Povežite se sa nama

PERISKOP

Štapom i kanapom

Objavljeno prije

na

Nemaran odnos  vlasti prema tehničkoj bazi teatra je, u stvari gubljenje svakog civilizacijskog kompasa. Rad logikom štapa i kanapa tiho će dokrajčiti ostatke ostataka nekada moćnih bh. teatara

 

Već duže pišem, čini se da sam dojadio i bogu i narodu, o temama vezanim za tehničku neopremljenost bosanskohercegovačkih teatarskih kuća. Kada bi se radilo samo o neopremljenosti možda bi lakše rješavali ove probleme. Radi se, nažalost, o potpunoj devastaciji nekada rijetko suvremeno opremljene tehničke baze, kao na primjer u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica ili, pak, u Pozorištu mladih Sarajevo. Uostalom, to su dva posljednja izgrađena teatra u Bosni i Hecegovini. O starijim zgradama u kojima se odvija teatarski život bolje mi je šutiti. Jer, radi se o potpunoj zastarjelosti tonske, rasvjetne opreme i vertikalnih scenskih transporta, potpuno devastiranim pozorničkim prostorima, nepostojanju savremenih frizersko-šminkerskih i prostora za stvaranje teatarskih maski. To je tek prvi i, skoro da bih kazao, lakši dio problema kad su bh. teatri u pitanju.

Drugi, složeniji i teži, odnosi se na stanje ljudskih resursa u tehničkim službama bh. teatara. Tu tek nastaje ogromna provalija između onoga što bi tehničke službe u teatrima trebale biti i stanja u kojem se one trenutno nalaze.

Zapamtio sam trenutak kada je posljednji majstor koji je znao napraviti baletnu patiku otišao u penziju. Decenije su prošle, skupe se pare izdvajaju ruskim i inim proizvođačima da bi ono malo ansambla što je ostalo od nekada slavnog Sarajevskog baleta imalo u čemu dočaravati umjetnost na vrhovima prstiju. Danas centralna teatarska kuća bh. teatra, Narodno pozorište Sarajevo, nema teatarskog bravara niti teatarskog stolara, o slikarima izvođačima i kaširer majstorima i vajarima da i ne govorim. Ljudi odlaze u zaslužene penzije, a ne primaju se novi koji bi ih zamijenili. Da ne govorim da je cijeli niz umjetničkih zanata, kao što su teatarski frizeri i šminkeri, potpuno iščezao ne samo sa kast listi nego i iz teatarskog života u potpunosti.

Ovakav odnos svih nivoa vlasti  prema tehničkoj bazi teatra je  gubljenje svakog civilizacijskog kompasa. Rad logikom štapa i kanapa tiho će dokrajčiti ostatke ostataka nekada moćnih bh. teatara.

Da i ne govorimo koliko pri rješavanju ovih problema nedostaje nekada agilna Zajednica profesionalnih pozorišta  BiH, sa  kojom bi ove tehničke i personalne probleme bilo daleko lakše rješavati.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sve moje ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica… Ulice Ruža i Ulice Maslačaka

 

Rođen sam i prohodao u ulici Narodog heroja Hasana Zahirovića Lace, u središtu Mostara.

Onda sam promijenio stranu Neretve i prelaskom u srednju školu postao stanovnikom ulice Stjepana Radića…

Završetak srednje škole bio je kraj mojih mostarskih adresa. U Sarajevu, za studentskih dana često sam mijenjajući studentske sobe mijenjao i ulice: najprije je bila Kakčije Abdulah Efendije, domalo potom preselio sam na Čengić Vilu, a potom na Dolac Maltu, među popularne maltare, kojima pripada čitava plejada fudbalera popularnog Želje.

Prvi stan koji mi je dodijelila Republika Bosna i Hercegovina nalazio se u ulici koja se danas zbog blizine sjedišta vrhbosanske nadbiskupije naziva Kaptol, a još se u dobu agresije imenovala ulicom Radojke Lakić…

A onda kad su brđanske granate prepolovile moj lijepo ušuškani stan, preselio sam u sklonište, najprije ono u podrumu Pozorišta mladih, a onda u podrumski prostor ispod Kamernog teatra 55.

Potom mi je tadašnji šef SDP-a BiH dr Nijaz Duraković, dodijelio luksuzan stan u najelitnijem sarajevskom Naselju Sunca, ponad MUP-a, gdje mi je prvim susjedom bio Branko Mikulić, s jedne strane, a s druge strane proslavljeni španski borac Čedo Kapor…

Kad se pojavio predratni stanar, visoki komunistički funkcioner Jovica Lazarević, selim dobrohotnošću tadašnjeg načelnika Općine Stari Grad u srce Baš Čaršije u ulicu Ferhadija.

Kasnije sam nekoliko godina stanovao na Stupu, daleko od centra, ali u ulici dičnog imena velikog bosanskog prozaiste Vitomira Lukića…

Ljubav me odvela u Begrad u ušuškano mjestašce, predvorje Barajeva, imenom Stara a pezimenom Lipovica… Tu su napisane i brojne listine moje kolumne Periskop.

Svakojutarnji odlasci po kruh, mlijeko, voće i povrće, nadahnjuju me posebice ovim pramaljetnim atmosferama…

Tako prije dva-tri jutra mimohodom do obližnje prodavnice otkrio sam sjajan potez ovdašnjih komunalnih vlasti…

Ulice pored kojih prolazim, a koje su ranije bile označne sa Stara Lipovica od broja do broja, dobile su nove  table sve sa grbom grada Beograda, ali to ne bi bilo važno, da iznenađenje nije u nazivima dviju malih ulica koje padinom silaze na moju ulicu.

Prva, domu mi bliža, novim nazivom imenovana je Ulicom ruža…

Druga, pak, još mi ljepšim čini jutra nazivom biljke koju obožavam. Dakle, prolazim i pored Maslačkove ulice…

Neko je bio lucidan u Barajevu i nagradio stanovnike ovog prigradskog beogradskog naselja…

Naravno, one koji znaju i umiju snivati i na javi.

A kako ne snivati u ulicama koje nose nazive ruža i maslačaka?

Kad mi se eventualno neki susjed požali na neki komunalni ili bilo kakav problem, strast nezadovoljstva smiriću lako..

Poslati ću ga u ulice maslačaka i ruža.

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica…

Ulice Ruža i Ulice Maslačaka.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tri slike s Ivicom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima. Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu

 

Slika prva

Događaj iz Slovenjskih Konjica. Na pripremama sam prve momčadi fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva kao dopredsjednik kluba i glasnogovornik. Trener je Amar Osim. Radi se o trofejnoj generaciji, koja je u nizu osvajala bh fudbalske šampionate i kupove…

Odličan organizator, generalni sekretar kluba u to doba, a inače i sam, svojedobno, prvotimac popularnog Želje, Brković, precizno je sve organizirao, pa tako i dolazak najveće legende Želje svih vremena.

Popularni Švabo stigao je u Konjice iz Graca. Ostali smo u razgovorima dugo u noć, tačnije dočekali smo zoru. Nespornim autoritetom Ivica je svakoj temi nametao odgovarajući ton, nije dopuštao nikome da govori netačnosti niti o pojedinim nogometašima, niti o pojedinim sportskim događajima. A udaljiti se od stola dok za njim sjedi Štraus sa Grbavice bilo je krajnje nepristojno.

Ivica Osim je preciznošću vrsnog matematičara analizirao i sportske, ali i političke događaje…

Slika druga

Bio je redoviti posjetitelj operne produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek elegantan u besprijekornom tamnom odijelu, u pratnji vjerne mu i požrtvovane supruge Asje. Bio je i te noći u gledalištu Kuće na Obali. Po završetku predstave koju je režirao Vlado Štefančić sišli smo nas trojica u popularni podrumski kafe Narodnog pozorišta. Osim je rijetko pronicljivo analizirao neposredno gledanu predstavu.

Potom je raspoloženi Švabo ispričao kako je, a već tada je nosio dres prve momčadi Željezničara, skakao na vagone voza koji je išao iznad stadiona Grbavica i sa svojom ,,maltarskom“ družinom (Malta je dio Sarajeva) izbacivao drva, koja je onda sarajevska sirotinja skupljala kao najdragocjeniji dar za svoje peći i šporete. I još, veli tada Osim: ,,Bili smo ljuti na mašinovođu kad bi naglo ubrzao…” Ta slika Osimove solidarnosti govori sve…

Slika treća

Skupljeni u skloništu u Sarajevu, još nenaviknuti na granate i snajpere, slušamo vijesti. Iz Beograda javljaju da je trener FK Partizan Ivica Osim na pres konferenciji zahvalio Partizanu, sa kojim je osvojio i Kup Jugoslavije i kazao nezaboravnu rečenicu „da ne može više ostati u Beogradu jer je rat u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini!”

Ove tri slike za mene osobno oslikavaju ljudsku uspravnost Ivice Osima, velikog fudbalera, matematički proračunatog stratega, dogradonačelnika Sarajeva, tvorca evropskog Šturma, selektora Jugoslavije i Japana.

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.

Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima.

Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Životopis žene uzdignute glave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Židovka, rođena u Mađarskoj, djetinjstvo provela u Sarajevu, ilegalka, skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u „Vijesniku”, Eva je Grlić u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof, profesor estetike zagrebačkog sveučilišta, bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka. Ova hrabra žena, inače majka dvoje djece – sin Rajko vrsni  režiser, kćerka sveučilišna profesorica – smogla je  snage da oluje svoga života opiše na stranicama knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“

 

Iako nije uobičajeno da u Periskopu pišem recenzentsku bilješku o nekoj knjizi, ovog puta motiviran sam napisati da bih skrenuo pozornost na neobičan životopis, pogotovo u ovim našim vremenima kada većina ljudi kalkulirajući ide kroz život povijene kralježnice.

Žurnalist Eva Grlić spada u onu manju skupinu osoba što ih gorak i najvećim dijelom iznimno tegoban život nije uspio natjerati da kleknu i mole, da se ponižavaju ili da na bilo koji nečastan način prelaze etape svoga življenja.

Židovka, rođena u Mađarskoj, koja je djetinjstvo provela u negdanjem Sarajevu, ilegalka i skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u zagrebačkom „Vijesniku“, Eva Grlić je  u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof i profesor estetike zagrebačkog sveučilišta bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka…

Unatoč svakovrsnim šikaniranjima i nanesenim bolima i uvredama, ova je hrabra žena, inače majka dvoje djece, od kojih je sin Rajko vrsni filmski režiser, a kćerka sveučilišna profesorica, smogla snage da sve oluje svoga života opiše na stranicama knjige Sjećanja i neobjavljene priče.

Sad stižemo do jedog od značajnih motiva za objavljivanje ovoga teksta…

Veoma mali, gotovo nepostojeći broj izdavača, danas ima hrabrosti izdavati knjige poput ove. Ali, odvažni i svjesni ljudi, na nesreću malobrojni, postoje i u našem dobu. Dragan Stojković sa svojom izdavačkom kućom Most art Jugoslavija izdaje iznimno intrigantnu literaturu, svjesno se kloneći bilo kakvog komercijalnog rezona. Otmen duhom, Stojković bira knjige koje će objaviti po svojim visokim moralnim, etičkim, sociološkim, antropološkim i istorijskim kriterijuma i time ne dozvoljava da Srbija ostane uskraćena za bisere istine o nama samima. Suočavanje s prošlošću, ono što čitava država i njen aparat ne želi započeti više od trideset godina, Stojković, kao izdavač, svojim odabirom objavljenih knjiga kontinuirano čini u istom tom periodu. Tako je čitateljstvu priredio i ovu „gozbu“ štampajući životopis Grlićeve. I ne samo životopis, koji zaprema prvi dio knjige, nego i nekoliko priča, koje je Grlićeva vrlo nadahnuto napisala, opet koristeći svoja sjećanja, a dokazujući da vješto barata i literarnošću, koja u ovom pasažu knjige izrazito dominira. Početak i kraj knjige Grlićeva posvećuje gradu Sarajevu donoseći svoja sjećanja na djetinjstvo, a potom, na period međuraća i poraća. Jarke su njene asocijacije, ali i temeljite slike uspomena na Židove Sarajeva. Dominantnim se ipak doima prikaz obiteljskih prilika.

Grlićeva markantno portretira supruga, filozofa Danka Grlića i njihovu ljubav potvrđivanu u surovim godinama siromaštva. Rijetko lucidna zapažanja daje o „korčulanskoj“ školi te njenim protagonistima.

Da je napisala samo priče o nekoliko svojih prijateljica i njihovim sudbinama, bio bih osupnut načinom kako iz dokumentaog iznimno vješto prelazi u sloj imaginacijskog i meditativnog.

Kada netko ima snage, ipak u svojim poznim godinama tako moćno svjedočiti o praktično tri epohe svoga života, bez bonaca, stalno u olujnim vihorovima, onda je to ravno podvižništvu. Eva Grlić ovom knjigom to čini dignitetno, na način da istinom potire mnoge izmišljotine i laži.

U tom smislu njen objektivizam i neostrašćenost, mirni tok pogleda na paklenske golootočke muke, odraz je rijetke samosvjesti i sigurnosti u istine koje donosi na svjetlost dana.

Ovo je knjiga žene visoko uzdignute glave, koju život nije mazio već šibao na najsurovije načine, a koja je svemu prkosila ponekad i nevjerojatnom vedrinom.

Knjiga na ponos malom – a velikom izdavaču iz Zemuna!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo