Slučaj Hotel Fjord  mnogo je više od spora između dva poslovna partnera. Irski biznismen  Luis Megvajer tvrdi u nedavnom razgovoru za Monitor da je samo u tom slučaju oštećen za gotovo šest miliona eura. Ponavlja da se ne miri s onim što je doživio u Crnoj Gori kao investitor

Irski biznismen Luis Megvajer (Louis Maguire) već godinama tvrdi i bori se dokazati da mu je u Crnoj Gori, kroz mrežu spornih sudskih odluka, sumnjivih registracija i institucionalnog ćutanja, oteta milionska imovina. Samo u slučaju Hotela Fjord Megvajer tvrdi da je oštećen gotovo šest miliona eura. U nedavnom razgovoru za Monitor je ponovio da se ne miri s onim što je doživio u Crnoj Gori kao investitor i da je obavijestio irsku vladu da ima u vidu vladavinu prava i zakona kada dođe na red crnogorsko članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Kaže da će kontaktirati i Evropsku komisiju (EK). Slične primjedbe i upozorenja Crnoj Gori je nedavno istakla i Hrvatska, a vezano za imovinu koja je sudskim i drugim manipulacijama oteta bokeljskim Hrvatima, najviše u doba vladavine Mila Đukanovića i njegove klike.

U središtu slučaja Megvajer se nalazi nekadašnji Hotel Fjord u Kotoru, jedna od najatraktivnijih lokacija na crnogorskom primorju. Hotel je 2006. godine kupila kompanija New Fjord Developments (NFD) za 5,5 miliona eura od HP Fjord u stečaju. Radi se o parceli od 16,005 m2 na obali mora preko puta starog kotorskog grada. Prema osnivačkom ugovoru, Maguire je imao 25 odsto vlasništva preko komapnije UEP Montenegro čiji je bio osnivač, dok je većinski vlasnik sa 75 odsto bio irski biznismen Majkl Finglton (Michael Fingleton). Po novom statutu od 25.06.2007. godine u članu 8 predviđeno je da se odluke o promjeni Statuta, zastupniku društva i zaključivanju dugoročnih zajmova moraju donositi jednoglasno.

Međutim, NFD kao kupac nekretnine nije izvršio sa svojih računa nijednu transakciju u korist računa prodavca.Uplata od 5.5 miliona je izvršena od strane pravnog lica iz Irske za koje nije utvrđen poslovni odnos sa prodavcem Fjorda.

Megvajer je kao manjinski vlasnik upozorio Fingltona da NFD kompanija radi nezakonito i da su netransparentni finansijski izvještaji i prikaz porijekla novca kojim je kupljen hotel. Nakon toga se odnosi između osnivača pogoršavaju. Finglton je 18.11.2008. sazvao vanrednu sjednicu akcionara na kojoj je bez učešća Megvajera donio odluke o mijenjanju Statuta i zastupanju društva. Takođe je zatražio od Centralnog registra privrednih subjekata Crne Gore (CRPS) da unese promjene koje je sam donio i čemu je udovoljeno.

Uprava Crne Gore za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma je zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru 29.12.2011. godine ustanovila da kupac nekretnina nije izvršio sa svojih računa nijednu transakciju u korist računa prodavca HP Fjord AD Kotor u stečaju. Navodi se da je kupac po ugovoru upisan kao vlasnik nekretnina kod Uprave za nekretnine,ali sa teretom ograničenja zbog pokrenutih tužbi vezano za upis vlasništva, da je kupac vršio na svojim računima transakcije bez jasnog osnova itd. Ova dokumentacija, u koju je Monitor imao uvid, dostavljena je kabinetu potpredsjednika Vlade Crne Gore 2021. godine.

Rješenjem Privrednog suda 167/11 od 29.11.2011. otvoren je stečajni postupak protiv društva NFD, u okviru kojeg je Finglton prijavio potraživanje prema NFD u iznosuod 7.24 miliona eura, najvećim dijelom na osnovu upitnog ugovora o zajmu od 30.05.2006. koji je Fingleton kao izvršni direktor društva NFD potpisao sa svojim sinom Majkl Džuniorom (Michael Junior Fingleton). Upravni odbor je taj zajam navodno odobrio na sastancima koji nisu zavedeni u poslovnim knjigama NFD –a, niti ih je prilikom inspekcije pronašla Uprava Crne Gore za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma.Dati novac nije primijećen ni u jednoj transakciji društva NFD dok Megvajer tvrdi da nije nikada prisustvovao navodnim sjednicama. Takođe je na brojne nezakonitosti u poslovanju društva NFD ukazao i nezavisni revizor, kojeg je stečajni sud imenovao u stečajnom postupku.

Posebno sporna bila je odluka iz 2014. godine kada je, bez urednog obavještavanja manjinskog vlasnika i mimo statuta društva, usvojeno povećanje kapitala kojim je Fingltonov udio porastao na 99,9994 odsto, dok je Megvajerov preko firme UEP Montenegro sveden na 0,0006 odsto. Uslijedila je registracija tih promjena u CRPS-u uprkos ranijim sudskim zabranama raspolaganja tim udjelom i činjenici da je nad UEP-om otvoren stečaj.

Maguire tvrdi da je time faktički izbrisan iz vlasništva nad projektom.

U septembru 2017. godine Megvajer doživljava novi šok.Prima informaciju da će se Fjord prodati kupcu Cem Habib Bahidiru, čiji je advokat bila Ana Kolarević. Megvajer je obavijestio Bahidira i njegovog lokalnog partnera Orhana Pelinkovića o navedenim nezakonitostima. U predstavci Vladi 2021. napisao je da mu je Pelinković odgovorio da ih podržava tadašnji ministar Branimir Gvozdenović i da ako ima problem kontaktira ili Gvozdenovića ili Mila Đukanovića. U januaru 2018. Fjord je prodat Bahadiru, odnosno njegovoj crnogorskoj kompaniji Boka BayInvestments za 10,43 miliona eura. Od ovog iznosa Megvajer nije dobio ni centa.

Na osnovu procjene nezavisnog vještaka, vrijednost hotela iznosila je 16 miliona eura, pa je Megvajer izračunao da mu po osnovu njegovih 25 odsto, pripada najmanje četiri miliona, odnosno sa kamatama ukupno 5,92 miliona eura.

U javnost je slučaj snažno odjeknuo 2018. kada je Megvajer u pismu Đukanoviću otvoreno optužio tadašnjeg ministra održivog razvoja Gvozdenovića da je od njega tražio mito od dva miliona eura. U pismu je   naveo da mu je ministar tražio novac kako bi obezbijedio plansku dokumentaciju, podršku i „zaštitu“ za projekat u Kotoru.„Odbio sam da dam dva miliona,rekao sam mu da nikada nikoga nijesam podmićivao” naveo je Megvajer u pismu Đukanoviću koje su prenijele podgoričke Vijesti. “Od tog dana sve je u Crnoj Gori krenulo protiv mene“, naveo je Megvajer.

Fingleton je Vijestima 2018. rekao da “ne zna za optužbe” protiv njega od strane Megvajera. Demanti je dao i turski biznismen Bahadir nazivajući Megvajerove navode “apsolutnom laži” i da ga nikad nije sreo. Optužbe protiv Boka Bay Investment  Privredni sud kojim je rukovodio tada Blažo Jovanić je odbacio kao neosnovane.

Gvozdenović je tada oštro odbacio optužbe, navodeći da ako“takva skandalozna optužba zaista postoji …predmetnu optužbu smatram krajnje prljavim i lažnim podmetanjem sa namjerom diskreditacije moje ličnosti”. Dodao je da je“činjenica da autor navodnih optužbi nije koristio institucionalne mogućnosti, potvrđuje u kojoj mjeri je sama eventualna optužba lažna, skandalozna i skaredna.”

Dan nakon što je pisao Đukanoviću, Megvajer je obaviješten da je Upravni sud na zatvorenoj sjdenici kojoj nije prisustvovao njegov advokat, odlučio da njegovoj firmi UEP-u ne vrati 25 odsto dionica za Hotel Fjord. Isti sud prethodno je dva puta donosio presudu da se te dionice vrate Megvajeru. Šef kabineta Đukanovića je odgovorio“da ne postoji nadležnost institucije Predsjednika, a stranka je poučena na mogućnosti i upućena na obraćanje nadležnim organima sudske vlasti.”

Od 2013. do 2019. Maguire je podnio ukupno osam krivičnih prijava i više dopuna protiv fizičkih i pravnih lica, uključujući Fingltona, NFD, advokatsku kancelariju Moravčević, Vojnović i partneri, Poslovni biro i druge. Podnio je i zahtjeve za privremene mjere, imovinskopravni zahtjev i neposrednu optužnicu.

U dopisu Vladi 2021. godine navodi da po većini tih prijava nije bilo postupanja, uprkos zakonskom roku od tri do šest mjeseci propisanom članom 256a ZKP-a .

Megvajerovi advokati tvrde da su nadležni organi godinama uglavnom odgovarali samo da je predmet proslijeđen drugom organu ili nijesu odgovarali uopšte. Megvajer je više puta slao urgencije, ali bez rezultata.

Megvajer tvrdi da ne traži političku zaštitu, već da država omogući zakonito rješavanje slučaja i povrat onoga što smatra svojom imovinom.

Slučaj Hotela Fjord je postao mnogo više od spora između dva poslovna partnera. Postavlja se pitanje koliko su u ovom i sličnim slučajevima zaštićeni strani i domaći investitori kada se njihovi interesi sudare sa domaćim moćnim poslovnim strukturama.

Jovo MARTINOVIĆ

Direktor UP Lazar Šćepanović uputio je zahvalnicu  službenicima SPO , tužiocima SDT  i svim policijskim službenicima koji su, kako je naveo,  doprinijeli rasvjetljavanju šest ubistava iz ranijeg perioda.  O ključnim djelovima sada razriješene slagalice, još prije pet godina svjedočio je Edmund Mustava. Pitanje je: zašto institucije tek sada dolaze do „rezultata“, a informacije o ovim zločinima  godinama postoje

Krajem prošle nedjelje objavljena  je zahvalnica direktora Uprave policije (UP) Lazara Šćepanovića službenicima Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tužiocima Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) , kao i svim policijskim službenicima koji su, kako je naveo, svojim radom, znanjem i posvećenošću doprinijeli rasvjetljavanju šest ubistava iz ranijeg perioda i realizaciji opsežne operacije u kojoj je procesuirano više pripadnika škaljarskog klana.

Šćepanović je istakao da je riječ o višemjesečnoj, složenoj i zahtjevnoj operaciji usmjerenoj na rasvjetljavanje najtežih krivičnih djela protiv života i tijela, koja su, prema njegovim riječima, počinili visokorangirani članovi organizovanih kriminalnih grupa aktivnih i na nacionalnom i na međunarodnom nivou.

Ključni djelovi ove tek sada posložene slagalice nijesu novijeg datuma. Baranin  Edmond Mustafa je još 2021. godine počeo da iznosi saznanja o ubistvima i vezama unutar kriminalnih i bezbjednosnih struktura. Govoreći iz utrobe kriminalnog miljea, iznosio je konkretna imena, detalje i opise događaja. Uprkos tome što je više puta saslušavan, nije dobio status svjedoka saradnika niti adekvatnu zaštitu. Ubrzo nakon što je javno progovorio, ubijen je.

Šćepanović prećutkuje činjenicu da Mustafi nije bila obezbijeđena zaštita od strane bezbjednosnog sektora, iako je bilo očigledno da ga njegovo svjedočenje i javni istupi izlažu ozbiljnom riziku. U vrijeme ubistva Edmonda Mustafe Šćepanović je obavljao funkciju vršioca dužnosti pomoćnika direktora za Sektor za borbu protiv kriminala. Mustafa je ubijen u februaru 2024.godine na 200 metara od stanice barske policije.

Izostavljena je i činjenica da je Mustafu, na čije se iskaze danas kao ključne dokaze poziva SDT, obezbjeđivao uhapšeni policijski službenik Petar Lazović, koji se već skoro četiri godine nalazi u pritvoru.

Koji su to slučajevi koje bezbjednosni vrh predstavlja kao uspjeh? Najzvučnije, ubistvo Slobodana Šaranovića, Danilovgrađanina poznatog kao jugoslovenski „kralj kocke“. Istražitelji tvrde da su prikupili dokaze o tome ko je 11. marta 2017. godine i na koji način učestvovao u njegovoj likvidaciji.

Prema naredbi o sprovođenju istrage, Šaranović je ubijen po nalogu Luke Bojovića. Navodi se da su kriminalnu grupu početkom 2017. organizovali sada pokojni Alan Kožar i Mile Radulović, dok se među učesnicima u šest brutalnih likvidacija pominju Barani Stefan Đukić Mandić, Stefan Janković, Stefan Mićić, Predrag Đuričković i Mališa Bubanja, Podgoričanin Vuka Lakićević, kao i Kotorani Tripo Ivović i Lazar Klakor. Dio iste kriminalne strukture, prema navodima naredbe, bili su i sada pokojni Barani Edmond Mustafa, Zijad Nurković i Damir Hodžić.

Prema tim navodima, Stefan Janković, Klakor i Ivović su 11. marta 2017. godine u Budvi, zajedno sa Nurkovićem, Hodžićem, Mustafom i za sada neidentifikovanim osobama, među kojima i vođa grupe Mile Radulović, oslovljavan pseudonimima „M“ i „S“ učestvovali u ubistvu Šaranovića. Zločin je, kako se navodi, izvršen „u cilju realizacije kriminalnog plana organizatora da se osveti ubistvo brata Luke Bojovića iz Republike Srbije“. Indikativno je, međutim, da se Bojović, uprkos takvim navodima, ne nalazi na spisku osumnjičenih.

Dalje se navodi da su kasnije ubijeni Hodžić i Mustafa prethodno, na teritoriji Ulcinja, ukrali automobil marke „BMW“, koji su potom sakrili na planini Sutorman, kod Bara. To vozilo je stavljeno na raspolaganje Stefanu Jankoviću i pokojnom Zijadu Nurkoviću, koji su, uz novčanu nadoknadu od po 500.000 eura, prihvatili ulogu neposrednih izvršilaca. Za izvršenje zločina obezbijeđeno im je i oružje automatska puška M70 AB2 i pištolj izraelske proizvodnje marke „Jericho“.

Na osnovu prikupljenih dokaza, SDT je kao direktne izvršioce označilo  Jankovića i Nurkovića, koji su u ukradenom vozilu čekali Šaranovića ispred zgrade u kojoj je živio. „U trenutku kada su od pripadnika kriminalne organizacije, zaduženih da oštećenog doprate sa teritorije Podgorice do Budve, koje je Mile Radulović oslovljavao pseudonimima ‘M’ i ‘S’  dobili informaciju da se nalazi na pogodnoj lokaciji, vozilom su došli u ulicu Popa Jova Zeca i u njegovom pravcu ispalili više projektila. Stefan Janković ispalio je šest projektila iz automatske puške M70 AB2, dok je Zijad Nurković ispalio 14 projektila iz pištolja ‘Jericho’“, navodi se u naredbi.

Nakon izvršenja zločina, Janković i Nurković su sakrili vozilo, a potom ga zajedno sa oružjem zapalili na makadamskom putu u mjestu Dub. SDT tvrdi i da su ih, nakon toga, Lazar Klakor, Tripo Ivović i druge za sada nepoznate osobe, skrivali na teritorijama Tivta i Kotora.

„Kao nagradu za lišenje života Slobodana Šaranovića, Mile Radulović i Alan Kožar su im, umjesto obećanog iznosa, isplatili po 250.000 eura, dok je Lazaru Klakoru kao nagradu kupljen stan u Tivtu“, navodi se u naredbi.

Ovi navodi su gotovo identični onome što je još ranije javno iznosio Edmond Mustafa. „Oni su čekali tu, Stefan Janković i Zijad Nurković…“, ispričao je Mustafa još prije tri godine u dokumentarnoj emisiji „Sjenke“, detaljno opisujući način izvršenja ubistva, kretanje počinilaca, njihovo skrivanje, spaljivanje vozila i kasnije prebacivanje preko više lokacija, uključujući Kotor, Tivat, Bosnu i Beograd, gdje su se sastali sa organizatorima i očekivali obećanu isplatu. Tvrdio je i da su izvršioci imali takozvani „štek stan“ prije ubistva, koji im je obezbijedio kasnije ubijeni Podgoričanin Milić Minja Šaković.

Osim za ubistvo Šaranovića, ova kriminalna organizacija tereti se i za likvidacije Davora Prelevića, Siniše Vlahovića, Željka Bulatovića, Marka Sjekloće i državljanina Srbije Ilije Krstića. O ubistvima Sjekloće i Bulatovića, ali i o još osam zločina koji nijesu obuhvaćeni naredbom o sprovođenju istrage, Mustafa je takođe govorio.

Ostaje  pitanje: kako to da informacije o ovim zločinima godinama postoje, a da institucije tek sada dolaze do „rezultata“? Zašto sistem nije reagovao ranije?

Svetlana ĐOKIĆ

Mjesne zajednice u Crnoj Gori formalno su zamišljene kao najbliži oblik učešća građana u odlučivanju na lokalnom nivou, ali u praksi njihov uticaj je ograničen. Iako zakon predviđa niz mehanizama participacije, od zbora građana do inicijativa i peticija, oni se rijetko koriste ili nemaju stvarnu težinu u odlučivanju

“Na papiru”, mjesne zajednice (MZ) u Crnoj Gori predstavljaju najbliži i najdirektniji oblik demokratije. U praksi, međutim, njihov uticaj je ograničen, ovlašćenja skromna, a odluke često zavise od opštinskih administracija i političkih centara moći. Mehanizmi poput zborova građana, inicijativa i peticija postoje, ali se rijetko koriste i još rjeđe daju konkretne rezultate. Dodatni problem predstavljaju slaba transparentnost rada i nedostatak povjerenja javnosti. Sve to otvara dilemu da li mjesne zajednice uopšte služe interesima građana ili ostaju tek forma bez stvarne snage i značaja.

Kako je predviđeno Zakonom o lokalnoj samoupravi, građani u mjesnim zajednicama imaju pravo da učestvuju u odlučivanju o pitanjima od neposrednog lokalnog značaja i da kroz te oblike organizovanja izražavaju svoje potrebe i interese. Zakon propisuje da se to učešće posebno odnosi na planiranje i razvoj mjesne zajednice, uređenje naselja, komunalne poslove, vodosnabdijevanje u seoskim područjima, upravljanje i zaštitu javnih površina, kao i unapređenje saobraćajne infrastrukture i lokalnih puteva. Takođe je predviđeno da građani učestvuju u organizovanju mjera zaštite od elementarnih nepogoda, u razvoju kulturnih i sportskih sadržaja, kao i u aktivnostima koje se odnose na socijalnu brigu, uključujući i vaninstitucionalnu podršku starijim licima. Na ovaj način, zakon MZ ostavlja prostor za ulogu važnog mehanizma participacije građana u lokalnoj samoupravi i ostvarivanju njihovih svakodnevnih potreba.

Da nema puno koristi od mjesnih zajednica u tom smislu, može se često čuti na terenu od mještana crnogorskih sela. Iako , s vremena na vrijeme, postojanje takvog oblika lokalnog organizovanja olakša okupljanje mještana, dogovor o zajedničkim sitnijim radovima na seoskoj infrastrukturi ili proslave, ipak ne doprinosi osjećaju moći pojedinca pri donošenju odluka. Naprotiv, “na terenu” više sagovornika za Monitor kaže da nijesu imali informacije čak ni o javnim raspravama za projekte koji su suštinski uticali na život u njihovom selu. Mještani se žale i da nemaju uvid u iznose koji se ubiraju od koncesija, na primjer za eksploataciju šume u njihovom kraju, niti da li i koliko MZ od tog novca pripada. Većina sagovornika iz nasumično izabranih sela nije znala ni koliko novca MZ sleduje iz lokalnih budžeta niti kako se taj novac troši. U nekoliko sela, tvrde, okupljaju se samo kada se bira predsjednik MZ.

Koordinator Centra za građanske slobode (CEGAS), Boris Marić, kaže kako bi se , “kada bi gledali zakonske norme i teoretske mogućnosti, bez uvida u stvarno stanje na terenu, moglo pomisliti da Crna Gora ima visoko razvijenu mjesnu, neposrednu demokratiju”. No, u prakasi je drugačije.

“U praksi, neposredna demokratija je vrlo ograničena, prije svega jer njen razvoj u bitnom opstruiraju interesi partijskih centrala. Ovdje prvenstveno mislim na parlamentarne partije, koje se ‘obračunavaju’ sa zaživljavanjem neposredne demokratije srazmjerno svojoj moći i poziciji vlasti. Građani formalno mogu učestvovati na zborovima građana, birati savjete MZ, pokretati inicijative. Međutim, ključni problem je što MZ najčešće nemaju stvarnu izvršnu moć, već samo savjetodavnu ulogu, te zavise od opštine (budžet, odobrenja, realizacija), što ih na kraju čini dekorom. Posebno je opasno to što je opšte stanje demokratije u društvu ograničeno partijskom zloupotrebom MZ-a”, objašnjava Marić.

Prema njegovim riječima, “često se MZ koriste kao partijske ćelije, što ih dodatno delegitimiše kao centre mogućeg neposrednog odlučivanja”. Marić kaže da sve to znači da čak i kada građani, na bazi entuzijazma saradnje sa civilnim društvom i prepoznatog problema koji će imati direktne posljedice na građane tog prostora, dođu do inicijative, konačna odluka često nije u njihovim rukama. Mehanizmi poput zbora, inicijativa i peticija, tvrdi Marić, rijetko i selektivno se koriste. Razloga za to je više.

“Jednostavno, ti instituti neposredne demokratije nijesu zaživjeli kao sistem, kao nezaobilazan dio donošenja odluka u demokratskom društvu. Razlozi su različiti: svjesno održavanje stanja slabe informisanosti građana, što za posljedicu ima nizak nivo povjerenja i stav da se ‘ništa neće promijeniti’. Tu su i administrativne barijere (procedure, potpisi, formalnosti), kao i politički uticaj na inicijative koje ‘prođu’. Tako da u praksi ovi mehanizmi postoje više kao zakonska mogućnost nego kao redovan alat u demokratskoj zajednici”, objašnjava Marić.

Nedostatak transparentnosti, kao posljedica loše postavljenog sistema, očigledan je u radu gotovo svih MZ. Zbog toga nema redovnog informisanja o radu, odluke se ne objavljuju dosljedno, sjednice nijesu dostupne javnosti niti se blagovremeno najavljuju, a prisustvo na internetu je minimalno.

“Značajan broj građana vrlo malo zna o radu MZ: šta je urađeno, šta se planira i na koji način mogu da se uključe. Takav model produbljuje distancu i nepovjerenje, pa samim tim nema ni uslova za stvarnu transparentnost. Problemi transparentnosti su posljedica svjesno loše postavljenog sistema. Građani u značajnom procentu ne znaju skoro ništa o MZ, pa ne znaju ni šta je urađeno, ni šta se planira, ni kako mogu učestvovati”, kaže koordinator CEGAS-a.

Transparentnost je, tvrdi on, jedna od najslabijih tačaka. Marić podsjeća da su budžeti MZ mali i dolaze iz opštine. Često nema jasnog uvida kako se novac troši, a izvještaji, ako postoje, nijesu lako dostupni. Transparentnost,  kaže sagovornik Monitora, u praksi nije standardizovana, nije proaktivna i nije razumljiva građanima.

“Da bi MZ postale suštinski centri neposredne demokratije i neposrednog donošenja odluka u interesu lokalne zajednice, moraju imati stvarna ovlašćenja, što znači da se dio budžeta daje direktno MZ (tzv. participativni budžet), te da određene odluke budu obavezujuće. Neophodno je i javno objavljivanje svih odluka i finansija u realnom vremenu, redovni izvještaji, digitalizacija i jednostavne platforme za prijavu problema i glasanje, javni kalendar sjednica i obavezni periodični zborovi građana. Takođe i edukacija o pravima i mehanizmima i depolitizacija. Ovo su preduslovi bez kojih ne možemo govoriti o suštinskom funkcionisanju i efektivnosti MZ”, kaže  Marić.

Zaključuje  da MZ imaju potencijal da budu najdirektniji oblik lokalne demokratije. No, prije toga je neophodno da “prestanu da funkcionišu kao posrednik bez stvarne moći i bez dovoljno odgovornosti prema građanima, odnosno,  kao partijski kontrolisani posrednici”.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ