Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Istina nužno izaziva uznemirenje

Objavljeno prije

na

Za EU je ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti

 

MONITOR: Svake godine se u državama nekadašnje SFRJ obilježava niz datuma kao godišnjica istorijskih događaja. Taj broj raste. U intervjuu Vremenu prije 20 godina, rekli ste da će „biti pomirenja ali ne i istine“. Jeste li bili u pravu?

PUHOVSKI: Riječima Ču En-laja (Kissingeru, navodno o Francuskoj revoluciji): „Još je rano za ocjenu“. Doista, povijest se u poslijejugoslavenskome krugu zbiva na neobičan, kontrakronologijski način. Kao da su mnogima od nas današnjih ratna zbivanja sve bliža, a ne sve dalja. To je loše za društvenu svakodnevicu, a, naravno, i za istinu. Ona je, također, izgleda, sve dalje – a pomirba se pak, hoćeš-nećeš, nezaustavljivo šulja pod skutima normalizacije. Ljudi se naprosto ne mogu dovoljno dugo skandalizirati npr. nad time što Jugoslavije više zaista nema, ili  time što ju mnogi i dalje zazivaju. No, moj je stav bio – i ostao – kategorijalne, a ne povijesne naravi; uvjeren sam da istina nužno izaziva uznemirenje, jer je minimum neistine (od dobroga ponašanja na dalje) pretpostavka svake društvene egzistencije. Istina stoga nije oruđe za dospijevanje do pomirbe, kako su to, primjerice, naivno pretpostavile Ujedinjene nacije zasnivajući Haško sudište (na 101. Titov rođendan). A između pomirbe i istine, optiram za drugu vrijednost (respektirajući i one koji zastupaju obrnutu soluciju), svjestan društvenih rizika koje to izaziva.

MONITOR: Koliko je u izboru tih datuma važna etička komponenta događaja koji se tako, ritualno, priziva u sjećanje. Čini se da dominiraju datumi kojima se želi potcrtati njihova državotvornost?  

PUHOVSKI: Svaki nacionalizam razumije prošlost kao gigantsko samoposluživanje iz kojega se izabiru događaji, likovi, pripovijesti po vlastitu ukusu (proglašenim moralnom vrijednošću), a sve ostalo ostavlja negdje zapreteno (po mogućnosti kod naših neprijatelja). To pak znači da se prošlost mijenja u skladu sa samorazumijevanjem sadašnjosti – nekadašnji partizanski (u biti: šumski, ustanički, protudržavni) blagdan, postaje nacionalnim, državnim (dapače: državotvornim) praznikom, a nekadašnja težnja za jugoslavenskom zajednicom – postaje nacionalnom (čak: nacionalističkom) težnjom za samostalnošću. Jedni su, navodno, imali („oduvijek“) naciju bez države (Hrvatska), drugi pak državu bez nacije (Crna Gora). I sada to treba nekako (mukotrpno) dovesti u novi (poslijejugoslavenski) red – pa makar i ratom  (ili u sretnijim okolnostima, kakve su ipak vaše, uličnim neredima).

MONITOR: Kažete da „istina uvijek uznemiruje“. S tim u vezi, zanimljiva je Vaša distinkcija između revizije istorije (izmjena na osnovu novootkrivenih dokaza) i njenog falsifikovanja. Čak i istoričari koriste izraz „revizija“… Izgleda da se neki boje revizije a neki falsifikovanja?

PUHOVSKI: Bez revizije (dakle: novoga pogleda) nema razvoja spoznaje. Protimba reviziji je načelno moguća samo s dogmatskoga stajališta. No, pod revizijom u recentnim se raspravama o povijesti uglavnom misli na falsifikate: recimo na humane ustaše, antifašističke četnike, itd. Iz činjenice da je jugoslavenska ideologija decenijama varala nametnutom slikom o prošlosti – ne slijedi da je baš sve iz toga razdoblja bilo lažno. Za to je potrebna revizija, no ne i falsificiranje u jednostavnom obratu – bilo je crno, a sada je bijelo, jer se tako ostaje u primitivno ideologijskome modu.

MONITOR: U pomenutom intervjuu ste izrazili rezervisanost prema maksimi da se obrazovanjem mogu mijenjati stavovi u pitanjima po kojima su ljudi već prihvatili neka mnjenja – kao što su ratni sukobi, počinioci i žrtve. Rekli ste da više vjerujete u promjene izazvane političkim pritiscima i životnim interesima. Šta je pokazalo dugo razdoblje od tada do danas?

PUHOVSKI: Raspad je Jugoslavije bjelodano pokazao da su, u trenu, nestale desetljećima perpetuirane legitimirajuće legende – u sažetku: velik je broj ljudi ipak radije vjerovao lažima koje su slušali u porodici, nego li lažima iz škole. Razlog je jednostavan, one prve su emocionalno podržane, a protiv emocija argumentacija u pravilu ne pomaže. Životni interesi (pa i bazični interes izbjegavanja teških pritisaka) u tom su pogledu ipak djelotvorniji.

MONITOR: U Bosni i Hercegovini su najnovije institucionalne i zakonodavne promjene i aktivnosti izazvale dosta političke dinamike. Kako ocjenjujete ponašanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića prema najnovijoj destabilizaciji BiH institucija? Ima li još simpatija za politiku „Čović-Dodik“, u vezi sa trećim entitetom?

PUHOVSKI: Naglašene simpatije za „hrvatsku komponentu u BiH“ (tj. za njihove ovlaštene predstavnike Čovića i Dodika) su konstantne u Hrvatskoj. Dapače, ojačane su proteklih mjeseci time što predsjednik Milanović – većini svojih birač(ic)a nasuprot – nadmašuje HDZ u takvoj politici. U samoj BiH veliku odgovornost nosi kriminalno neodgovorno ponašanje tzv. hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvu,  Komšića, koji s apetitom živi život u lažnome predstavljanju.

MONITOR: Pored mejnstrim političkih partija našeg tzv. regiona i njima svojstvenog populizma, sve su izraženije i vidljivije manje stranke čijim programima dominira zalaganje za održivi razvoj i „zelena politika“. U Zagrebu je lijevo-zelena koalicija „Možemo“ došla na vlast… Da li je neizbježan i „zeleni populizam“?

PUHOVSKI: Svaka svjetonazorska opcija u danim (ponajprije medijskim) uvjetima nosi i potencijal svojega populizma. Zelena je opcija još uvijek zapravo slabašna u Hrvatskoj (to se, naime, u realnosti mnogo bolje vidi na kantama za smeće nego na biračkim  mjestima), no u Zagrebu je pobijedila kao jasna protimba dotadašnjem (dvadesetogodišnjem) modelu korupcijskog upravljanja. Dakle po moralnome, a ne striktno političkom obrascu – što uvijek nosi potencijalne političke opasnosti. Zeleni se populizam, primjerice, konkretno pokazuje u optiranju za bicikle protiv automobila – ali i protiv pješaka, u slijepoj pjegi „zelene ideologije“ spram nove (i opet pogubne) koncentracije kapitala (iz najrazvijenijih sredina) koji se je najbrže prilagodio novim modama. S druge strane, ideologijski posve impotentna desnica i dalje reciklira pripovijesti o lubenicama (zelenima izvana, crvenima iznutra), jer živi u opsesiji „vječnoga komunizma“ (da parafraziram Ecovu – efektnu, iako, vjerujem, pogrešnu – sintagmu o fašizmu). U crnogorskome kontekstu ovih je dana Matija Bećković prizvao tu fiksaciju formulacijom: „Komunizam je podelio braću na verne i neverne“ (kao da te podjele nisu posvuda mnogo starije od komunizma).

MONITOR: „Šta će biti sa EU?“, nije rijetko pitanje. Poslije odlaska Ujedinjenog kraljevstva, ovih dana je počela i dosta otvorena kampanja nezadovoljstva položajem Mađarske u Evropskoj uniji… Timoti Garton Eš u knjizi „Mi građani 1989“, često pominje Viktora Orbana kao jednog od najagilnijih mladih demokrata. Danas je Orban predvodnik talasa nezadovoljnika evropskom zajednicom. Prekršio je neke osnovne postulate na kojima je osnovana EU.

PUHOVSKI: Postulati na kojima postoji EU su, u temelju, posve jednostavni, čak primitivni: onemogućavanje rata poboljšanjem standarda što većega broja ljudi. Sve je ostalo nadgradnja, pa i (meni toliko drage) pripovijesti o ljudskim pravima. EU je u krizi zbog političke neravnoteže, ali i zato što nije uspio svojedobni pokušaj da se u njezin ustav uvede dalekosežna formulacija „community of values“, da samu sebe, i službeno, razumije kao „zajednicu vrijednosti“. Orbana sam upoznao, preko Soroseve zaklade, kao mladoga liberala prije tridesetak godina, no on se je nedvojbeno veoma uspješno „razvio“. On je, uz još neke koje sam  spomenuo, svojevrsni hodajući spomenik kategorijalnoj katastrofi „Zapadne politike“, koja se događa nekoliko decenija nakon raspada komunističkoga sustava. Ostaje podgrijani „hladni rat“, bez ideologijske podloge (kapitalizam vs. socijalizam). Kao čista geostrategija, dakle. Zato je i NATO notorno besmislena organizacija; umrla je (nikako tek u Afganistanu), ali joj se – valjda zbog tolikoga naoružanja, kojim (zapravo nemoćno) raspolaže – nitko nije usudio to reći. I  NATO i „Zapad“ (koji se proteže i na istok) žive kao zombiji, bez ideologije koja ih je porodila. Za EU je, međutim, ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti – no ne bi to bilo baš dobro za njezino građanstvo.

 

Kandidatsko razdoblje je najljekovitije za zamlje koje ulaze u EU

MONITOR: Hrvatska je već osam godina u EU. Preko Helsinškog odbora, kojim ste jedno vrijeme rukovodili, pokušavalo se promovisati i štiti osnovna ljudska prava građanki i građana. Vide li se rezultati važnih procesa, događaja i zagovaranja u kojima ste i Vi učestvovali, posebno kada se radi o položaju manjinskih zajednica, migranata, vraćanju dostojanstva nestalima?

PUHOVSKI: Ulazak je Hrvatske u EU pokazao je, za mnoge, neočekivani paradoks: u svim se je bitnim aspektima stanje  hrvatskoga društva pogoršalo u mjesecima nakon tog priključenja. Očito je da na zemlje kandidatkinje zapravo lječidbeno djeluje baš kandidacijsko razdoblje, vrijeme u kojemu svi znaju da su pod povećalom. Kada je taj „san“ konačno ostvaren, desnica se je, eto, mogla opet slobodno baciti na manjine (kako etničke, tako i one po životnome stilu), a država je imala drugoga posla snalaženja po Bruxellesu/Novome Beogradu (ljevica se, kao i inače, nije ni u što miješala). To je trajalo godinu-dvije, pa se stanje počelo smirivati, a i popravljati, no biljezi su ostali. Jednostavno, kako bi, parafrazirajući Konfucija, rekli njemački socijaldemokratski revizionisti prije stoljeća i pol (Bernstein): put je važniji od cilja. Kada se ipak do cilja dođe, vidjet će se – u ovome primjeru – da „evropske vrijednosti“ obuhvaćaju i Orbana i poljske katolibane i AFD, itd. Dakle, materijalna je pomoć uvijek dobro došla, ruiniranje ionako ruinirane nacionalne suverenosti i nije neka tragedija (osim za nacional-histerike), ali što se vrijednosti tiče, ni sama EU danas ne zna koje bi one bile. U Hrvatskoj se je to iskazalo frustrirajuće polaganim poboljšanjem položaja raznovrsnih manjina, po cijenu radikalnoga pogoršanja atmosfere za migrante, s druge strane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo