Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

MONITOR: Hoće li sporazum biti sproveden?

MALIĆI: Na ekonomskim delovima sporazuma već se radi na izradi konkretnih protokola i priprema, konkretno oko završetka autoputa Niš-Priština-Drač. Postoje indicije da je i izraelski kapital zaintereseiran za investicije na Kosovu i Srbiji i uopšte na Balkanu. Važan deo sporazuma u Beloj kući, možda i njegova kičma, jeste prihvatanje Zapadno-balkanskog Šengena, koji je ranije Kosovo odbijalo, kojim se sporazumu daje regionalna dimenzija.

MONITOR: Mediji su objavili da se Vi zalažete za to da je razmjena teritorija u cilju dolaska do kompromisa između Srbije i Kosova jedino rješenje.

MALIĆI: Ne, nikada nisam mislio da je razmena teritorije jedini kompromis i rešenje za Kosovo. Ono se nekima činilo kao pragmatično rešenja ako bi ovo pitanje ostalo otvoreno na duži period, od čega trpe ne samo Kosovo i Srbija već i čitav region. Mislim da se sada nameće srednje i mekše rešenje Zapadno-balkanskog Šengena, koje relativizuje pitanje granica i omogućava slobodnu komunikaciju i razmenu, kao preduslova za interesno pomirenje pre svega Albanaca i Srba, koji su kao narod „rascepkani” u državama stvorenim posle raspada Jugoslavije na prostoru centralnog i zapadnog Balkana. Ako bi taj „Shengen” bio izgrađen prema modelu Evropske unije, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendencija stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti kao takve bez ratova… Ne znam hoće li to biti moguće… Ali je svakako bolje nego i dalje nazadovati i tapkati u mestu ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe.

MONITOR: Kakve su šanse da Kosovo aplicira za članstvo u EU?

MALIĆI: Pa, u sadašnjoj konstelaciji šanse su nikakve. Mogu se samo pogoršati ako se aplicira. Kao što su pogoršane i kada se apliciralo za članstvo u UNESCO ili Interpol.

MONITOR: Kad se sve rečeno ima u vidu, kakvo je danas stanje na Kosovu i kakvu mu budućnost predviđate?

MALIĆI: Stanje je krajne depresivno. Jalove politike svih aktera kao i pandemija učinile su Kosovo neprivlačnom državom, napuštaju je masovno mladi i talentovani ljudi…. Sada nas očekuje i Specijalni sud koji će povećati frustracije neprihvatanja i neprilagođenosti, ometajući smenu generacije koja je bila započela proteklih godina.

 

Neutralnost Brisela 

MONITOR: Koha je prije nekoliko dana objavila da nikad prije iz EU nisu tako jasno rekli da Kosovo za njih nije država i da se ne može prijaviti za članstvo u EU.

MALIĆI: Da, EU je postao problematičan okvir za rešavanje kosovskog problema zbog koncesualnog modela odlučivanja i činjenice da su pet zemalja članica protiv priznanja nezavisnosti Kosova. Zato je Brisel „neutralan” po pitanju statusa Kosova, iako celi Zapadni Balkan smatra svojim prostorom.

Lisabonski Ustav, koji nije prošao, predviđao je ne koncesualno već većinsko odlučivanje o spornim pitanjima, da bi EU postala funkcionalnija. Da je bio usvojen taj ustav, Kosovo je još 2014. godine moglo da računa na priznanje Brisela i pored protivljenja pet neubeđenih članica. Kada je sama EU došla u krizu i odložila u nedogled prijem novih članica, ova opcija je postala daleka i omogućila Srbiji da kupuje vreme, dok je Kosovo zaostajalo, nije dobilo čak ni liberalizaciju viza iako je pre tri ili četiri godine ispunilo sve „domaće zadatke”.

Zbog ove očigledne nemoći EU, Sjedinjene Države su poslednjih godina vršile pritisak da se ubrza proces, a Trampova administracija je to činila na svoj način. On je mogao započeti i ranije, ali su „tvrdoglavi” kosovski političari odlučili da ucenjuju Srbiju visokom taksom koja je blokirala dijalog. Nisu više slušali ni savete SAD, Nemačke i Francuske.

 

Priznanje Izraela u pravom trenutku

MONITOR: Šta za Kosovo znači to da je Izrael priznao Kosovo 22 minuta nakon što su se premijer Kosova i predsjednik Srbije obavezali u Vašingtonu da normalizuju ekonomske odnose?

MALIĆI: Priznanje Izraela došlo je u pravom  trenutku, pošto poslednjih godina nije bilo niti jednog priznanja. Kosovo se sporazumom obavezalo da neće tražiti prijem u međunarodne organizacije kao balansiranje obavezivanja Srbije da neće lobirati za otpriznavanja Kosova. Međutim, sporazum nije predviđao da Kosovo prestane sa lobiranjem za nova priznanja, i nakon 20 minuta dobila je na poklon, direktno sa telefona iz Trumpovog radnog stola, došlo je priznanje Izraela.

Kosovo je učinilo ustupak Izraelu i Trampu odlukom da ambasadu otvori u Jeruzalemu, ali je to istovremeno učinila i Srbija, što je odmah izazvalo komešanja, pa i nezadovoljstva kod grupe zemalja (muslimanskih i „nesvrstanih”) koje su po kosovskom pitanju bile na strani Srbije, a protiv priznanja Kosova. Sada se, uz brešu koju je u arapskom svetu stvorio sporazum Izraela sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, može očekivati da će neke od tih zemalja razmisliti i o ako ne neminovnosti, onda o probitačnosti priznanja Kosova.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Obećana ekspertska a ne „kakva, takva“ vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekspertska vlada potrebna je zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja. Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. Takva vlada nije obećana

 

MONITOR: Kako vidite tok pregovora oko formiranja vlade i šta uočavate kao problem?

KOVAČEVIĆ: Jutros sam pročitala odgovor DF-a na predlog mandatara i mislim da oni imaju jake razloge da odlože formiranje vlade. To bi mogla biti nesposobnost da se suoče sa odgovornošću vođenja države ili instruiranost od nekoga moćnijeg od njih da to rade. Mislim da im odgovara da bude problema oko  formiranja vlade, i od samog početka (od izbora mandatara) sabotiraju čitav proces i mandatara kojeg su oni delegirali kao svog lidera(!). Čini mi se da su od onog trenutka kada je mandatar insitirao na principima, oni shvatili da on ima namjeru da uvaži druge konstituente i da radi svoj posao.

Otpori su veliki iz unutra a i iz vani, više nego očekivani, a očekivani su. DPS neće tek tako prepustiti poluge vlasti jer je to opasno po njihove lidere. Začuđujuća je  mirnoća sa kojom su prihvatili poraz. Kao da čekaju „svoje vrijeme“. To nijesu naredni izbori, već računaju na neefikasnost konstituenata nove vlasti. DF im svjesno ili nesvjesno pomaže u tom uvjerenju.

Bitka za resore je „podjela plijena“ i sfera uticaja. To je znak manjka kapaciteta da se djeluje timski i da se unutrašnje razlike umanje u interesu CG. Svako hvata svoju busiju bez brige i odgovornosti za cjelinu djelovanja vlade. To nimalo nije obećavajuće. Zato je važna ekspertska vlada, neopterećena političkim podjelama i sujetama. U njoj bi bolje sarađivali u rješavanju problema zajednice kao cjeline, a time bi dobili povjerenje i strpljenje  građana za neophodne teške promjene.

MONITOR: Ekspertska vlada je bilo obećanje pobjednika, garantovano i Sporazumom koji su potpisali. Potom se govorilo o ekspertsko-političkoj vladi, a sudeći po predlozima konstituenata, sada je u igri politička vlada. Kako to vidite?

KOVAČEVIĆ: Napomenula sam u prethodnom odgovoru zašto mislim da je  potrebna ekspertska vlada. Potrebna je i zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja.

Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da su svi akteri pomalo odustali od nje i da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. „Kakva takva“ nije obećana! Najnovije izmotavanje DF-a je neprimjereno trenutku. Zar nije neodgovorno da partije uđu u ozbiljan i težak proces smjene autoritarnog režima koji je zarobio institucije i unakazio državu a da nemaju u svojim redovima već definisanu cjelokupnu vladu (u slučaju potrebe) koja bi se ispostavila mandataru sa preferencijom na neke resore a da on (već mu je ukazano povjerenje) odabere one sa kojima može najbolje sarađivari vodeći računa o reprezentativnosti. Ovo što sada rade ne liči na dobro.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30 oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE  – CENTRA ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU: Greške Hrvatske koje bi Crna Gora mogla izbjeći

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom

 

MONITOR: Da li su rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u julu ove godine, pokazali neke promjene u politici hrvatske izvršne vlasti. Ili će dvije nove saborske grupacije lijevo -zelena koalicija Možemo i desničarski Domovinski pokret, samo ojačati desno-centrističku politiku premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Rezultati izbora su donijeli promjene koje dopuštaju optimizam, mada su za nestrpljive premale. Lijevo-zelena koalicija doista unosi novu dinamiku u oslabljeni Sabor. No drugo je pitanje koliko može utjecati na izvršnu vlast. A treće je pitanje koliko sukobi u političkoj areni utječu na rasprave i stavove ljudi koji sve manje prate detalje političkih zbivanja, zaokupljeni prijetnjom pandemije i osiromašenjem.

MONITOR: Kako izgleda „kohabitacija“ predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Na prvom je mjestu zamorna jer njihove produžene javne prepirke nažalost ne donose ništa sadržajno. Posebno deprimira što pune javni prostor svojim prepucavanjima u vrijeme višedimenzionalne krize.

MONITOR: Može li ljevičarska koalicija Možemo, sada kroz svojih šest mjesta u hrvatskom Saboru, uticati na zakonodavne odluke i, bar u nečemu, na izvršnu vlast?

TERŠELIČ: U stanovitoj mjeri već utječe na promjene. Mada samo iznimno dobiva podršku za svoje amandmane, već je izmijenila klimu u Saboru i javnosti vratila nadu u mogućnost revitalizacije parlamentarizma. S njima više nemamo dojam da rasprava u zakonodavnom tijelu nema smisla. Pravi se domet zastupnika iz manjih stranaka doduše vidi na primjeru usvajanja konačnog teksta Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom, u kom su prihvaćeni amandmani tehničke naravi, a suštinski nisu.  No ništa ne ide preko noći. Predugo sam čekala važne glasove razlike na političkoj pozornici da bi me obeshrabrilo što svi njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Stvarno me veseli i kako mediji prate nastupe Sandre Benčić, Rade Borić, Katarine Peović, Vilija Matule, Damira Bakića i Bojana Glavaševića a i predsjednice Nove ljevice Ivane Kekin, koja na izborima nije dobila dovoljno glasova mada „daje svoju kap u izgradnji boljeg  i kvalitetnijeg društva“ i  nedavno je oduševila u Nedjeljom u 2.

MONITOR: Da li je Možemo ostala u vezi sa svojom „bazom“?

TERŠELIČ: Apsolutno, zastupnice i zastupnici se redovno savjetuju s članstvom i simpatizerkama.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo