Napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Srbije

.Odlazak Latinke Perović ostavio je veliku prazninu i označio simbolički kraj jedne epohe. Njena je biografija poznata, ali iz nje ovom prigodom valja spomenuti dva momenta. Prvo, ona je pripadala generaciji državno-partijskih funkcionera koji su otvarali perspektivu demokratizacije Jugoslavije, zalažući se za uspostavljanje demokratskog i pluralističkog socijalizma, da bi 1972. bila eliminirana s političke scene. „Sječom liberala“ 1972. – konzervativnom birokratskom kontrarevolucijom – umrli su i Jugoslavija i socijalizam (samo što su to tek malobrojni mogli prepoznati), a Srbija je krenula na put koji je svoje neljudsko lice otkrio kasnih 80-ih i 90-ih godina. Na tom putu ona i danas glavinja, bez odviše šansi za odmak od sve dubljeg moralnog i svakog drugog propadanja.

Drugo, Latinka Perović je bila među onima koji su se javno i odlučno suprotstavili ratnohuškačkoj i agresivnoj politici miloševićevske kamarile i njenih radikalskih slugu. To nije činila samo objavljivanjem rezultata svojih istraživanja novije i recentne srpske historije (koji se mogu ocijeniti kao sam vrh srpske historiografije), kojima je razotkrivala kontinuitet radikalsko-policijskog protivljenja modernizacijskim procesima i uključivanju Srbije u Evropu, nego je kao prava prosvjetiteljka nudila svoje intelektualne usluge i političke savjete onima za koje je vjerovala da mogu uspostaviti alternativu propadanju u moralno i političko blato.

Nije samo savjetovala, nego i djelovala. Bila je tako među malobrojnim ženama koje su još u Miloševićevo vrijeme stajanjem u crnini javno iskazivale svoju osudu zločina u Srebrenici. Kao članica međunarodnog sudskog vijeća Ženskog suda za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije 1991-1999. (održanog 2015. u Sarajevu) aktivno je sudjelovala i u procesu pripreme žrtava zločina svih nacionalnosti za svjedočenje na tom sudu. Posebno vrijedi naglasiti i njeno sudjelovanje u obrazovnim aktivnostima Žena u crnom (u prvom redu u ciklusima posvećenima suočavanju s prošlošću i reklerikalizaciji društva i države), kada je putovala i do najudaljenijih krajeva Srbije, ostajući do dugo u noć da sluša što se govori i da odgovara na sva moguća pitanja koja su još postavljana. Kada smo je pitali zbog čega to čini, rekla je da želi slušati jer ona uči od terenskih aktivistkinja. Na taj način ona je zorno demonstrirala kako intelektualna nadmoć (koju je ona nesumnjivo posjedovala) ne smije biti razlog za uobraženost i potcjenjivanje drugačijih iskustava. Odgovarala je, pažljivo i sistematično, na sva pitanja što su joj na tim seminarima postavljana. Toliko o Latinkinom tobožnjem elitizmu!

Posve je razumljivo što je Latinka Perović bila na udaru kritike radikalskih i neonacističkih krugova. No, istodobno je ona i na udaru – jednako toliko neutemeljene – kritike dogmatskih kvaziljevičara i jugonostalgičara, političkih i duhovnih sljedbenika/ca onih koji su u ime dogme i monopola na moć i istinu prije 40 godina pokopali i Jugoslaviju i socijalizam, ali to niti znaju niti bi, da doznaju, htjeli priznati.

Napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Srbije. Bila je privilegija poznavati Latinku Perović, skromnu i samozatajnu veliku ženu.

Staša Zajović i Lino Veljak

Komentari

Izgubili smo etičnog i stručnog čovjeka, kvalitetnog profesora,  dragocjenog sagovornika. Prijatelja Monitora.  Milenko Popović, univerzitetski profesor i ekonomista, više nije sa nama. Ostaje njegovo djelo – knjige, naučni radovi, članci, intervjui. Da nam pomognu da analiziramo (ne samo ekonomsku) prošlost i predviđamo budućnost Crne Gore. Iz arhive Monitora izdvojili smo nekoliko i danas aktuelnih odgovora.

• O uticaju stranih investicija na crnogorsku ekonomiju (septembar 2011):

POPOVIĆ: Mi smo se opredelili za priliv stranih direktnih investicija kao jedinu mašinu rasta. One su nažalost krajnje volatilne, tj. vrlo snažno rastu u periodima uspona i isto tako snažno padaju u periodu kriza – upravo kada su vam najpotrebnije jer nemate monetarnu politiku kojom bi parirali krizi. Ironično, ali istinito: dolarizacijom (uvođenjem eura – prim Monitora) smo eliminisali rizik deviznog kursa ali smo zato uveli rizik vezan za nivo stranih investicija. Došlo je samo do premeštanja rizika sa jednog na drugo mesto. S tom razlikom što je ovim rizikom izgleda još teže upravljati.

E sad, kada imate jednu malu zemlju kakva je Crna Gora može se zaista desiti da i u periodu najveće krize jedna izdašna strana investicija preokrene tok stvari. No, tako nešto vam se može desiti i u kladionici, pa ipak većina ozbiljnih ljudi na tome ne zasniva svoja očekivanja i ponašanja.

• O načinu da se izbjegne nekontrolisan rast javnog duga (septembar 2012)

POPOVIĆ: Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju … Vraćanje tih kredita bilo bi neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti.

• O izgradnji aut-oputa i kineskom kreditu (mart 2018)

POPOVIĆ: Govorio sam da u energetiku treba investirati iz kredita pošto su to profitabilne investicije i takav dug i nije dug. U infrastrukturu treba investirati kroz model javno-privatnog partnerstva. I tada sam imao u vidu Kineze, računajući kako bi veliki dobitnik u toj priči trebala biti Luka Bar. Istovremeno, znao sam i govorio da ćemo mi uraditi sasvim suprotno.

Sada pričamo o maloj deonici auto-puta koja bi mogla da se finansira kroz privatno-javno partnerstvo dok najzahtevniji i najskuplji deo plaća država. Tako vi nekome (partneru na deonici Mateševo – Andrijevica) dajete priliku da naplaćuje i ono u šta je država investirala novac. To je identično onome što je Vuk Hamović uradio na putu od Trebinja do mora, gde na jednoj maloj deonici koju je napravio naplaćuje i svu prethodnu vožnju javnim putem.

• O visokom obrazovanju u današnjem svijetu

POPOVIĆ: Ulaganje u obrazovanje je bio način da se izvadite iz sirotinje. Ta priča i danas važi, ali ja se bojim da postaje mantra.

Nove tehnologije više ne traže vrhunske inženjere. Odnosno, ne traže ih mnogo. Izgleda da dolazimo u situaciju da nam visokoobrazovani ljudi neće trebati kao nekad. Ali i dalje imamo mantru da je spas u visokom obrazovanju koje morate platiti. Pa imamo nekoga ko pere sudove i sanja o boljoj budućnosti. Pa se tu nađe neki privatni univerzitet koji mu nudi diplomu, a pošto nema para, baš pored njega je banka koja nudi kredit za studiranje. Tako imamo dramatičan rast i kredita i univerziteta. I visokoškolovanih ljudi koji peru suđe.

Imamo neku vrstu zloupotrebe ljudskih nadanja u obrazovanje. Mislim da je lek za ovu krizu totalna promena društvene organizacije kako bi smanjili nejednakosti. Vreme je da uvedemo pojam „prirodne nejednakosti” – kao što govorimo o prirodnoj nezaposlenosti, prirodnom nivou BDP-a ili prirodnoj kamatnoj stopi – ona najednakost koja nam obezbjeđuje ravnotežu između ponude i potražnje i da se poboljšaju uslovi života ljudi. To je ključno što sam ja naučio iz ove krize…

****

Bolest Milenka Popovića nas je spriječila da sa njim razgovaramo o Crnoj Gori nakon promjene vlasti, o novim društvenim izazovima i ekonomskim prioritetima u svijetu koji se dramatično mijenja. Nedostajaće Crnoj Gori njegova razmišljanja i analize. Izgubili smo intelektualca duboke, analitičke misli, odmjerene riječi i odgovornog djela. Plemenitog,  skromnog čovjeka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe!

Citirane stihove Jevrem Brković je napisao u egzilu. O razlozima za povratak u tu i takvu zemlju Brković u Vremenu 1999. piše: „Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora – zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, ‘prostor što mi u žilama krv popravlja’. Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima – porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više ‘popuštaju’, sve bolje vidiš!”.

Krajem septembra 1991. Brković u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje tekst – Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima. U njemu se obraća braći i govori im da se Crna Gora pretvara u nacionalni (srpski) park: „Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja.  Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju”. Osuđuje crnogorsku vlast i JNA zbog slanja vojske i rezervista iz Crne Gore u susjednu republiku.

Zbog ovog teksta tužilaštvo podiže optužnicu protiv pisca za krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U progon se uključuju mnogi, a prednjači državni list Pobjeda. Ispred stana u kome živi se pjeva: „Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi“. Brković preduprjeđuje hapšenje tako što početkom oktobra 1991. odlazi u Zagreb.

I prije ‘90-ih, Brković je značajna ličnost crnogorske kulture. Osnovao je književnu reviju Ovdje, pokrenuo biblioteku Grlica, u kojoj su objavljivanje prve knjige crnogorskih pisaca, bio predsjednik Udruženja književnika CG, u sklopu koga je pokrenuo i uređivao ediciju Doclea, član Predsjedništva književnika Jugoslavije… Bio je dugogodišnji urednik kulturnog programa Radio Titograda. Osnivač i prvi upravnik Pionirskog pozorišta u Titogradu. Prevođen na mnoge evropske jezike, dobitnik brojnih jugoslovenskih književnih nagrada i nagrade za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1972.

U Hrvatskoj, tokom ratnih, devedesetih Brković objavljuje eseje i polemičke članke Unakaženo lice demokratije, Pjesnik s potjernice… Piše antologisjke pjesme Uskrsni, zemljo dukljanska, Dubrovniče, oprosti, Sarajevo gori… U Rijeci 1992. objavljuje roman Monigreni, koji pisac Miraš Martinović ovako ocjenjuje: „Pored Lalićeve Lelejske gore, ili uz nju rame uz rame, Monigreni su, besumnje najveće prozno djelo crnogorske književnosti“.

Nakon povratka u donekle od nacionalizma osvještenu Crnu Goru 1999. godine, pjesnik nastavlja da uzburkava duhove. Mnogi mu zamjeraju na tadašnjoj ocjeni „da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora“.

U Podgorici mu 2002. izlaze Sabrana djela u 30 tomova. Od 2005. u osnovnim školama njegova Bašta starca Radosava je obavezna lektira, zajedno sa djelima ostalih crnogorskih pisaca Mihaila Gazivode, Mihaila Ražnatovića, Vitomira Nikolića, Dragana Radulovića, Čeda Vukovića…

Bio je prvi predsjednik DANU-a. Osnivač, vlasnik i glavni i odgovorni urednik Crnogorskog književnog lista. Do referenduma CKL je nekritički veličao premijera Mila Đukanovića, i obrušavao se na one koji imali krtičku distancu prema tom režimu.  Nakon majske obnove nezavisnosti Brković objavljuje roman Ljubavnik Duklje u kome govori o ličnostima sa javne scene i skorojevićima koji su postali bogataši i mafijaši, o vezama političara i kriminala. Koristio je pseudonime ali svi su mogli prepoznati likove poput kuma Milesa i njegove supruge Linde, Sekule Baronića, Ban Bana i ostalih. Roman je rasprodat, a pjesnik je napadnut. U oktobru 2006. tri maskirane osobe u mraku su sačekale Brkovića ispred ulaza stambene zgrade i počele ga tući dok je njegov vozač Srđan Vojičić bio u automobilu. Vojičić je pokušao pomoći Brkoviću, ali je na njega zapucano i ubijen je. Brković je tvrdio kako je napad na njega i ubistvo Vojičića „djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u romanu koji je napisao”.

Za vanrednog člana CANU izabran je 2015. godine, a za redovnog 2018. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, 2010. godine dodijeljen mu je status istaknutog stvaraoca.

Brković je preminuo 24. januara u 88. godini. Jedinstvene su ocjene da se radi o klasiku crnogorske književnosti i jednom od najznačajnijih naših pjesnika. Kao i o rijetkom piscu koji nije ćutao nego je jasno iskazivao svoj stav o društvenim problemima i lomovima.

„Brković je, prosto rečeno, svojim djelom ušao u svaki segment Crne Gore. O njemu se raspravlja u kafanama, kao i u parlamentu. Svoje verzije priče o njemu imaju seoski domaćini, kao i predsjednici stranaka. A to je i pravedno: to je jedina moguća sudbina za čovjeka koji je čitav svoj život posvetio Crnoj Gori, njenoj časti i slobodi”,  napisao je ranije o Brkoviću pisac Andrej Nikolaidis.

Brković je bio tipičan umjetnik 20. vijeka koji je svojim djelom i životom izazivao polemike i kontroverze. O različitom gledanju na njegovu ostavštinu govore i naslovi regionalnih medija. Tako Slobodna Dalmacija vijest o smrti književnika objavljuje naslovom – Odlazak Jevrema Brkovića, polemičara koji se suprotstavio Miloševiću i napadu na Dubrovnik, svestranoga pisca i kulturnog povjesničara Crne Gore, dok beogradske Večernje novosti objavljuju da je Preminuo veliki protivnik srpstva.

U Crnoj Gori niko nije našao za shodno da održi komemoraciju pjesniku, a primjetno je da je telegram saučešća, od nove vlasti, uputio jedino potpredsjednik Vlade Dritan Abazović.

Brković je govorio da će Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imati posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine: „Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla“.

U posljednjem intervjuu koji je emitovan sredinom decembra prošle godine na Televiziji CG Brković je zaključio: „Ja se dosta spokojno nosim danas sa svom prošlošću, svojom sadašnjošću i veoma sam svjestan da sam uradio za Crnu Goru dosta“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari