Prvog oktobra 1991. u Podgoricu je bez najave stigao zamjenik lorda Karingtona pod čijim se predsjedavanjem u to vrijeme, u Hagu, održavala konferencija za uspostavljanje mira u Jugoslaviji. Karingtonovog izaslanika Vejsansa interesovalo je samo jedno od crnogorskih zvaničnika: ,,Da li će danas početi napad JNA i crnogorske Teritorijalne odbrane na Dubrovnik”? Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović uvjeravao je Vejsansa da je to čista dezinformacija! To mu je potvrdio i tadašnji ministar inostranih poslova Nikola Samardžić.

,,Ja sam g.Vejsansa uporno uvjeravao da se takav napad ne može dogoditi i da JNA nikada neće napasti mirni i pun istorijskih starina i kulturnih spomenika – Dubrovnik”, svjedočio je kasnije Samardžić, pod zakletvom, pred Haškim tribunalom.

Gost je ispraćen sa podgoričkog aerodroma, a Samardžić hitno pozvan u Vladu. Tamo su, u velikoj sali, zasjedali članovi Vlade i Predsjedništva Crne Gore sa grupom generala i oficira JNA.

,,Bio sam šokiran. General Pavle Strugar i Momir Bulatović tvrdili su da 30 hiljada ustaša nastupa iz pravca Dubrovnika da zauzmu Boku, da smo napadnuti i da se moramo braniti. Donesena je odluka da Teritorijalna odbrana Crne Gorte uđe u vojni sastav i da bude pod komandom armije. Donesena je odluka da se izvrši opšta mobilizacija muškog stanovništva”, ispričao je Samardžić haškom tužiocu.

Tog dana, u rano jutro, rezervisti brigade Veljko Vlahović već su bili na hrvatskoj teritoriji. Prvo su ušli u Dubravku, pa, bez ikakvog otpora, krenuli u dalje osvajanje Konavala…

Milo Đukanović, tadašnji premijer, desetak godina nakon agresije na Dubrovnik tvrdio je da nije znao šta se dešava u dubrovačkoj regiji: ,,Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva”.

Momir Bulatović je, godinama kasnije, uvjeravao da je pohod na Dubrovnik ,,bio jedini način da se zaustavi prelivanje sukoba u Crnu Goru” i da je crnogorska vlast od vojnog vrha dobijala pogrešne informacije.

Dok su Momir i Milo sa ratnim saveznikom Slobodanom Miloševićem slali svoje građane u ,,rat za mir”, organizovani su antiratni protesti, ali i ofanziva protiv – dezertera.

Građanski odbor za mir 17. jula 1991. na centralnom gradskom trgu U Titogradu organizovao je antiratni protest Stop fašizmu. U proglasu je pisalo: ,,Ne idite u taj krvavi bratoubilački sukob i učinite sve da drugi to ne čine. Za Crnu Goru i Jugoslaviju danas nema višeg i važnijeg cilja od mira i života dostojnog ljudi. Danas je junaštvo ne ići u rat”.

Patriotska Pobjeda o tome je svjedočila ovako: ,,Prekjuče je Trg Ivana Milutinovića u srcu Titograda i Crne Gore doživio nesvakidašnje, bar na ovim prostorima nezabilježeno poniženje. Okupili su se na njemu probrani ‘borci za mir'…”

Tih dana sa cetinjskog trga, na mitingu opozicije predvođene liberalima se uzvikivalo: „Sa Lovćena vila kliče,oprosti nam Dubrovniče”.

Pripadnici manjinskog antiratnog pokreta, surovo su proganjani i žigosani kao izdajnici. Tadašnji ministar odbrane Božidar Babić žestoko se obrušio: ,,Oni su napali nas”.

Zahvaljujući nepokolebljivim borcima za mir kasnije se čuo i glas protesta zbog opsade Sarajeva, bombardovanja Vukovara, genocida u Srebrenici, deportovanja bosanskih izbjeglica, etničkog čišćenja Bukovice…

Dvije decenije kasnije, tih antiratnih heroja malo se ko sjeća. Mnogi su zbog višegodišnjeg kritikovanja Đukanovićevog režima zato što je Crnu Goru pretvorio u privatnu državu obilježeni kao – državni neprijatelji. Među njima je i redakcija Monitora. Nepoželjni svjedoci strašnog vremena skupo plaćaju. Oni koji su vatreno podržavali velikosrpske ratne projekte, danas su uglednici na raznim poljima. Daleko su dogurali pojedini borci sa dubrovačkog ratišta – Ranko Mujović do juče je bio dekan Pravnog fakulteta, Slobodan Leković je predsjednik Komisije za sprečavanje konflikta interesa, Predrag Sekulić je ministar turizma… Nijedan od njih nije javno osudio pohod na Dubrovnik. Dobro su se razmjestili i novinari i književnici ratni huškači. Novak Kilibarda je postao mirotvorac od formata.

U udžbenicima istorije nema lekcija o ,,oslobađanju” Dubrovnika, deportaciji izbjeglica, etničkom čišćenju Bukovice… Uzalud su o tome udžbenik pripremili istoričari Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić. Zabranjen je. Kako i ne bi kad se u njemu može pročitati da su Bulatović, Đukanović i Marović odveli Crnu Goru u rat. To je svetogrđe.

Pošto nije bilo političke volje da se u Crnoj Gori sprovede lustracija i država suoči sa neslavnom prošlošću uspješno je izvedeno potiranje ratne istine. Nekad antiratni SDP spriječio je donošenje zakona o lustraciji.

Na dubrovačkom ratištu poginulo je 166 crnogorskih rezervista. Zbog granatiranja Dubrovnika u Hagu su na kazne zatvora osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. Niko od državnih čelnika, propagatora i organizatora rata nije optužen.

,,U trenutnoj političkoj konstelaciji nije realno očekivati da će bilo ko biti osuđen za zločine počinjene u Crnoj Gori tokom 1990-tih”, kaže za Monitor dr Srđa Pavlović, profesor univerziteta Alberte u Kanadi i autor knjige Prevazići bratoubistvo: političke mitologije, pomirenje, i budućnost u bivšoj Jugoslaviji, koja se bavi problematikom post-konfliktnih situacija na prostoru bivše SFRJ.

,,Agitpropovski igrokazi, koje crnogorska vlast prodaje kao legitimne sudske procese za zločine u logoru Morinj, deportaciju izbjeglica, i etničko čišćenje pljevaljske Bukovice, su manifestacije bježanja od istine. Sve dok se pažnja domaće i međunarodne javnosti fokusira na operativce, nalogodavci mogu mirno da spavaju”, ocjenjuje Pavlović.

Računajući na učinak organizovanog zaborava, crnogorska vlast laži preokreće u istinu, od dželata pravi mirotvorce, a od žrtava zločince.

Podsjećajući da državni mediji nameću kolektivni zaborav, tadašnji lider Socijaldemokratske partije Crne Gore Žarko Rakčević, ovako je na petu godišnjicu ,,rata za mir” varirao DPS-ov predizborni slogan Sigurno: ,,Sigurno je da je jedini imperijalni rat, rat za tuđe interese i tuđe teritorije, koji je Crna Gora vodila u ovom vijeku izgubljen. Oni koji su pozivali u rat za mir, kažu da su i pored desetina i stotina mrtvih i ranjenih građana Crne Gore – sačuvali mir”.

Nedavno je Svetozar Marović, preko Pobjede ukorio predsjednika Srbije Borisa Tadića što se u posjeti hrvatskom predsjedniku Ivu Josipoviću nije sjetio da pomene da su lideri Crne Gore vodili „politiku pomirenja”. Pranje biografija je disciplina u kojoj se izvanredno snalazi crnogorska vlast.

Veselin Veljović, direktor Uprave policije, nedavno je tvrdio da nije bilo zločina u Bukovici. On je u sudnici kazao da je tokom njegovog boravka u Pljevljima devedesetih godina, na mjestu komandira policije, sve rađeno po – pravilima službe.

Momir Bulatović je na prošlogodišnjem suđenju suštinski priznao da je deportacija bh izbjeglica – državni zločin. Nije imao pred kim. Valjda će neko buduće tužilaštvo, najodgovornije za taj zločin dovesti pred lice pravde. Put ravno vodi do Đukanovića i njega.

Ratni zločini ne zastarijevaju. Svjedoka, uprkos svemu, još ima, da ne dozvole da Crna Gora ostane masovna grobnica za istinu.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kazao je nedavno za Monitor dr Filip Kovačević.

U bibliotekama je neko pocijepao ratnohuškačke stranice Pobjede i počistio iz arhive Televizije Crne Gore snimke iz ratnog perioda. Međutim, haška optužnica sadrži faktografski dosije o Dubrovniku, a dio je objavio i naš list.

Krunski argument za umiješanost crnogorskih vlasti u napad na Dubrovnik nije samo u tome što su na Dubrovnik upućene jedinice crnogorske TO. Crnogorska vlast je tamo uputila i svoju policiju, dakle ,,unutrašnju vojsku”. Specijalnim jedinicama komandovao je Damjan Turković. Policijski odred crnogorskih specijalaca prvi je upao u Cavtat. Slobodan Pejović je jedini policijski inspektor iz Herceg Novog koji je odbio da se pridruži toj specijalnoj jedinici.

Prirodno je što je politička elita naših ,,ratnika za mir” završila u kriminalu. Krupnom i organizovanom, kao što je bio krupan i organizovan sramotni napad na Dubrovnik.

Dr Šerbo Rastoder
Kontrolisana pravda

– U fazi ,,kontrolisane” i ,,dozirane” pravde, sudovi se trude da ostave utisak institucija posvećenih pravu i pravdi, a u suštini često rade i protiv prava i pravde. Dovoljno je u tom smislu osvrnuti se na ,,slučaj Bukovica ” i tzv. ,,slučaj deportacija”, koji se mogu analizirati kroz četiri faze.

Prva faza – priznaj zločin.To je država uradila i u jednom i u drugom slučaju. Parama poreskih obveznika se obnavljaju kuće u Bukovici, a srodnicima deportacija će se isplatiti novčane nadoknade za pretrpljeni gubitak najmilijih. Kada sam svojevremeno reagovao protiv ovakvog licemjerja, bio sam maltene anatemisan. Tvrdio sam tada i sada, to nije novac za nadoknadu gubitka bližnjih, već utvrđivanje novčane cijene zločina koji će platiti i oni (poreski obveznici) koji nijesu niti imaju bilo kakve veze sa ovim zločinima.

Druga faza – priznati zločin ne znači da postoje i ljudi odgovorni za njega. Najbolji dokaz ove teze je epilog sudskih procesa u kojima su osumnjičeni oslobođeni krivice.To onda znači ili da su sudski procesi bili režirana farsa za domaću ili međunarodnu javnost ili da na optuženičku klupu nijesu izvedeni pravi ljudi.

Treća faza – relativizuj zločin. Unosi se konfuzija i relativiziraju postojeća saznanja. Tek poslije ovih presuda je postala jasna pozadina napada na udžbenik istorije u kojem su spomenuti ovi slučajevi kao i uloga inicijatora napada. Posebno je postala jasna suština i žestina napada na svjedoka deportacija – Slobodana Pejovića.

Četvrta faza – dekoriši i politički kapitalizuj zločine. U ovom poslu učestvuju političke elite koje u suštini samo prave maglu u kojoj ne treba vidjeti osnovno – da sve dok se ne identifikuju i pravno procesuiraju počinitelji zločina – zločin je moguće osporiti.

Dr Srđa Pavlović
Mrlja

– Napad na Dubrovnik, kao i učešće Crne Gore u ratovima iz 1990-tih, ostaće tamna mrlja na kolektivnoj savjesti Crne Gore sve dok se crnogorska Skupština i drugi državni organi zvanično ne odrede prema naporima crnogorske ratno-profiterske političke elite da sakrije svoje prljave tragove iz tih mračnih godina. Neophodna je skupštinska rezolucija koja će se bazirati na istini o tome da je Crna Gore bila aktivni učesnik u ratnim operacijama u Hrvatskoj. Takva rezolucija bi trebalo da bude početak procesa istinske lustracije. Njome bi se uokvirili zločini počinjeni u logoru Morinj, deportacija izbjeglica iz Bosne, kao i ostala crnogorska nepočinstva iz ratnih godina.

Tako je govorio Đukanović

– Hrvatska vlast je po svaku cijenu željela rat – i ima ga.

– Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena…Još ću vam samo ovo reći: Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva.

– Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.

– Sve opozicione separatističke stranke u Crnoj Gori govore da smo vodili besmisleni rat, a ni jedna za to nema argumente.

– Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije.

Pobjedin patriotizam

Kako je Pobjeda pripremila ,,rat za mir” dovoljno govore i naredni naslovi njenih ratnih izvještaja:
– Crnogorce sramote poturice i slična nekrst; Srbi se najbolje brane kad su napadnuti; Crna Gora će biti sjutra mnogo veća; Zbogom razbraćo; Suditi izdajnicima; Šahovnica se neće vijoriti; Dobro bi došle i dobrovoljke; Liberali su naše prokletstvo; Bitka za Muslimaniju; Sve spremno na oružje; Hrvatska vlast je fitilj i opasnost za Evropu; Dobrovoljac zbog pravoslavlja; Razočarao sam se ponašanjem reformista; Danas ratuju patriote; Lijepa njihova gori; Tražimo nove borbene zadatke; Sprženo sve u okolini Dubrovnika; I s pjesmom kreću u novu borbu, u smrt, u pobjedu; Smrt izdajnicima i izrodima; Ravno će zaista biti ravno; Kad se udruže puška i gusle; Borci spremni, oružje podmazano; Valja napasti Dubrovnik; Crna Gora brani svoju čast; Ston mora pasti; Jevremu i Slavku – i oca i majku…

Tereza Vladi Crne Gore

Skoro pa u povodu jubileja, dvadeset godina od napada Crnogoraca na Dubrovnik, u Podgorici je zapjevala Tereza Kesovija. Nije što pjeva, nego – kome pjeva. Od 380 slobodnih mjesta u Crnogorskom narodnom pozorištu u slobodnoj prodaji bilo je svega 25 karata. Direktor CNP-a Janko Ljumović je tim povodom kazao da je pozorište ,,uvijek pitanje odabranih i elita”. Jasno je ko je odabran. Pokrovitelj koncerta je Vlada Crne Gore, koja je za ovaj događaj izdvojila 20.000 eura, a sponzor je Prva banka Crne Gore. Upitana kada će se odužiti publici koja nije bila u prilici da dođe do karata za koncert hrvatska pjevačica je kazala da će to učiniti na nekom od narednih nastupa u Crnoj Gori. U intervjuu Vijestima prije nekoliko mjeseci, Kesovija je kazala da ovaj koncert duguje Vladi Crne Gore. Tereza Kesovija, čiju su kuću u vrijeme napada na Dubrovnik spalili crnogorski rezervisti, kazala je da u Podgoricu nikada ne bi ponovo došla da je ,,okrenuta ka prošlosti”. Veoma je široko njeno srce. U četvrtak popodne, kad Monitor ide u štampu, čeka se istorijska slika: uz zvuke pjesme Prijatelji stari gdje ste, Milo Đukanović ne zna da li da prije poljubi Terezu ili šahovnicu. Gostovanje u Podgorici u okviru festivala Odakle zovem, hrvatski novinari Boris Dežulović i Predrag Lucić su početkom jula iskoristili za komentar najavljeno gostovanje Tereze Kesovije. ,,Na koncertu u Podgorici će vjerovato biti oni isti ljudi koji su bili tada sa druge strane. To je zapravo karneval licemjerstva i hipokrizije i to je na kraju potpuno privatna stvar.” U odlomku pjesme posvećene Kesovijinom koncertu, Dežulović i Lucić navode: “…Vujanović oj Filipe, jeb'o bazen i Ćilipe, Đukanović druže Milo, jebeš sada šta je bilo. Bez granate i bez metka, krenućemo iz početka…”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari