Povežite se sa nama

OKO NAS

SIGURNOST PRTLJAGA NA LETOVIMA: Kradu šta stignu, odštete smiješne

Objavljeno prije

na

Najveći košmar svakog putnika je nestanak prtljaga. Prema istraživanju SITA-e, kompanije specijalizovane za komunikacije u avio transportu i informacione tehnologije, u 2015. godini je broj ukradenih, izgubljenih ili zakašnjelih prtljaga u svijetu dostigao najnižu cifru ikad – 6,5 na hiljadu putnika (0,7 odsto). Ovo izgleda kao broj za hvalisanje, ali na tri i po milijarde putnika, to je blizu dvadeset tri miliona nesrećnih slučajeva.

U razgovoru sa crnogorskim državljanima koji u doba vladavine DPS-a i dalje uspijevaju da priušte let avionom, saznajemo da taj elitni način putovanja često zna da bude neprijatan.

Tako je naša anonimna sagovornica na letu za Milano ostala bez vrijednih minđuša. Takođe, na istom letu, druga sagovornica je ostala bez nakita u vrijednosti nekoliko hiljada eura. Sagovornik bez nekoliko satova. Nijesu dobili centa odštete. Jer avio kompanije ne garantuju za izgubljene satove i nakit.

Naša druga sagovornica, koja je takođe željela da ostane anonimna, je pri dolasku iz Njujorka ostala bez dva vrijedna telefona. Sagovornik koji je dolazio iz Rima bez laptopa, a sagovornik na putu iz Milana – bez tableta. Opet nema odštete, jer avio-kompanije ne garantuju za izgubljene elektronske uređaje. Krađa zlata i novca je takođe česta, kao i važnih dokumenata. Ni za to ne garantuje avio-kompanija.

Nestanak parfema iz velikog prtljaga je redovna pojava, a često ga je nemoguće nositi sa sobom u avion, jer je unos tečnosti preko 50 mililitara zabranjen. Krađe idu do tih granica, da su našem sagovorniku iz ručnog prtljaga, prilikom nasumične carinske kontrole na milanskoj Malpensi, ukrali cigarete. Jer nije obraćao pažnju.

Sve vrijedno nosite u ručnom prtljagu (u koji staje oko pet kilograma, kada oduzmete težinu kofera), savjetuju iz kompanija, nakon što vas neki „duh” pokrade. Kažu nemoguće je saznati ko je kradljivac, jer navodno nemaju pristup kamerama. To je tako jer su lopovi nerijetko upravo oni koji su zaduženi za sigurnost naših prtljaga, koje očigledno štite avio-kompanije.

Za onaj dio prtljaga za koji garantuju, odštete su smiješne. Nemoguće je saznati i na osnovu čega se računa visina nadoknade, prema iskustvima čestih korisnika usluga avio prevoznika.

Slučaj jednog putnika Air Srbije najbolje pokazuje koliko avio-kompanije vode računa o bezbjednosti prtljaga. U julu prošle godine, na vezanom letu Milano-Beograd, Beograd-Podgorica ostao je bez prtljaga koji do današnjeg dana još nije pronađen. Niti je nakon navodno intenzivne i naporne pretrage utvrđeno gdje je njegov prtljag nestao.

Prepiska tog putnika sa sektorom Air Srbije zaduženim za nevolje sa prtljazima pokazuje neprofesionalnost navodno svjetske kompanije, koja je partner Etihad Airways-a. Umjesto razumijevanja i bliske saradnje, slučaj je okončan tek nakon bezbroj dezinformacija i neodgovorenih pitanja, uz naknadu koja je simbolična u odnosu na vrijednost sadržaja prtljaga.

Tako su u prvim danima te „intenzivne” potrage utvrdili da je prtljag ostao u Milanu, te su rekli da stiže za par dana. Sjutradan je stigla svježija i tačnija informacija – prtljag je zapravo bio utovaren na avion za Beograd, ali nema podataka da je ikad istovaren, pored svih kontrola, kamera i obezbjeđenja. Možda su ga izbacili u toku leta. Ili je ispario.

Nadležni su prebacivali odgovornost. „Avio-kompanije su zadužene za prevoz putnika, a aerodromska preduzeća za utovar/istovar prtljaga”, kazali su iz avio-kompanije. To što njima plaćate cijeli iznos karte, izgleda ih ne čini odgovornim i za vaš prtljag.

Air Srbija je na razne načine pokušala da umiri isfrustriranog putnika, pa mu je obećan niz odšteta – za osnovne stvari koje mora da kupi jer je ostavljen bez ičega, za svaki dan čekanja prtljaga do 30 dana kada se prtljag smatra izgubljenim, za sadržaj samog prtljaga ukoliko ne bude nađen nakon isteka tog roka. Međutim, nijesu željeli da mu objasne kako se bilo šta od ovih nadoknada računa.

Ova kompanija je tražila popunjavanje odštetnih zahtjeva prvo za kupovinu tih ličnih stvari (čim su kupljene, kako bi navodno što prije uplatili novac), a zatim za sadržaj samog prtljaga (nakon 30 dana od nestanka), potkrijepljen računima. Ako zanemarimo činjenicu da se očekuje da sa sobom vučete račune svih vrijednih stvari u koferu, ovo izgleda u redu. Međutim, našem putniku je iznos ukupne odštete obračunat prije nego što je poslao taj drugi odštetni zahtjev sa spiskom predmeta koje je imao u prtljagu, na osnovu kojeg se valjda formira nadoknada.

Nakon pitanja na šta se odnosi ta simbolična odšteta, iz Air Srbije su rekli da se „odobreni iznos kompezacije odnosi na izgubljeni prtljag, donesen je na osnovu priložene dokumentacije (?) i u skladu sa Montrealskom (vidi boks) i Varšavskom konvencijom”.

Osim što su obećanja o brojnim odštetama bila pusta, ispostavilo se da je ovaj putnik bio obmanut slanjem famoznih odštetnih zahtjeva koji očigledno služe za varanje putnika: „U slučaju totalnog gubitka prtljaga, gostu se visina kompenzacije određuje prema čekiranoj težini predatog prtljaga, što je urađeno u Vašem slučaju”, piše u završnim momentima prepiske.

Zbog čega su odštetni zahtjevi traženi, putnik nije uspio da sazna, iako su poruke slate čak i direktoru srpske nacionalne avio-kompanije. Rečeno mu je i da je u potpunosti ispoštovana kompanijska procedura, ali njegovo pravo da kao oštećeni putnik dobije uvid u tu proceduru nije. On od ove kompanije nije uspio saznati ni kako glase Montrealska i Varšavska konvencija, koje su mnogo puta spomenute. Nije saznao ni zbog čega je dobio tek malo više od trećine maksimalne odštete određene ovim konvencijama, iako su računi potvrđivali više od te maksimalne sume.

Iz ovog slučaja, kao i priča ostalih nezadovoljnih putnika sa kojima smo razgovarali, zaključujemo da se vrlo lako može desiti da prilikom leta pokradu ili otuđe vaš prtljag. Ukoliko ste dovoljno nesmotreni da bilo šta vrijedno ubacite u veliki prtljag, ili ne obraćate pažnju kad vam kontrolišu ručni, sami ste krivi. Kada čekirate kofer, ostavili ste ga radnicima aerodroma na posluživanje.

Krađe prtljaga su svjetski problem

Prema podacima iz svjetskih medija, čest slučaj je da aerodromsko obezbjeđenje, nosači prtljaga, vozači, pa čak i carinici rade kao organizovane grupe prilikom krađe prtljaga. Iako ovi lopovi kradu vaše stvari, avio kompanija će vam servirati priču da je vaš prtljag izgubljen u tranzitu.

U 2012. se na njujorškom aerodromu DŽ.F. Kenedi dešavalo preko 200 krađa predmeta iz kofera, ili cijelih kofera. Godinu dana kasnije, problem je postao toliko ozbiljan da su uhapsili šest radnika zaduženih za prtljag, nakon postavljanja skrivenih kamera. Krađe nijesu prestale. Godinu dana kasnije, uhapšeno je još desetak radnika. Kradeni su vrijedni telefoni, tableti, satovi koji koštaju desetine hiljada eura itd.

U Majamiju, čija se policija snažno bori protiv ove nevolje, do sada su uhapšene desetine radnika-lopova.

U 2013. godini, u Italiji je uhapšeno 30 radnika aerodroma, a desetine su bile pod istragom. Policija dugo nije uspijevala da shvati kako se ove krađe dešavaju, dok nijesu postavili kamere u prtljažni prostor samog aviona.

Prema podacima britanskog Dailymaila, evropski putnici se suočavaju sa mnogo većim problemima sa prtljagom nego ostatak svijeta – devet prtljaga na 1000 putnika – u odnosu na Ameriku (oko tri) i Aziju (manje od dva).

MONTREALSKA KONVENCIJA: Kompanije odgovorne za štetu

Nakon razgovora sa izvorom iz crnogorske nacionalne avio- kompanije, uspjeli smo da dođemo do Montrealske famozne konvencije, u skladu sa kojom posluju sve avio kompanije. U članu 41 Konvencije piše: ,,Kompanija je odgovorna za pričinjenu štetu u slučaju uništenja, gubitka ili oštećenja registrovanog prtljaga, pod uslovom da se događaj koji je to prouzrokovao dogodio u avionu Kompanije, tokom ukrcavanja ili iskrcavanja, ili za vrijeme dok je prtljag bio pod nadzorom Kompanije… za slučaj uništenog, izgubljenog, oštećenog ili prtljaga koji nije stigao na vrijeme, odgovornost se ograničava na 1.131 Specijalnih prava vučenja po putniku (približno iznosi oko 1200 eura; 1800 USD), u zavisnosti od tekućeg kursa.”

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

OKO NAS

SDT SE INTERESUJE ZA PUT BERANE – KOLAŠIN: Skadar na Bjelasici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je sa ugovorenih 34,6 narasla za još najmanje 20 miliona. I izvjesno je da će biti još veća

 

Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) zatražilo dokumentaciju o kontroverznom poslu izgradnje puta Berane – Kolašin, odnosno dionice od sela Lubnice do Jezerina, sa probijanjem tunela kroz Bjelasicu, konačno je otvoreno pitanje odgovornosti za ,,projekat vijeka”, kako ga je na početku gradnje, prije desetak godina, nazvao tadašnji predsjednik države, Filip Vujanović.

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je, kako je saopštila NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP), sa ugovorenih 34,6 miliona narasla za još najmanje 20 miliona, i izvjesno je da će biti još veća. Iz te NVO su napomenuli da je to cijena bez PDV-a, kojeg se država odrekla.

,,Posao je dodijeljen sarajevskoj firmi Euroasfalt, sa kojom je tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković, neposredno po stupanju na tu funkciju, potpisao ugovor krajem 2016. godine. Čitav posao, ugovoren po FIDIC pravilima, dogovoren je dok je ministar saobraćaja bio funkcioner Socijaldemokrata Ivan Brajović“, podsječaju iz ASP-a. I tvrde da posjeduju informacije dobijene od zviždača da su tokom ugovaranja prvog kredita predstavnici bankarske institucije i konsultanti predlagali da se ugovorima jasno precizira takozvana klizna skala.

Klizna skala je, kako objašnjavaju, prilagođavanje cijena zbog promjene u troškovima i podrazumijeva utvrđivanje novih indeksa, a upravo je to jedan od mehanizama, čije precizno neugovaranje dovodi do rasta cijena gradnje. Poznato je da je već došlo do uvećanja cijene ove investicije primjenom klizne skale i da je potpisan najmanje jedan višemilionski aneks po tom osnovu. Stoga, smatraju,  SDT u istrazi ovog posla treba da se posebno pozabavi ugovorima o kreditu i prikupi saznanja predstavnika banaka i konsultanata uključenih u ugovaranje aranžmana.

,,Međutim, klizna skala nije jedina sporna stvar kod ovog posla, već SDT treba da se pozabavi pitanjem plansko/građevinskog projekta, na bazi kojeg je zaključen čitav posao, odnosno da li je geološko stanje terena bilo kvalitetno potvrđeno takvim projektom i da li se, i zašto, u posao ušlo bez kvalitetno utvrđenog stanja na terenu. Ideja o probijanju Bjelasice je stara decenijama, ali se nijedna socijalistička vlast nije usudila da uđe u takav projekat, upravo zbog nedovoljne istraženosti  terena”, podsjećaju oni.

Sasvim je vjerovatno da odluka SDT-a ima direktnu vezi i sa činjenicom da je u martu ove godine Odjeljenje za borbu protiv korupcije Ministarstva kapitalnih investicija (MKI) dostavilo vršiteljki dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva Maji Jovanović dvije informacije o sumnjama o postojanju krivičnih djela u vezi sa poslovanjem bosanske firme Euroasfalt.

Iz tog odjeljenja su sumnjali da su bivši ministar saobraćaja Osman Nurković i tadašnji direktor Uprave za saobraćaj Savo Parača koristili svoj položaj za zaključivanje i realizaciju složenog infrastrukturnog projekta iako je od samog početka bilo jasno da se projekat neće i ne može realizovati u ugovorenim rokovima i uz dogovoreni iznos novca. ,,Time su svjesno, moguće i namjerno, omogućili nastupanje štetnih posljedica, samim tim i ugrozili javni interes”, kazali su proljetos iz Odjeljenja za borbu protiv korupcije MKI.

Dok je Nurković odbio da daje izjave tim povodom, Parača je odbacio navode o mogućem postojanju krivičnih djela u vezi sa rekonstukcijom dionice puta Lubnice – Jezerine. Konačno, ministar MKI Ervin Ibrahimović inicirao je gašenje Odjeljenja za borbu protiv korupcije.

Prolongiranje roka za završetak radova ranije su uslovile podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. Zašto se sada zakočilo i gdje je zapelo, javnosti nije poznato. Tunel Vranjak je najkompleksniji i najzahtjevniji građevinsko-saobraćajni objekat na izgradnji puta od Berana do Kolašina, preko/kroz planine Bjelasice. Projekat se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj.

SDT je, dok je na njegovom čelu bio Milivoje Katnić,  otvorilo izviđaj kako bi ispitalo povanje Euroasfalta, ali se taj izviđaj nije pomjerio sa mrtve tačke.

A sarajevska firma je za tri godine, za vrijeme ministrovanja Osmana Nurkovića, dobila poslove vrijedne više od 60 miliona eura.

Ono što treba znati je da put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta, odnosno da je širine šest metara, pa je teško pronaći ekonomski interes da se na takvom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra.  Zato su u ASP-u izrazili sumnju da se u poduhvat izgradnje ovog puta ušlo zbog interesa kompanije Bemaks, koja je izgradila osam malih hidroelektrana na bjelasičkim rijekama, na strani prema Beranama.

Prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od 13 kilometara gradio je upravo Bemaks. Ta kompanija je istovremeno na toj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija fime Hidroenergija Montenegro. Bemaks je to iskoristio da, gradeći put, o državnom trošku za svoje potrebe u trup puta ugradi cijevi za male hidroelektrane. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemaks ih je, minirajući teren,  oštetio i probušio čak 11 puta. Sve do one opasne situacije, kada je tako eksplozivnom šalitrom zamućena voda stigla do slavina u gradu gdje je, prema  zvaničnim podacima, otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana. Niko nije odgovarao zbog masovnog trovanja, a Bemaks je nesmetano nastavio da gradi.

Akcija za socijalnu pravdu navodi da je u posjedu i podataka koji otkrivaju da je Bemaks sa kineskom CRBS učestvovao na tenderu za izgradnju puta koji je na kraju dobio Euroasfalt. A onda se Bemaks pojavio kao njegov podizvođač.

Tender je proveden tokom 2016., radovi su počeli maja 2017., a nijesu završeni već sedam godina, zbog čega se investicija u javnosti već slikovito hiperboliše kao građenje Skadra na Bjelasici. ASP ukazuje da brojna iskustva pokazuju da su traljavo ugovoreni poslovi pogubni za državnu kasu, a velike su sumnje da se iza „traljavosti“ često sakrije nečiji privatni interes, korupcija i ogromno bogaćenje na račun poreskih obveznika.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEOSKA INFRASTRUKTURA NA SJEVERU: Život bez puta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdvajanja iz državne i opštinskih kasa za seosku infrastrukturu, pokazalo se odavno,  da nije dovoljno. Briga koncesionara o saobraćajnicama koje koriste svodi se samo na površne radove koji omogućavaju samo transport drvne građe. Zbog toga se,  u mnogim opštinama, mještani protestima već pola godine bore sa samo jednim zahtjevom – da mogu doći do svojih kuća

 

Seosoka putna infrastruktura na sjeveru predstojeću jesen i zimu dočekuje, uglavnom,  devastirana. Zato će se do većine udaljenih sela moći samo terenskim vozilima. A do nekih – samo pješke.

Izdvajanja za popravku seoskih saobraćajnica, iako u nekim opštinama uvećana u odnosu na lani, nijesu bila dovoljna da saniraju sve ono što su koncesionari, investitori ili nevrijeme oštetili. Talas protesta mještana u nekoliko opština, čiji je jedini zahtjev da imaju put do kuće,  počeo je ljetos i traje sve do sada. U nekim selima na blokade puteva, nadležni su mještanima odgovorili obećanjima, koja su rijetko i samo djelimično ispunjena.

U bjelopoljskom selu Barice traju konflikti i uzajamne blokade između mještana i koncesionara šuma. Protesti u tom selu počeli su sredinom septembra, a razlog je, kažu mještani,  loš put koji posljednih 15 godina uništavaju koncesionari. Stanje je pogoršano od kraja avgusta,  novom sječom i transportom drva na tom području.

U Baricama su zbog toga već više puta blokirali prolazak kamiona koncesionara ŠIK Lim. Iz kompanije su im se revanširali tako što su vozačima naredili da kamionima blokiraju put za putnička motorna vozila. Rat nerava traje i neizvjesno je „čija će biti zadnja“.

Iz uprave ŠIK Lim kažu  da su počeli da izvlače  građu tek prije nekoliko sedmica,  te da nijesu odgovorni za stanje saobraćajnice. Mještani, s druge strane, objašnjavaju  da su  transportom građe i teškim mašinama  putevi  kroz sela Prošćenske Žari i Barice oštećeni u toj mjeri da se na nekim dionicama njima ne može putničkim vozilima. „Niko im ne brani da odvoze građu, samo neka srede put, jer mi tuda ne možemo da prođemo malim vozilima. Muku sa koncesionarima mučimo deceniju i po. I kad su „krpili“ put to su radili traljavo, kamenjem od stijena. Njima za kamione je takav put prohodan, a mi izlomismo auta. Bace obični kamen i samo ga malo razgrnu i sve tako ostave po putu”, objašnjavaju mještani tog dijela bjelopoljske opštine.

Podsjećaju i koncesionare i nadležne da su prije 40-ak godina put do Ravni i Žari, odnosno do mjesnog groblja, radili iz svojih sredstava.  Tvrde da neće dozvoliti dalji rad koncesionaru dok se, makar,  „čvrsto ne obeća“ kvalitetnija sanacija saobraćajnice kojom stižu do svojih kuća i od koje im „život zavisi“.

U susjednom Mojkovcu isti problemi. Početkom ovog mjeseca  čitave porodice iz sela Bjelojevići i Ambarine danima su blokirali put Bemaksovoj mehanizaciji. Na taj način, kako su ranije objasnili, željeli su da spriječe mahanizaciju podgoričke kompanije da se povuče (ode), dok ne popravi ,,devastirani seoski pristupni put”. Mještani tvrde da su izvođači radova na budućem mojkovačkom ski-centru tokom ljeta, ali i izvođači radova na malim hidroelektranama (mHE) ranije, potpuno uništili put koji koristi nekoliko sela.

Blokade su prekinute nekon što je, uz koordinaciju čelnika lokalne vlasti, organizovan sastanak sa izvođačem radova na budućem skijalištu, predstavnicima mještana i Direkcije za saobraćaj. Obaćanje da će put biti popravljen bilo je dovoljno mještanima da prekinu proteste. Međutim, nije precizirano do kada će dobiti saobraćajnicu kakvu su tražili, pa se iz  Ambarina i Bjelojevića  i dalje  s  mukom kolima stiže do grada.

Obećanja, ali  i dio traženih radova dobili su i mještani više pljevaljskh sela, nakon što su u junu protestvovali zbog ogromnog kašnjenja rekonstrukcije dionice puta Pljevlja – Metaljka, koja je započeta prije četiri godine. Radovi su prekinuti u novembru prošle godine, kada je i povučena sva mehanizacija. „Nas je muka danas natjerala da se ovdje okupimo jer gubimo mnogo vremena, put je loš, zbog čega nam se često kvare automobili. Ugrožena su imanja i zdravlje ljudi. Izvođać radova Crnagoraput je napustio radove i ostavili su sve ovakvo kako jeste i kao da mi mještani Bukovice, Poblaća, Potkovača, Krća, Gotovuše, Srdanovog groba… ne postojimo. Mnogi ljudi se ovdje bave proizvodnjom malina i imali su ogromnih problema s prevozom. O ostalim problemima suvišno je i govoriti“, poručeno je s jednog od  ljetošnjih protesta.

Obećanja Vlade su, nakon toga ispunjena djelimično, pa su se mašine Crnagoraputa vratile na put i sanirale pojedine dionice.

Manje sreće imaju u kolašinskom selu Kraljske Bare. Sa protesta zbog gradnje mHE više puta je potencirano i stanje putne infrastrukture u tom selu.  Mještani su rijeke spasili, ali im je put ostao isti pred još jednu zimu.  U tom selu žale se na višedecenijsku diskriminaciju koju, tvrde, za razliku od mnogih kolašinskih sela, trpe od Opštine. „Takav odnos je bio i ostao. Sve sa jednim ciljem – omogućiti privilegovanim pojedincima i interesno povezanim grupama čerečenje javnog interesa, na uštrb javnog dobra i bez bilo kakvog interesa lokalnog stanovništva. Samo tokom posljednjih 15-ak godina, iz sela je otišlo oko 50 mladih, starosne dobi, između 20 i 30godina. Za sve to vrijeme, odnošenje prirodnih resursa sa teritorije našeg sela se nastavlja“, kazao je nedavno predsjednik Mjesne zajednice (MZ) Milovan Labović.

U Bakovini, zaseoku sela Babljak, na samo par kilometara od centra Kolašina, već dugo, kažu  mještani,  do svojih kuća mogu samo pješke ili terenskim vozilima. Put do  nekoliko domaćinstava u tom dijelu sela skoro je neprohodan, a posljednje kiše  dodatno su devastirale  saobraćajnicu. Glavni problem  je, tvrdi Jovan Vlahović iz tog sela,  potok koji nije regulisan i pri izlivanju  nanosi štetu na makadamskom putu. Početni radovi, koje je izvelo privatno preduzeće angažovano od Opštine Kolašin, kako kaže on, nedovoljni su i nijesu okončani kako treba.

U istoj opštini, u selu Rečine, sa prvim kišama ovih dana dočekali su, konačno, poslije 15  godine, i mašine Komunalnog preduzeća. Iz opštinskog budžeta je  obezbijeđen novac za popravku dionice puta od Skrbuše do Rečina, koju su mještani bezuspješno tražili mnogih prethodnih godina. Mehanizaciju za svoje puteve još čekaju u Veljem Dubokom, brojnim  moračkim i mnogim ostalim selima u kolašinskoj opštini.

Ta opština nije među onima čija će se ruralna infrastruktura finansirati kroz javni poziv, koji je za ovu godinu  objavilo Minisitarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Javni poziv  odnosi se na  Nikšić, Šavnik, Žabljak, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Petnjicu. Lokalne saouprave tih opština  moći će da podnesu zahtjeve za  dodjelu sredstva podsticaja za razvoj lokalne ruralne putne infrastrukture,  kroz Komponentu 2 RCTP projekata za  2022. godinu.

Šta će sve biti urađeno tim novcem i da li će neku narednu zimu na selima sjevera dočekati sa boljim putevima ka svojim domaćinstvima,  tek treba da pokažu zvanični  izvještaji, ali, prije svega,  stanje na terenu. Ako se mogne prići i proći.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ODNOS DRŽAVE PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM: Posljednja briga na pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

 

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo