Povežite se sa nama

SVIJET

ZLATNA ZORA,  PORAZ FAŠIZMA U SRCU EVROPE: Svakodnevna borba

Objavljeno prije

na

Pravi pobjednici ovog dugog suđenja u kojem je Apelacioni sud u Atini proglasio lidere ultradesničarske partije Zlatna zora krivim za formiranje kriminalne organizacije. Jedna od njih je hrabra Dimitra Zorzou koja je bila svjedok očevidac ubistva. Nijesu je pokolebali ni brojni telefonski pozivi i prijetnje koje je trpjela tokom godina suđenja, niti to što je optuženi vrijeđao i prijetio u samoj sudnici

Završeno je „najveće suđenje nacistima od Nirnberga“, prenijeli su svjetski mediji. Epilog procesa koji nosi nimalo laskavo poređenje sa najvećim užasima prošlog vijeka je, poslije presude Apelacionog suda u Atini,  poznat.   U višegodišnjem sudskom procesu Nikos Mihaloljakos lider Zlatne zore  i šestorica bivših grčkih parlamentaraca proglašeni su  krivim za vođenje zločinačke organizacije. Još šest bivših poslanika ove partije krivi su za učestvovanje u zločinačkoj organizaciji. Među njima je i član Evropskog parlamenta Joanis Lagos koji je bio glavni član Zore za Pirej, oblast u kojoj je ubijen mladi reper Pavlos Fisas čije je ubistvo pokrenulo pad najozloglašenije političke partije Evrope. Ovaj tridesetpetogodišnji reper i antifašista ubijen je 2013. godine. Nakon tuče u Pireju izboden je nožem od člana Zlatne zore. Nakon toga policija je pretresla kancelarije partije u Atini. Kasnija istraga je potvrdila da je ubica bio u kontaktu sa članovima partije. Među brojnim privođenim članovima našao se i Nikolaos Mihaloljakos.

Lideri organizacije osuđeni su na po 13 godina zatvora, članovi su dobili od pet do sedam godina. Fisasov ubica, Giorgos Roupakias će ostatak svog života provesti iza rešetaka.

Pravi pobjednici ovog suđenja su obični ljudi. Jedna od njih je hrabra Dimitra Zorzou koja je bila svjedok očevidac ubistva. Nijesu je pokolebali ni brojni telefonski pozivi i prijetnje koje je trpjela tokom godina suđenja, niti to što je optuženi vrijeđao i prijetio i u sudnici. Zorzou je odrastajući u ovakvoj Grčkoj i te kako bila svjesna situacije u kojoj se nalazi, ali je istrajala u traženju pravde za ubijenog mladića, njegovu porodicu i neko bolje grčko društvo.

Podrška njoj i drugim svjedocima na ovom suđenju stizala je van zidova ove ustanove. „Strah neće pobijediti“ klicale su hiljade demonstranata sa ulice site višedecenijske bahatosti Zlatne zore i njenih pristalica. Oko 2000 policajaca iz svih krajeva Grčke bilo je prisutno u Atini kako bi spriječili eventualne sukobe demonstranata i desničara.

Grčka predsjednica Katerina Sakelaropoulou rekla je za medije da je presuda veoma važan dan za demokratiju i dokaz da su grčke institucije sposobne da se brane od svih pokušaja umanjivanja njihovog značaja. Bivši premijer Aleksis Cipras koji je viđen na protestima ispred suda rekao je da će se nakon godina širenja mržnje, trovanja grčkog društva i planiranja ubilačkih napada pripadnici Zlatne zore konačno suočiti sa pravdom. Majka ubijenog repera Magda FIsas  je poručila: ,,Moj Pavlos ih je sam pobijedio!”

U godinama prije i za vrijeme ubistva mladog repera u Grčkoj su bilježeni slučajevi rasistički motivisanih napada koji su mjere sa tri cifre. Između naslova uvijek bi isplivalo ime zloglasne organizacije. Ovoliki prostor Zlatna zora je po nekim izvještajima uspjela da osvoji najviše usljed neaktivnosti policije. Brojni su slučajevi da su pripadnici policijskih snaga njeni članovi ili simpatizeri pisao je BBC. Njihov novinar smatra da je i ranije mogla da se podigne optužnica za stvaranje krimnalne organizacije, ali da je tek nakon ubistva Fisasa bilo dovoljno dokaza da se slučaj privede kraju.

Za uspon Zlatne zore mnogi zasluge pripisuju ekonomskoj krizi koja se teško obrušila na Grčku čineći je jednom od najzavisnijih ekonomija EU. U takvoj scenografiji, navodno se boreći za svakog Grka, ova fašistička organizacija je uspijevala da pridobije ne samo glasove istomišljenika, već i onih na rubu egzistencije.

Al Džazira slikovito prenosi situaciju u Grčkoj za vrijeme uspona Zlatne zore: „Nezaposlenost je išla do neba sa 27 procenata. Evropski prosjek je 11 procenata. Sistem javnog zdravstva je kolabirao i preko milion ljudi nemaju mu pristup. Po UNICEF-u više od trećine maloljetnika su u riziku od siromaštva“.

Bili su to najbolji dani Zore. Na izborima 2012. je uspjela da privoli skoro pa pola miliona glasača.

Petros Fasoulas, grčki politički analitičar tvrdi da je toliku popularnost organizacija uspijevala da obezbijedi usljed postojanja jake mreže aktivista koji su znali da odrade teren. Naročito u siromašnim krajevima. ,,Kupovali” bi glasove distribuirajući hranu i odjeću, akcijama dobrovoljnog davanja krvi. Kada to nije palilo, pribjegli bi onome u čemu su najbolji – zastrašivanjima i prijetnjama.

,,Neke oblasti su toliko siromašne da se njihove ksenofobne poruke veoma dobro primaju. Postoji značajan dio grčke populacije koji usvaja takvu retoriku”, smatra Fasulas. I tako i prije i poslije ubistva Fisasa.

Članovi Zlatne zore su osim ovakvih akcija prodavali zaštitu Grcima, štitili starije članove društva „od lopova“ prilikom odlaska u kupovinu, pomagali stanodavcima da izbacuju imigrante iz iznajmljenih stavova… Zviždači iz ove partije su tvrdili da za sve to postoji cjenovnik.

Zlatna zora sve to vrijeme puni novinske stupce ne samo političkim uspjesima, već i svakodnevnim aktivnostima u borbi protiv ,,zla” oličenog u migrantima i onima koji ih brane. Napad na egipatskog ribara ili studenta ljevičara – naslov po naslov, išlo je tako godinama. Često je Atina znala izgledati kao pravo bojno polje.

Grčki desni ekstremisti su uspostavljali kontakte i sa organizacijama sličnih uvjerenja iz Bavarske. Planirano je osnivanje ćelije u Nirnbergu. Držali su i konferenciju u tom gradu za koju su državne službe te zemlje bile posebno zainteresovane.

Koncentrisali su se i na širenje van granica kontinenta. „Gdje god ima Grka“ govorio je portparol stranke Ilias Kasidaris, još jedan od osuđenih za kriminalno udruživanje, prilikom planiranja prelaska na australijski kontinent. Grčka dijaspora u ovoj zemlji pružila je veliki otpor razvoju ove ideje u Australiji. Sličan scenario desio se u Kanadi. Mediji su prenosili i priče o njihovim vezama sa sličnim organizacijama iz SAD-a i finansijskim injekcijama iz Rusije.

U vrtoglavom usponu partije započet je i njen kraj koji će uslijediti sedam godina kasnije. Dok su se ankete kretale u korist popularnosti Zlatne zore stigao je hladan tuš. Ubica repera Fisasa priznao je da je član ove organizacje. Desetine hiljada ljudi izašle su na ulice, a odmah su krenula i hapšenja rukovodstva partije. Ipak, kraj je bio  daleko. Dvije godine kasnije iako uzdrmana, partija će ponoviti uspjeh na izborima. Te, 2015. godine iako za skoro sto hiljada glasova manje, ugrabili su samo jedan mandat manje nego na prethodnim izborima.

Tek će 2019. donijeti drastičan pad u rejtingu ove partije. Na posljednjim izborima 165.000 birača pokazalo je da još gaji njihove ideje. U grčkom parlamentu izgubili su svih 18 mjesta koja su im pripadala tokom prethodnog saziva i pali ispod praga od tri posto osvojenih glasova.

U zemlji sa nešto više od deset miliona stanovnika ovo ipak nije zanemarljiva brojka. Primjera radi na početku svoje političke karijere pristalice Zore nije bilo ni 5 hiljada.

Ova partija nije samo postizala uspjeh na domaćem terenu. Njeni članovi u dva mandata su bili prisutni u Evropskom parlamentu. Tamo su u drugoj formi još.  Tokom izbora za Evropski parlament  prošle godine Zlatna zora je osvojila 4.88 posto glasova i dva mjesta u tom sazivu. Pet godina ranije imali su gotovo duplo više procenata i tri predstavnika.

Joanis Lagos je početkom prošle godine napustio partiju ostavljajući Zori jedno mjesto u Evropskom parlamentu. Majka nastradalog muzičara je na sudu tvrdila da se bez njegovog znanja nije moglo uraditi ništa, pa ni izvršiti ovaj svirep zločin. Lagos je na čitanje presude doletio iz Brisela. Zbog unutarpartijskih neslaganja od kraja 2019. drugi evropski parlamentarac iz redova Zlatne zore Atanasios Konstantinou takođe djeluje kao nezavisni poslanik.

Evropski parlament je pozvan od strane grčkih parlamentaraca da oduzme mandate dvojici bivših članova Zlatne zore. Čeka se reakcija. No, i bez ovih ultradesničara, svijetla parlamenta pokazuju ne tako lijepu sliku. Na njoj Lagos i Konstantinu nijesu jedini desničari. Čak ni iz Grčke. Tu je umivenije Grčko rješenje sa jednim predstavnikom. Od prošle godine u ovom parlamentu funkcioniše desničarska politička grupacija koju čine: francusko Nacionalno okupljanje Marin le Pen, italijanska Liga Matea Salvinija, Alternativa za Njemačku, Slobodarska partija Austrije, Danska narodna partija, belgijski Flamanski interes, češka Sloboda i direktna demokratija, Konzervativna narodna partija Estonije, holandska Partija za slobodu i Istinski Finci. Ova grupacija broji 73 poslanika ili nešto oko 10 posto.  Mimo njih djeluju radikalno desno orijentisane opcije poput španskog Voxa, britanskog UKIP-a ili mađarskog Fidesa.

Grčki premijer Kirjakos Micotakis je nakon završenog suđenja Zlatnoj zori iskazao zadovoljstvo što je njegova zemlja izbacila tu fašističku stranku iz parlamenta, a potom ih kaznila pravnim sredstvima. ,,Demokratija je pobijedila danas. Do nas je da ona pobjeđuje svakog dana”, rekao je Micotakis.

 

Uspon Zlatne zore – Fašizam na talasima krize

Decembra 1980. Nikos Mihaloljakos i grupa njegovih podržavalaca lansirali su u medijsku orbitu časopis Chrysi Avgi čiji je naziv Zlatna zora kasnije preuzela i partija.

Mihaloljakos je bio aktivan kao ultradesničar mnogo godina prije pokretanja časopisa. Njegovi stavovi i akcije su često rezultirali hapšenjima, a zbog njih je i otpušten iz vojske. Za vrijeme boravka u zatvoru upoznao se sa nekim vođama grčke vojne hunte i postavio temelje za rad partije.

Godina 1985. zavedena je kao godina osnivanja Zlatne zore. Osam godina kasnije ona je postala politička partija. Na izborima 1996. osvojili su oko 4.500 glasova širom zemlje ili 0,07 posto. U narednoj deceniji partija je životarila, da bi zlatno doba Zlatne zore došlo nakon 2008. godine. Sunovrat svjetske ekonomije, migrantska kriza, siromaštvo, opšte nezadovoljstvo naroda uradili su svoje, a  Mihaloljakos je znao da jaše na takvim talasima. Biračima nije smetalo ni što je znao da izjavi da bi da je bio živ sigurno pristupio nacistima 1933. i bio srećan zbog toga.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVO ZVECKANJE ORUŽJEM I ENERGENTIMA NA ISTOKU EVROPE: Ukrajina i Evropa na novim iskušenjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sprema li Rusija novi rat?

 

Dok se zima približava evropskom kontinentu,  politička i ekonomska situacija sve više podsjeća na jahače Apokalipse koji nose bolesti, nestašice, skupoću, prijetnje ratom… Druga je godina globalne pandemije Corona virusa sa novom serijom zaključavanja u jednom broju evropskih zemalja usljed porasta broja inficiranih i umrlih. Cijene pšenice na berzama su skočile gotovo duplo u zadnje dvije godine, dok je od ljetos cijena struje u Evropi u konstantom porastu. Od septembra je veleprodajna cijena električne energije skočila za 36 odsto u Njemačkoj, 48 odsto u Francuskoj i nevjerovatnih 260 odsto u Britaniji. Jedan od razloga za nevjerovatne skokove struje je neizvjesnost snadbijevanja Evrope prirodnim gasom. Oko 35 odsto evropskih zaliha dolazi iz Rusije, sa tendencijom porasta udjela kada/ako se pusti u rad kontroverzni Nord Stream 2 gasovod koji ide od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Spekulacije da li će Rusija isporučivati tražene količine i po kojoj cijeni (uključujući i političke ustupke Kremlju) direktno utiču na evropske berze. Tako je 6. oktobra cijena električne energije koja se dobija iz prirodnog gasa dostigla rekordnih 155 eura po megavatu, da bi isti dan ekpresno pala za 26 odsto (na 114 eura/MWh) nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija isporučivati veće količine gasa Evropi. U međuvremenu su krajem oktobra i početkom ovog mjeseca cijene opet porasle za 15 odsto nakon prijetnje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će zatvoriti tranzit gasa koji ide preko njegove teritorije zbog zapadnih sankcija njegovom režimu. Gomilanje ruskih trupa i tvrdnje o mogućoj novoj ruskoj invaziji na Ukrajinu podstiču strahove da bi dotok gasa i preko Ukrajine mogao isto biti doveden u pitanje.

Najnoviji udar na nestabilno energetsko tržište je nedavno došao iz Njemačke kada je obznanjeno da će početak rada gasovoda Nord Stream 2 morati sačekati makar proljeće iako su radovi na njemu završeni već u septembru. Navodno njemački regulator ne može izdati dozvolu za rad dok se projekat GASPROM-a potpuno ne harmonizira sa njemačkim i EU zakonima dok mnogi iza ove odluke vide pritisak Vašingtona, Londona i Pariza zbog Putinovih vojnih igara oko Ukrajine. Objava o odlaganju dozvole za rad gasovoda je momentalno izazvala skok cijene gasa od novih 17 odsto. Tako će, ukoliko ne bude novih promjena, Kremlj morati nastaviti tranzit gasa kroz sada neprijateljsku Ukrajinu sa kojom je maltene u ratnom stanju još od aneksije Krima i kasnije otvorene invazije na istočni dio Ukrajine 2014. godine. Projekat Nord Stream 2 mnogi kritičari vide kao plan da se Ukrajina kao značajna tranzitna ruta za ruski gas prema Zapadnoj Evropi potpuno zaobiđe i odsječe sa ciljem da se zemlja natjera natrag u rusku sferu uticaja. Zbog toga su firme koje su radile na projektu stavljene pod režim sankcija za vrijeme Trampove administracije a Njemačka trpjela velike kritike i optužbe da se maltene obnavlja zloglasni Ribentrop-Molotov pakt iz 1939. kojim je Istočna Evropa podijeljena u njemačku i sovjetsku interesnu sferu. I Berlin i Moskva odbacuju takve optužbe navodeći da je u pitanju strogo komercijalni projekat koji će osigurati nesmetanu isporuku gasa kroz međunarodne vode Baltičkog mora i da neće zavisiti od političkih dešavanja drugdje. Administracija predsjednika Bajdena je skinula sankcije sa projekta uz određene verbalne garancije njemačke vlade da se gasovod neće koristiti kao oruđe ruskog pritiska na Poljsku i Ukrajinu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE SAMITA EU – ZAPADNI BALKAN U SLOVENIJI: Decenija skuplja vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

 

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

 

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo