Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

MONITOR: Hoće li sporazum biti sproveden?

MALIĆI: Na ekonomskim delovima sporazuma već se radi na izradi konkretnih protokola i priprema, konkretno oko završetka autoputa Niš-Priština-Drač. Postoje indicije da je i izraelski kapital zaintereseiran za investicije na Kosovu i Srbiji i uopšte na Balkanu. Važan deo sporazuma u Beloj kući, možda i njegova kičma, jeste prihvatanje Zapadno-balkanskog Šengena, koji je ranije Kosovo odbijalo, kojim se sporazumu daje regionalna dimenzija.

MONITOR: Mediji su objavili da se Vi zalažete za to da je razmjena teritorija u cilju dolaska do kompromisa između Srbije i Kosova jedino rješenje.

MALIĆI: Ne, nikada nisam mislio da je razmena teritorije jedini kompromis i rešenje za Kosovo. Ono se nekima činilo kao pragmatično rešenja ako bi ovo pitanje ostalo otvoreno na duži period, od čega trpe ne samo Kosovo i Srbija već i čitav region. Mislim da se sada nameće srednje i mekše rešenje Zapadno-balkanskog Šengena, koje relativizuje pitanje granica i omogućava slobodnu komunikaciju i razmenu, kao preduslova za interesno pomirenje pre svega Albanaca i Srba, koji su kao narod „rascepkani” u državama stvorenim posle raspada Jugoslavije na prostoru centralnog i zapadnog Balkana. Ako bi taj „Shengen” bio izgrađen prema modelu Evropske unije, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendencija stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti kao takve bez ratova… Ne znam hoće li to biti moguće… Ali je svakako bolje nego i dalje nazadovati i tapkati u mestu ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe.

MONITOR: Kakve su šanse da Kosovo aplicira za članstvo u EU?

MALIĆI: Pa, u sadašnjoj konstelaciji šanse su nikakve. Mogu se samo pogoršati ako se aplicira. Kao što su pogoršane i kada se apliciralo za članstvo u UNESCO ili Interpol.

MONITOR: Kad se sve rečeno ima u vidu, kakvo je danas stanje na Kosovu i kakvu mu budućnost predviđate?

MALIĆI: Stanje je krajne depresivno. Jalove politike svih aktera kao i pandemija učinile su Kosovo neprivlačnom državom, napuštaju je masovno mladi i talentovani ljudi…. Sada nas očekuje i Specijalni sud koji će povećati frustracije neprihvatanja i neprilagođenosti, ometajući smenu generacije koja je bila započela proteklih godina.

 

Neutralnost Brisela 

MONITOR: Koha je prije nekoliko dana objavila da nikad prije iz EU nisu tako jasno rekli da Kosovo za njih nije država i da se ne može prijaviti za članstvo u EU.

MALIĆI: Da, EU je postao problematičan okvir za rešavanje kosovskog problema zbog koncesualnog modela odlučivanja i činjenice da su pet zemalja članica protiv priznanja nezavisnosti Kosova. Zato je Brisel „neutralan” po pitanju statusa Kosova, iako celi Zapadni Balkan smatra svojim prostorom.

Lisabonski Ustav, koji nije prošao, predviđao je ne koncesualno već većinsko odlučivanje o spornim pitanjima, da bi EU postala funkcionalnija. Da je bio usvojen taj ustav, Kosovo je još 2014. godine moglo da računa na priznanje Brisela i pored protivljenja pet neubeđenih članica. Kada je sama EU došla u krizu i odložila u nedogled prijem novih članica, ova opcija je postala daleka i omogućila Srbiji da kupuje vreme, dok je Kosovo zaostajalo, nije dobilo čak ni liberalizaciju viza iako je pre tri ili četiri godine ispunilo sve „domaće zadatke”.

Zbog ove očigledne nemoći EU, Sjedinjene Države su poslednjih godina vršile pritisak da se ubrza proces, a Trampova administracija je to činila na svoj način. On je mogao započeti i ranije, ali su „tvrdoglavi” kosovski političari odlučili da ucenjuju Srbiju visokom taksom koja je blokirala dijalog. Nisu više slušali ni savete SAD, Nemačke i Francuske.

 

Priznanje Izraela u pravom trenutku

MONITOR: Šta za Kosovo znači to da je Izrael priznao Kosovo 22 minuta nakon što su se premijer Kosova i predsjednik Srbije obavezali u Vašingtonu da normalizuju ekonomske odnose?

MALIĆI: Priznanje Izraela došlo je u pravom  trenutku, pošto poslednjih godina nije bilo niti jednog priznanja. Kosovo se sporazumom obavezalo da neće tražiti prijem u međunarodne organizacije kao balansiranje obavezivanja Srbije da neće lobirati za otpriznavanja Kosova. Međutim, sporazum nije predviđao da Kosovo prestane sa lobiranjem za nova priznanja, i nakon 20 minuta dobila je na poklon, direktno sa telefona iz Trumpovog radnog stola, došlo je priznanje Izraela.

Kosovo je učinilo ustupak Izraelu i Trampu odlukom da ambasadu otvori u Jeruzalemu, ali je to istovremeno učinila i Srbija, što je odmah izazvalo komešanja, pa i nezadovoljstva kod grupe zemalja (muslimanskih i „nesvrstanih”) koje su po kosovskom pitanju bile na strani Srbije, a protiv priznanja Kosova. Sada se, uz brešu koju je u arapskom svetu stvorio sporazum Izraela sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, može očekivati da će neke od tih zemalja razmisliti i o ako ne neminovnosti, onda o probitačnosti priznanja Kosova.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo