Povežite se sa nama

MONITORING

UBISTVO U PLJEVLJIMA – SEDAM DANA KASNIJE: Akcija uspjela, osumnjičeni umro

Objavljeno prije

na

Pljevljak Goran Dragićević (47), osumnjičen da je početkom prošle nedjelje ubio bivšu suprugu i njenog muža, ubijen je prošlog četvrtka tokom akcije pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u pljevaljskom naselju Guke.

Prve, nezvanične, informacije da je Dragićević ubijen tokom pokušaja specijalaca da ga, u prvi suton, uhapse u napuštenoj kući u kojoj su ga tog jutra pronašli i opkolili pripadnici lokalne policije, uskoro su dobile i zvaničnu potvrdu.

,,Višesatni pregovori policije sa G.D. (47) iz Pljevalja, osumnjičenim za teško ubistvo izvršeno preksinoć na štetu supružnika S.R. i R.T. iz Pljevalja, završeni su večeras oko 20.00 časova upotrebom vatrenog oružja koju je započeo osumnjičeni u namjeri da liši života policijske službenike, pri čemu je on smrtno stradao”, saopšteno je iz Uprave policije. Dobra vijest bila je to da policijski službenici angažovani u ovoj akciji nijesu povrijeđeni, ,,iako su im životi bili ugroženi”.

Nedugo pošto je u Pljevljima utihnulo oružje, iz Podgorice se oglasio i koordinator Ministarstva unutrašnjih poslova i potpredsjednik Vlade Duško Marković. ,,Sada se radi uviđaj, slijedi policijski izvještaj o čitavom toku događaja i nakon toga će se procijeniti da li je sve rađeno u skladu sa procedurama”, naveo je Marković uz konstataciju: ,,Ono što u ovom trenutku mogu reći, na osnovu informacija koje imam, jeste da se radi o uspješnoj akciji pripadnika SAJ-a”.

Nije trebalo dugo čekati pa da događaji u Pljevljima i, posebno, njihova zvanična interpretacija, iniciraju bučnu raspravu u ovdašnjim medijima i na društvenim mrežama. Istovremeno, zaćutali su svi mogući nadležni da ovdašnjoj javnosti saopšte šta se, kako i zašto dogodilo prije nedjelju dana u naselju Guke. Kao da je interesovanje državnih institucija za ovaj događaj okončano nakon što je Hasan Lukač, viši državni tužilac iz Bijelog Polja saopštio da je ,,VDT pokrenulo izviđajne radnje, sprovelo uviđaj i prikuplja dokaze relevantne za rasvjetljavanje ovog slučaja”. Tužilac ispituje i da li su prilikom akcije u Pljevljima prekoračena ovlašćenja, kao i da li je bila neophodna primjena sile u ovolikoj mjeri… Ovako Lukačeve riječi svojim čitaocima prevodi jedan od ovdašnjih elektronskih medija.

Za druge je ,,pljevaljski slučaj” već završena priča. Prema njihovom sudu ne postoji bilo kakva dilema o opravdanosti i efikasnosti policijske intervencije – Dragićević je, samo što ne kažu, dobio što je tražio. ,,Zakonski uslovi da policija ubije Dragićevića stekli su se već prve noći, kada se nakon dvostrukog ubistva dao u bjekstvo”, obavještava svoje čitaoce jedna od prorežimskih dnevnih novina… Pa u istom tekstu, valjda da pritvrde tezu o opravdanom ubistvu, pred čitaoce kao nespornu činjenicu stavljaju i sljedeću tezu: ,,Njegov ubilački naum poprimio je nove dramatične dimenzije. Kako je (toj novini – prim. Monitora) opisano iz policije, situacija je bila jasna čovjek sa automatskom puškom i bombama, smanjene uračunljivosti i nepredvidivog ponašanja, bio je opasnost, kako za policajce, tako i za stanare okolnih kuća…”.

Nedostajala je, ipak, makar informacija o tome da li je – tokom višesatne akcije – pljevaljska policija evakuisala stanovnike kuća koje su bile u blizini njihovog bojišta sa Dragićevićem. U svakom slučaju, nije lako pronaći pravnika koji vam može objasniti kako se to stiče zakonski uslov da policija ubije nekoga u momentu kada on ne ugrožava nečiji život. Da li je Dragićević, neposredno pred upad specijalaca, ispunjavao taj uslov?

U saopštenju Uprave policije stoji da su sa osumnjičenim dvostrukim ubicom, o njegovoj predaji, pregovarali profesionalni pregovarač SAJ-a i njegovi prijatelji i rođaci. Bez uspjeha. ,,Policijski službenici su potom u kuću ubacili hemijska sredstva – suzavac i šok bombe, u namjeri da onesposobe osumnjičenog G.D. i liše ga slobode, nakon čega je G.D. ponovo pucao u policiju iz automatske puške i pištolja”, saopštava Uprava policije. ,,Pošto G.D., iako su u kuću ubačena hemijska sredstva, nije izlazio iz kuće a u međuvremenu se u kući čuo prasak nalik na aktiviranje bombe, policijski službenici su izvršili upad u kuću u namjeri pronalaska lica i njegovog lišenja slobode…”. Ishod znamo.

Ono što ne znamo je – ko je procijenio da je vrijeme pregovora isteklo? Da li starješine policije, resornog Ministarstva i Državnog tužilaštva smatraju da je ta procjena bila dobra? Postoji li opasnost da – ni javnost ni nadležni državni organi – ne dobijemo odgovore na ova pitanje?

Za skeptične podsjećanje: prošlo je više od šest mjeseci kako je tridesetak maskiranih pripadnika SAJ-a brutalno pretuklo Podgoričanina Mija Martinovića i njegov automobil. Tužilaštvo i policija su za sada identifikovali dva aktera događaja koji je svijetom pronio sramotnu sliku o Crnoj Gori a građane ove države, po osnovu vansudskog poravnanja sa Martinovićem, koštao nekih 150 hiljada eura. Zapravo, ni tu dvojicu nijesu identifikovali. Oni su se sami prijavili. Dobrovoljci. I šta ako se u Pljevljima ponovi ista priča? Odnosno – zbog čega se u Pljevljima ne bi ponovila ista priča?

Specijalci su, prema saopštenju UP, u napuštenu kuću iz koje je pucao Dragićević poslati nakon što se iz nje čuo ,,prasak nalik na aktiviranje bombe”. Da li su ti ljudi bili izloženi pretjeranoj i, možda, nepotrebnoj opasnosti? Da li su oni znali za ratno iskustvo čovjeka koga su pokušavali da uhapse (neutrališu)? Prema pisanjima beogradskih medija Goran Dragićević je ratovao, kao vojnik Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, u Hrvatskoj i BiH. Nije mu, dakle, manjkalo borbenog iskustva. A, vidimo, ni oružja. Automatska puška, pištolj, bombe (eksplozivne naprave) pominju se u izvještajima policije i tužilaštva. Odakle? Hoće li se neko pozabaviti tim aspektom priče?

Druga je stvar što o tom arsenalu, kao i o svemu drugome što je pratilo pljevaljsku operaciju moramo prosuđivati samo na osnovu navodnih izjava NN lica iz MUP-a i civilnih svjedoka koji, zapravo, nijesu ništa vidjeli. Nego prepričavaju nešto što im je neko rekao. Da skratimo: nema nijednog snimka, fotografije, skice ili bilo kog dokumenta koji bi potkrijepio zvaničnu verziju događaja. A šest mjeseci (od 24. oktobra i sukoba SAJ-a sa učesnicima antivladinih protesta na podgoričkim ulicama) je suviše kratak period da bi SAJ-u i njegovim šefovima vjerovali na riječ. Policijsku ili partijsku, svejedno.

Izmjenama zakona protiv zločina iz strasti

U poplavi nasilja kojoj svjedočimo, upozoravaju aktivistkinje ženskih organizacija, sve su češća ubistva iz strasti. Žrtve su, kažu, po pravilu – žene.

Sagovornice Monitora smatraju da bi broj slučajeva sa fatalnim ishodom bio manji ukoliko bi domaće zakonodavstvo kao krivično djelo prepoznalo proganjanje žrtve od strane nasilnika, koje najčešće prethodi zločinu.

Iz Sigurne ženske kuće (SŽK) navode da su u toku 2015. godine uputile poslanicama inicijativu za pooštravanje kazni za nasilnike i uvođenje novog krivičnog djela – proganjanje.

One podsjećaju da je Crna Gora ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, pa sve nadležne institucije treba da preduzmu mjere kako bi se osigurala efikasnija i efektivnija zaštita žena – žrtava nasilja u porodici. Crna Gora je, ujedno, ratifikacijom Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici preuzela obavezu da, između ostalog, sankcioniše namjerno postupanje koje je usmjereno na ponavljano zastrašivanje druge osobe, što uzrokuje da se ta osoba plaši za svoju bezbijednost.

Po sadašnjim propisima, objašnjavaju stručnjaci, ovakvo ponašanje moguće je procesuirati samo kao krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, koje zahtijeva ,,kao radnju izvršenja” – ozbiljnu prijetnju da će se napasti na život ili tijelo. Dakle, uhođenje, uznemiravanje i radnje koje ne sadrže ozbiljnu prijetnju usmjerenu na lišavanje života ili povredu zakonodavac ne prepoznaje kao ugrožavanje sigurnosti.

Praksa, ukazuju naše sagovornice, pokazuje da je zbog toga ,,proganjanje” nužno precizno definisati u domaćem zakonodavstvu.

Direktorica SŽK Ljiljana Raičević u razgovoru za Monitor navodi da se u svojoj dugogodišnjoj praksi svakodnevno susrijeće sa proganjanjem. „Gotovo svaka žena koja nam se obratila, jer je trpjela neku vrstu nasilja, u toku razgovora pomenula je – on me proganja ili on me proganjao. Proganjanje se najčešće iskazuje slanjem pisama, sms-ova, putem društvenih mreža, dok ima i onih koji proganjaju uhođenjem gdje situacija postaje komplikovanija”, kaže ona.

Direktorica SŽK ukazuje da je nedavno jedna Budvanka bezuspješno pokušala policiji da prijavi da je proganja bivši muž. „Kad je otišla u policijsku stanicu da prijavi slučaj, oni nisu mogli da odrede koje je to kazneno djelo”.

„Postoji pregršt situacija proganjanja koje nijesu regulisane zakonskim okvirom. A ono može da bude veoma opasno i ne treba se sa ignorancijom odnositi prema njemu”, kaže Raičevićeva.

Aktivistkinje ženskih organizacija u Srbiji takođe su prošle godine zatražile da se to djelo uvrsti u krivično zakonodavstvo. One su zatražile i da se propiše obaveza svih profesionalaca koji postupaju u slučajevima partnerskog i nasilja u porodici da moraju da procjenjuju rizik od ponavljanja nasilja i nastupanja smrtne posljedice.

U 2015. godini Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici se obratilo za pomoć 536 osoba sa iskustvom porodičnog nasilja, dok je u skloništu SŽK tokom prošle godine bila smještena 151 osoba (99 žena i 52 djece).

Bojana DRAGAŠ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo