Povežite se sa nama

MONITORING

STIGAO PISANI OTPRAVAK PRESUDE ZA DRŽAVNI UDAR: A gdje je pravda

Objavljeno prije

na

Svi događaji i susreti provjereni su u svakom segmentu u kome je to bilo moguće, stoji u presudi. A da li je moguće zaista bilo i dovoljno za  osuđujuću presudu  – o tome će se tek odlučivati

 

Četiri mjeseca i 678 gusto kucanih stranica trebala su sudskom vijeću Višeg suda u Podgorici, koje je predvodila sutkinja Suzana Mugoša da objasne i obrazlože osuđujuću presudu za 17 članova organizovane kriminalne grupe koju su, prema prasudi, u februaru 2016. godine, u Moskvi, formirali Eduard Šišmakov i Vladimir Popov. Sa motivom da (pisani otpravak presude, strana 612) „smijene vlast sa ciljem da spriječe ulazak Crne Gore u NATO“.

Izbori iz oktobra 2016. godine bili su poslednja prilika da politički protivnici ulaska u NATO zaustave Crnu Goru u namjeri da postane članica ovog saveza, navedeno je u presudi. „To posebno dokazuje činjenica da su organizatori kriminalne organizacije, a kako ih je opisao i upoznao svjedok saradnik, bliski nacionalističkim strukturama u Rusiji, koja nije članica NATO saveza, te da su za dolazak ljudi na skup koji je pripreman bile uključene nacionalističke strukture iz Srbije, koje su u osnovi ideološki protivnici NATO saveza, dok su  u Crnoj Gori te zadatke imali dva od tri lidera Demokratskog fronta koji u takođe ideološki suprotstavljeni NATO savezu“.

Šta, zaista, dokazuje navedeni citat?

Dio presude dostupan Monitoru – nekih 70-tak stranica koje su medijima ustupili advokati osuđenih (ista još nije objavljena na sajtu sudovi.me) – prepun je sličnih vratolomija i zaključaka zasnovanih uglavnom na iskazu svjedoka saradnika. Koji je pouzdan do te mjere da se na kraju suđenja, poslije nekih 180 ročišta i približno 2.000 pitanja koja su mu postavljena, i dalje problematizuje čak i njegovo ime.

Tako u presudi piše da je sud identitet svjedoka saradnika, koji je na glavnom pretresu izjavio da mu je pravo ime Saša Sinđelić, utvrdio iz njegovog pasoša. Pa,  ipak: “Pored toga, svjedok saradnik je pred sudom objasnio da mu je kršteno ime Aleksandar, da ga tako mnogi nazivaju, a utvrđeno je da je isti na društvenim mrežama bio upisan kao Aleksandar, Vuk ili srpski Vuk. Identitet Saše Sinđelića je utvrđen i u postupku dobijanja statusa svjedoka saradnika a ime Aleksandar, koje se nalazilo u rješenju, kojim mu je određen taj status, ispravljeno je rješenjem o ispravci”.

Sinđelić je, dakle, svoj nastup kao svjedok saradnik započeo kao Aleksandar a završio kao Saša.  U međuvremenu, sud je advokate odbrane, ali i kompletnu javnost koja ima pravo da sazna punu istinu a aferi državni udar, spriječio da saznaju da li je Sinđelić saradnik službi bezbjednosti i kojih. Da li je svjestan svoje kriminalne prošlosti? Zašto je nekoliko puta mijenjao iskaz tvrdeći da nije, jeste, pa opet nije imao jednu od ključnih uloga u aferi državni udar. Sud je advokatima zabranio i da koriste poruke iz Sinđelićevog telefona tvrdeći da su one „lične prirode“. Dok optuženi nijesu imali ni približno sličan tretman.

A onda je sud, na osnovu iskaza tog i takvog svjedoka utvrđivao istinu. Od toga da li je i kada formirana organizovana kriminalna grupa (OKG) koja je namjeravala da u izbornoj noći na nezakonit način preotme vlast u Crnoj Gori (a da to neko već nije uradio tokom dana?), pa do toga kakva je rukovodeća struktura DF.

U prvom slučaju, za sudsko vijeće je dovoljan materijalni dokaz bila činjenica da su članovi DF Andrija Mandić i Milan Knežević u nekoliko navrata putovali u Moskvu tokom 2016. godine. Što, zaključio je sud uvidom u njihove putne isprave, nijesu radili tokom 2014. i 2015. godine.

“Putovanja sama za sebe, da nije drugih okolnosti, naravno da ne bi mogla da se tumače na ovaj način, niti su inkriminisana, ali kada se posmatraju u kontekstu svih dešavanja 2016. godine, upućuju na jedini mogući zaključak da su bila usmjerena u cilju kriminalne organizacije koju su formirali državljani Ruske Federacije, što potvrđuje iskaz svjedoka saradnika Saše Sinđelića“.

Slični detalji  jačaju utisak da je presuda zasnovana na pretpostavkama  i mogućnostima na kojima je insistiralo tužilaštvo, a ne na dokazanim činjenicama, dovoljno jasnim i nedvosmislenim da oslobode crnogorsko društvo teškog bremena s kojim se nosi skoro tri godine.

Zato u presudi piše kako su Mandić i Knežević “po utvrđenju suda, s obzirom na vrijeme koje su provodili u Rusiji, na tim putovanjima dogovarali aktivnosti kriminalne organizacije sa organizatorima”. Dokaz – Sinđelićeva izjava da mu je “Edi” rekao kako neke stvari dogovara direktno sa “liderima DF”. Koji, inače, često dolaze u Moskvu i dosađuju mu (Ediju, odnosno Eduardu Šišmakovu, prim. autora).

Onda su, sredinom 2016., političari – nepravosnažno osuđeni članovi OKG prestali da putuju za Rusiju. A presudom je obrazloženo da je to bio dio “konspirativnosti, tajnosti i prikrivanja” u postupanju pripadnika OKG “radi stvaranja utiska da isti ne idu u Rusiju nekoliko mjeseci prije izbora”.

Iako oni u to vrijeme zaista nijesu išli u Rusiju. Vodili su izbornu kampanju. Sud, ipak, tvrdi drugačije. “To upravo znači da je do ovog perioda sve dogovoreno sa Mandićem i Kneževićem”.

Sud, sa druge strane, nije prihvatio tezu odbrane da je predsjedništvo DF kolektivno donosilo sve odluke i zajednički radilo na njihovom provođenju. To je, piše u presudi, rečeno “ne bi li na taj način prenijeli subjektivnu odgovornost optuženih Mandića i Kneževića na kolektivno tijelo”. Sud se nije dao smesti na tako prost način. U čemu im je, tvrde, ponovo pomogao Sinđelić. “Naime, svjedok saradnik je tokom svojeg svjedočenja govorio o liderima DF-a, što je jasna razlika u odnosu na predsjedništvo DF”.

Koliko nas pamćenje služi, Sinđelić čelnicima DF nije znao ni imena (“onaj brkica Radulović”) a kamo li organizacionu strukturu.

Vratimo se na početak ove priče. “Za ukazati je da nije nezakonito biti protivnik NATO saveza, niti je taj ideološki concept zabranjen, naprotiv isti je legitiman. Međutim,  ukoliko se za ostvarenje te ideologije formira kriminalna organizacija koja ima za cilj vršenje krivičnih djela, između ostalog i terorizma na dan izbora, te radnje kriminalne organizacije su naravno inkriminisane”, stoji u presudi.

Važi li  isto i za, recimo, zagovornika NATO, ne znamo. Ili za druge ovdašnje političare koji su nekada boravili u Moskvi (“jebasmo majku Srbiji i Crnoj Gori”, kazivao je nekadašnji ambasador Milan Roćen Vuku Jeremiću).

To nećemo znati dok nas isti tuže i presuđuju.

 

Kako se vaga pravda

 

Sudsko vijeće Suzane Mugoše nije prihvatilo prijedlog specijalnog tužoca Saše Čađenovića da se Milanu Kneževiću izrekne blaža kazna, pošto je njegovo navodno ućešće u zavjeri bilo „ideološki motivisano i nije stekao nikakvu materijalnu korist“.  Možda i zbog toga što Tužilaštvo nije ni pokazalo ni dokazalo da su druga dvojica članova DF –a, Andrija Mandić i Mihailo Čađenović, imali bilo kakve materijalne koristi od navodnog članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi. Ili da su njihovi motivi za to bili neke druge, a ne ideološke, prirode.

Umjesto predloženog, sud je „u odnosu na optužene Mandića i Kneževića cijenio da je istima potrebno izreći iste kazne zatvora, budući da sud nalazi da su izvršili krivično djelo sa istom količinom kriminalne djelatnosti“.

Šta je, tačno, količina kriminalne djelatnosti i kako se ona mjeri? To nećemo saznati iz  nepunih 700 stranica ove presude. Umjesto toga, dobili smo nekoliko podataka o tome kako je sudsko vijeće vagalo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za Mandića i Kneževića:

„U odnosu na optuženog Mandića sud je cijenio kao olakšavajuću okolnost raniju neosuđivanost i lične prilike, budući da je oženjen i otac dvoje djece, dok je u odnosu na oba optužena sud cijenio kao otežavajuću okolnost količinu kriminalne djelatnosti“ (ne znamo šta je, ali eto ga opet – pismeni podnesak presude, strana 667).

„Pored toga, sud je na strani optuženog Kneževića cijenio kao otežavajuću okolnost raniju osuđivanost,a u odnosu na oba optužena ponašanje tokom postupka, koje se ogledalo u velikom broju izgovorenih neprimjerenih riječi i uvreda prema sudu, tužilaštvu, akterima postupka generalno, koje riječi nisu opravdane ni za jedno mjesto, a posebno ne za sudnicu, što je cijenjeno kao sagledavanje ličnosti optuženih koji ne poštuju društvene vrijednosti, odnosno sud kao državni organ koji vodi postupak, kao i činjenicu da se radi o poslanicima, …, koji imaju zadatak da rade za opšti društveni interes,…, a ne da u ostvarenju svojih političkih ciljeva postaju pripadnici kriminalne organizacije, što ih čini posebno odgovornim…“.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MINISTARSTVA NA SLUŽBENOM PUTU: Noć ministra Bogdanovića u rimskom hotelu koštala 1.600 eura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posljednjih godina stavka za službena putovanja u državnom budžetu je rasla – 2015. iznosila je 4,3 miliona, 2016. – 5,08 miliona, 2017. – 5,3 miliona. Prošle godine skromno je povećana na 5,33, a ove smanjena na 5,06. I pored najava restrikcije,  budžetom za sljedeću godinu za službena putovanja je planirano rekordnih 5,4 miliona eura

 

Vlada Crne Gore je najpovoljnija ,,turistička agencija” u državi, čije usluge mogu da koriste samo ministri, direktori i odabrani državni službenici. Oni imaju tu privilegiju da uživaju u avio prevozu, taksi prevozu do  luksuznih hotela u kojima su smješteni, džabe hrana i piće… I povrh svega toga dobijaju dnevnice koje se kreću od najmanje za Bangladeš 36,5 eura do najveće od 143, 5 eura za putovanje u Rusiju. Za džeparac.

Monitorov dobro obaviješteni izvor kaže da jedan službeni put jedne osobe u inostranstvo košta minimalno od 600 do 1.000 eura. Uredba o naknadi troškova za zaposlene u javnom sektoru propisuje čak i ovo – ,,Troškovi za smještaj u hotelu prve kategorije (pet i više zvjezdica), priznaju se u cjelini prema priloženom računu, uz prethodno odobrenje rukovodioca’’. To je iskoristio ministar kulture Aleksandar Bogdanović. Prema Monitorovim pouzdanim saznanjima  proljetos u toku posjete Rimu odsjeo je u hotelu u kome je jedno noćenje koštalo  1.600 eura.

Ovogodišnjim budžetom Ministarstvo kulture je za službena putovanja imalo 18.000 eura, plus 9.000 eura za Crnogorsku nacionalnu mrežu za UNESCO. Taj novac naravno nije bio dovoljan. Ministarstvo je nedavno od institucija koje su pod njegovom ingerencijom prisvojilo 191.000 eura. Od Državnog arhiva uzeto je 35 hiljada eura, Crnogorskog narodnog pozorišta 6,7 hiljada eura, Crnogoske kinoteke sedam hiljada eura, Muzičkog centra 55 hiljada eura, Uprave za zaštitu kulturnih dobara 47 hiljada eura, Filmskog centra 20 hiljada eura. Vlada je ovo odobrila uz obrazloženje nepredviđenih troškova prilikom prezentovanja Crne Gore u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, saradnje sa Vatikanom i dodatnog angažovanja ministarstva na obilježavanju 21. maja i 13. jula.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

PROSLAVA JUBILEJA RTCG: Rijaliti jedne državne televizije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veče u Hiltonu u stvari je najistinitije stanje RTCG danas.  Sva silna upozorenja domaćih i međunarodnih organizacija, i Evropske komisije, da je DPS izvršio udar na javni servis,  govore mnogo manje o toj istini od ovonedeljne proslave. Niko tu nije krio da je RTCG državna, odnosno servis DPS.  Ni depeesovci, a ni ovi sa RTCG

 

Izgledalo je kao da se u hotelu Hilton održava kongres vladajuće DPS. Dobro, možda je pomalo ličilo i na proslavu Dana državnosti. Pokatkad, doduše,   i na gostovanje Crne Gore na Evroviziji.  Bilo je i onih kojima se  moglo učiniti i da se vremeplovom pošlo u prošlost, i da tek treba izmisliti medijski pluralizam i slobodne medije. I digitalni signal. Moguće da se  nekom priviđalo i  da u prvom redu u Hiltonu sjedi Josip Broz, i raduje se poprilično zakašnjeloj modernizaciji  državne televizije.  Svakako bi neupućenome bilo gotovo nemoguće da pogodi da je to bila proslava jubileja takozvanog crnogorskog javnog servisa – svečana akademija povodom 27. novembra –  Dana RTCG i prelaska na HD signal. Ne baš uspješnog, i zakašnjelog decenijicu, ali dobro sad.

Jedno je sigurno –  veče u Hiltonu u stvari je najistinitije stanje RTCG danas.  Sva silna upozorenja domaćih i međunarodnih organizacija, i Evropske komisije, da je DPS izvršio udar na javni servis, zaustavivši i onako sporu i mučnu transformaciju bivše državne televizije u servis svih građana, govore mnogo manje o toj istini, od proslave u Hiltonu. Niko tu nije krio da je RTCG državna, odnosno servis DPS.  Ni depeesovci, ni ovi sa RTCG.

,,Mislim da iznosim stav velike većine građana kada kažem da RTCG kroz istinite, pouzdane i pravovremene informacije značajno utiče na poboljšanje života zajednice i stvaranje pozitivne atmosfere u društvu”, ocijenio je predsjednik države Milo Đukanović u uvodnom govoru na proslavi. ,,Time RTCG postaje partner i oslonac državnim organima, političkim i društvenim subjektima, stvaralačkoj zajednici i građanima u izgradnji boljeg društva”, dodao je Predsjednik. Oslonac, nego šta. Posebno pred izbore.

Generalni direktor RTCG Božidar Šundić imao je još bolje pojašnjenje: „RTCG ima zadatak da sačuva mentalno zdravlje nacije“.  A ružičaste naočare, poznato je, majka su mentalnog zdravlja. Šundić je inicirao i promjenu zvaničnog naziva iz RTCG u Crnogorska Radio televizija. E to će tek da popravi mentalno zdravlje nacije.

Kako god, otkako je Šundić došao na čelo RTCG, nakon što je vladajuća partija preko institucija koje kontroliše, smijenila prethodni menadžment i dio Savjeta koji se trudio da sprovede proces transformacije državne televizije u javni servis, povjerenje u tu televiziju pada.

Goran Đurović, jedan od nezakonito smijenjenih članova Savjeta, podsjeća  za Monitor, komentarišući ovonedjeljni prelazak na HD signal i proslavu jubileja RTCG, da je za svega nekoliko mjeseci od smjene prethodnog menadžmenta povjerenje građana u RTCG palo za 11 posto.

,,RTCG je danas dalji od svoje javne funkcje nego što je bio 2012 godine. Rezultati istraživanja iz novembra 2018. godine ukazuju na činjenicu da je povjerenje u TVCG palo na 22% samo za nekoliko mjeseci od kako je Šundić imenovan za generalnog direktora iako je početkom 2018. godine, dok su na čelu RTCG bili Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, povjerenje bilo na 33%“, kaže Đurović.

„ Podaci o povjerenju građana u RTCG za 2019. godinu još nisu objavljeni. Ukoliko građani nemaju povjerenje u RTCG, što je mjerljiva kategorija, onda ni proces digitalizacije neće doprinijeti ostvarenju svrhe javnog servisa. O povjerenju građana treba da brine Savjet RTCG, a očigledno da aktuelni Savjet RTCG o tome ne brine. Neka gledaoci sami uporede kvalitet programa iz 2017 (i prve polovine 2018)  i  ove godine  i neka razmisle u kojoj od dvije referentne godine su mogli da čuju i vide na RTCG više suprotstavljenih stavova, dobiju više izbalansiranih i objektivnih informacija o životnim temama“ , zaključuje on.

Crnogorski građani  su 17 godina nakon što je 2002. godine donešen prvi medijski zakon kojim je započet proces transformacije, dobili ono što su imali još tada – državnu televiziju. Paralelno sa pokušajem da se RTCG transformiše u servis građana, na čemu su radili pojedinci izabrani u rukovodeća tijela zadužena za tu transformaciju, tekao je i proces pokušaja vlasti da tu transformaciju onemogući. Najprije je u parlamentu počeo da se krši zakon i da se glasa za članove Savjeta, umjesto da se samo verifikuje njihov izbor od strane civilnog društva i Univerziteta. Tako je vlast počela da utiče  na izbor rukovodećeg tijela RTCG. A samim tim i da kontroliše program, odnosno proces transformacije. Ubrzo je ova nezakonita praksa u parlamentu ozakonjena izmjenama zakona iz 2002, a izmjene od dobrih ka gorim rješenjima medijskih zakona nastavila su se  i posle toga.

Do onoga da je RTCG postala i finansijski zavisna od vladajuće partije, odnosno Vlade. Pokušaj da joj se obezbijedi finansijska nezavisnost, te da je finansiraju direktno građani preko računa za sruju, propao je, da bi konačno zakon bio izmijenjen, a RTCG počela da se finansira direktno iz budžeta.

Pokušaj kontrole od strane DPS poljuljan je nakon formiranja vlade izbornog povjerenja, kada je jedan od zahtjeva opozicije bio i smjena DPS-u lojalnog menadžmenta i urednika.  No, vladajuća partija je uzvratila udarac, kada je prije dvije godine preko Agencije za sprečavanje korupcije pokrenula smjene u Savjetu RTCG pojedinaca koji su joj ometali stavljanje  javnog servisa pod punu kontrolu. Ubrzo je smijenjen i tadašnji menadžment, Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, za čije je vrijeme RTCG počela da liči na ono što treba da bude. Iako su sudovi presudili da su smjene u RTCG bile nezakonite, smijenjeni nijesu vraćeni natrag. A oni koji su ih zamijenili, od Božidara Šundića, do članova Savjeta,  pomogli su vladajućoj partiji da preuzme RTCG.

Sada svi skupa slave u Hiltonu. Na naš račun.

 

Milu Svečana akademija, Dušku HD signal

Đukanović je možda dobio glavnu ulogu na Svečanoj akademiji, ali je i premijer imao važno mjesto u proslavi  jubileja RTCG.  Njemu je pripala čast da se pojavi u prvoj sekundi prelaska RTCG na digitalni signal. Trenutak je svakako istorijski. Kad je stari sistem državne, sa decenijskim zakašnjenjem od ostatka svijeta, prešao na digitalno emitovanje, u programu se pojavio premijer Duško Marković, sa menadžmentom RTCG. Izgledalo je kao da lebde u nekom zelenom praznom prostoru, ili da su se iskrcali na Mjesec. Sljedeća slika: Marković i drugovi lebde iznad vode, možda i zatvorenog bazena u Sportskom centru u Podgorici.

Možda se nekom čini da nema napretka. Ili mu dođe da se grohotom nasmije.  Ipak, prelaskom na HD signal, crnogorski građani mogli su jasno da vide čiji je servis RTCG. Klikneš na dugme, ono – premijer.

Ili, kako to Marković lijepo reče u HD izdanju: ,,RTCG ima državne atribute”.

,,Javni servis ima svetu misiju, ne samo da obavještava građane, nego da svaku informaciju stavi u realan kontekst”, dodao je premijer. Koliko je Marković stručan za realni kontekst možda najbolje govori njegovo viđenje sebe i onoga što je njegova Vlada napravila u protekle tri godine. Premijer je sebi dao „čistu peticu“, a njegova realnost izgleda ovako: nema javnog duga, plate rastu, otvaraju se fabrike na sjeveru, nezaposlenost se smanjuje… To će se valjda i gledati na RTCG.

Kako god, digitalizacija će građane koštati više od 17 miliona eura.  Strategiju digitalizacije RTCG donijela je daleke 2010. godine, kada je ponosno saopšteno da je zbog toga bila „u ovom procesu među prvima u regionu“. Par godina kasnije našla se na začelju. Trenutno, puštanje digitalnog signala, sa aspekta modernizacije, izgleda kao kad natjerate penzionera da sa fiksnog pređe na mobilni telefon.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ JEDAN NAPAD NA NOVINARE: Tajkun, zaštitar i tužilac – ogledalo sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta biva kada se u tužilaštvu, policiji, parlamentu ili TC Delti ugase kamere

 

Mladen Mijatović, službenik MUP CG raspoređen u Direktoratu za vanredne situacije i tjelohranitelj Zorana Bećirovića napao je, ovog utorak u Tržnom centru Delta, novinara Dana Vladimira Otaševića.

Mijatović je, kako prenose mediji na osnovu svjedočenja i snimaka nadzornih kamera, Otaševića vukao, čupao, psovao i prijetio mu pokušavajući da ga primora da sa svog mobilnog telefona izbriše zajedničke fotografije njegovog poslodavca (privatnog a ne državnog) i višeg državnog tužioca Miloša Šoškića.

Otašević priča kako je Bećirovića i Šoškića primijetio u jednoj od prodavnica mobilnih telefona. „Smatrao sam interesantnim da propratim činjenicu da je Bećirović, protiv kog je ranije podnijeta prijava tužilaštvu, u društvu tužioca.Sačekao sam da izađu i napravio par fotografija. Tada je na mene nasrnuo čovjek, obezbjeđenje Zorana Bećirovića“, objašnjava novinar, „Ja sam im se odmah predstavio… međutim, ovaj čovjek se na to nije obazirao, već me je uhvatio za zadnji dio vrata i privukao me sebi i počeo da me vrijeđa „bubašvabo, p….a ti materina, izbriši te slike”. Na to mu je Bećirović rekao: „Nemoj ovdje, kamere su, riješićemo to”. Ovaj me je pustio, pa su se sva trojica, Bećirović, Šoškić i ovaj čovjek, udaljili. Sve ovo je vidio i čuo Miloš Šoškić”.

Nemoj ovdje, kamere su…?! Kolegu su, dakle, od ozbiljnijih (fizičkih) posljedica spasile nadzorne kamere. U prisustvu  tužioca. A  da nije bilo dotičnog policajca ne bi bilo ni problema. Makar ne u tom trenutku. Riješićemo to, kako reče čovjek koji godinama medije krivi za (još uvijek ne razjašnjeno) ubistvo njegovog brata Dragana Bećirovića.

Vijest o bliskom susretu tajkuna, tužioca i policajca sa novinarom stigla je u momentu kada se Bećirović (ponovo) našao u žiži interesovanja javnosti zbog nedavnog privođenja i saslušanja, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva.

Iz medija bliskih Tužilaštvu mogli smo saznati da se Bećirović tereti zbog SMS prijetnji sudskom vještaku ekonomske struke iz Kolašina (naknadno smo doznali kako je riječ o Aleksandru Rakočeviću). Pobjeda citira prijavu: “Bećirović je vještaku poslao više prijetećih poruka u kojima je u prijetećem tonu pominjao imena nekih istaknutih tužioca, ali i nekih ljudi iz vlasti”.

Bećirovićje saslušan zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pokušaj sprječavanja dokazivanja. Intrigirala je činjenica da se ni SDT ni Osnovno državno tužilaštvo (ODT) nijesu potrudili da pojasne sporna mjesta u ovoj priči: osumnjičeni je priveden po nalogu SDT, predmet je proslijeđen na postupanje u ODT, a određivanje pritvora zahtijevao je glavni SDT Milivoje Katnić… Jednako, čudilo je i odsustvo volje čelnika tužilaštva da se pohvale hvatanjem u koštac sa jednim od reprezentativnih predstavnika onog dijela ovdašnje biznis elite čiji su poslovi „neuobičajeno bliski vlastima“.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo