Povežite se sa nama

SJEĆANJE

SJEĆANJE – MOMIR M. MARKOVIĆ: Čovjek prkosa

Objavljeno prije

na

Poezija, proza, drame, ekonomija, istorija, mnoge su oblasti u kojima se Momir Marković oprobao i ostvario, ostavljajući neizbrisiv trag

 

Može to i ovako. Momir Milutinov Marković preminuo je u utorak, u 73. godini u Podgorici. Rođen je 1948. godine u Trebinju. Osmogodišnju školu završio je u Danilovgradu, gimnaziju u Titogradu. Studirao je u Beogradu, a u Titogradu je završio Ekonomski fakultet. Momir M. Marković bio je, pored ostalog, pokretač i glavni i odgovorni urednik časopisa DOCLEA, koji je izlazio u Podgorici 1994/95. godine, te član DANU. Pisao je poeziju, pripovjednu i dokumentarnu prozu, drame, romane i oglede na društvene, istorijske i kulturne teme. Pjesme su mu prevođene na slovenački, makedonski, rumunski, ruski, jermenski, francuski, italijanski, engleski, turski, albanski i galjego jezik. Jedna njegova pjesma napisana je rukom na listu jermenskog hljeba, čuva se u Muzeju književnosti u Erivanu. Bio je pripadnik garde intelektualaca koji su početkom ‘90-ih dizali glas protiv rata, osuđivali zločine, promivisali ideju nezavisne Crne Gore. Prkosni lberal.

Pjesnik, romanopisac, pisac kultnih drama o Vukašinu Markoviću i Krstu Popoviću, ekonomist, pravnik, hodajuća crnogorska istorija – pisac kapitalnog Crnogorskog rata, u mnogim oblastima se Marković oprobao i ostvario.

Momir M. Marković je bio čovjek koji se ne pokorava. To je svjedočio do svog posljednjeg daha. Nije uzmicao pred onima koji su htjeli da Crna Gora bude srpska provincija, ni pred onima koji su njegov san pretvarali u vladavinu nad ljudima.  Htio je Crnu Goru za sve, zemlju pravde.

 Monitor je prije par mjeseci izdao Markovićevu knjigu Zbogom Crna Goro, Bonžur Montenegro, zbornik od tridesetak aktuelnih političkih tekstova, analiza, komentara i besjeda, najvećim dijelom prvobitno objavljenih u Monitoru, i to nakon obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.

,,Nova knjiga Momira Markovića ubedljivo demonstrira svu intelektualnu superiornost jednog izrazito multidimenzionalnog, otvorenog i kritičkog uma, u odnosu na svakodnevnu, staru-novu jednodimenzionalnost, ideologiju i propagandu, jedne od najdugovekijih, najopakijih i najkriminalnijih oligarhija u ovom delu sveta. Posebna vrednost ove knjige, jeste činjenica, da je njen autor, jedan od retkih indipendista 1990-ih, koji posle obnove nezavisnosti 2006, nije ni prebegao na dvor, ni potonuo u nihilizam. Nego je ostao na nogama, u produženoj intelektualnoj i političkoj borbi, protiv zarobljene oligarhijske države. Iz ove borbe proistekla je i glavna vrlina ove knjige”, napisao je u osvrtu na posljednju Markovićevu knjigu profesor Milan Popović.

Marković je na promociji knjige  rekao da je ona njegov lični ,,dekontaminator fobičnog revizionizma, nacionalklerikalizma, revanšizma i sličnih formi patriotizma koje nam utrpavaju i ubrizgavaju političari, akademici, namrgođeni pisci, umišljeni geniji i naši masonski foliranti, od kojih su neki i moji prijatelji. Konačno, čovjek mora imati lični inhalator, kako se ne bi ugušio u svim tim tminama’’.  ,,Pošto je sve felerično u objašnjenjima, sa svime se manipuliše, sa crnogorskom prošlošću, sa crnogorskom sadašnjošću, hajde da budem malo cinik – sreća da neće biti budućnosti”, kazao je Marković na kraju obraćanja na promociji svoje posljednje knjige Zbogom Crna Goro, Bonžur Montenegro.

Bio je i ostaće naš Momir. Monitorov.

P.NIKOLIĆ

Komentari

SJEĆANJE

IN MEMORIAM: DR MILENKO POPOVIĆ: Čovjek analitičke misli, pouzdane riječi i odgovornog djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubili smo etičnog i stručnog čovjeka, kvalitetnog profesora,  dragocjenog sagovornika. Prijatelja Monitora.  Milenko Popović, univerzitetski profesor i ekonomista, više nije sa nama. Ostaje njegovo djelo – knjige, naučni radovi, članci, intervjui. Da nam pomognu da analiziramo (ne samo ekonomsku) prošlost i predviđamo budućnost Crne Gore. Iz arhive Monitora izdvojili smo nekoliko i danas aktuelnih odgovora.

  • O uticaju stranih investicija na crnogorsku ekonomiju (septembar 2011):

POPOVIĆ: Mi smo se opredelili za priliv stranih direktnih investicija kao jedinu mašinu rasta. One su nažalost krajnje volatilne, tj. vrlo snažno rastu u periodima uspona i isto tako snažno padaju u periodu kriza – upravo kada su vam najpotrebnije jer nemate monetarnu politiku kojom bi parirali krizi. Ironično, ali istinito: dolarizacijom (uvođenjem eura – prim Monitora) smo eliminisali rizik deviznog kursa ali smo zato uveli rizik vezan za nivo stranih investicija. Došlo je samo do premeštanja rizika sa jednog na drugo mesto. S tom razlikom što je ovim rizikom izgleda još teže upravljati.

E sad, kada imate jednu malu zemlju kakva je Crna Gora može se zaista desiti da i u periodu najveće krize jedna izdašna strana investicija preokrene tok stvari. No, tako nešto vam se može desiti i u kladionici, pa ipak većina ozbiljnih ljudi na tome ne zasniva svoja očekivanja i ponašanja.

  • O načinu da se izbjegne nekontrolisan rast javnog duga (septembar 2012)

POPOVIĆ: Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju … Vraćanje tih kredita bilo bi neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti.

  • O izgradnji aut-oputa i kineskom kreditu (mart 2018)

POPOVIĆ: Govorio sam da u energetiku treba investirati iz kredita pošto su to profitabilne investicije i takav dug i nije dug. U infrastrukturu treba investirati kroz model javno-privatnog partnerstva. I tada sam imao u vidu Kineze, računajući kako bi veliki dobitnik u toj priči trebala biti Luka Bar. Istovremeno, znao sam i govorio da ćemo mi uraditi sasvim suprotno.

Sada pričamo o maloj deonici auto-puta koja bi mogla da se finansira kroz privatno-javno partnerstvo dok najzahtevniji i najskuplji deo plaća država. Tako vi nekome (partneru na deonici Mateševo – Andrijevica) dajete priliku da naplaćuje i ono u šta je država investirala novac. To je identično onome što je Vuk Hamović uradio na putu od Trebinja do mora, gde na jednoj maloj deonici koju je napravio naplaćuje i svu prethodnu vožnju javnim putem.

  • O visokom obrazovanju u današnjem svijetu

POPOVIĆ: Ulaganje u obrazovanje je bio način da se izvadite iz sirotinje. Ta priča i danas važi, ali ja se bojim da postaje mantra.

Nove tehnologije više ne traže vrhunske inženjere. Odnosno, ne traže ih mnogo. Izgleda da dolazimo u situaciju da nam visokoobrazovani ljudi neće trebati kao nekad. Ali i dalje imamo mantru da je spas u visokom obrazovanju koje morate platiti. Pa imamo nekoga ko pere sudove i sanja o boljoj budućnosti. Pa se tu nađe neki privatni univerzitet koji mu nudi diplomu, a pošto nema para, baš pored njega je banka koja nudi kredit za studiranje. Tako imamo dramatičan rast i kredita i univerziteta. I visokoškolovanih ljudi koji peru suđe.

Imamo neku vrstu zloupotrebe ljudskih nadanja u obrazovanje. Mislim da je lek za ovu krizu totalna promena društvene organizacije kako bi smanjili nejednakosti. Vreme je da uvedemo pojam „prirodne nejednakosti” – kao što govorimo o prirodnoj nezaposlenosti, prirodnom nivou BDP-a ili prirodnoj kamatnoj stopi – ona najednakost koja nam obezbjeđuje ravnotežu između ponude i potražnje i da se poboljšaju uslovi života ljudi. To je ključno što sam ja naučio iz ove krize…

****

Bolest Milenka Popovića nas je spriječila da sa njim razgovaramo o Crnoj Gori nakon promjene vlasti, o novim društvenim izazovima i ekonomskim prioritetima u svijetu koji se dramatično mijenja. Nedostajaće Crnoj Gori njegova razmišljanja i analize. Izgubili smo intelektualca duboke, analitičke misli, odmjerene riječi i odgovornog djela. Plemenitog,  skromnog čovjeka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SJEĆANJE

ODLAZAK JEVREMA BRKOVIĆA: Domovina kao čežnja i bol

Objavljeno prije

na

Objavio:

O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe!

 

Citirane stihove Jevrem Brković je napisao u egzilu. O razlozima za povratak u tu i takvu zemlju Brković u Vremenu 1999. piše: „Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora – zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, ‘prostor što mi u žilama krv popravlja’. Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima – porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više ‘popuštaju’, sve bolje vidiš!”.

Krajem septembra 1991. Brković u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje tekst – Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima. U njemu se obraća braći i govori im da se Crna Gora pretvara u nacionalni (srpski) park: „Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja.  Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju”. Osuđuje crnogorsku vlast i JNA zbog slanja vojske i rezervista iz Crne Gore u susjednu republiku.

Zbog ovog teksta tužilaštvo podiže optužnicu protiv pisca za krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U progon se uključuju mnogi, a prednjači državni list Pobjeda. Ispred stana u kome živi se pjeva: „Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi“. Brković preduprjeđuje hapšenje tako što početkom oktobra 1991. odlazi u Zagreb.

I prije ‘90-ih, Brković je značajna ličnost crnogorske kulture. Osnovao je književnu reviju Ovdje, pokrenuo biblioteku Grlica, u kojoj su objavljivanje prve knjige crnogorskih pisaca, bio predsjednik Udruženja književnika CG, u sklopu koga je pokrenuo i uređivao ediciju Doclea, član Predsjedništva književnika Jugoslavije… Bio je dugogodišnji urednik kulturnog programa Radio Titograda. Osnivač i prvi upravnik Pionirskog pozorišta u Titogradu. Prevođen na mnoge evropske jezike, dobitnik brojnih jugoslovenskih književnih nagrada i nagrade za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1972.

U Hrvatskoj, tokom ratnih, devedesetih Brković objavljuje eseje i polemičke članke Unakaženo lice demokratije, Pjesnik s potjernice… Piše antologisjke pjesme Uskrsni, zemljo dukljanska, Dubrovniče, oprosti, Sarajevo gori… U Rijeci 1992. objavljuje roman Monigreni, koji pisac Miraš Martinović ovako ocjenjuje: „Pored Lalićeve Lelejske gore, ili uz nju rame uz rame, Monigreni su, besumnje najveće prozno djelo crnogorske književnosti“.

Nakon povratka u donekle od nacionalizma osvještenu Crnu Goru 1999. godine, pjesnik nastavlja da uzburkava duhove. Mnogi mu zamjeraju na tadašnjoj ocjeni „da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora“.

U Podgorici mu 2002. izlaze Sabrana djela u 30 tomova. Od 2005. u osnovnim školama njegova Bašta starca Radosava je obavezna lektira, zajedno sa djelima ostalih crnogorskih pisaca Mihaila Gazivode, Mihaila Ražnatovića, Vitomira Nikolića, Dragana Radulovića, Čeda Vukovića…

Bio je prvi predsjednik DANU-a. Osnivač, vlasnik i glavni i odgovorni urednik Crnogorskog književnog lista. Do referenduma CKL je nekritički veličao premijera Mila Đukanovića, i obrušavao se na one koji imali krtičku distancu prema tom režimu.  Nakon majske obnove nezavisnosti Brković objavljuje roman Ljubavnik Duklje u kome govori o ličnostima sa javne scene i skorojevićima koji su postali bogataši i mafijaši, o vezama političara i kriminala. Koristio je pseudonime ali svi su mogli prepoznati likove poput kuma Milesa i njegove supruge Linde, Sekule Baronića, Ban Bana i ostalih. Roman je rasprodat, a pjesnik je napadnut. U oktobru 2006. tri maskirane osobe u mraku su sačekale Brkovića ispred ulaza stambene zgrade i počele ga tući dok je njegov vozač Srđan Vojičić bio u automobilu. Vojičić je pokušao pomoći Brkoviću, ali je na njega zapucano i ubijen je. Brković je tvrdio kako je napad na njega i ubistvo Vojičića „djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u romanu koji je napisao”.

Za vanrednog člana CANU izabran je 2015. godine, a za redovnog 2018. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, 2010. godine dodijeljen mu je status istaknutog stvaraoca.

Brković je preminuo 24. januara u 88. godini. Jedinstvene su ocjene da se radi o klasiku crnogorske književnosti i jednom od najznačajnijih naših pjesnika. Kao i o rijetkom piscu koji nije ćutao nego je jasno iskazivao svoj stav o društvenim problemima i lomovima.

„Brković je, prosto rečeno, svojim djelom ušao u svaki segment Crne Gore. O njemu se raspravlja u kafanama, kao i u parlamentu. Svoje verzije priče o njemu imaju seoski domaćini, kao i predsjednici stranaka. A to je i pravedno: to je jedina moguća sudbina za čovjeka koji je čitav svoj život posvetio Crnoj Gori, njenoj časti i slobodi”,  napisao je ranije o Brkoviću pisac Andrej Nikolaidis.

Brković je bio tipičan umjetnik 20. vijeka koji je svojim djelom i životom izazivao polemike i kontroverze. O različitom gledanju na njegovu ostavštinu govore i naslovi regionalnih medija. Tako Slobodna Dalmacija vijest o smrti književnika objavljuje naslovom – Odlazak Jevrema Brkovića, polemičara koji se suprotstavio Miloševiću i napadu na Dubrovnik, svestranoga pisca i kulturnog povjesničara Crne Gore, dok beogradske Večernje novosti objavljuju da je Preminuo veliki protivnik srpstva.

U Crnoj Gori niko nije našao za shodno da održi komemoraciju pjesniku, a primjetno je da je telegram saučešća, od nove vlasti, uputio jedino potpredsjednik Vlade Dritan Abazović.

Brković je govorio da će Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imati posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine: „Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla“.

U posljednjem intervjuu koji je emitovan sredinom decembra prošle godine na Televiziji CG Brković je zaključio: „Ja se dosta spokojno nosim danas sa svom prošlošću, svojom sadašnjošću i veoma sam svjestan da sam uradio za Crnu Goru dosta“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLOBODAN PEJOVIĆ, HEROJ: Čovjek koji nije otišao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”

 

Ima vijesti, poput one prošlonedjeljne o smrti Slobodana Pejovića, koje tjeraju na preispitivanje. I zahvalnost na daru da dijelite vrijeme sa Čovjekom koji je, u vrijeme najvećeg moralnog posrnuća ove zemlje, pokazao da ljudskost nema cijenu. A da je najveće junaštvo sačuvati drugoga. Slabijeg. Nemoćnog.

„Vaša zemlja mora da mu zahvali što je svijetu pokazao drugo lice Crne Gore. I to kakve snažne moralne likove možete odgojiti ovdje“. Ovo su riječi uz koje je, u februaru 2011, Uve Kicinger, član harvardskog Instituta za evropske studije, Slobodanu Pejoviću uručio nagradu Kurt Haris. Jednu od nekoliko nagrada, sa raznih strana svijeta, koju su Pejoviću dodijeljene „za nepokolebljivu moralnu hrabrost”.

Djeca će, jednom, kad se Crna Gora suoči sa sobom, u školama  slušati priču o Čovjeku koji je početkom posljednje decenije prošlog vijeka (o)živio čojstvo i junaštvo iz pripovijetki Marka Miljanova: Policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović, odbio je 1991, da učestvuje u napadu na Dubrovnik. Umjesto toga on je, noć uoči pohoda na Konavle, spasio  Hrvata Stipu Perušku, kojeg je vojska htjela da odvede iz Herceg Novog da im bude ,,vodič” kroz minska polja.

Potom su, u proljeće 1992, u Crnu Goru stigle izbjeglice iz ratom zapaljene  Bosne i Hercegovine. Tu ih je  dočekao lov na ljude koji je, u maju iste godine, organizovala crnogorska policija. Muškarci su privođeni  u policijske stanice, a odatle deportovani nazad u BiH, u ruke vojske bosanskih Srba. Gotovo svi su pobijeni.

Slobodan Pejović je bio učesnik te akcije u Herceg Novom. Trojicu muškaraca koje je privela patrola koju je on predvodio pustio je na slobodu. Onda je obavijestio javnost  o zločinu.  Obznanio kako nije riječ o incidentu  već o akciji koju je, u pisanoj formi, naredio tadašnji ministar policije  Pavle Bulatović. Trebalo je čekati 18 godina da njegova priča dobije potvrdu, prvo od tadašnjeg predsjednika Crne Gore, pa potom i policajaca koji su se, kao optuženi ili svjedoci, pojavili na suđenju za deportaciju. Gdje su svi oslobođeni, pošto su tvrdili da su samo izvršavali naređenja nadređenih.

Za sve to vrijeme Pejović je bio na meti onih kojima je njegova ljudskost smetala. I plašila ih.

Golgota počinje već krajem 1992. kada su, do danas nepoznate osobe, pucale na automobil u kome se  vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine  je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.

Kako je bivalo jasnije da će slučaj deportacije završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija nijednom nije otkrila počinioca. U  avgustu 2006, specijalci u maskirnim uniformama, pod punom ratnom opremom, Pejoviću donose poziv da svjedoči na suđenju za ratni zločin deportacije izbjeglica.

Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto nije imala izbora – napadač je zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil. Kažnjen je uslovnom kaznom.

Od 2008. do novembra 2010. „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku minirano. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra. Policija nije otkrila počinioce. Ali su njeni šefovi iz Herceg Novog  tvrdii kako „ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.

Ipak, na preporuku tužilaštva, policija Pejoviću nudi zaštitu. Pod uslovom da pristane da se preseli na tajnu lokaciju i prekine svaki kontakt sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živim ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.

Kada su shvatili da ga neće uplašiti, režim i njegove sluge pokušavaju kompromitovati Slobodana Pejovića. On  u njihovoj verziji postaje  glavni akter zločina deportacije – on ga je naredio, izvršio, pokušao da ga sakrije optužujući nedužni državni vrh. Iza te priče, stali su neki policajci, neki nekadašnji novinari, pa i pojedini članovi porodica deportovanih i ubijenih.

„I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”. Ovako je o Pejoviću i njegovim postupcima govorio Šeki Radončić, autor knjige o deportacijama Kobna sloboda. A onda je promijenio ploču. I heroja pokušao preobratiti u zločinca. Bez uspijeha.

Pejović se i sa tom nevoljom nosio ljudski. Monitor se trudi da ga ne ostavi samog. „Kada je vlast počela da me proganja, prvi mi je pritekao u pomoć Monitor. Ostao je na toj stazi i kada je sva medijska ološ – od Podgorice, Sarajeva, Beograda nastavila nasrtaje na mene. Sve to do danas traje… Razočaravajuće je što, poslije toliko vremena, ovdje opstanka nema – ili ćeš biti ubijen, kao na primjer inspektor Šćekić, ili ti preostaje da ideš u inostranstvo, poput Gorana Stankovića ili policajaca sa sjevera, ostaje i ta opcija da se ovdje živi kao ja, a to čak ni svojim progoniteljima ne bih poželio“.

Ovako je o Slobodanu Pejoviću, njegovoj borbi i ljudskoj drami govorio  Slavko Perović: „ Slobodan Pejović i liberali su javnosti razotkrili Đukanovićev zločin deportacije novljanskih Bošnjaka, Pejović je glavni svjedok čije svjedočenje vodi do očiglednog počinioca zločina, a to je činjenica da je takozvanu deportaciju, a suštinski, njihovo izručenje kami Radovana Karadžića, naredio Đukanović. Ima tu i drugih saizvršilaca, ali zar nije čudno da Đukanović nije optužen? Naravno da jeste, ali nije optužen, jer je čitavo suđenje organizovano kako bi se sa njega sprala krv pobijenih Bošnjaka. Još jedna porazna činjenica vidi se u istini da su se porodice pobijenih zadovoljile materijalnom naknadom od strane Đukanovića, te i oni ćute kao ribe! Ja Pejovića duboko poštujem, on pripada najrjeđem soju koji postoji u Crnoj Gori, on pripada herojima našeg doba”.

Profesor Milan Popović, Esad Kočan, glavni urednik Monitora i pokojni Koča Pavlović, tadašnji poslanik PzP-a, podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i njegovih saizvršilaca za slučaj deportacija. Prijava je odbačena. Bez objašnjenja.

Neprestani napadi na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da 2011. donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”.

Hvala, Čovječe.

SVETLANA BROZ:
Heroj kojeg su bezuspješno rušili

Kao krik ,,Optužujem!” velikog Emila Zole u velikoj Francuskoj, odjeknuo je isti krik velikog Slobodana Pejovića u maloj Crnoj Gori pre tačno dvadeset osam godina.

Zola je ušao u svetsku istoriju ne samo kao pisac, već kao čovek koji se usudio da javno digne svoj glas protiv vlasti u državi zbog progona jednog nevinog čoveka.

Pejović je javno digao svoj glas zbog progona bosanskih Bošnjaka od strane države Crne Gore, čiji su najodgovorniji ljudi naložili i aminovali sistematski progon, hapšenje nesretnih civila koji su se sklonili u Crnu Goru i njihovo isporučivanje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i njegovim koljačima u Foči. Dakle, država Crna Gora time je učestvovala u ratnom zločinu deportacije preko 160 ljudi od kojih je ogromna većina ubijena u Foči. Slobodan Pejović bio je krunski svedok na suđenju optuženim izvođačima naloga vlasti.

Gotovo tri decenije bio je progonjen od strane vlasti, koja je sve pokušavala da ga zaustavi (do atentata) i tako opere biografiju vrhovnog nalagodavca zločina.

Danas je biološki sat Slobodana Pejovića zaustavljen, ali njegovo istorijsko vreme tek dolazi. Ostavio je svojim životom dokumentarni trag o svom čojstvu i junaštvu, na koje ni najveći i najbolje plaćeni duvači u rog velikog kneza nisu uspeli da bace senku.

Ovaj epski heroj opevan je u čestitoj drami odličnog crnogorskog dramskog pisca Željka Vušurovića Deportacija, koja je u režiji velikog Gradimira Gojera imala praizvedbu u Srbiji, gde je prepuna sala frenetičnim aplauzom pozdravila Pejovića.

Stabilan kao Lovćen dobio je 2010. godine Nagradu Curt Harries ustanovljenu u Velikoj Britaniji, kao i Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, NVO GARIWO iz Sarajeva.

Bio je i ostao heroj i učitelj građanske hrabrosti. Ako Crna Gora uskoro ne podigne spomenik ili ulicu ili trg ne nazove imenom Slobodana Pejovića, to će samo značiti da ga se i dalje plaše mnogi koji u njemu kao  u ogledalu ne žele da vide svoja nakazna lica.

Počivaj u miru, daleko od svakog zla, dragi Slobo, ti koji si se imao rašta i roditi!

 

ESAD KOČAN
Nemoć ništavila

Na Sarajevskom Marindvoru toga 23. februara 2010. godine dodijeljene su Nagarade Duško Kondor za građansku hrabrost NVO GARIWO… Među divovima  Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor iz Herceg Novog. Čovjek koji je prkoseći prijetnjama, napadima, izolaciji odbio da šuti o zločinu slanja u smrt Bosanaca koji su vjerovali da je Crna Gora utočište. Slobodan Pejović moli porodice i Sarajevo za oprost. Salom se prolama gromoglasan pljesak. Nade. Za Bosnu? Za Crnu Goru? Za čovjeka?

(Monitor 5. mart 2010.)

******

Ne može to tako: umro Slobodan Pejović. Neka zašume gore i zažubore vode, neka uzlete orlovi u počast onome koji  je u njedrima nosio lavlje srce i koji nikada nije ustuknuo pred čoporima hijena.

Neka zašute ljudi, pred boljim od sebe. Jer, Slobodan Pejović je vječna Crna Gora.Visovi Orijena, krik Vile Lovćena. Neprolazni znak u vremenu. Kao prkos. Kao san o slobodi. Kao norma ljudskosti. Koju će malo ko dosegnuti.

(19. novembar 2020.)

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo