Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Istina nužno izaziva uznemirenje

Objavljeno prije

na

Za EU je ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti

 

MONITOR: Svake godine se u državama nekadašnje SFRJ obilježava niz datuma kao godišnjica istorijskih događaja. Taj broj raste. U intervjuu Vremenu prije 20 godina, rekli ste da će „biti pomirenja ali ne i istine“. Jeste li bili u pravu?

PUHOVSKI: Riječima Ču En-laja (Kissingeru, navodno o Francuskoj revoluciji): „Još je rano za ocjenu“. Doista, povijest se u poslijejugoslavenskome krugu zbiva na neobičan, kontrakronologijski način. Kao da su mnogima od nas današnjih ratna zbivanja sve bliža, a ne sve dalja. To je loše za društvenu svakodnevicu, a, naravno, i za istinu. Ona je, također, izgleda, sve dalje – a pomirba se pak, hoćeš-nećeš, nezaustavljivo šulja pod skutima normalizacije. Ljudi se naprosto ne mogu dovoljno dugo skandalizirati npr. nad time što Jugoslavije više zaista nema, ili  time što ju mnogi i dalje zazivaju. No, moj je stav bio – i ostao – kategorijalne, a ne povijesne naravi; uvjeren sam da istina nužno izaziva uznemirenje, jer je minimum neistine (od dobroga ponašanja na dalje) pretpostavka svake društvene egzistencije. Istina stoga nije oruđe za dospijevanje do pomirbe, kako su to, primjerice, naivno pretpostavile Ujedinjene nacije zasnivajući Haško sudište (na 101. Titov rođendan). A između pomirbe i istine, optiram za drugu vrijednost (respektirajući i one koji zastupaju obrnutu soluciju), svjestan društvenih rizika koje to izaziva.

MONITOR: Koliko je u izboru tih datuma važna etička komponenta događaja koji se tako, ritualno, priziva u sjećanje. Čini se da dominiraju datumi kojima se želi potcrtati njihova državotvornost?  

PUHOVSKI: Svaki nacionalizam razumije prošlost kao gigantsko samoposluživanje iz kojega se izabiru događaji, likovi, pripovijesti po vlastitu ukusu (proglašenim moralnom vrijednošću), a sve ostalo ostavlja negdje zapreteno (po mogućnosti kod naših neprijatelja). To pak znači da se prošlost mijenja u skladu sa samorazumijevanjem sadašnjosti – nekadašnji partizanski (u biti: šumski, ustanički, protudržavni) blagdan, postaje nacionalnim, državnim (dapače: državotvornim) praznikom, a nekadašnja težnja za jugoslavenskom zajednicom – postaje nacionalnom (čak: nacionalističkom) težnjom za samostalnošću. Jedni su, navodno, imali („oduvijek“) naciju bez države (Hrvatska), drugi pak državu bez nacije (Crna Gora). I sada to treba nekako (mukotrpno) dovesti u novi (poslijejugoslavenski) red – pa makar i ratom  (ili u sretnijim okolnostima, kakve su ipak vaše, uličnim neredima).

MONITOR: Kažete da „istina uvijek uznemiruje“. S tim u vezi, zanimljiva je Vaša distinkcija između revizije istorije (izmjena na osnovu novootkrivenih dokaza) i njenog falsifikovanja. Čak i istoričari koriste izraz „revizija“… Izgleda da se neki boje revizije a neki falsifikovanja?

PUHOVSKI: Bez revizije (dakle: novoga pogleda) nema razvoja spoznaje. Protimba reviziji je načelno moguća samo s dogmatskoga stajališta. No, pod revizijom u recentnim se raspravama o povijesti uglavnom misli na falsifikate: recimo na humane ustaše, antifašističke četnike, itd. Iz činjenice da je jugoslavenska ideologija decenijama varala nametnutom slikom o prošlosti – ne slijedi da je baš sve iz toga razdoblja bilo lažno. Za to je potrebna revizija, no ne i falsificiranje u jednostavnom obratu – bilo je crno, a sada je bijelo, jer se tako ostaje u primitivno ideologijskome modu.

MONITOR: U pomenutom intervjuu ste izrazili rezervisanost prema maksimi da se obrazovanjem mogu mijenjati stavovi u pitanjima po kojima su ljudi već prihvatili neka mnjenja – kao što su ratni sukobi, počinioci i žrtve. Rekli ste da više vjerujete u promjene izazvane političkim pritiscima i životnim interesima. Šta je pokazalo dugo razdoblje od tada do danas?

PUHOVSKI: Raspad je Jugoslavije bjelodano pokazao da su, u trenu, nestale desetljećima perpetuirane legitimirajuće legende – u sažetku: velik je broj ljudi ipak radije vjerovao lažima koje su slušali u porodici, nego li lažima iz škole. Razlog je jednostavan, one prve su emocionalno podržane, a protiv emocija argumentacija u pravilu ne pomaže. Životni interesi (pa i bazični interes izbjegavanja teških pritisaka) u tom su pogledu ipak djelotvorniji.

MONITOR: U Bosni i Hercegovini su najnovije institucionalne i zakonodavne promjene i aktivnosti izazvale dosta političke dinamike. Kako ocjenjujete ponašanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića prema najnovijoj destabilizaciji BiH institucija? Ima li još simpatija za politiku „Čović-Dodik“, u vezi sa trećim entitetom?

PUHOVSKI: Naglašene simpatije za „hrvatsku komponentu u BiH“ (tj. za njihove ovlaštene predstavnike Čovića i Dodika) su konstantne u Hrvatskoj. Dapače, ojačane su proteklih mjeseci time što predsjednik Milanović – većini svojih birač(ic)a nasuprot – nadmašuje HDZ u takvoj politici. U samoj BiH veliku odgovornost nosi kriminalno neodgovorno ponašanje tzv. hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvu,  Komšića, koji s apetitom živi život u lažnome predstavljanju.

MONITOR: Pored mejnstrim političkih partija našeg tzv. regiona i njima svojstvenog populizma, sve su izraženije i vidljivije manje stranke čijim programima dominira zalaganje za održivi razvoj i „zelena politika“. U Zagrebu je lijevo-zelena koalicija „Možemo“ došla na vlast… Da li je neizbježan i „zeleni populizam“?

PUHOVSKI: Svaka svjetonazorska opcija u danim (ponajprije medijskim) uvjetima nosi i potencijal svojega populizma. Zelena je opcija još uvijek zapravo slabašna u Hrvatskoj (to se, naime, u realnosti mnogo bolje vidi na kantama za smeće nego na biračkim  mjestima), no u Zagrebu je pobijedila kao jasna protimba dotadašnjem (dvadesetogodišnjem) modelu korupcijskog upravljanja. Dakle po moralnome, a ne striktno političkom obrascu – što uvijek nosi potencijalne političke opasnosti. Zeleni se populizam, primjerice, konkretno pokazuje u optiranju za bicikle protiv automobila – ali i protiv pješaka, u slijepoj pjegi „zelene ideologije“ spram nove (i opet pogubne) koncentracije kapitala (iz najrazvijenijih sredina) koji se je najbrže prilagodio novim modama. S druge strane, ideologijski posve impotentna desnica i dalje reciklira pripovijesti o lubenicama (zelenima izvana, crvenima iznutra), jer živi u opsesiji „vječnoga komunizma“ (da parafraziram Ecovu – efektnu, iako, vjerujem, pogrešnu – sintagmu o fašizmu). U crnogorskome kontekstu ovih je dana Matija Bećković prizvao tu fiksaciju formulacijom: „Komunizam je podelio braću na verne i neverne“ (kao da te podjele nisu posvuda mnogo starije od komunizma).

MONITOR: „Šta će biti sa EU?“, nije rijetko pitanje. Poslije odlaska Ujedinjenog kraljevstva, ovih dana je počela i dosta otvorena kampanja nezadovoljstva položajem Mađarske u Evropskoj uniji… Timoti Garton Eš u knjizi „Mi građani 1989“, često pominje Viktora Orbana kao jednog od najagilnijih mladih demokrata. Danas je Orban predvodnik talasa nezadovoljnika evropskom zajednicom. Prekršio je neke osnovne postulate na kojima je osnovana EU.

PUHOVSKI: Postulati na kojima postoji EU su, u temelju, posve jednostavni, čak primitivni: onemogućavanje rata poboljšanjem standarda što većega broja ljudi. Sve je ostalo nadgradnja, pa i (meni toliko drage) pripovijesti o ljudskim pravima. EU je u krizi zbog političke neravnoteže, ali i zato što nije uspio svojedobni pokušaj da se u njezin ustav uvede dalekosežna formulacija „community of values“, da samu sebe, i službeno, razumije kao „zajednicu vrijednosti“. Orbana sam upoznao, preko Soroseve zaklade, kao mladoga liberala prije tridesetak godina, no on se je nedvojbeno veoma uspješno „razvio“. On je, uz još neke koje sam  spomenuo, svojevrsni hodajući spomenik kategorijalnoj katastrofi „Zapadne politike“, koja se događa nekoliko decenija nakon raspada komunističkoga sustava. Ostaje podgrijani „hladni rat“, bez ideologijske podloge (kapitalizam vs. socijalizam). Kao čista geostrategija, dakle. Zato je i NATO notorno besmislena organizacija; umrla je (nikako tek u Afganistanu), ali joj se – valjda zbog tolikoga naoružanja, kojim (zapravo nemoćno) raspolaže – nitko nije usudio to reći. I  NATO i „Zapad“ (koji se proteže i na istok) žive kao zombiji, bez ideologije koja ih je porodila. Za EU je, međutim, ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti – no ne bi to bilo baš dobro za njezino građanstvo.

 

Kandidatsko razdoblje je najljekovitije za zamlje koje ulaze u EU

MONITOR: Hrvatska je već osam godina u EU. Preko Helsinškog odbora, kojim ste jedno vrijeme rukovodili, pokušavalo se promovisati i štiti osnovna ljudska prava građanki i građana. Vide li se rezultati važnih procesa, događaja i zagovaranja u kojima ste i Vi učestvovali, posebno kada se radi o položaju manjinskih zajednica, migranata, vraćanju dostojanstva nestalima?

PUHOVSKI: Ulazak je Hrvatske u EU pokazao je, za mnoge, neočekivani paradoks: u svim se je bitnim aspektima stanje  hrvatskoga društva pogoršalo u mjesecima nakon tog priključenja. Očito je da na zemlje kandidatkinje zapravo lječidbeno djeluje baš kandidacijsko razdoblje, vrijeme u kojemu svi znaju da su pod povećalom. Kada je taj „san“ konačno ostvaren, desnica se je, eto, mogla opet slobodno baciti na manjine (kako etničke, tako i one po životnome stilu), a država je imala drugoga posla snalaženja po Bruxellesu/Novome Beogradu (ljevica se, kao i inače, nije ni u što miješala). To je trajalo godinu-dvije, pa se stanje počelo smirivati, a i popravljati, no biljezi su ostali. Jednostavno, kako bi, parafrazirajući Konfucija, rekli njemački socijaldemokratski revizionisti prije stoljeća i pol (Bernstein): put je važniji od cilja. Kada se ipak do cilja dođe, vidjet će se – u ovome primjeru – da „evropske vrijednosti“ obuhvaćaju i Orbana i poljske katolibane i AFD, itd. Dakle, materijalna je pomoć uvijek dobro došla, ruiniranje ionako ruinirane nacionalne suverenosti i nije neka tragedija (osim za nacional-histerike), ali što se vrijednosti tiče, ni sama EU danas ne zna koje bi one bile. U Hrvatskoj se je to iskazalo frustrirajuće polaganim poboljšanjem položaja raznovrsnih manjina, po cijenu radikalnoga pogoršanja atmosfere za migrante, s druge strane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo