Povežite se sa nama

SVIJET

VANREDNI PARLAMENTARNI IZBORI I VELIKOJ BRITANIJI: Glas za – “Dovršimo Bregzit”

Objavljeno prije

na

Prema trenutnim planovima Britanija treba da do 31. januara 2020. napusti EU. Premijer Džonson postigao je sa EU sporazum o tome kako će „razvod” izgledati, ali taj sporazum mora da odobri britanski parlament

 

Britanski premijer Boris Džonson odveo je konzervativce do istorijske pobjede i komotne većine u prošlonedjeljnim vanrednim parlamentarnim izborima. U kampanji se skoro sve vrtjelo oko Bregzita, izlaska Ujedinjenog kraljevstva iz Evropske unije te je ovo i glas za Džonsonovu parolu „Dovršimo Bregzit“.

Proglašeni su rezultati iz svih izbornih jedinica i torijevci su osvojili 365 od 650 poslaničkih mesta u Donjem domu britanskog parlamenta. Premijer Boris Džonson je rekao da će mu ova pobjeda dati mandat da se „riješi pitanje Bregzita” i izvede Britaniju iz EU sljedećeg mjeseca.

Laburisti, predvođeni ljevičarem Džeremijem Korbinom, pretrpjeli su istorijski poraz, osvojivši tek 203 izborne jedinice. Korbin je prije izbora obećao „pravi zaokret“, ali birači to očito ne žele. Korbin je rekao da je za njegovu stranku izborna bila „veoma razočaravajuća noć”. Najavio je da će ostati na čelu partije do marta 2020, ali da se više neće kandidovati za premijera.

Škotska nacionalna stranka osvojila je 48, Liberalne demokrate 11, Demokratska unionistička partija Severne Irske osam mandata. Ovo će biti najubjedljivija pobjeda konzervativaca od izbora 1987. godine kada je vlast osvojila Margaret Tačer, dok se čini da su laburisti zabilježili najgore rezultate na izborima od Drugog svjetskog rata.

Džonson je tražio ove izbore, jer mu je parlament blokirao planove o izlasku iz EU. Kako bi obezbijedio većinu znao je da mora da ubijedi glasače laburista da glasaju za njega. Džonson je govorio o „najvažnijim izborima naše generacije“. Sve je zvučalo kao da se radi o novom referendumu o Bregzitu po sistemu – ko glasa za Džonsona, glasa prije svega za njegov moto „Dovršimo Bregzit “.  Tako je Džonsonova računica upalila. Stajao je nasuprot Korbinu, koji se zalagao za nove pregovore sa EU i novi referendum, baš kao i škotski nacionalisti i Liberalne demokrate.

„Boris Džonson se kockao. Da bi mogao da dobije izbore, znao je da mu treba podrška gradova i opština u kojima je skoro grijeh glasati za Konzervativnu partiju”, ocijenio je BBC. I uspio je.

Poslije izbora Korbin je kazao da su laburisti iznijeli pred ljude „manifest nade”. No, „Bregzit je toliko polarizovao raspravu da je poništio normalnu političku debatu”. Analitičari misle da je to previše jednostavno objašnjenje, posebno jer laburistički lider nije imao jasan stav o Bregzitu.

Izbornom pobjedom su konzervativci, po Džonsonu, „ukinuli blokadu parlamenta” o Bregzitu i stavili tačku na „jadne prijetnje” novim referendumom o izlasku iz EU. Džonson sada ima slobodan put do podrške parlamenta sporazumu sa EU, možda i do ispunjenja predizbornog obećanja – Bregzit do 31. januara 2020. „Bregzit će biti gotov do 31. januara – nema ako, nema ali, nema možda”, rekao je Džonson.

Tokom kampanje, on se u potpunosti usredsredio na jednu poruku – da će da „završi Bregzit”. Kampanja laburista je, međutim, bila usmjerena na druga pitanja – obećavali su da će okončati štednju i povećati izdavanja za javne usluge i Nacionalnu zdravstvenu službu. Neki od analitičara se sada pitaju da li je znak vremena u kojem živimo to što laži, prekršena obećanja i jedva uvijeni rasizam, koje je manifestovao Džonson,  predstavljaju suštinu politike? Teme obrazovanja, kriminala, beskućništva i zdravstvenog sistema, koji je na samrti – ništa od toga kao da nije bitno.

Boris Džonson je prisvojio skoro svaki trik iz repertoara Donalda Trampa. I niko nije trepnuo na to. Poražavajuće je što su Laburisti poraženi širom svog jezgra – tzv. “crvenog zida”. Konzervativci su osvojili mandate u velikim djelovima postindustrijske sjeverne Engleske iako su tamo upravo oni mjerama štednje načinili siromašne još siromašnijima.

Prema trenutnim planovima Britanija treba da do 31. januara 2020. napusti EU. Premijer Džonson postigao je sa EU sporazum o tome kako će „razvod” izgledati, ali taj sporazum mora da odobri britanski parlament. Ukoliko se to ne dogodi Britanija bi mogla da izađe iz Unije bez sporazuma. Sada je, međutim, dobio značajnu većinu u parlamentu i ne bi trebalo da ima veće probleme.

A šta posle Bregzita? Ukoliko Britanija 31. januara zaista izađe iz EU, to će biti samo prvi korak u veoma komplikovanom procesu. Prvi zadatak poslije toga biće trgovinski sporazum sa EU, jer Britanija želi što više njene robe i usluga u Uniji. Međutim, konzervativci su jasno istakli da Britanija mora da napusti carinsku uniju i jedinstveno tržište EU, kao i da okonča nadležnost Evropskog suda pravde.

 

Loša vijest za EU

Ishod izbora definiše i buduću ulogu Velike Britanije u svijetu. Ovo je kamen-međaš za veliku promjenu u britanskoj politici koja će odzvanjati zemljom u godinama koje dolaze.

Rezultati izbora u Velikoj Britaniji će oslabiti EU. Neki, kao što je češki premijer, smatraju da je Džonsonova pobjeda loša vijest za EU, jer će Britanija sada definitvno izaći iz Unije. Pobjeda Džonsona bi mogla da utiče na slabljenje EU, pa tako i na raspoloženje u zemljama aspirantima za evropske integracije. Evropske nade na Zapadnom Balkanu i ambicije za evropske integracije biće malo korigovane. Moraće još jednom da se razmisli o načinu pridruživanja EU.

Britanija će kao ponovo nezavisna zemlja u naredne dvije-tri godine imati mnogo problema i obaveza i neće se u toj mjeri baviti zemljama na Zapadnom Balkanu. Opet, potom, kao zemlja izvan EU, možda će mnogo više energije trošiti na ovaj dio sveta, posebno u Srbiji. Sa druge strane, poznavaoci prilika misle čak da je američki predsjednik Donald Tramp uvjeren da je Džonsonova pobjeda dobar signal i za njegovu sudbinu na izborima 2020, kao što je to bio slučaj 2016. godine poslije britanskog referenduma o izlasku iz EU. Takvi analitičari smatraju da je pobjeda Džonsona veliko ohrabrenje i prednost za Trampove glasače. Prema ocjenama mnogih, Tramp je praktično već počeo  kampanju za naredne izbore i na sve načine nastoji da obezbijedi neki upečatljiv spoljnopolitički uspjeh, a „Politiko“ piše da pobjeda „britanskog Trampa“, kako je nazvao Džonsona, znači da će pažnju usredsrediti na trgovinski sporazum.

„Čestitke Borisu Džonsonu na pobjedi, sada poslije Bregzita Velika Britanija i SAD mogu da zaključe novi trgovinski sporazum. Taj sporazum mogao bi biti mnogo značajniji i povoljniji nego bilo koji sa EU“, napisao je i sam Tramp na Tviteru.

 

Enigma Škotska i Sjeverna Irska

Iako je rezultat izbora razriješio dilemu kada će Velika Britanija izaći iz EU, pred premijera Džonsona nametnula su se druga važna pitanja. Između ostalog i kako će na izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU gledati građani Škotske i Sjeverne Irske.

Škotska nacionalna partija (SNP) je na posljednjim izborima dobila oko 45 odsto glasova, nešto više od procenta koji su konzervativci osvojili na nivou cijele Britanije (43,6 odsto), čime je osigurala 48 poslanika u Parlamentu. Drugi referendum o nezavisnosti Škotske je vjerovatan.

Vlada u Londonu ne može prisiliti Škotsku da protiv njene volje bude dio Britanije, kaže Nikola Stardžon, premijerka Škotske. Kako navodi, uspjeh njene SNP na izborima joj daje pravo da traži novi referendum o nezavisnosti, kako bi vlasti u Edinburgu bile sigurne da je odluka iz 2014. bila legalna i legitimna. Međutim, britanski ministri se protive tome, kao i premijer Boris Džonson. Džonson smatra da odluka škotskih građana iz 2014. kada na referendumu nisu podržali otcjepljenje od Velike Britanije mora i dalje da bude poštovana. Džonson je naglasio „svoju nepokolebljivu posvećenost jačanju Unije“.

Građani Škotske prije pet godina izašli su na referendum o nezavisnosti koji je odobrio tadašnji konzervativni premijer Dejvid Kameron. Neposredno prije glasanja, on je zaprijetio Škotima da će Ujedinjeno Kraljevstvo, ako ga Škotska napusti, uložiti veto na budući ulazak Škotske u EU.

Mnogi analitičari vjeruju da je upravo ta prijetnja bila presudna u odluci škotskih glasača da ostanu u Kraljevini, jer su time ostali i unutar EU. Dvije godine kasnije, na drugom referendumu, o Bregzitu, čak 62 odsto Škota glasalo je za ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u EU, ali preglasali su ih Vels i siromašni krajevi Engleske. Iako se radi o velikoj pobjedi SNP-a, stranke koje se protive nezavisnosti ipak su dobile većinu glasova škotskih birača. Pitanje je hoće li Bregzit još neke birače u Škotskoj okrenuti na stranu nezavisnosti. To sada ne može da bude procijenjeno, ali nekim analitičarima za sada ne izgleda da postoji većina koja bi to izglasala. S druge strane, pokret za samostalnost Škotske nesumnjivo je jak i u uslovima jednokružnog (većinskog izbornog) sistema, podrška od 45 odsto koju ima SNP dovoljna je da oni i dalje pobjeđuju na izborima i to će sigurno stvarati stalne konflikte na potezu između Londona i Edinburga.

Povrh svega, irski nacionalisti su u Sjevernoj Irskoj više ojačali nego unionisti. Postavlja se pitanje hoće li prvi put biti pomenuto otcjepljenje Sjeverne Irske?

Liderka irske nacionalističke stranke Šin Fejn Meri Lu Makdonald u subotu je poručila da raste pritisak za raspisivanje referenduma o irskom ujedinjenju. „Bregzit je promijenio politički profil Irske, u Britaniji i u Evropi. Sve što je nekada bilo sigurno, više nije“, rekla je Makdonald. Izborni rezultati su, po Mekdonaldovoj ponovo pokazali da je većina na Sjeveru protiv da budu izvučeni iz EU, protiv bilo kakve tvrđe granice na irskom ostrvu, kao i da žele da zaštite Sporazum Velikog petka i ekonomiju na cijelom ostrvu, rekla je Makdonaldova.

U posljednjoj anketi, sprovedenoj u septembru ove godine, 51 odsto glasača Sjeverne Irske bilo je za ujedinjenje s Irskom, dok je 49 odsto bilo za ostanak u UK. Nakon najnovije Džonsonove pobjede, koji je u svojim pregovorima s EU jasno dao do znanja da mu je Sjeverna Irska manje bitna od Bregzita, i nakon što su na izborima pobijedile stranke koje su za ostanak u EU i za ujedinjenje, nije čudno da je Šin Fejn,  politička stranka i nacionalni pokret irskog republikanizma u Republici Irskoj i Severnoj Irskoj, već pozvao vlade Irske i UK na početak pregovora.

Ukoliko London ne odgovori na pitanja koja mu postavljaju građani Škotske i Sjeverne Irske, postoji opasnost da se Bregzit pretvori u duboku krizu Velike Britanije koja bi uzdrmala Ujedinjeno Kraljevstvo,

                 

  Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo