prije toga u ponedjeljak Putin je priznao „narodne republike“ Donjetsk i Luhansk nakon „poziva Dume za priznanje“. U govoru koji je javno prenošen iz velike dvorane u Kremlju gdje je zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Putin je sa stola udaljenog desetine metara od sagovornika ponovio svoje ranije stavove da se Ukrajina „teško može i nazvati državom“. Naime „moderna Ukrajina je skroz i potpuno stvorena od strane Rusije, i još jasnije da bude, od boljševičke, komunističke Rusije“ kao i da su sadašnje ukrajinske teritorije one koje su otkinute od istorijske ruske zemlje.

Malo je ko bio iznenađen kada je iduće jutro Putinu stigla čestitka od strane osuđenog ratnog zločinca i huškača Vojislava Šešelja na govoru u kom su priznate „narodne republike“. Na društvenim mrežama u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori je uslijedila bujica velikosrpskog delirijuma podrške onome što Rusija očigledno namjerava učiniti protiv pravoslavnog ukrajinskog naroda dok su se radovanju velikoruske ekspanzije pridružili i hrvatski desni ali i neki lijevi ekstremisti. Umirovljeni šef hrvatske vojne obavještajne službe i admiral ratne mornarice Davor Domazet Lošo je prošle sedmice javno dao podršku Putinu i optužio Ameriku da gomila trupe i sprema napad. Mediji u regionu pod kontrolom Beograda su se zdušno pridružili kampanji Moskve i sve vrijeme izvještavali o „pripremi ukrajinske agresije“ na Donbas.

Rusko priznanje „suverenosti“ DNR-a i LHR-a su u regionu svi osudili osim Srbije. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao da će oni takve akte osuditi kada i Ukrajina osudi NATO agresiju 1999. godine zbog Kosova. Kazao je i da će biti pritisaka na Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Inače Ukrajina nikad nije priznala Kosovo. Vlasti Republike Srpske su izbjegle bilo kakvu kritiku ili osudu Putinovih akcija. U Crnoj Gori je prosrpski i proruski blok takođe bio tih u osudi ruske agresije i upozorio je da oni koji su priznali Kosovo ne bi smjeli biti tako brzi u osudi priznanja secesionističkih republika.

Ruske vlasti su u danima pred agresiju forsirale narativ o „genocidu“ koji Ukrajinci sprovode protiv Donjetska i Luganska koji su pod kontrolom Kremlja. Marionetski lideri tih oblasti su proglasili opštu mobilizaciju i naredili evakuaciju žena i djece u Rusiju kojima je prijetio „genocid“ dok su kremljski mediji satima prikazivali odlazak uplakane djece. Iste slike djece pod evakuacijom koja „bježe od ukrajinskog terora“ su spremno plasirala proruska glasila na Balkanu. Ubrzo su slijedili i izvještaji o masovnom granatiranju „narodnih republika“ od strane ukrajinske vojske pa su „republike bile prinuđene pozvati Rusiju u pomoć“.

Da Putin ne namjerava tražiti mirno rješenje konflikta jasno se vidjelo na pressu u Kremlju u utorak kada je na pitanje u kojim granicama su priznate „narodne republike“ odgovorio da su priznate, ne u granicama koje proruski pobunjenici drže u tom momentu, već u granicama Donjetske i Luhanske oblasti.Putin je postavio  i jasne uslove koje Ukrajina mora ispuniti da bi došlo do deskalacije. Prvo je pomenuo da Ukrajina mora priznati aneksiju Krima koji je „demokratski“ pripao Rusiji nakon referenduma. Onda se Ukrajina mora „demilitarizirati“ i vratiti svo oružje koje joj je Zapad poslao kao i da Kijev treba da sjedne za sto sa donbaskim liderima i da im prepusti kompletne teritorije sada „priznatih suverenih država“.

Do početka invazije proruski separatisti i ruska armija su držali pod kontrolom svega trećinu tih oblasti koje su osvojili u prvom ratu 2014. U Donjetskoj oblasti Rusi su po popisu iz 2001. godine činili manjinu od 38,2 odsto (u odnosu na 56,9 odsto Ukrajinaca) dok su u Luhanskoj oblasti činili 39,1 odsto (naspram većinskih Ukrajinaca od 58 odsto). Obje oblasti su 1991. godine ubjedljivom većinom glasale za odvajanje od Moskve. U Donjetsku 83,9 odsto je glasalo za samostalnost Ukrajine, a u Luhanskoj oblasti 83,86 odsto.

Tokom 2014. godine ruske vlasti i službe su organizovale „referendume“ na osvojenim teritorijama za „samostalnost zbog ukrajinskih nacističkih prijetnji“. I tada je po istraživanjima javnog mnijenja od strane nekoliko organizacija sa obje strane konflikta, znatna većina etničkih Rusa bila za ostanak tih oblasti u sastavu Ukrajine sa manjim ili većim stupnjem ekonomske autonomije. To potvrđuju i riječi ruskog pukovnika Federalne službe bezbjednosti (FSB) Igora Girkina Strelkova koji je nakon zauzimanja Krima poslat od Moskve da organizuje „Donjetsku Narodnu Republiku“ i njene oružane jedinice. Tada se Strelkov javno požalio da u čitavoj Donjetskoj oblasti od 4,5 miliona stanovnika nije u stanju naći ni hiljadu dobrovoljaca za njegovu „plemenitu misiju“.

Iz Kijeva se poslioje napada ruskih snaga, oglasio i mitropolit Onufrije, poglavar Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. On je rekao da „braneći suverenitet i integritet Ukrajine, apelujemo na predsjednika Rusije i tražimo da se odmah zaustavi bratoubilački rat“. Ukazao je da rat između ukrajinskog i ruskog naroda znači  ponavljanje grijeha Kaina, koji je iz zavisti ubio rođenog brata. „Takav rat nije opravdan ni Bogu ni ljudima“, poručio je Onuforije. On je i prije nekoliko dana osudio poteze Moskve i pozvao na odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine“.

Veliki broj analitičara, novinara i političara diljem svijeta ukazuje da retorika i akcije tokom posljednjih  mjeseci  nedvosmisleno potvrđuju isti obrazac kojim su se služili Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin pred početak Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je koristila prisustvo njemačkih etničkih manjina i „teror“ kojem su bili izloženi kao izgovor za okupaciju Češke i napad na Poljsku. Kao izgovor za invaziju njemački Gestapo je organizovao napad na radio-stanicu Glajvic blizu poljske granice. Nacisti preobučeni u uniforme poljske vojske su u noći između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine zauzeli radio-stanicu, ubili njemačkog farmera koji je bio simpatizer Poljaka i još nekoliko civila koji su kao zatvorenici dovedeni iz koncentracionog logora Dahau za tu potrebu kako bi se pokazalo da su Poljaci izvršili masakr. Idući dan je Hitler u Rajhstagu izjavio da je prethodnu noć poljska vojska otvorila vatru na njemačku teritoriju i da „od 5.45 ujutro uzvraćamo vatru i od sada će se na bombe odgovoriti bombama“.

Pod izgovorom „zaštite Ukrajinaca i Bjelorusa od poljskog terora“ Crvena armija je napala Poljsku sa leđa 17. septembra 1939. godine i zajedno sa nacistima je ukinula kao državu. Sličan scenario je Moskva pripremila i u slučaju Finske iste godine kada je uništena Poljska. Rusija je rekla da se ne osjeća „sigurno“ jer su Finske granice blizu Lenjingrada kome je „prijetila opasnost od Finaca“. Inače,  Lenjingrad je imao više stanovnika od čitave Finske. Sovjetska Vlada je isto tražila „demilitarizaciju“ Finske kao i Ukrajine sada, tj. da se razmontiraju sva odbrambena utvrđenja na Karelijskoj prevlaci prema Sovjetskom Savezu, da se Finska odrekne kompletne Prevlake i ostrva u Finskom zalivu kao i da dozvoli Crvenoj armiji da uspostavi baze u Finskoj kako bi „stanovnici Lenjingrada bili bezbjedni“. Rusija  je ponudila Finskoj besplodnu i pustu zemlju na sjeveru kao „kompenzaciju“. Nakon što su Finci odbili ucjene, Kremlj je pripremio invaziju i izgovor za nju. Na dan 26. novembra 1939. NKVD (preteča kasnijeg KGB-a čiji je Putin bio operativac) je organizovao granatiranje ruskog sela Mainila u blizini finske granice. Ruski specijalci su ispalili 7 artiljerijskih granata na selo i optužili Fince za napad. Rusija je odbila da sprovede zajedničku istragu sa Fincima u prisustvu međunarodnih posmatrača i 28. novembra je prekinula diplomatske odnose sa Finskom. Otpočela je agresiju 30. novembra tako što je bombardovala Helsinki ubivši preko 100 civila. Sovjetski ministar vansjskih poslova Vjačeslav Molotov je izjavio da Rusija nije bombardovala Helsinki već da je iz vazduha „bacala humanitarnu pomoć izgladnjelom finskom stanovništvu“. Finsku granicu je prešlo preko 450 hiljada ruskih vojnika sa 2,5 hiljade tenkova i skoro 3,8 hiljada aviona na raspolaganju. Ničim isprovocirana ruska agresija je naišla na osudu čitavog svijeta i Sovjetski Savez je osuđen i isključen iz Lige naroda (preteče Ujedinjenih nacija). Uništenje Finske kao države se ipak nije desilo zahvaljujući divovskom otporu malene finske vojske koja je nanijela strahovite gubitke 30 puta brojnijem neprijatelju. Na kraju je Finska ipak sačuvala nezavisnost iako je morala predati Karelijsku prevlaku.

Verziju događaja u Mainili su potvrdili ruski istoričari po otvaranju arhiva KGB-a nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kasniji sovjetski lider Nikita Hruščov je u memoarima napisao „da je rečeno da su Finci počeli prvi i da smo mi uzvratili. To se tako uvijek radi kad se počne rat“. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1994. priznao da je napad na Finsku bio „agresorski rat“ dok je 2013. Putin priznao da je rat počeo kako bi se „ispravile greške sa ucrtavanjem granice 1917“.

Slični izgovori su debelo korišteni i na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih. Srbija je 1991. godine  vodila kampanju o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini čije ekstremiste je do zuba naoružavala a istovremeno  tamo instalirala svoje obavještajce da organizuju „događanja naroda“. Kada bi tenzije kulminirale Beograd bi, kao sada  Moskva, slao JNA u „misiju očuvanja mira i razdvajanja zaraćenih strana“ otkidajući dio po dio Hrvatske i kasnije BiH. Kada je igra postala previše providna Milošević je otvoreno izvršio agresiju. Pribjeglo se i samogranatiranju Apatina, Šida i još nekih mjesta uz granicu sa Hrvatskom kao okidač za otvoreni napad. Hrvatska je 1993. godine slijedila primjer Beograda i zajedno sa Miloševićem okrenula oružje protiv Bošnjaka  u cilju „zaštite hrvatskog naroda od islamizacije i genocida“.

Kao povod za napad na Dubrovnik 1991. godine i mobilizaciju crnogorskih rezervista je iskorišteno granatiranje crnogorske teritorije koje su izvele jedinice JNA stacionirane na Prevlaci nakon čega su optužene „hrvatske ustaše“ koje su „nagomilale 30 hiljada vojnika na crnogorskoj granici“. Ratnu psihozu su pripremili režimski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, a Vlada Mila Đukanovića pružila je  logističku, mobilizacijsku i medijsku podršku. Đukanović je zajedno sa Šešeljem prednjačio u ratnohuškačkim izjavama. Đukanović je, u četvrtak, osudio rusku agresiju.

 

Reakcije

Zapad je nepodijeljen u osudi ruske agresije. Jutros je američki predsjednik Džozef Bajden poručio preko Twittera da se „svijet moli za napaćeni narod Ukrajine“ koji je napadnut od strane ruskih snaga. Njemačka ministarka vanjskih poslova Analena Bernok je poručila da „međunarodna zajednica neće zaboraviti Rusiji ovaj dan sramote“. Britanski premijer Boris Džonson je izjavio da je jutros u 4 sata razgovarao sa predsjednikom Zelenskim da izrazi podršku njegovoj zemlji. Generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg je rekao da je ruska agresija „sračunata, hladnokrvna i dugo planirana invazija“ dodavši da „sada imamo rat u Evropi u takvim razmjerama za koje smo mislili da su prošlost“. Šef diplomatije Evropske unije Žozep Borelj je upozorio: ,,Ovo su najmračniji časovi za Evropu od Drugog svjetskog rata. ..Nuklearna supersila  je napala susjednu zemlju i prijeti odmazdom protiv svake države koja bi joj priskočila u pomoć“. Borelj je naveo da je agresija, osim najgrubljeg kršenja međunarodnog prava, kršenje osnovnih principa ljudskog saživota kao i da smo pred nesagledivim posljedicama. Francuski predsjednik Emanuel Makron je pred sjednicu Nacionalnog savjeta bezbjednosti osudio ruski napad i pozvao Rusiju da obustavi vojne operacije.

Sa druge strane,  oglasio se  bjeloruski predsjednik i saveznik Kremlja Aleksandar Lukašenko sa čije teritorije je, nakon zajedničkih vojnih manevara, takođe krenula ruska armija u napad na Ukrajinu. Izjavio je da za sada bjeloruska armija ne učestvuje u napadu ali da će se „uključiti ako bude potrebe“. Putinovoj politici je stigla podrška iz Venecuele kojom vlada prokomunistički predsjednik Nikolas Maduro za kojim su Sjedinjene Države raspisale međunarodnu potjernicu zbog organizovanog šverca kokaina u Ameriku. Putinu bliski kriminalistički  režim na Kubi i u Siriji (gdje Rusija ima vojne baze) pružili su mu podršku. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev još je tih na vijesti o ruskom priznanju Donbasa i ulasku ruskih trupa. Tokajev, kome je Kremlj u januaru poslao trupe da skrše nemire u njegovoj zemlji, je odbio da pošalje kontigent kazahstanske vojske u „mirovnu misuju“ na istok Ukrajine. Šitski Hutu  pobunjenici u ratom razorenom Jemenu koje podržava Iran su poslali podršku i priznanje proruskim separatistima.

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo rusku agresiju uz podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i povuklo crnogorsku ambasadorku u Kijevu Dragicu Ponorac.

U Srbiji je prije odlaska ovog broja u štampu održana sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost kojom je predsjedavao predsjednik Aleksandar Vučić ali osim informacija o razmjeni informacija o situaciji nije bilo daljih komentara Mediji pod kontrolom Beograda potenciraju riječi Vladimira Putina da je Zapad na svoju ruku sproveo „krvavu vojnu operaciju protiv Beograda“ kao i da je nedjeljama trajalo neprekidno bombardovanje tako da Zapad nema pravo da se poziva na norme međunarodnog prava.

Kremlj  se oglasio tvrdnjom  da njegov cilj „nije okupacija Ukrajine“ već njena „denacifikacija i demilitarizacija“

Jovo MARTINOVIĆ  

Komentari

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo