Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠTA TURISTIČKA ORGANIZACIJA PODGORICE PREPORUČUJE STRANCIMA DA POSJETE U GLAVNOM GRADU: Šetnja Deltom kao atrakcija

Objavljeno prije

na

Stranac koji se zadesi u Podgorici i uzme prospekt lokalne turističke organizacije, biće oduševljen. Jedna od deset top destinacija koje mu TO Podgorica predlaže da posjeti je tržni centar Delta city. Tako nešto sigurno kod kuće nije vidio.

Dalje se preporučuju – most Milenijum, Skaline (gdje nema nigdje ničeg) i Sahat kula. Postojeća ponuda je kao ruganje s gradom koji je nekada imao toliko zelenih površina i zanimljivih mjesta za obilazak.

Ne čude otuda skorašnje reakcije turista iz Londona koji su Podgoricu okarakterisali ,,kao najružniji glavni grad”. Iako neki ovdašnji vele da ,,poprimamo obrise metropole”, drugi koji dođu nas vide kao – rupu. Navode da lijepa zemlja kao sto je Crna Gora ima tako neuređen glavni grad. Dosadan.

Dvoje turista koje je na putovanje kroz zemlje Balkana put doveo u naš glavni grad nedavno su ironično opisivali svoje putovanje ističući da su dali sve od sebe da „ubiju vrijeme” u „jednom od naj…neotkrivenijih svjetskih gradova”. Prvo im je pažnju, pisali su, privukla arhitektura grada, za koju tvrde da ,,oduzima dah”, ali ne zbog ljepote. Nakon daljih ,,osvrta” na kulturne aspekte Podgorice, u istom maniru komentarisali su i ekološke domete grada, kao i ponude za zabavu.

Iz TO Podgorice su se nedavno pohvalili da je glavni grad nagrađen od strane Evropske komisije za dugoročno opredjeljenje za održivi turizam. Na prvoj zajedničkoj dodjeli nagrada ETIS i Accesible Tourism Awards, koja je održana u Briselu, Podgorica i Crna Gora predstavljene su kroz promotivni spot kao turistička odredišta sa brojnim potencijalima.

Po onome što ne zavisi od ljudi, sigurno. Ostalo je stvar pojedinačnih uzleta, pokušaja na svoju ruku, uprkos svemu. Valja se sjetiti izložbe transformersa u izradi mladog Danila Baletića. Transformersi su veoma brzo postali simbol Podgorice, uticali su da se za naš grad čuje. Zahvaljujući njima o Podgorici se po svjetskim medijima danima pisalo na vrlo afirmativan način. Danilo Baletić je uspio da glavni grad Crne Gore, kroz koji se prolazilo, učini zanimljivim turistima. Na tren je izgledalo kao da Podgorica dobija svoj urbani znak, svoju priču, za 21. vijek.

To, zbog nečega, nisu uspjeli da primijete u Sekretarijatu za kulturu i sport Podgorice. Od dvadesetodvogodišnjeg umjetnika su, kao da mu propisuju kaznu, zahtijevali da sam snosi troškove uklanjanja skulptura. Ovo je možda najbolja ilustracija odnosa gradskih vlasti prema kulturi i satvaralaštvu. Njihovog osjećaja za urbano i originalno.

Prolazeći našim gradom, lako je primijetiti da je on ekološki zapušten. Treba samo zamisliti kako se osjeća i šta o nama može misliti gost koji se izdaleka veselo zaputio u glavni grad prve ekološke države na svijetu, kad ga put nanese preko Krivog mosta na Morači. Tamo je kolektor i tamo se disati od smrada ne može. Nego, lako je strancu bude tu i ode. Kako je tek stanarima u novim zgradama koji tu stalno žive, osobito ljeti? Nema ko da ih pita. Zasad, ostaje nada, da će jednom, ko zna kad, vlast ispuniti obećanje i kolektor izmjestiti. Dotada bi, makar gostima, uprava Podgorice mogla dijeliti gas-maske da im se nađu kad prolaze tim dijelom grada. To bi ispalo kao turistička atrakcija.

Naravno, nije ovo jedina ekološka nevolja Podgorice. Teško je ovdje naći dokaz da će za manje od šest mjeseci biti 25 godina otkako je Crna Gora proglašena ekološkom državom. Neslavno prvo mjesto na listi zagađivača zauzima KAP. Onda slijedi duga lista.

Možda neki gost poželi da pogleda Ćemovsko polje, opjevano je, u pjesmu je ušlo. U stvarnom životu, vrelo ravno polje služi velikom broju pojedinaca i pojedinki za odlaganje ogrmnih količina raznog otpada.

Naš grad krasi pet rijeka, pet modro-zelenih ljepotica. Njihova korita služe kao smetlište. Korito Ribnice sem toga je, slava novim biznismenima, zabetonirano. Ribnica je simbol Podgorice, prva naselja na teritoriji današnjeg glavnog grada nikla su tu uz rijeku. Džaba Ribnici istorija, džaba joj ljepota, džaba zakoni, ništa je od divljeg betoniranja spasiti nije moglo. Njena sudbina nikada nije razmatrana, jer nije obuhvaćena lokalnim planom zaštite životne sredine. Tek nakon reakcije građana i nevladinih organizacija, inspekcija za vode se sjetila da izađe na teren i zabrani dalje radove. Na vakat, rekli bi Staropodgoričani.

Ribnicu treba obavezno uvrstiti u prioritetnu turističku ponudu. Da se gost svojim očima uvjeri da je i kod nas stigao progres. Nije šala betonirana rijeka. Kao potkovana. Gdje to još ima?

Savako zna, Podogrica, na sastavcima Zete i Morače ima i drevnu Duklju, mjesto gdje čovjek može osjetiti šum vjekova. I, preko sred nje – željezničke šine. Tek da se zna da se i u ono socijalisitičko vrijeme – gradilo.

Ima i živopisne kanjone Morače i Cijevne, mnogi ljubitelji kanjona baš njega nazivaju crnogorski Kolorado. Ima jezero – nadomak. Kuče, njegova sela i planinu. Oni svakim detaljem pričaju drevne priče o ljudima, kamenu, nebu, o slojevima kultura i o zajedništvu.

Ovdje je nekad stvarno ležala Podgorica Stara. To osim po zakrpljenim i zubu vremena prepuštenim kućama, koje se nakradno spajaju s novim urabnističkim poduhvatima, svjedoče preživjeli detalji. Sahat kula – simbol grada predstavlja najljepši primjer arhitekture preostale iz turskog perioda. Tu su džamije Osmanagića i Glavatovića, stari hamam, kasnije pretvoren u javno kupatilo, a danas se nalazi ispod novosagrađenog mosta na Ribnici , i konačno Jusovača turska apsana, a nakon toga i crnogorska državna tamnica.

Imala bi Podgrica šta pokazati. Ali nema nas. Niko strancima ne može prikazati kao vrijednost ono što i ne zna da je vrijednost. Kad se sve sabere, turiste bismo mogli mamiti pozivom – požurite dok i ovo ne uništimo.

Bojana DRAGAŠ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo