Povežite se sa nama

OKO NAS

SIGURNOST PRTLJAGA NA LETOVIMA: Kradu šta stignu, odštete smiješne

Objavljeno prije

na

Najveći košmar svakog putnika je nestanak prtljaga. Prema istraživanju SITA-e, kompanije specijalizovane za komunikacije u avio transportu i informacione tehnologije, u 2015. godini je broj ukradenih, izgubljenih ili zakašnjelih prtljaga u svijetu dostigao najnižu cifru ikad – 6,5 na hiljadu putnika (0,7 odsto). Ovo izgleda kao broj za hvalisanje, ali na tri i po milijarde putnika, to je blizu dvadeset tri miliona nesrećnih slučajeva.

U razgovoru sa crnogorskim državljanima koji u doba vladavine DPS-a i dalje uspijevaju da priušte let avionom, saznajemo da taj elitni način putovanja često zna da bude neprijatan.

Tako je naša anonimna sagovornica na letu za Milano ostala bez vrijednih minđuša. Takođe, na istom letu, druga sagovornica je ostala bez nakita u vrijednosti nekoliko hiljada eura. Sagovornik bez nekoliko satova. Nijesu dobili centa odštete. Jer avio kompanije ne garantuju za izgubljene satove i nakit.

Naša druga sagovornica, koja je takođe željela da ostane anonimna, je pri dolasku iz Njujorka ostala bez dva vrijedna telefona. Sagovornik koji je dolazio iz Rima bez laptopa, a sagovornik na putu iz Milana – bez tableta. Opet nema odštete, jer avio-kompanije ne garantuju za izgubljene elektronske uređaje. Krađa zlata i novca je takođe česta, kao i važnih dokumenata. Ni za to ne garantuje avio-kompanija.

Nestanak parfema iz velikog prtljaga je redovna pojava, a često ga je nemoguće nositi sa sobom u avion, jer je unos tečnosti preko 50 mililitara zabranjen. Krađe idu do tih granica, da su našem sagovorniku iz ručnog prtljaga, prilikom nasumične carinske kontrole na milanskoj Malpensi, ukrali cigarete. Jer nije obraćao pažnju.

Sve vrijedno nosite u ručnom prtljagu (u koji staje oko pet kilograma, kada oduzmete težinu kofera), savjetuju iz kompanija, nakon što vas neki „duh” pokrade. Kažu nemoguće je saznati ko je kradljivac, jer navodno nemaju pristup kamerama. To je tako jer su lopovi nerijetko upravo oni koji su zaduženi za sigurnost naših prtljaga, koje očigledno štite avio-kompanije.

Za onaj dio prtljaga za koji garantuju, odštete su smiješne. Nemoguće je saznati i na osnovu čega se računa visina nadoknade, prema iskustvima čestih korisnika usluga avio prevoznika.

Slučaj jednog putnika Air Srbije najbolje pokazuje koliko avio-kompanije vode računa o bezbjednosti prtljaga. U julu prošle godine, na vezanom letu Milano-Beograd, Beograd-Podgorica ostao je bez prtljaga koji do današnjeg dana još nije pronađen. Niti je nakon navodno intenzivne i naporne pretrage utvrđeno gdje je njegov prtljag nestao.

Prepiska tog putnika sa sektorom Air Srbije zaduženim za nevolje sa prtljazima pokazuje neprofesionalnost navodno svjetske kompanije, koja je partner Etihad Airways-a. Umjesto razumijevanja i bliske saradnje, slučaj je okončan tek nakon bezbroj dezinformacija i neodgovorenih pitanja, uz naknadu koja je simbolična u odnosu na vrijednost sadržaja prtljaga.

Tako su u prvim danima te „intenzivne” potrage utvrdili da je prtljag ostao u Milanu, te su rekli da stiže za par dana. Sjutradan je stigla svježija i tačnija informacija – prtljag je zapravo bio utovaren na avion za Beograd, ali nema podataka da je ikad istovaren, pored svih kontrola, kamera i obezbjeđenja. Možda su ga izbacili u toku leta. Ili je ispario.

Nadležni su prebacivali odgovornost. „Avio-kompanije su zadužene za prevoz putnika, a aerodromska preduzeća za utovar/istovar prtljaga”, kazali su iz avio-kompanije. To što njima plaćate cijeli iznos karte, izgleda ih ne čini odgovornim i za vaš prtljag.

Air Srbija je na razne načine pokušala da umiri isfrustriranog putnika, pa mu je obećan niz odšteta – za osnovne stvari koje mora da kupi jer je ostavljen bez ičega, za svaki dan čekanja prtljaga do 30 dana kada se prtljag smatra izgubljenim, za sadržaj samog prtljaga ukoliko ne bude nađen nakon isteka tog roka. Međutim, nijesu željeli da mu objasne kako se bilo šta od ovih nadoknada računa.

Ova kompanija je tražila popunjavanje odštetnih zahtjeva prvo za kupovinu tih ličnih stvari (čim su kupljene, kako bi navodno što prije uplatili novac), a zatim za sadržaj samog prtljaga (nakon 30 dana od nestanka), potkrijepljen računima. Ako zanemarimo činjenicu da se očekuje da sa sobom vučete račune svih vrijednih stvari u koferu, ovo izgleda u redu. Međutim, našem putniku je iznos ukupne odštete obračunat prije nego što je poslao taj drugi odštetni zahtjev sa spiskom predmeta koje je imao u prtljagu, na osnovu kojeg se valjda formira nadoknada.

Nakon pitanja na šta se odnosi ta simbolična odšteta, iz Air Srbije su rekli da se „odobreni iznos kompezacije odnosi na izgubljeni prtljag, donesen je na osnovu priložene dokumentacije (?) i u skladu sa Montrealskom (vidi boks) i Varšavskom konvencijom”.

Osim što su obećanja o brojnim odštetama bila pusta, ispostavilo se da je ovaj putnik bio obmanut slanjem famoznih odštetnih zahtjeva koji očigledno služe za varanje putnika: „U slučaju totalnog gubitka prtljaga, gostu se visina kompenzacije određuje prema čekiranoj težini predatog prtljaga, što je urađeno u Vašem slučaju”, piše u završnim momentima prepiske.

Zbog čega su odštetni zahtjevi traženi, putnik nije uspio da sazna, iako su poruke slate čak i direktoru srpske nacionalne avio-kompanije. Rečeno mu je i da je u potpunosti ispoštovana kompanijska procedura, ali njegovo pravo da kao oštećeni putnik dobije uvid u tu proceduru nije. On od ove kompanije nije uspio saznati ni kako glase Montrealska i Varšavska konvencija, koje su mnogo puta spomenute. Nije saznao ni zbog čega je dobio tek malo više od trećine maksimalne odštete određene ovim konvencijama, iako su računi potvrđivali više od te maksimalne sume.

Iz ovog slučaja, kao i priča ostalih nezadovoljnih putnika sa kojima smo razgovarali, zaključujemo da se vrlo lako može desiti da prilikom leta pokradu ili otuđe vaš prtljag. Ukoliko ste dovoljno nesmotreni da bilo šta vrijedno ubacite u veliki prtljag, ili ne obraćate pažnju kad vam kontrolišu ručni, sami ste krivi. Kada čekirate kofer, ostavili ste ga radnicima aerodroma na posluživanje.

Krađe prtljaga su svjetski problem

Prema podacima iz svjetskih medija, čest slučaj je da aerodromsko obezbjeđenje, nosači prtljaga, vozači, pa čak i carinici rade kao organizovane grupe prilikom krađe prtljaga. Iako ovi lopovi kradu vaše stvari, avio kompanija će vam servirati priču da je vaš prtljag izgubljen u tranzitu.

U 2012. se na njujorškom aerodromu DŽ.F. Kenedi dešavalo preko 200 krađa predmeta iz kofera, ili cijelih kofera. Godinu dana kasnije, problem je postao toliko ozbiljan da su uhapsili šest radnika zaduženih za prtljag, nakon postavljanja skrivenih kamera. Krađe nijesu prestale. Godinu dana kasnije, uhapšeno je još desetak radnika. Kradeni su vrijedni telefoni, tableti, satovi koji koštaju desetine hiljada eura itd.

U Majamiju, čija se policija snažno bori protiv ove nevolje, do sada su uhapšene desetine radnika-lopova.

U 2013. godini, u Italiji je uhapšeno 30 radnika aerodroma, a desetine su bile pod istragom. Policija dugo nije uspijevala da shvati kako se ove krađe dešavaju, dok nijesu postavili kamere u prtljažni prostor samog aviona.

Prema podacima britanskog Dailymaila, evropski putnici se suočavaju sa mnogo većim problemima sa prtljagom nego ostatak svijeta – devet prtljaga na 1000 putnika – u odnosu na Ameriku (oko tri) i Aziju (manje od dva).

MONTREALSKA KONVENCIJA: Kompanije odgovorne za štetu

Nakon razgovora sa izvorom iz crnogorske nacionalne avio- kompanije, uspjeli smo da dođemo do Montrealske famozne konvencije, u skladu sa kojom posluju sve avio kompanije. U članu 41 Konvencije piše: ,,Kompanija je odgovorna za pričinjenu štetu u slučaju uništenja, gubitka ili oštećenja registrovanog prtljaga, pod uslovom da se događaj koji je to prouzrokovao dogodio u avionu Kompanije, tokom ukrcavanja ili iskrcavanja, ili za vrijeme dok je prtljag bio pod nadzorom Kompanije… za slučaj uništenog, izgubljenog, oštećenog ili prtljaga koji nije stigao na vrijeme, odgovornost se ograničava na 1.131 Specijalnih prava vučenja po putniku (približno iznosi oko 1200 eura; 1800 USD), u zavisnosti od tekućeg kursa.”

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I TURIZAM: EKO KATUNI I SEOSKA GAZDINSTVA NAJTRAŽENIJI:  Stranci žele netaknutu prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora ističu da je strance teško bilo vidjeti po ulicama gradova, na betonskim pločnicima i kafanama. Oni, objašnjavaju, traže divljinu i netaknutu ljepotu, koje je na zapadu sve manje. Iako je Crna Gora ima, turistička ponuda bi morala biti organizovanija

 

Mada još uvijek nijesu sveli bilanse, u turističkim organizacijama u regionu sjeveroistoka Crne Gore – Berana, Andrijevice, Plava, Rožaja i Petnjice, zadovoljni su ljetnjom turističkom sezonom, za koju kažu da je ili na nivou one iz 2019. godine, ili približno tom rezultatu. U nekim opštinama kažu da je posjeta turista bila čak i iznad te sezone koja se uzima kao reper uspješne.

Direktor Turističke organizacije (TO) Berane Ivan Radević ističe, tako, da su svi turistički kapaciteti na planinama tokom jula i avgusta bili prepuni stranaca, posebno Poljaka, Francuza i Njemaca.

„To su ljudi koje niste mogli vidjeti na ulicama grada. Njih to ne zanima, oni nisu tu bili zbog betona, već zbog takozvanog aktivnog odmora i netaknute prirode. Zato su bili puni kapaciteti eko katuna i svih seoskih domaćinstava registrovanih za bavljenje turizmom na području beranske opštine. Mislim da je tako bilo i u regionu“ – kaže Radević.

Prema njegovim riječima ove godine je u naglom porastu broj turističkih seoskih domaćinstava, ekoloških katuna i ekoloških planinskih ugostiteljskih objekata.

„Mi smo im kao turistička organizacija bili maksimalno na usluzi sa organizovanjem raznih manifestacija“ – dodaje Radević.

On je za narednu turističku sezonu najavio obogaćivanje ponude, pa čak i izgradnju takozvanog zip lajna iznad Tifranske klisure, od vrha starog puta kralja Aleksandra do druge strane Tifrana, iznad rijeke Lim.

„To će biti za one koji žude za adrenalinom“ – tvrdi direktor TO Berane.

Zadovoljna je i njegova koleginica na čelu Turističke organizacije Plav Samira Canović, koja ističe da je ova sezona krajem jula mjeseca bila na nivou 2019. godine.

„U jednom trenutku to je bilo čak i više nego te godine, ali vidjećemo na kraju kada svedemo konačni bilans. Sve u svemu, ova turistička sezona u Plavu je bila više nego dobra“ – kaže Canovićeva.

Ona ističe da Plav sa svojom atraktivnom okolinom privlači sve više stranih turista, najviše iz Njemačke, Slovačke i Rumunije.

„Nismo očekivali takvu posjećenost. Bilo je i Holanđana, Engleza, Francuza. Mi imamo tu stazu koja je za sve njih atratkivna, a to su Vrhovi Balkana. Dosta njih je bilo koji su posjećivali Hridsko jezero i bila su puna turistička domaćinstva i eko naselja na putu do tog jezera“ – priča Canovićeva.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo