Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

MONITOR: Kako gledate na tendenciju istorijskog revizionizma u Crnoj Gori? Koliko ga je i kud nas on vodi?

RASTODER:  Ja na ovu pojavu gledam  drugačije od brojnih kolega u zemlji i inostranstvu,. Ako neko „istorijski revizionizam“ posmatra kao „promjenu istorije“, tako nešto za mene ne postoji. Jer sam siguran da je „ono što je bilo“ nemoguće mijenjati, nego se samo mijenja naše mišljenje o „onome što je bilo“.Treba znati da svako mišljenje o prošlom nije istorija, niti istorijsko mišljenje. Samo ono koje je merljivo, provjerljivo, logično i sistematično se može nazvati istorijskim i naučnim. Podložno je stalnim provjerama i preispitivanjima. Saglasno tome, u nedovoljno zrelim društvima se uspostavlja javni diskurs unutar kojeg se svako mišljenje o prošlom tumači kao „pravo promišljanja svoje istorije“. To je isto kao kada bi tražili od nadriljekara da vas izliječi. Ne vjerujete mu ali ne škodi to što vam kaže. On može da iznese mišljenje o uzrocima i posljedicama vaše bolesti, samo na osnovu posmatranja i na osnovu neprovjerljivih činjenica, dok to ljekar nikada neće uraditi bez nalaza, njihove analize, koji imaju status provjerljivih, mjerljivih činjenica. Pri tome je promjena mišljenja moguća samo ako počiva na novim činjenicama koje su rezultat provjere. Svaka druga promjena je ideološka konstrukcija. Treba biti  svjestan činjenice da svaka generacija ima potrebu da „kontroliše prošlost“. To je rezultat težnje da učini izvjesnom sadašnjost. Ukoliko je takva potreba veća to je samo dokaz da društvo ima „neizvjesnu sadašnjost“ koju pokušava prepoznati u „izvjesnoj prošlosti“. Sve to ne znači da se „mijenja prošlost“, nego samo naše mišljenje o njoj. To nije revizija nego ideološka konstrukcija unutar koje se u „sadašnjost“ učitava „poželjna prošlost“.

MONITOR: Koliko je u javnom diskursu prisutno manipulisanje istorijskim činjenicama?

RASTODER: Činjenice su iskustveno i provjerljivo date. Kao takve one se nasljeđuju, ali se mišljenje i vrijednosni sudovi o njima mijenjaju. Na primjer:  kada ubijete svoju ženu i đecu vi idete u zatvor uz pretpostavku da ste umno poremećeno biće. Kada ubijete tuđu ženu i đecu mogu vas proglasiti „patriotom“. Davanje „smisla“ svakom zločinu je vrijednosni sud koji, nažalost, može biti rezultat kolektivne svijesti i vrijednosnih parametara jednog društva. Zato je činjenicama moguće manipulisati samo u društvima koja nemaju usaglašene vrijednosne i društvene norme.

MONITOR: Tenzije i podjele podigla je i najava Vlade da izmijeni Oluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje državljanstva. Neki optužuju prethodnu vlast da koristi svaku priliku da podgrije podjele, drugi ukazuju da nova vlast daje povoda. Zašto i dalje rastu podjele i tenzije?

RASTODER: Stanovište o „bivšoj vlasti“ je smisleno iznositi dok je ona zaista vlast. Čini mi se da sam to uradio mnogo puta. Sve drugo „po kojem je ona kriva za sve“ mi liči na Vučićev stil vladanja. Iako će svaka ozbiljnija analiza jasno potvrditi da su brojne društvene devjacije nedvosmisleno „zasluge“ bivše vlasti, po meni je kontraproduktivno time pravdati poteze „nove vlasti“ čak i  kada su nam prihvatljivi. A posebno ne onda kada počne kopirati one koji su „krivi za sve“. Suština problema je u tome što se u postojećim biračkim spisima nalazi nesrazmjeran broj ljudi u odnosu na broj stanovnika. Nije sporno da je to posljedica izbornog inžinjeringa stare vlasti. Malo ko pri tome uočava da je to posljedica i činjenice da dijaspora nije popisivana tokom popisa stanovništva. Pošto znam da Bošnjaci i Abanci čine 90 posto dijaspore Crne Gore, postoji realni strah od novog etničkog i statističkog inžinjeringa. To je iskorišćeno za podizanje tenzija, jer nova vlast razmišlja poput stare, bez potrebe da ozbiljno i sistematično uredi  ovo pitanje. Koliko je to važno i osjetljivo najbolji primjer je Herceg Novog. Taj nekada, po mnogima najjugoslovenskiji grad u Crnoj Gori, je bivša vlast etničkim inžinjeringom, tvrdeći da je to milosrđe prema izbjeglim, iako je  u suštini  bila  potreba povećanja broja „svojih birača“ a ne žitelja, pretvorila u nešto potpuno suprotno. Iako su razlozi za tako nešto prozaični, posljedice su dugoročne. Čini mi se da je malo ko toga danas svjestan. Da nije tako, dijaspora bi postavljala pitanje – zašto nas nema u statistici stanovništva, umjesto pitanja zašto nas nema u biračkim spiskovima? S druge strane, naslućujemo zašto se postavlja baš to pitanje. Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva“.

MONITOR: To pitanje je za sada odloženo. Opet je aktuelizovana inciijativa premijera o smjeni ministra Leposavića. Tu se već otvara više pitanja, a jedno od njih je Vladimir ili Vlada. Kako Vi na to gledate?

RASTODER: Zahtjev za ostavkom Leposavića je ogolio nemoć predsjednika Vlade jer se pokazalo da nema podršku parlamentarne većine No, ni to nije suštinsko pitanje. Nego ono – hoće li Demokrate  i DF „političkim autizmom” rehabilitovati „sindrom Pozitivne“ u crnogorskom parlamentarizmu. Tačnije, da li će ipak ubijediti i posljednje optimiste ili iluzioniste da je sa njima moguća demokratska transformacija društva,  ili će se osnažiti  stanovište da ta reciklirana ideologija nije sposobna za bilo kakav progresivni iskorak. Vjerujem da je možda ipak sačuvana svijest da ako se „povratak na staro“ ipak pokaže najboljom opcijom, da bi to bila i neslavna „sahrana“ aktera „nove vlasti“. Tu im ni tamjan ni svijeće ne mogu pomoći.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo