Povežite se sa nama

FOKUS

SPORAZUM ZA BUDUĆNOST: Vrijeme i ljudi za slobodu

Objavljeno prije

7 godina

na

Uoči prethodnih izbora dogovaranje o vladi izbornog povjerenja trajalo je 113, a  njeno djelovanje – 150 dana. April je 2019, iduća godina je izborna. Organizatori protesta i opozicionari saglasni su da vlada građanskog jedinstva ima smisla samo ako nastane godinu prije izbora

 

Organizatori protesta Odupri se – 97000 i svih 39 poslanika opozicije potpisali su prošle subote, 30. marta, na Trgu Nezavisnosti u Podgorici, pred hiljadama građana Sporazum o budućnosti.

Obavezali su se na ,,zajedničku, dosljednu i istrajnu borbu za ostvarenje korjenitih promjena sistema, uz poštovanje principa smjenjivosti vlasti, kao prvog preduslova za ostvarenje svih liberalno-demokratskih normi”.

Kakav će biti krajnji ishod pakta koji su opozicione partije napravile sa predstavnicima građana koji već mjesecima u velikom broju protestvuju na podgoričkim ulicama, niko u ovom trenutku ne može da procijeni, ali je fakat da se ništa slično nikad ranije u ovoj zemlji nije desilo. Dogovor među opozicionim partijama građani Crne Gore su, uoči svakih izbora, čekali k’o ozeblo sunce. Ponekad su i uspijevali da se sporazumiju ali svaki put je to bilo u posljednji čas, kratko i kuso.

Osnovni predmet Sporazuma koji je sada potpisan su minimalni uslovi za održavanje prvih fer i slobodnih izbora u istoriji crnogorskog višepartizma.

Potpisnici su se saglasili da će se zalagati za formiranje vlade građanskog jedinstva, koja će djelovati u ograničenom mandatu i čiji će osnovni zadatak biti da omogući uslove za održavanje fer i slobodnih izbora.

Vladu građanskog jedinstva činili bi na paritetnoj osnovi: po jedna trećina predstavnika stranaka vladajuće većine, predstavnika parlamentarne opozicije i nestranačke ličnosti. Predsjednik vlade građanskog jedinstva ne može biti pripadnik stranaka koje su sada na vlasti.

,,Upravo zbog toga što želimo mirnu tranziciju u vladi građanskog jedinstva će biti trećina članova iz vladajuće većine. Računamo na razumne ljude sa sviješću da smo članica NATO saveza i zemlja u procesu evropskih integracija koji nijesu pod hipotekama bezočne pljačke”, kaže za Monitor Džemal Perović, član Organizacionog odbora protesta.

Potpisnici, piše u Sporazumu za budućnost,  neće učestvovati ni na jednim izborima, lokalnim, državnim i predsjedničkim, koji budu zakazani prije ispunjenja osnovnog zadatka vlade građanskog jedinstva.

U sporazumu su ponovljeni zahtevi ranije postavljeni na građanskim protestima, za ostavke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, predsjednika Vlade Duška Markovića, vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića, glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, direktora Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića i rukovodstva Radio televizije Crne Gore.

,,Mislim da je sporazum važna stvar zato što je to, usuđujujem se reći, jedina moguća formula za delegitimisanje jednog korumpiranog režima i za mirnu tranziciju vlasti. Sporazum u grubim crtama daje red koraka kako da se do toga dođe. Kao takvog treba da ga prepoznaju nezadovoljni građani Crne Gore, a takvih je na stotine hiljada, a ne desetine hiljada koliko ih izlazi na proteste”, kaže Džemal Perović.

Predrag Bulatović, jedan od lidera Demokratskog fronta, smatra da sveukupnih društvenih, ekonomskih i političkih promjena u Crnoj Gori nema bez promjene ove vlasti što je jedino moguće na istinskim fer i demokratskim izborima. ,,Sporazum koji je ostvaren je značajan i veoma važan korak u tom smjeru. Po prvi put je opozicija postigla ovakav sporazum dovoljno rano prije roka za održavanje redovnih izbora.To znači da ima prostora da se i ostvare uslovi koje opozicija traži”, kaže Bulatović u izjavi za Monitor.

Potpredsjednik Socijaldemokrata Crne Gore i ministar prosvjete Damir Šehović je ocijenio da je Sporazum za budućnost ,,platforma za duboku prošlost i vraćanje Crne Gore u pretpolitičko doba”.

Ozbiljno se zabrinuo da zahtjevi vode ,,obezgavljivanju države” i obesmišljavanju izbora, i to ,,samo zato što je nekom iz opozicije palo na pamet da to zatraži, jer je svjestan svoje nesposobnosti da na izborima smijeni ovu vlast”.

Iz jednog malog ugla gledano – u pravu je ministar. Ova vlast se, na izborima kakvi su do sada organizovani, ne može smijeniti. Međutim, iako se o sposobnostima opozicije zaista može diskutovati, svi, pa i Šehović, znaju, da je daleko važniji uzrok za nesmjenjivost vlasti to što vladajuća i satelitske partije kakva je ministrova SD – izbore kradu. Podmićuju, zastrašuju, kupuju, pišu, brišu, dovoze, odvoze, zapošljavaju. Nije za kikiriki, nego baš za te poslove Duško Knežević Slavoljubu Stijepoviću uručio 97.500 eura u čuvenim kovertama od kojih su protesti počeli.

,,Ja vjerujem da će DPS morati prihvatiti prelaznu vladu u kojoj neće imati većinu, koja će predložiti suštinsku promjenu izborne regulative i stvoriti uslove za ravnopravnost svih na izborima. Da će tako biti  garancija je jedinsvo opozicije i ostalih antirežimskih subjekata, ali i masovnost i istrajnost protesta”, kaže Predrag Bulatović.

Po riječima Džemala Perovića sve zavisi od toga da li će ,,opozicione partije da se izmjeste iz dosadašnjih pozicija koje su grubo rečeno, dekor, jednom režimu”.

,,Ukoliko opozicija ne vidi u građanskim protestima šansu da ostvari ono što je uloga svake opozicije u demokratskom svijetu – da preuzme vlast i da pokaže da je bolja alternativa postojećoj vlasti – onda će ovaj sporazum biti doveden pod znak pitanja. Ali i u tom slučaju postoji alternativa. U Crnoj Gori su se desili građanski protesti, postoji snažna vjera u proteste i građansko jedinstvo. Građani su prepoznali sistem vladanja kovertama i da zatvorene intitucije nijesu u službi zakonitosti i pravde, već u službi nekoliko familija i klanova koji pljačkaju državne resurse i enormno zadužuju buduće generacije”, kaže Perović.

Šehovićevo i slična koprcanja režimskih umnih glava biće, najvjerovatnije, samo način da vlast krene u proces dogovaranja sa ljudima koji protestvuju i opozicijom što kasnije. Logika je: ako krenu, ne od nule, nego iz minusa, duže će trajati dok se do nekog stola i nekih razgovora stigne. To je za vlast dobitna kombinacija.

Iskustvo nas uči da je vrijeme veoma važan faktor u ovakvoj stvari. Ne mora se ići daleko u prošlost, tek do vremena uoči prošlih izbora. Već krajem 2015. postalo je jasno da če SDP, konačno, napustiti vladajuću koaliciju. Tada premijer Crne Gore Milo Đukanović, 27. januara je predložio da u vladu, kako bi se povećalo povjerenje u izborni proces, uđu predstavnici opozicije. Razgovaralo se, pregovaralo, pristajalo i odustajalo, sporazum o obezbjeđivanju uslova za fer izbore pisan je i brisan, dopunjavan i skraćivan. Skupština je posebni zakon za primjenu političkog sporazuma o “vladi izbornog povjerenja” izglasala 19. maja. Izbori su bili 16. oktobra.

Dogovaranje je, dakle, trajalo 113, djelovanje ,,vlade izbornog povjerenja” – 150 dana. Da se ne vraćamo na koncept te vlade, jasno je da je, i da je bila zamišljena najbolje na svijetu, imala premalo vremena. Čak i tako, izbori su, sjetićete se, završeni državnim udarom. Onim pravim, ne ovim kojem se sudi.

U Demokratskom frontu su, kaže Predrag Bulatović, svjesni da je Sporazum samo prvi, istina važan korak: ,,To znači da će biti prepreka, teškoća i izazova zato što je aktuelna vlast kriminogena i spremna da se brani svim sredstvima, a posebno nedozvoljenim.

DPS će pokušati da odugovlači, da ne dođe do suštinskih izmjena ili da čak kroz fingiranje izmjena dovede potpisnike Sporazuma u cajtnot”.

Po Bulatovićevim riječima ključna odbrana od ove mogućnosti jeste bojkot izbora. ,,Ja vjerujem da će na tome istrajati svi potpisnici Sporazuma. No, moguće je da i u tim uslovima vlast fingira izbore po ugledu na Nikšić.Taj scenario treba anticipirati i pripremiti snažan i odlučan odgovor, da ne bude moguće da DPS održi takve izbore. To bi bila kriza velikih razmjera i radikalizacija ukupnih odnosa”, kaže Bulatović. On naglašava da je sada važno nastaviti proteste i učiniti ih  masovnijim i snažnijim. ,,Jedinstveno ih je moguće proširiti na čitavu Crnu Goru i osmisliti optimalnu dinamiku koja bi podizala politički pritisak na vlast.”

,,Važno je ostvariti još veći nivo koordinacije čitave opozicije, ukljucujući i vanparlamentarnu, kao i ostalih antirežimskih subjekata.

Bilo je do sada jednostranih poteza, ali i nekih oblika uslovljavanja. Ubuduće to treba potpuno isključiti , skoncetrisati se na DPS.

Bez obzira što EU nije pokazala adekvatan interes za krizu u Crnoj Gori, treba osmisliti komunikaciju sa njima i drugim spoljnjim faktorima. Potpisnici sporazuma moraju detaljno da utvrde Plan i metode kako da ostvare sadržaj sporazuma uz pomoć, prije svega, vaninstitucionalnih oblika djelovanja”, ocjenjuje Bulatović.

Vrijeme, k’o vrijeme – prolazi. April je 2019, iduća godina je izborna. Na pitanje da li postoji neki rok nakon kojeg ispunjavanje zahtjeva iz Sporazuma o budućnosti više ne bi imalo smisla Džemal Perović kaže: ,,Taj rok bi bio da ne ostane manje od 12 mjeseci do redovnih izbora”.

Isto procjenjuje i Predrag Bulatović: ,,Najmanje godinu dana prije izbora mora da bude obezbijeđeno za rad ove vlade, ali ne sa promjenama samo na nivou ministara, već po širini i dubini i to uključivanjem izuzetno brojih kadrova. Smatram da se 2016. radilo o maloj rekonstukciji, što nije dobro”.

Oktobar iduće godine je samo posljednji rok kada izbori moraju biti održani. DPS može da ih raspiše kad hoće. Što znači da je dragocjen svaki dan. I svaki čovjek na protestima.

Miloš BAKIĆ

RUŠENJE KRSTIONICE U TIVTU:  Identitetskim pitanjima protiv promjena

 

Kad god vlastima zatreba podjela, da bi se što duže održali, tu je Mitropolija crnogorsko primorska i mitropolit Amfilohije.  Manje je bitno ko je u dramatičnim epizodama koje se serviraju javnosti negativac  a ko pozitivac, ko ruši i navodno se pridržava zakona, a ko je žrtva selektivne pravde.  Stvar je u tome da je to uvijek Vladina sigurna karta za podgrijavanje identitetskih pitanja i podjela kad god  zatreba i  kad građane treba skrenuti od misli o promjenama i štetnim odlukama ove vlasti. Sada, kada je u Podgorici napravljen društveni ugovor o promjenama i građanski bunt raste, Vlada se dosjetila nelegalne krstionice u Tivtu i krenula da je ruši.

Najprije je Ministarstvo turizma Pavla Radulovića javno najavilo rušenje bespravno podignute krstionice na Prevlaci kod Tivta.  Valjda da se Mitropolija, Amfilohije i njihove pristalice što bolje pripreme za ,,odbranu”.  Da sve podsjeća na rat, angažovan je veliki broj policijskih službenika, pa i interventna jedinica.  Na kraju je rušenje  spriječeno, ali se eneregija, makar na tren, preusmjerila u željenom pravcu.

Iznenadna  odluka Ministarstva održivog razvoja da ruši krstionicu nije slučajna, smatra Dejan Milovac iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). On kaže da se radi o političkom pitanju, koje odgovara prije svega Vladi.

Rušenje kristionice u Tivtu nije slučajno smatra Dejan Milovac iz MANS-a. Vjeruje da se radi o političkom pitanju koje odgovara prije svega Vladi . On ukazuje da je nelegalni objekat trebalo rušiti kada je stavljena prva cigla. „A ne kada vlastima odgovara i kada treba te teme staviti u pravi plan onda se djeluje. Brojni su nelegalni objekti u Boki koje inspektori ne diraju“.

I Ranko Krivokapić, lider SDP-a ukazao da se na ovaj način želi skrenuti pažnja sa gorućih tema svih građana. „Kao i devedesetih se pojavljuju nacionalne tačke zagrijavanja“.

Ministar Pavle Radulović saopštio je da se radi samo o primjeni zakona. ,,Kako smo srušili objekte u Baru, Ulcinju tako ćemo srušiti i ovaj apsolutno podjednako”, kazao je.

Nije objasnio zašto zakon ne važi za brojne druge nelegalne objekte u Boki. Vijesti su objavile listu nekih od objekata koji još čekaju rušenje.

Podsjetili su da  je radi izgradnje prve faze obalnog šetališta Lungo mare u Krašićima, koje je započela Opština Tivat, sa trase duge samo 400 metara, potrebno ukloniti čak desetak u međuvremenu nelegalno napravljenih objekata – ponti, lođa, bazena, potpornih zidova i slično.

Tu su i vile u Krašićima koje su nelegalno sazidali u partnerstvu sin predsjednice Višeg suda Crne Gore Vesne Medenice, Miloš Medenica i tivatski biznismen Rado Arsić i sada ih pokušavaju legalizovati.  Na Obali Đuraševića nalazi se čitava jedna nelegalna marina koja godinama posluje, pišu Vijesti.   Tu je i  bar-vidikovac Verige 65 na Turskom rtu u Verigama.  Dnevni list podseća da inspekcija ne vidi ni čitavo novo divlje naselje od desetak kuća investitora iz Podgorice i Nikišića koje su oni u proteklih pola godine podigli u Novom naselju u Radovićima, na državnoj zemlji na parceli 421/10 KO Nikovići.

Mitropolit je kazao da se od akcije policije na Prevlaci nije uspio čuti sa premijerom Duškom Markovićem, ali da bi se “rado čuo sa predsjednikom i jednim i drugim, da i oni shvate da ovo ovdje nije ni protiv koga, pa ni protiv njih, niti se mi miješamo u ono što su pitanja vlasti”.

Naravno da nije protiv njih, dobro veli mitropolit.

M.P.K.

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

STABILNOST SISTEMA: U kom grmu leže pare

Objavljeno prije

5 dana

na

3 Oktobra, 2026

Objavio:

Dok se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima  predstavlja kao pitanje stabilnosti sistema, niko da pita kako se postojeći javni novac raspoređuje. I zašto ne pričamo o „prijetnji sistemu“ i krizi javnih finansija  kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama

 

 

Gotovo je promakla nedavno objavljena vijest  da su 34 poslanika u avgustu, mjesecu u kojem su radili samo jednu sedmicu, ostvarili čuvenu varijabilu –   dodatak za ekstra rad.  Varijabila je iznosila  od 202 do 810 eura. Sigurno im je palo ekstra. I dobro došlo na plažama, planinama ili u nekim dubajiima.

Nego, ovo nije priča o funkcionerskom džepu i o tome da ne smije biti dubok.  Niti o Euromodelu, najavljenom povećanju penzija i zarada, koji treba i mora da bude predmet javne pažnje i stručnih analiza.

Ovo je priča o tome kako se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima tretira kao pitanje stabilnosti sistema, dok se niko ne plaši za sistem i ne govori o krizi javnih finansija, kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama. Ili kad im zarade trostruko porastu u samo par godina. Plus varijabile. Da ne ulazimo u polutajnu matematiku o konstantnom rastu javne administracije usled masovnih partijskih zapošljavanja. Tetke, braća, rođaci. Može li njih sistem izdržati?  Mora.

Razumljiv je strah, legitimna su pitanja –da li će najavljeno  povećanje zarada proizvesti nove nevolje. Ali oduvijek ovdje postoji i ono koje se gotovo ne postavlja: Šta se dešava sa novcem koji već postoji u sistemu i kako se raspodjeljuje? To je priča o pravednijoj raspodjeli.

Monitor je napravio više istraživanja o rastu zarada funkcionera. Istraživanje iz septembra prethodne godine u kojem su upoređeni imovinski kartoni funkcionera vlasti od 2020. do prošle godine, pokazali su da od perioda dolaska na vlast  imaju tri put veće plate, nove nekretnine, kredite koji se vraćaju dok trepneš, raznorazne privilegije, plus bračne drugove i rođake na budžetu.

Od preko pedeset imovinskih kartona funkcionera aktuelne većine,  i onih koji su vlast vršili nakon avgusta 2020, koje je Monitor tada analizirao, malo je onih koji se nijesu uklapali u taj obrazac. Neki su posebno ilustrativni. Jedan od njih je  Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za obrazovanje. Aleksić je 2020.  godine  primao poslaničku platu od  1594 eura i 300 eura honorara, a njegova supruga  Zorica 145 eura od Centra za socijalni rad. Umjesto nekadašnjih mjesečnih primanja od oko 2000 eura, Aleksići su prošle godine primali i do osam hiljada eura mjesečno. Potredsjednik Vlade se za te pare, između ostalog, ovih dana bori protiv spomenika Josipu Brozu u Podgorici.

Prema zvaničnim podacima, izdvajanja iz državnog budžeta za bruto zarade i doprinose na teret poslodavca porasla su sa 586,5 miliona eura 2021. godine na 687 miliona eura 2025. godine. To je oko 100,5 miliona eura više.  Ima još podataka o kojima treba razmisliti. Za  2024. godinu poslanicima je isplaćeno oko 132.900 eura varijabilnog dijela zarade, a za 2025. oko 162.410 eura. Varijabilni dio je u godinu dana porastao za oko 29.500 eura,  odnosno oko  22 odsto. Nisu neke pare, ali govore o načinu na koji se javni novac distribuira unutar sistema.  Gotovo niko se zbog toga ne brine za krah sistema.

Nije bilo pretjeranih reakcija ni kada su se povećavale zarade u pravosuđu. Još jedna septembarska vijest –„Crna Gora jača nezavisnost pravosuđa novim Zakonom o zaradama sudija i tužilaca“.

Ministarstvo finansija upozorilo je da bi primjena tog zakona, od naredne godine zahtijevala dodatnih 3,43 miliona eura godišnje, koji nijesu predviđeni srednjoročnim budžetskim okvirom. Ukazali su da im je posebno sporno povećanje specijalnog dodatka za sudije i tužioce i iznos otpremnina prilikom njihovog odlaska u penziju. Opet, čak iako je iz utrobe sistema došla briga zbog tog povećanja, nije bilo dramatičćnog straha da nam javne finansije neće izdržati. Zakon je usvojen.

Zakon predviđa i specijalni dodatak u visini do 80 odsto osnovne zarade za nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija koji postupaju u predmetima iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, njihova neto primanja biće znatno veća. To znači da će neto zarada sudija osnovnog suda iznositi oko 2.701 euro, sudije višeg suda 3.264, a sudije Vrhovnog suda oko 3.826 eura. Vrhovni državni tužilac s punim specijalnim dodatkom imaće neto zaradu od oko 4.389 eura.

„Ako je cilj bio da se popravi položaj sudija i tužilaca s nižim zaradama i velikim opterećenjem, opravdano je pitati zašto povećanje nije snažnije usmjereno upravo prema njima, već najveći rast u nominalnom iznosu ostvaruju oni koji se već nalaze na najvišim pravosudnim funkcijama?“, pitao je predsjednik države Jakov Milatović. Nije bilo odgovora.  Obrazloženja o opravdanosti usvajanja  zakona išla su uglavnom u smjeru – jačanja nezavisnosti pravosuđa. Argumente koje smo već čuli u doba Vesne Medenice. Kupovanje poštenja nije  baš pokazalo učinak.

Monitor je prošle godine u aprilu radio istraživanje imovinskih kartona u pravosuđu, koje je pokazalo da je vrh pravosuđa još tada, sa dodacima, primao i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, pa i ispod toga.

Pa priča o državnim, odnosno javnim preduzećima.  Prema podacima portala Moj novac, Instituta alternativa, u Crnoj Gori ima 178 javnih preduzeća, u kojima je zaposleno 22 554 ljudi. Najveća direktorska plata iznosi 4686 eura. Radi se o zaradi direktora ToMontenegro Vukadina Stojanovića.

Ni ostali ne zaostaju. Direktor Plantaža Igor Čađenović prima 4217 eura, Ivan Bulatović iz EPCG 4021, Roko Tolić iz Aerodroma 3784, tu negdje i Vladimir Ivanović iz CEDIS-a. Boris Raonić, direktor RTCG 3530…

Prošlogodišnji  izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj je Crna Gora  zauzela prvo mjesto. Ogromna administracija sigurno košta više nego manja, moguće da bi zaključili junaci Alan Forda. Uz sve nam iz Brisela traže racionalizaciju.

Na bruto zarade i doprinose na teret poslodavca u 2025. godini utrošeno je 687 miliona eura, odnosno 96,2 odsto planiranog iznosa. Godinu ranije za istu stavku izdvojeno je 675,2 miliona eura, što je činilo 22,48 odsto ukupnih budžetskih izdataka. Dakle, za samo godinu dana izdvajanja za bruto zarade i doprinose porasla su za gotovo 12 miliona eura. Ali povećanja nijesu promijenila osnovnu hijerarhiju zarada.

 Medicinske sestre su  uprkos prethodnim povećanjima, već 2023. upozoravale da su njihove zarade ponovo pale ispod državnog prosjeka. Slično je sa prosvjetom. Zato je možda  važnije pitati kako je uopšte napravljena hijerarhija cijene rada u državi. Zašto se rad koji društvo proglašava neophodnim – obrazovanje, njega i liječenje – i dalje nalazi u donjem dijelu te hijerarhije? Početkom 2026. iz sindikata zdravstva ukazali su da su plate medicinskih sestara  oko 630 eura, a sestara sa visokom školom oko 720 eura.  Ispada da bi uvećanje njihovih zarada srušilo sistem, a ne varijabile poslanicima u avgustu.

Prosječna penzija u avgustu je iznosila 550,72 eura. Nakon što je premijer Milojko Spajić izašao sa pričom o Euro modelu, koji bi značajno uvećao plate i penzije, iz opozicije su stiglli brojni predlozi za održiviji sistem penzija. .

Evropski savez predložio je izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) koje donose tri alternativna modela za usklađivanje penzija, „sa ciljem da se zaštiti standard najstarije populacije i smanji populizam uoči predstojećih izbora“.

O modelima,iz koje god političke opcije i strane, treba raspravljati. Dobro je što ih  ima. Sudbinski je važno da se pokrene društveni dijalog o standardu i pravednijoj raspodjeli. Da to bude fokusu, umjesto lanjskih snjegova.

U državnom budžetu nema beskonačno novca. Ali ono što se zaboravlja je da nema ni unaprijed određene „prirodne“ raspodjele koja govori koliko treba da dobije ministar, koliko službenik, koliko nastavnik ili koliko medicinska sestra. Budžet je politička i društvena odluka o tome šta će država finansirati.

Ako predsjednik Skupštine,  recimo,  ima gotovo 3.000 eura neto u mjesecu u kojem dobije i više od 600 eura varijabile, a istovremeno desetine hiljada zaposlenih čine mnogo širi sloj državnog aparata, javna rasprava o platama ne može se završiti na pitanju „koliko košta povećanje zarade“.Ona mora da obuhvati i pitanje kako je napravljena hijerarhija vrijednosti rada unutar države.

Pitanje nije može li budžet da izdrži još jedno povećanje, nego ko odlučuje koliko čiji rad vrijedi. Novca ima.  Budžetski prihodi Crne Gore u 2025. bili su 2,873 milijarde eura, 117,4 miliona više nego 2024.  Pitanje je kako se taj novac raspoređuje.  I zašto ne bi  moglo  drugačije.

Sistem je funkcionisao i kad su radnici i penzioneri, primali po nekoliko maraka, a istovremeno  u vatri ratova  ovdje preko noći nicali milioneri, buduća elita. Ako će ga razoriti, drugačiji odnos u raspodjeli između kapitala i rada, vlasnika i radnika, nešto duboko u njegovim temeljima  nije kako valja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SPAJIĆEV EURO MODEL: Nada i strah

Objavljeno prije

2 sedmice

na

26 Septembra, 2026

Objavio:

Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug. A suština tog rebusa je produktivnost

 

 

Javnost je sa zanimanjem iščekivala odgovor premijera Milojka Spajića na nevolje koje su mu proizveli bivši i sadašnji koalicioni partneri, od Andrije Mandića i Nika Đeljošaja do Milana Kneževića. Premijer je, iznenadno, pažnju nacije zaokupio novom ekonomskom čarolijom.

Od januara minimalna neto zarada za radna mjesta predviđena za zapošljene sa osnovnim i nižim obrazovanjem trebala bi da bude 1.000 eura, za ona sa srednjim obrazovanjem 1.250, a sa visokim 1.400 eura. Novim odricanjem države od naplate poreza i doprinosa na zarade, porasle bi i plate zaposlenih koji već zarađuju više od budućeg minimalca, obećao je premijer.

Ni penzioneri, prema njegovim najavama, neće ostati kratkih rukava. Od 2027. penzije bi se usklađivale četiri umjesto tri puta godišnje, prosječna bi u aprilu trebala biti veća od 600, dok bi minimalna „značajno” prešla 500 eura. Da prekrate čekanje, premijer je penzionerima obećao po 100 eura u decembru. „Za zimu”.

To je, uglavnom sve što smo o Euro modelu, kao novom ekonomskom programu koji je Spajić predstavio prošlog četvrtka, saznali iz zvaničnih izvora. Uz informaciju da je prethodno istog dana (prošli četvrtak) Vlada na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost za izmjenu šest zakonskih rješenja kojima se obezbjeđuju uslovi za njegovu primjenu. Riječ je o zakonima o radu, porezu na dohodak fizičkih lica, doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, penzijskom i invalidskom osiguranju, porezu na dobit pravnih lica i finansiranju lokalne samouprave.

Predočeni recept podsjeća na programe Evropa sad I i II. Rast zarada dominantno pomognut odricanjem države od dijela poreza i doprinosa i velikim povećanjem minimalne zarade. Samo, ovoga puta nepoznatih je mnogo više, pa jedno od najčešće postavljanih pitanja minulih dana glasi: da li je najava Euro modela planirani početak nove ekonomske reforme ili start političke kampanje vladajuće većine pred period u kome će njena unutrašnja stabilnost biti na ozbiljnim probama?

Euro model nije planiran Programom rada Vlade za 2026. Nema ga u važećoj Fiskalnoj strategiji niti u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike usvojenim u julu, upozoravaju iz NVO Institut alternativa.

Uz šest zakonskih predloga nijesu objavljene ni procjene uticaja tih propisa – RIA, izvještaji o sprovedenim javnim raspravama i mišljenja nadležnih ministarstava. Zato je javnost ostala uskraćena za zvanične projekcije posljedica Euro modela po državni budžet, Fond PIO i lokalne samouprave.

Nobjavljivanje ne mora da znači da ta dokumentacija ne postoji. Ali, ono što prati premijerovu promociju programa sluti na tako nešto. Posebno kada sagledamo poziciju Ministarstva finansija koje bi moralo biti njegov srce i mozak.

„Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana”, kazao je ministar finansija Novica Vuković objašnjavajući zašto nije podržao predloženi paket izmjena zakona. „Kako to procedura nalaže, Ministarstvo finansija će imati vrlo jasno izjašnjenje kroz cijeli proces“. Samo što ga još nema, iako su zakoni koji treba da promijene javne finansije, uslove poslovanja u Crnoj Gori i (moguće) postojeći sistem penzionog osiguranja krenuli u proceduru izmjena i dopuna.

Spajić nudi objašnjenje. Crna Gora se, kaže, mora pripremiti za ulazak na jedinstveno tržište EU. Veće zarade treba da zadrže radnike i podstaknu povratak dijaspore. Euro model bi, po ocjenama njegovih partijskih sljedbenika, trebalo da bude i odgovor na aktuelni rast troškova života.

Premijer tvrdi da je reforma „pažljivo isplanirana i u potpunosti pokrivena“. Računa na rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, rashodnu disciplinu i nove poreske mjere. Dodatni prihod očekuje i od efikasnijeg oduzimanja nezakonito stečene imovine i oporezivanja praznih nekretnina.

Nije objavljeno koliko bi svaki od tih rezervnih izvora budžetskih prihoda trebalo da donese. Institut alternativa konstatuje da nema tabele, projekcije po godinama niti broja uz koji bi stajao izvor i metodologija.

Dostupna računica pokazuje da povećanje zarada neće svuda funkcionisati kao u primjeru koji je Spajić predočio kao potvrdu predloženog modela. On se pozvao na primjer neto plate od 1.600 eura, za koju poslodavac sada izdvaja 1.980 eura. Od januara bi, uz isti trošak, radniku mogao isplatiti oko 1.870 eura. Razliku između sadašnje i najavljene neto plate, u ovom slučaju, daje država odričući se dijela poreza i preostalih doprinosa koji još nijesu ukinuti programima Evropa sad I i II.

Slikovit primjer. Ali, Spajić nije slučajno odabrao iznos neto zarade koji je van opsega projektovanih minimalnih zarada. Pošto je ta priča malo komplikovanija. I znatno skuplja iz perspektive poslodavca.

Zaposlenom koji danas prima 600 eura, a čije radno mjesto pripada budućoj kategoriji od 1.000 eura, plata mora porasti za 400 eura ili 66,7 odsto. Ako treba da dobije 1.250, rast je 650 eura ili više od 108 odsto. Zaposlenom koji sada prima 800, a novi minimum mu bude 1.400 eura, zarada raste 600 eura ili 75 odsto.

Ta razlika ne može da se pokrije iz poreza i doprinosa kojih država može da se odrekne. Institut alternativa računa da kod prelaska sa 600 na 1.000 eura poslodavcu trošak raste oko 360 eura mjesečno. Drugi objavljeni obračuni pokazuju da je kod prelaska sa 600 na 1.250 eura minimalne zarade dodatni trošak približno 640 eura mjesečno, odnosno oko 7.700 godišnje po zaposlenom.

Spajićev primjer sa platom od 1.600 eura jeste istinit, ali ne opisuje položaj poslodavca koji danas isplaćuje minimalac. Jednostavno, u slučaju zarada koje su sada veće od planiranih minimalaca, država povećanje obezbjeđuje odricanjem od svojih prihoda. U drugom, a on je dominantan u Crnoj Gori, račun najvećim dijelom stiže poslodavcu.

Tu počinju strahovi privrede. I dvije različite priče o ovonedjeljnom sastanku Spajića sa predstavnicima Unije poslodavaca.

Premijer je poslije razgovora saopštio da su „dogovorili korake – kako da se Euro model primijeni u Crnoj Gori“. Na pitanje novinara koji su to koraci, nije dao direktan odgovor. Predsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica imao je drugačiju poruku.

„Plašim se jednog prelomnog trenutka koji će nastupiti 1. januara za mnoga preduzeća“, kazao je Mikavica, upozoravajući da će posebno biti pogođene male firme i da je privredi potrebno vrijeme da popravi produktivnost i pripremi se za najavljenu promjenu platnog modela. Nezvanično, iz Unije poslodavaca zatraženo je da se pregovori o programu i njegova priprema odlože za „poslije izbora”, a da njegova primjena ne krene prije januara 2028. godine.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorava na osnovni nesklad: „Rast minimalne zarade od preko 60 odsto u periodu kad proizvodnja u Crnoj Gori raste tri, a produktivnost stagnira, ili čak i blago pada u nekim djelatnostima, nema uporište u ekonomskoj teoriji, a ni empiriji.“

I napominje: „Ono što je možda i važnije je da li privreda može da iznese toliko rast zarada.“ Ako ne može, upozorava Baćović, rast troškova rada prenosi se na cijene, slabi konkurentnost, a posljedica može biti smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Veće zarade istovremeno podstiču potrošnju i uvoz.

Prema preliminarnoj računici Vijesti, ukidanjem doprinosa za PIO i nezaposlenost država bi godišnje izgubila oko 430 miliona eura prihoda. Istovremeno bi zbog većih plata u javnom sektoru, penzija i socijalnih naknada rashodi mogli porasti za oko 310 miliona. Prema toj računici, uz neke uštede, neto fiskalni efekat bio bi minus od približno 670 miliona eura godišnje. Toliko, ilustracije radi, iznose dva-tri godišnja kapitalna budžeta. Na papiru, pošto u stvarnosti, po pravilu, bude manje.

Vlada očekuje da dio manjka nadoknadi većom potrošnjom i poreskim prihodima, ekonomskim rastom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Detaljnu računicu koja bi potvrdila ta očekivanja još nije objavila.

Možda najdublja promjena Euro modela ipak nije u zaradama nego u penzijama.

Sadašnji sistem polazi od toga da se u radni staž računa vrijeme za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da bi, prema prošlonedjeljnom Vladinom prijedlogu, stopa doprinosa bila nula, novi model mora razdvojiti radni staž od stvarne uplate doprinosa. Važeći zakon, nasuprot tome, izričito vezuje staž osiguranja za period rada „za koji je uplaćen doprinos“.

U toj magli, mnogi vide put ka promjeni modela penzionog osiguranja i uvođenju jedinstvene „socijalne penzije“, koja se prima kada korisnik dostigne određenu starosnu dob, nezavisno od godina rada.

Nulta stopa doprinosa, sama po sebi, ipak ne znači da nestaje osnovica za obračun buduće penzije. Zarada može ostati evidentirana i služiti za određivanje budućeg penzijskog prava. Ali nestaje neposredna finansijska veza između plate i finansiranja penzijskog sistema: ako od zaposlenog više ne stiže novac za PIO doprinos, novac za isplatu penzija mora doći iz drugih državnih/budžetskih prihoda.

Otuda i pitanje šta takav rez znači za princip na kome je sistem do sada počivao i za vezu između uplata, staža i budućeg penzijskog prava. Još jedno od pitanja na koje nijesmo dobili odgovor.

Ekonomistkinja Mila Kasalica ističe da je taj problem započet još programom Evropa sad 2, kada su smanjeni doprinosi za PIO, a da ga Euro model dodatno produbljuje. „Već se 2024, kad su se smanjili doprinosi za PIO, ubacila hidrogenska bomba u ono što se odnosi na minuli staž. Sad će ta bomba da napravi devastaciju do kraja“, kaže Kasalica, uz procjenu da posljedice neće biti kratkoročne. „Ako se ovo usvoji, uticaće na tržišta rada sljedećih 10 godina.“

Negativan račun Euro modela mogao bi stići i opštinama.

Prema objavljenom predlogu, razvijenim opštinama bi udio u porezu na dohodak bio smanjen sa 40 na 30 odsto, a sjevernim opštinama, Tuzima i Zeti sa 89 na oko 66,75 odsto. Egalizacionom fondu bi od poreza na motorna vozila pripadalo 75 umjesto 100 odsto, od poreza na nepokretnosti 15 umjesto 20, a od naknada za igre na sreću 30 umjesto 40 odsto.

Tako građanin može dobiti veću platu, a njegova opština manje novca za puteve, vodovod, komunalne usluge i investicije. Med i žuč vladinog političko/ekonomskog projekta.

Ostaje pitanje koliko će veća plata stvarno vrijedjeti. Tu već imamo neko iskustvo.

U 2021, neposredno prije Evrope sad I, prosječna godišnja neto plata bila je 532 eura, a kvadrat novogradnje 1.194 eura. Stan od 60 kvadrata koštao je 71.640 eura, odnosno, oko 135 prosječnih plata. U julu ove godine prosječna neto zarada iznosila je 1.037 eura, dok je u drugom kvartalu prosječni kvadrat novogradnje dostigao 2.557 eura. Stan od 60 kvadrata košta 153.420 eura. Za njega treba oko 148 prosječnih mjesečnih plata.

Plate su od 2021. gotovo udvostručene. Stan od 60 kvadrata, mjeren brojem prosječnih zarada potrebnih za njegovu kupovinu, nije postao dostupniji. Naprotiv: odnos se pogoršao sa približno 135 na 148 prosječnih mjesečnih plata za njegovu kupovinu.

To ne znači da su Evropa sad I i II isključivo odgovorni za rast cijena. Mnogo je tu bilo faktora. Pokazuje nešto drugo: rast plate i rast standarda nijesu ista stvar.

Ako Euro model u kratkom roku ubaci veliki dodatni novac u potrošnju, a domaća proizvodnja roba i usluga ne poraste približno istom brzinom, dio će završiti u većem uvozu, a dio može završiti u cijenama.

Tada će zaposleni i penzioneri zaista imati veća primanja. Pitanje je koliko će za njih moći da kupe. I šta će biti sa spektrom javnih usluga, od obrazovnog i zdravstvenog sistema do bezbjednosti i(li) infrastrukture.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Mirjana Kuljak, ne negirajući opasnost od rasta cijena, inflacije, budžetskog deficita, vjeruje da postoji izlaz. Povećane zarade mogu biti gorivo za produktivniju ekonomiju, investicije, inovacije i preduzetništvo. U suprotnom…

„Ovo je zapravo plaćanje računa iz prošlosti. Da bismo uopšte jednog dana imali zdravu i normalnu ekonomiju, država je morala grubo da se umiješa, uništi stari klijentelistički model i vrati ekonomsku nezavisnost građanima, jer gladan i ucijenjen radnik ne može biti slobodan građanin ni na tržištu, ni na izborima”, smatra Kuljak. Predočava i opcije:

„Država je administrativno podigla uloge, a mi se suočavamo sa brutalnom istinom – ako ove plate ne odbranimo radom, inovacijama, preduzetništvom i stvaranjem realne vrijednosti, poješće ih inflacija… Ili ćemo platiti preskupi ceh dosadašnjeg neproduktivnog ponašanja i doživjeti kolaps, ili ćemo ovaj trenutak iskoristiti kao gorivo da se konačno prebacimo na produktivni kolosijek. Vrijeme uskočke ekonomije je isteklo. Ili postajemo društvo koje stvara i preuzima odgovornost za sopstveni život, ili nestajemo u sopstvenoj iluziji standarda.”

Postajemo ili nestajemo, dakle. Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug.

Suština tog rebusa je produktivnost. Država može administrativno povećati cijenu rada. Ne može administrativno povećati vrijednost koju taj rad proizvodi. Iskustvo Evropa sad I i II pokazuje koliko je važno razlikovati rast nominalne zarade od rasta realnog standarda.

Može li Euro model biti treća sreća? Za odgovor su potrebne precizne projekcije i računice. One koje Vlada još nije pokazala.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVOSTEPENA PRESUDA VOĐAMA OVK U HAGU: Nezadovoljan i Vučić i albanski političari

Objavljeno prije

3 sedmice

na

19 Septembra, 2026

Objavio:

Nik Đeljošaj i Nikola Camaj pridružili su se korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude

 

 

Četvorica nekadašnjih rukovodilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)  Hašim Tači, Jakup Krasnići, Kadri Veselji i Redžep Seljimi proglašeni su krivim za ratne zločine pred Specijalizovanim sudskim vijećem Kosova koje zasijeda u Hagu (vidjeti antrfile). Tači i Krasnići osuđeni su na 25, Veselji na 18 a  Seljimi na 13 godina zatvora.

Prema prvostepenoj presudi, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za proizvoljno lišavanje slobode 385 ljudi, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 ljudi. Optužena četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog, zaključeno je prvostepenom presudom.

Iako izrečena presuda nije pravosnažna, njena objava proizvela je burne reakcije i oprečne komentare u cijelom regionu. Dijelom, razlog leži u činjenici da (nepravosnažno) osuđeni komandanti OVK nijesu obični vojnici, već osobe upečatljivih političkih biografija.

Hašim Tači, nekadašnji komandant i politički lider OVK, poslije rata je bio premijer, a potom i predsjednik Kosova. Funkciju predsjednika napustio je nakon podizanja optužnice Specijalizovanog tužilaštva Kosova kojom je optužen po više tačaka, uključujući ubistva, mučenje i progon. U pritvoru u Hagu nalazi se od novembra 2020. godine. Prema najavama, do kraja septembra pred istim sudom u Hagu, Tačiju treba da počne suđenje zbog zastrašivanja svjedoka tokom postupka dokazivanja optužbi za ratne zločine.

Jakup Krasnići bio je član Generalštaba OVK i Političke direkcije, portparol i zamjenik komandanta. Poslije rata bio je vršilac dužnosti predsjednika Kosova i predsjednik Skupštine. Sud je posebno ukazao na njegova saopštenja, političke govore i naredbe kojima je, prema izrečenoj presudi, podsticao izvršenje zločina.

Kadri Veselji bio je jedan od najviših obavještajnih funkcionera OVK, a poslije rata predsjednik Skupštine Kosova. U dokumentima Specijalizovanog tužilaštva navodi se da je tokom rata bio na čelu obavještajne službe OVK, koja je prikupljala podatke o vojnim i političkim protivnicima.

Redžep Seljimi bio je visoki oficir OVK, član Generalštaba i inspektor Generalštaba, a kasnije i političar i poslanik Samoopredjeljenja u Skupštini Kosova. Prema nalazima prvostepenog vijeća, njegov formalni položaj nije mu davao isti nivo autoriteta nad pripadnicima OVK kao ostaloj trojici osuđenih, ali je sud utvrdio da je Seljimi tolerisao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Sva četvorica su, prema nalazima vijeća, značajno doprinijela kriminalnim aktivnostima prema ljudima koje su smatrali neprijateljima, odnosno, protivnicima političkih i vojnih ciljeva OVK. Njihova meta, navodi se, bile su osobe za koje se sumnjalo da se povezane sa tadašnjim srpskim vlastima. Među  žrtvama, uz Srbe i Rome, bilo je i Albanaca iz rivalskih političkih i (para)vojnih struktura. Ponajviše članova Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove i njegovog vojnog krila FARK.

Objašnjavajući predmet suđenja, predsjedavajući sudija Prvostepenog suda Kosova u Hagu, Amerikanac Čarls Smit, rekao je da se sudski postupak nije vodio o ocjenjivanju legitimnosti OVK i njenih političkih ciljeva, već o utvrđivanju lične odgovornosti optuženih za ono što im je tužilaštvo stavljalo na teret.

„Ovaj sudski postupak odnosi se na postupke i ponašanje optuženih u vezi s ovim predmetom. Ne odnosi se na legitimnost OVK-a i njegov cilj nezavisnog Kosova. Ne radi se o procjeni postupaka jedne strane prema drugoj. Ne radi se o zločinima koje su srpske snage i paravojne formacije nesumnjivo počinile nad kosovskim Albancima. Riječ je isključivo o tome jesu li počinjeni zločini navedeni u optužnici i mogu li optuženi biti smatrani odgovornim za njih“, naveo je Smit dodatno objašnjavajući odluku Suda da četvoricu čelnika OVK-a oslobodi optužbi da su počinili zločine protiv čovječnosti.

„U vezi s postojanjem široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo kao uslovom za postojanje zločina protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je takav široko rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo počinjen.“

Objašnjenje sudije sa blizu 40 godina iskustva (radio i na Kosovu od 2010. do 2013. kao sudija EULEX-a i bio član Vrhovnog suda Kosova) nije doprlo do regionalnih političara zainteresovanih za ishod tog postupka. Ili se, makar, to ne vidi iz njihovih komentara izrečene presude.

Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić presudu opisao kao potvrdu tvrdnje da je OVK bila „zločinačka i teroristička organizacija“, dok je govorio o Kosovu kao o lažnoj državi izgrađenoj na masovnim grobnicama.

Milorad Dodik otišao je još dalje, tvrdeći da je kazna „karikatura pravde“ i da presuda relativizuje zločine nad Srbima. Istovremeno je Tačija opisao kao ideologa i vođu „terorističke organizacije“.

Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da naprave paralelu sa, recimo, Republikom Srpskom i njenim političkim i vojnim liderima predvođenim pravosnažno presuđenim ratnim zločincima za genocid Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Nije teško dosjetiti se zašto je takvo poređenje izostalo.

Među prvima nakon izricanja presude oglasio se premijer Albanije Edi Rama. On je na svom zvaničnom nalogu na Fejsbuku objavio mape Evrope pokrivenu vijencem od bodljikave žice, na kojoj je velikim crvenim slovima ispisana reč marre, što u prevodu sa albanskog jezika znači – sramota.

Predsednik makedonskog Sobranja Afrim Gaši je komentarišući presudu rekao da nijedna presuda ne može poreći činjenicu da su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi dio slavnog poglavlja u istoriji Kosova.

Stizale su, sa sličnih adresa, i neke bitno drugačlije poruke.

U saopštenju Lige socijaldemokrata Vojvodine navodi se da je krajnje vrijeme da sva društva na Balkanu prekinu sa sramotnom praksom guranja glave u pijesak i da se otvoreno suoče sa zločinima koje su pojedinci činili u ime njihove nacije. „Ubijanje civila, mučenje i progon nemaju nacionalni predznak, a kukavice koje su u ime celih naroda vršile zverstva moraju da trunu u zatvoru, a ne da se njihova imena skandiraju na ulicama i trgovima“, naveo je portparol Lige Aleksandar Marton.

„Očekivane osuđujuće prvostepene presude vođama OVK su potencijalna opasnost za srpsku zajednicu na KiM zbog izvjesne zloupotrebe političkog trenutka u kom se nalazimo”, rekao je poslanik Pokreta slobodnih građana u Skupštini Srbije Vladimir Pajić ukazujući na njenu upotrebnu vrijednost kod onih koji profitiraju na sukobima i zlu. „Očekujući vrlo neizvjesne izbore u Srbiji kao i nestabilnu vlast na Kosovu vrlo su mogući nepoželjni scenariji od kojih će i Beograd i Priština pokušati da profitiraju“.

Političari iz Crne Gore su dali doprinos demonstraciji različitih standarda i podizanju temperature u interpretacijom  izrečene presude.

„Veoma loša vijest i krajnje nepravedna odluka“, napisao je potpredsjednik Vlade i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj na Fejsbuku. „Danas može biti dan žalosti za Albance“, konstatuje Đeljošaj. „Nikada nijesam vjerovao da sudska odluka može biti ovakva i toliko nepravedna“.

Objašnjavajući napisano, potpredsjednik Vlade navodi da je rat OVK bio  odbrambeni, oslobodilački i pravedan. „Agresor ne može i ne smije biti izjednačen sa onim koji je bio prinuđen da se brani“, insistira Đeljošaj. „Svaki Albanac vjeruje u njihovu nevinost! Sloboda i nezavisnost imaju jedan pečat: OVK i Amerika.“

Nezadovoljstvo presudom iskazao je i potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj. „Ova prvostepena presuda ne može biti pravosnažna odluka“, navodi Camaj insistirajući kako je OVK bila oslobodilačka vojska koja je ustala da zaštiti narod Kosova a ne da čini zločine. „Put ka pravdi se nastavlja… Na tom putu očekujemo i računamo na podršku SAD, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobađenja i izgradnje države Kosovo.”

Najvisočije pozicionirani predstavnici albanskih nacionalnih partija u našoj zemlji očito nijesu, prije svojih objava, pročitali ono što je o presudi u Hagu rekao kosovski intelektualac Veton Suroi. On ističe da se presuda Tačiju i ostalima zasniva na principu da „pravednost oslobodilačkog cilja ne čini automatski pravednim svaki postupak učinjen u njegovo ime“. Istovremeno, „osuda pojedinaca za kriminalne radnje ne može se pripisati OVK u cjelini, promijeniti njenu istorijsku ulogu u oslobađanju zemlje niti ukaljati nezavisnost Kosova“.

Ovako su se Đeljošaj i Camaj pridružili korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude.

U Srbiji se posebno čekalo oglašavanje Aleksandra  Vučića. Uz neskriveno nezadovoljstvo šo sud presudom nije htio da uruši kredibilet OVK, predsjednik Srbije je posebnu pažnju u „slučaju Tači“ obratio na Crnu Goru. Kome nije jasno zašto, neka ponovo pročita gore citiranu izjavu Vladimira Pajića. I sagleda širu sliku.

Vučić je poručio: „Jedan koji se drznuo da kaže da je nekome izjavio saučešće, pa više ne smije ni da pogleda uvis, a kamoli nešto drugo u Crnoj Gori, danas je morao da sluša, i svi smo morali da slušamo, crnogorskog ministra Đeljošaja, koji kaže: ‘Svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK’. Hoće li zbog toga da zaustave evropske integracije, pošto oni pljuju po presudi i negiraju vladavinu prava? Ili to važi samo za Srbe?“

Prepoznali smo u ovome jednom Andriju Mandića. Čekajući odluku o mogućem razrješenju zbog objave o upućenom telegramu saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednik Skupštine može biti zadovoljan što mu društvo u podršci  osuđenima za ratne zločine prave kolege iz vladajuće koalicije. Otprilike, svi smo isti kada su u pitanju naši i njihovi. Svoje ne damo, drugima sudimo. Razlika je – valja ponoviti – Mladić je pravosnažno osuđeni zločinac, za najveći zločin nakon drugog svjestskog rata u Evropi.

Premijer  Milojko Spajić je u nevolji koja nadilazi njegove potencijale da kontroliše procese. Dok je iz njegovog kabineta stigla poruka da poštovanje odluka krivičnih sudova nije stvar političkog izbora „već je temelj vladavine prava i međunarodna obaveza Crne Gore, posebno u kontekstu njenog EU puta“, koalicioni partneri se nadmeću baš u tom umijeću.

„Posebno su opasni pokušaji javnih funkcionera da glorifikuju počinioce ratnih zločina, jer se time vrijeđaju žrtve, podriva proces pomirenja u regionu i usporava put Crne Gore ka Evropskoj uniji“, poručili su iz Spajićevog kabineta, ne pokušavajući da objasne ulogu premijera u cijeloj priči.

Uglavnom, zbivanja i minule i ove sedmice svjedoče koliko je Crna Gora ranjiva kad teme zločina prispiju dnevni red. Da se ne zavaravamo, najviše zbog toga što se nije suočila sa svojim devedesetim.

 

Specijalni sud nije novi Haški tribunal

Specijalni sud za Kosovo nastao je u skladu sa međunarodnim sporazumom koji je ratifikovala Skupština Kosova, a regulisan je Zakonom o Specijalizovanim vijećima i Specijalizovanom tužilaštvu Kosova. Kako bi se  omogućilo usvajanje takvih zakona, Kosovo je 2015. godine moralo da izmjeni Ustav, odnosno, donese ustavni amandman, navodi BBC u tekstu iz 2019.

Specijalni sud za Kosovo ima zadatak da pred pravdu izvede odgovorne za ratne zločine i druga krivična djela koja su počinjena na Kosovu između 1998. i 2000. godine. Povod za njegovo osnivanje bio je izveštaj iz 2010. godine o navodnoj umiješanosti pripadnika OVK u otmice, ubistva i trgovinu organima, čiji je autor bio tadašnji predstavnik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope Dik Marti.

Sud je jedinstven po tome što je dio pravosudnog sistema Kosova, ali je njegovo sjedište u Hagu, a među sudijama i tužiocima nema državljana Kosova.

„Jedan od najvažnijih razloga za izostanak kosovskih pravnika među sudijama i tužiocima je strah od curenja informacija i ugrožavanja identiteta zaštićenih svjedoka, koji su u ovim predmetima posebno važni“, kazala je profesorica istorije na Univerzitetu u Utrehtu Iva Vukušić, koja je pratila rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Sama Specijalizovana vijeća objašnjavaju da su „priključena svakom nivou sudskog sistema na Kosovu“ i da odražavaju njegovu sudsku strukturu. To znači da postoje prvostepena vijeća, Apelacioni sud, Vrhovni sud i posebno Specijalizovano vijeće Ustavnog suda.

Zato, presuda od 16. septembra nije kraj procesa.

Baš kao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ova institucija je privremena i ima konkretan, oročen, mandat. Ugasiće se kada sudski postupci budu okončani.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo