Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Istina nužno izaziva uznemirenje

Objavljeno prije

na

Za EU je ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti

 

MONITOR: Svake godine se u državama nekadašnje SFRJ obilježava niz datuma kao godišnjica istorijskih događaja. Taj broj raste. U intervjuu Vremenu prije 20 godina, rekli ste da će „biti pomirenja ali ne i istine“. Jeste li bili u pravu?

PUHOVSKI: Riječima Ču En-laja (Kissingeru, navodno o Francuskoj revoluciji): „Još je rano za ocjenu“. Doista, povijest se u poslijejugoslavenskome krugu zbiva na neobičan, kontrakronologijski način. Kao da su mnogima od nas današnjih ratna zbivanja sve bliža, a ne sve dalja. To je loše za društvenu svakodnevicu, a, naravno, i za istinu. Ona je, također, izgleda, sve dalje – a pomirba se pak, hoćeš-nećeš, nezaustavljivo šulja pod skutima normalizacije. Ljudi se naprosto ne mogu dovoljno dugo skandalizirati npr. nad time što Jugoslavije više zaista nema, ili  time što ju mnogi i dalje zazivaju. No, moj je stav bio – i ostao – kategorijalne, a ne povijesne naravi; uvjeren sam da istina nužno izaziva uznemirenje, jer je minimum neistine (od dobroga ponašanja na dalje) pretpostavka svake društvene egzistencije. Istina stoga nije oruđe za dospijevanje do pomirbe, kako su to, primjerice, naivno pretpostavile Ujedinjene nacije zasnivajući Haško sudište (na 101. Titov rođendan). A između pomirbe i istine, optiram za drugu vrijednost (respektirajući i one koji zastupaju obrnutu soluciju), svjestan društvenih rizika koje to izaziva.

MONITOR: Koliko je u izboru tih datuma važna etička komponenta događaja koji se tako, ritualno, priziva u sjećanje. Čini se da dominiraju datumi kojima se želi potcrtati njihova državotvornost?  

PUHOVSKI: Svaki nacionalizam razumije prošlost kao gigantsko samoposluživanje iz kojega se izabiru događaji, likovi, pripovijesti po vlastitu ukusu (proglašenim moralnom vrijednošću), a sve ostalo ostavlja negdje zapreteno (po mogućnosti kod naših neprijatelja). To pak znači da se prošlost mijenja u skladu sa samorazumijevanjem sadašnjosti – nekadašnji partizanski (u biti: šumski, ustanički, protudržavni) blagdan, postaje nacionalnim, državnim (dapače: državotvornim) praznikom, a nekadašnja težnja za jugoslavenskom zajednicom – postaje nacionalnom (čak: nacionalističkom) težnjom za samostalnošću. Jedni su, navodno, imali („oduvijek“) naciju bez države (Hrvatska), drugi pak državu bez nacije (Crna Gora). I sada to treba nekako (mukotrpno) dovesti u novi (poslijejugoslavenski) red – pa makar i ratom  (ili u sretnijim okolnostima, kakve su ipak vaše, uličnim neredima).

MONITOR: Kažete da „istina uvijek uznemiruje“. S tim u vezi, zanimljiva je Vaša distinkcija između revizije istorije (izmjena na osnovu novootkrivenih dokaza) i njenog falsifikovanja. Čak i istoričari koriste izraz „revizija“… Izgleda da se neki boje revizije a neki falsifikovanja?

PUHOVSKI: Bez revizije (dakle: novoga pogleda) nema razvoja spoznaje. Protimba reviziji je načelno moguća samo s dogmatskoga stajališta. No, pod revizijom u recentnim se raspravama o povijesti uglavnom misli na falsifikate: recimo na humane ustaše, antifašističke četnike, itd. Iz činjenice da je jugoslavenska ideologija decenijama varala nametnutom slikom o prošlosti – ne slijedi da je baš sve iz toga razdoblja bilo lažno. Za to je potrebna revizija, no ne i falsificiranje u jednostavnom obratu – bilo je crno, a sada je bijelo, jer se tako ostaje u primitivno ideologijskome modu.

MONITOR: U pomenutom intervjuu ste izrazili rezervisanost prema maksimi da se obrazovanjem mogu mijenjati stavovi u pitanjima po kojima su ljudi već prihvatili neka mnjenja – kao što su ratni sukobi, počinioci i žrtve. Rekli ste da više vjerujete u promjene izazvane političkim pritiscima i životnim interesima. Šta je pokazalo dugo razdoblje od tada do danas?

PUHOVSKI: Raspad je Jugoslavije bjelodano pokazao da su, u trenu, nestale desetljećima perpetuirane legitimirajuće legende – u sažetku: velik je broj ljudi ipak radije vjerovao lažima koje su slušali u porodici, nego li lažima iz škole. Razlog je jednostavan, one prve su emocionalno podržane, a protiv emocija argumentacija u pravilu ne pomaže. Životni interesi (pa i bazični interes izbjegavanja teških pritisaka) u tom su pogledu ipak djelotvorniji.

MONITOR: U Bosni i Hercegovini su najnovije institucionalne i zakonodavne promjene i aktivnosti izazvale dosta političke dinamike. Kako ocjenjujete ponašanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića prema najnovijoj destabilizaciji BiH institucija? Ima li još simpatija za politiku „Čović-Dodik“, u vezi sa trećim entitetom?

PUHOVSKI: Naglašene simpatije za „hrvatsku komponentu u BiH“ (tj. za njihove ovlaštene predstavnike Čovića i Dodika) su konstantne u Hrvatskoj. Dapače, ojačane su proteklih mjeseci time što predsjednik Milanović – većini svojih birač(ic)a nasuprot – nadmašuje HDZ u takvoj politici. U samoj BiH veliku odgovornost nosi kriminalno neodgovorno ponašanje tzv. hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvu,  Komšića, koji s apetitom živi život u lažnome predstavljanju.

MONITOR: Pored mejnstrim političkih partija našeg tzv. regiona i njima svojstvenog populizma, sve su izraženije i vidljivije manje stranke čijim programima dominira zalaganje za održivi razvoj i „zelena politika“. U Zagrebu je lijevo-zelena koalicija „Možemo“ došla na vlast… Da li je neizbježan i „zeleni populizam“?

PUHOVSKI: Svaka svjetonazorska opcija u danim (ponajprije medijskim) uvjetima nosi i potencijal svojega populizma. Zelena je opcija još uvijek zapravo slabašna u Hrvatskoj (to se, naime, u realnosti mnogo bolje vidi na kantama za smeće nego na biračkim  mjestima), no u Zagrebu je pobijedila kao jasna protimba dotadašnjem (dvadesetogodišnjem) modelu korupcijskog upravljanja. Dakle po moralnome, a ne striktno političkom obrascu – što uvijek nosi potencijalne političke opasnosti. Zeleni se populizam, primjerice, konkretno pokazuje u optiranju za bicikle protiv automobila – ali i protiv pješaka, u slijepoj pjegi „zelene ideologije“ spram nove (i opet pogubne) koncentracije kapitala (iz najrazvijenijih sredina) koji se je najbrže prilagodio novim modama. S druge strane, ideologijski posve impotentna desnica i dalje reciklira pripovijesti o lubenicama (zelenima izvana, crvenima iznutra), jer živi u opsesiji „vječnoga komunizma“ (da parafraziram Ecovu – efektnu, iako, vjerujem, pogrešnu – sintagmu o fašizmu). U crnogorskome kontekstu ovih je dana Matija Bećković prizvao tu fiksaciju formulacijom: „Komunizam je podelio braću na verne i neverne“ (kao da te podjele nisu posvuda mnogo starije od komunizma).

MONITOR: „Šta će biti sa EU?“, nije rijetko pitanje. Poslije odlaska Ujedinjenog kraljevstva, ovih dana je počela i dosta otvorena kampanja nezadovoljstva položajem Mađarske u Evropskoj uniji… Timoti Garton Eš u knjizi „Mi građani 1989“, često pominje Viktora Orbana kao jednog od najagilnijih mladih demokrata. Danas je Orban predvodnik talasa nezadovoljnika evropskom zajednicom. Prekršio je neke osnovne postulate na kojima je osnovana EU.

PUHOVSKI: Postulati na kojima postoji EU su, u temelju, posve jednostavni, čak primitivni: onemogućavanje rata poboljšanjem standarda što većega broja ljudi. Sve je ostalo nadgradnja, pa i (meni toliko drage) pripovijesti o ljudskim pravima. EU je u krizi zbog političke neravnoteže, ali i zato što nije uspio svojedobni pokušaj da se u njezin ustav uvede dalekosežna formulacija „community of values“, da samu sebe, i službeno, razumije kao „zajednicu vrijednosti“. Orbana sam upoznao, preko Soroseve zaklade, kao mladoga liberala prije tridesetak godina, no on se je nedvojbeno veoma uspješno „razvio“. On je, uz još neke koje sam  spomenuo, svojevrsni hodajući spomenik kategorijalnoj katastrofi „Zapadne politike“, koja se događa nekoliko decenija nakon raspada komunističkoga sustava. Ostaje podgrijani „hladni rat“, bez ideologijske podloge (kapitalizam vs. socijalizam). Kao čista geostrategija, dakle. Zato je i NATO notorno besmislena organizacija; umrla je (nikako tek u Afganistanu), ali joj se – valjda zbog tolikoga naoružanja, kojim (zapravo nemoćno) raspolaže – nitko nije usudio to reći. I  NATO i „Zapad“ (koji se proteže i na istok) žive kao zombiji, bez ideologije koja ih je porodila. Za EU je, međutim, ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti – no ne bi to bilo baš dobro za njezino građanstvo.

 

Kandidatsko razdoblje je najljekovitije za zamlje koje ulaze u EU

MONITOR: Hrvatska je već osam godina u EU. Preko Helsinškog odbora, kojim ste jedno vrijeme rukovodili, pokušavalo se promovisati i štiti osnovna ljudska prava građanki i građana. Vide li se rezultati važnih procesa, događaja i zagovaranja u kojima ste i Vi učestvovali, posebno kada se radi o položaju manjinskih zajednica, migranata, vraćanju dostojanstva nestalima?

PUHOVSKI: Ulazak je Hrvatske u EU pokazao je, za mnoge, neočekivani paradoks: u svim se je bitnim aspektima stanje  hrvatskoga društva pogoršalo u mjesecima nakon tog priključenja. Očito je da na zemlje kandidatkinje zapravo lječidbeno djeluje baš kandidacijsko razdoblje, vrijeme u kojemu svi znaju da su pod povećalom. Kada je taj „san“ konačno ostvaren, desnica se je, eto, mogla opet slobodno baciti na manjine (kako etničke, tako i one po životnome stilu), a država je imala drugoga posla snalaženja po Bruxellesu/Novome Beogradu (ljevica se, kao i inače, nije ni u što miješala). To je trajalo godinu-dvije, pa se stanje počelo smirivati, a i popravljati, no biljezi su ostali. Jednostavno, kako bi, parafrazirajući Konfucija, rekli njemački socijaldemokratski revizionisti prije stoljeća i pol (Bernstein): put je važniji od cilja. Kada se ipak do cilja dođe, vidjet će se – u ovome primjeru – da „evropske vrijednosti“ obuhvaćaju i Orbana i poljske katolibane i AFD, itd. Dakle, materijalna je pomoć uvijek dobro došla, ruiniranje ionako ruinirane nacionalne suverenosti i nije neka tragedija (osim za nacional-histerike), ali što se vrijednosti tiče, ni sama EU danas ne zna koje bi one bile. U Hrvatskoj se je to iskazalo frustrirajuće polaganim poboljšanjem položaja raznovrsnih manjina, po cijenu radikalnoga pogoršanja atmosfere za migrante, s druge strane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo