Svi događaji i susreti provjereni su u svakom segmentu u kome je to bilo moguće, stoji u presudi. A da li je moguće zaista bilo i dovoljno za osuđujuću presudu – o tome će se tek odlučivati
Četiri mjeseca i 678 gusto kucanih stranica trebala su sudskom vijeću Višeg suda u Podgorici, koje je predvodila sutkinja Suzana Mugoša da objasne i obrazlože osuđujuću presudu za 17 članova organizovane kriminalne grupe koju su, prema prasudi, u februaru 2016. godine, u Moskvi, formirali Eduard Šišmakov i Vladimir Popov. Sa motivom da (pisani otpravak presude, strana 612) „smijene vlast sa ciljem da spriječe ulazak Crne Gore u NATO“.
Izbori iz oktobra 2016. godine bili su poslednja prilika da politički protivnici ulaska u NATO zaustave Crnu Goru u namjeri da postane članica ovog saveza, navedeno je u presudi. „To posebno dokazuje činjenica da su organizatori kriminalne organizacije, a kako ih je opisao i upoznao svjedok saradnik, bliski nacionalističkim strukturama u Rusiji, koja nije članica NATO saveza, te da su za dolazak ljudi na skup koji je pripreman bile uključene nacionalističke strukture iz Srbije, koje su u osnovi ideološki protivnici NATO saveza, dok su u Crnoj Gori te zadatke imali dva od tri lidera Demokratskog fronta koji u takođe ideološki suprotstavljeni NATO savezu“.
Šta, zaista, dokazuje navedeni citat?
Dio presude dostupan Monitoru – nekih 70-tak stranica koje su medijima ustupili advokati osuđenih (ista još nije objavljena na sajtu sudovi.me) – prepun je sličnih vratolomija i zaključaka zasnovanih uglavnom na iskazu svjedoka saradnika. Koji je pouzdan do te mjere da se na kraju suđenja, poslije nekih 180 ročišta i približno 2.000 pitanja koja su mu postavljena, i dalje problematizuje čak i njegovo ime.
Tako u presudi piše da je sud identitet svjedoka saradnika, koji je na glavnom pretresu izjavio da mu je pravo ime Saša Sinđelić, utvrdio iz njegovog pasoša. Pa, ipak: “Pored toga, svjedok saradnik je pred sudom objasnio da mu je kršteno ime Aleksandar, da ga tako mnogi nazivaju, a utvrđeno je da je isti na društvenim mrežama bio upisan kao Aleksandar, Vuk ili srpski Vuk. Identitet Saše Sinđelića je utvrđen i u postupku dobijanja statusa svjedoka saradnika a ime Aleksandar, koje se nalazilo u rješenju, kojim mu je određen taj status, ispravljeno je rješenjem o ispravci”.
Sinđelić je, dakle, svoj nastup kao svjedok saradnik započeo kao Aleksandar a završio kao Saša. U međuvremenu, sud je advokate odbrane, ali i kompletnu javnost koja ima pravo da sazna punu istinu a aferi državni udar, spriječio da saznaju da li je Sinđelić saradnik službi bezbjednosti i kojih. Da li je svjestan svoje kriminalne prošlosti? Zašto je nekoliko puta mijenjao iskaz tvrdeći da nije, jeste, pa opet nije imao jednu od ključnih uloga u aferi državni udar. Sud je advokatima zabranio i da koriste poruke iz Sinđelićevog telefona tvrdeći da su one „lične prirode“. Dok optuženi nijesu imali ni približno sličan tretman.
A onda je sud, na osnovu iskaza tog i takvog svjedoka utvrđivao istinu. Od toga da li je i kada formirana organizovana kriminalna grupa (OKG) koja je namjeravala da u izbornoj noći na nezakonit način preotme vlast u Crnoj Gori (a da to neko već nije uradio tokom dana?), pa do toga kakva je rukovodeća struktura DF.
U prvom slučaju, za sudsko vijeće je dovoljan materijalni dokaz bila činjenica da su članovi DF Andrija Mandić i Milan Knežević u nekoliko navrata putovali u Moskvu tokom 2016. godine. Što, zaključio je sud uvidom u njihove putne isprave, nijesu radili tokom 2014. i 2015. godine.
“Putovanja sama za sebe, da nije drugih okolnosti, naravno da ne bi mogla da se tumače na ovaj način, niti su inkriminisana, ali kada se posmatraju u kontekstu svih dešavanja 2016. godine, upućuju na jedini mogući zaključak da su bila usmjerena u cilju kriminalne organizacije koju su formirali državljani Ruske Federacije, što potvrđuje iskaz svjedoka saradnika Saše Sinđelića“.
Slični detalji jačaju utisak da je presuda zasnovana na pretpostavkama i mogućnostima na kojima je insistiralo tužilaštvo, a ne na dokazanim činjenicama, dovoljno jasnim i nedvosmislenim da oslobode crnogorsko društvo teškog bremena s kojim se nosi skoro tri godine.
Zato u presudi piše kako su Mandić i Knežević “po utvrđenju suda, s obzirom na vrijeme koje su provodili u Rusiji, na tim putovanjima dogovarali aktivnosti kriminalne organizacije sa organizatorima”. Dokaz – Sinđelićeva izjava da mu je “Edi” rekao kako neke stvari dogovara direktno sa “liderima DF”. Koji, inače, često dolaze u Moskvu i dosađuju mu (Ediju, odnosno Eduardu Šišmakovu, prim. autora).
Onda su, sredinom 2016., političari – nepravosnažno osuđeni članovi OKG prestali da putuju za Rusiju. A presudom je obrazloženo da je to bio dio “konspirativnosti, tajnosti i prikrivanja” u postupanju pripadnika OKG “radi stvaranja utiska da isti ne idu u Rusiju nekoliko mjeseci prije izbora”.
Iako oni u to vrijeme zaista nijesu išli u Rusiju. Vodili su izbornu kampanju. Sud, ipak, tvrdi drugačije. “To upravo znači da je do ovog perioda sve dogovoreno sa Mandićem i Kneževićem”.
Sud, sa druge strane, nije prihvatio tezu odbrane da je predsjedništvo DF kolektivno donosilo sve odluke i zajednički radilo na njihovom provođenju. To je, piše u presudi, rečeno “ne bi li na taj način prenijeli subjektivnu odgovornost optuženih Mandića i Kneževića na kolektivno tijelo”. Sud se nije dao smesti na tako prost način. U čemu im je, tvrde, ponovo pomogao Sinđelić. “Naime, svjedok saradnik je tokom svojeg svjedočenja govorio o liderima DF-a, što je jasna razlika u odnosu na predsjedništvo DF”.
Koliko nas pamćenje služi, Sinđelić čelnicima DF nije znao ni imena (“onaj brkica Radulović”) a kamo li organizacionu strukturu.
Vratimo se na početak ove priče. “Za ukazati je da nije nezakonito biti protivnik NATO saveza, niti je taj ideološki concept zabranjen, naprotiv isti je legitiman. Međutim, ukoliko se za ostvarenje te ideologije formira kriminalna organizacija koja ima za cilj vršenje krivičnih djela, između ostalog i terorizma na dan izbora, te radnje kriminalne organizacije su naravno inkriminisane”, stoji u presudi.
Važi li isto i za, recimo, zagovornika NATO, ne znamo. Ili za druge ovdašnje političare koji su nekada boravili u Moskvi (“jebasmo majku Srbiji i Crnoj Gori”, kazivao je nekadašnji ambasador Milan Roćen Vuku Jeremiću).
To nećemo znati dok nas isti tuže i presuđuju.
Kako se vaga pravda
Sudsko vijeće Suzane Mugoše nije prihvatilo prijedlog specijalnog tužoca Saše Čađenovića da se Milanu Kneževiću izrekne blaža kazna, pošto je njegovo navodno ućešće u zavjeri bilo „ideološki motivisano i nije stekao nikakvu materijalnu korist“. Možda i zbog toga što Tužilaštvo nije ni pokazalo ni dokazalo da su druga dvojica članova DF –a, Andrija Mandić i Mihailo Čađenović, imali bilo kakve materijalne koristi od navodnog članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi. Ili da su njihovi motivi za to bili neke druge, a ne ideološke, prirode.
Umjesto predloženog, sud je „u odnosu na optužene Mandića i Kneževića cijenio da je istima potrebno izreći iste kazne zatvora, budući da sud nalazi da su izvršili krivično djelo sa istom količinom kriminalne djelatnosti“.
Šta je, tačno, količina kriminalne djelatnosti i kako se ona mjeri? To nećemo saznati iz nepunih 700 stranica ove presude. Umjesto toga, dobili smo nekoliko podataka o tome kako je sudsko vijeće vagalo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za Mandića i Kneževića:
„U odnosu na optuženog Mandića sud je cijenio kao olakšavajuću okolnost raniju neosuđivanost i lične prilike, budući da je oženjen i otac dvoje djece, dok je u odnosu na oba optužena sud cijenio kao otežavajuću okolnost količinu kriminalne djelatnosti“ (ne znamo šta je, ali eto ga opet – pismeni podnesak presude, strana 667).
„Pored toga, sud je na strani optuženog Kneževića cijenio kao otežavajuću okolnost raniju osuđivanost,a u odnosu na oba optužena ponašanje tokom postupka, koje se ogledalo u velikom broju izgovorenih neprimjerenih riječi i uvreda prema sudu, tužilaštvu, akterima postupka generalno, koje riječi nisu opravdane ni za jedno mjesto, a posebno ne za sudnicu, što je cijenjeno kao sagledavanje ličnosti optuženih koji ne poštuju društvene vrijednosti, odnosno sud kao državni organ koji vodi postupak, kao i činjenicu da se radi o poslanicima, …, koji imaju zadatak da rade za opšti društveni interes,…, a ne da u ostvarenju svojih političkih ciljeva postaju pripadnici kriminalne organizacije, što ih čini posebno odgovornim…“.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice