Povlačenje sedam ambasadora Crne Gore, koje je najavila Vlada, biće prvi kamen spoticanja kohabitacije izvršne vlasti i predsjednika Mila Đukanovića
Od 30. avgusta, kada je na izborima, pobijedila dotadašnja opozicija, postavlja se pitanje kohabitacije. Kohabitacija je, po definicji, situacija u kojoj izvršnu vlast u nekoj državi dijele pojedinci, grupe ili političke stranke koje predstavljaju tradicionalne suparnike.
Takva je situacija u Crnoj Gori gdje nekadašnja opozicija ima većinu u Skupštini i formirala je Vladu, dok je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Neki smatraju da takva situacija neće mnogo uticati na vršenje vlasti uzevši u obzir da predsjednik većinom ima protokolarna ovlašćenja, dok drugi smatraju da šefu države pripadaju i neka važna ustavna ovlašćenja. Među tim ovlašćenjima su predstavljanje Crne Gore u zemlji i inostranstvu, što uključuje postavljanje i opoziv ambasadora.
Đukanović nije iskoristio predsjedničko pravo da mandat za sastavljanje Vlade ponudi nekom drugom, a ne poslaniku kojeg je podržala skupštinska većina, i odugovlači proces formiranja Vlade. No prvi test kohabitacije biće povlačenje sedam ambasadora, bliskih Demokratskoj partiji socijalista, koje je najavio ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović.
On je odlučio da opozive ambasadora Crne Gore u Kini Darka Pajovića, ambasadora u Srbiji Tarzana Miloševića, ambasadorku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanku Jeknić, ambasadora pri Svetoj stolici Miodraga Vlahovića, ambasadorku u Italiji Sanju Vlahović, ambasadora u Bosni i Hercegovini Obrada Miša Stanišića te ambasadorku u Njemačkoj Veru Kuliš. Kako je ranije saopštio Radulović, riječ je o ljudima koji su nanijeli štetu Crnoj Gori, ne precizirajući na koji način i kakvu štetu. Iz Vlade je saopšteno da će ambasadore činiti karijerne diplomate, a ne političari. Takvu odluku (predlog) treba da potvrdi Vlada, nakon čega skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike daje mišljenje, i na kraju dokument dolazi kod šefa države.
Prema važećem zakonodavstvu predsjednikova je „zadnja“. Ukoliko on ne pristane da povuče ambasadore, koje mu je Vlada predložila, oni ostaju na funkciji u našim diplomatskim predstavništvima. Za Đukanovića bi to bila prilika da pokaže biračima da i dalje ima moć u državi ili, pak, međunarodnim partnerima pokaže da mu ne smeta da sarađuje i sa dugogodišnjim političkim neistomišljenicima.
Bivši ministar pravde i pravnik Dragan Šoć za Monitor kaže da je do sada, od početka parlamentarizma, to bila stvar dogovora, ili predsjednika sa vladama, ili unutar političke partije (DPS). Zbog toga potis predsjednika doživljava više kao protokolaran. „Sada je pitanje da li će Đukanović demonstrirati svoju političku moć i reći – ’Izvinite, ja nisam engleska kraljica ili marioneta, nego imam to svoje pravo’, i time poslati signal, ili će ići na to da se dogovara sa Vladom“, ocijenio je Šoć.
On je pojasnio da u ovom slučaju predsjednik ima stvarnu moć. „Ne šalje Skupština ambasadore u neku državu, već predsjednik države. On imenuje ambasadore, za razliku od zakona, koji usvaja Skupština, a šef države ga svojim ’ukazom’ samo proglašava“.
Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić smatra da je riječ o nedostatku sistemskih zakona, na šta su on i njegove kolege iz civilnog sektora više puta upozoravali. Sistemski zakoni, poput zakona o Skupštini, o ministarstvima, o regulatornim agencijama, upravo bi, kazao je za Monitor, definisali odnos grana vlasti i kako postupiti u ovakvim situacijama.
„Vidite koliko se pravnih praznina i nejasnoća dešava. Vrlo je moguće da ćemo u perspektivi, u nekim drugim izbornim procesima kao posljedicu imati kohabitacije – odnosno da je predsjednik države iz jedne političke strukture, misli, ideologije, a vlada iz druge ili da Skupština ima ko zna kakvu većinu. I sad se pokazuje koliko je bila opravdana ona priča koju smo trubili. Imamo praznine koje ćemo morati da rješavamo dobrim ili lošim običajima“, pojašnjava Marić.
Naši sagovornici su saglasni da bi Vlada, ukoliko Đukanović ne potpiše opoziv ambasadora, mogla da prihvati njegovu odluku, čime će priznati svoju slabost, ili da „ugasi“ ta predstavništva.
Šoć smatra da, izuzev Miodraga Vlahovića, ostali ambasadori ne ispunjavaju formalno-pravne uslove da budu opozvani. Uvjeren je da Đukanović neće pristati da povuče ambasadore, na šta će Vlada, po njegovom mišljenju, morat da odgovori.
„Tu će se pokazati u kojem pravcu i do koje mjere će ovo biti prava kohabitacija ili će to, ipak, biti odmjeravanje političkih snaga od prilike do prilike. Ovo je prvi kamen. Đukanović može hladno da kaže – ’Ja ne vidim razlog za i neću da ih povučem’. Vlada onda može da ih, diplomatski rečeno, „pozove na konsultacije“ i kaže – ’Idite kući, primaćete platu, nećemo imati ambasadora u Sarajevu, u Beogradu, u Vatikanu, u Rimu, u Pekingu, što je jako loše… Ni za jednu zemlju to nije dobra poruka“, pojašnjava on.
Marić smatra da će Đukanović biti pametniji i da će „kombinovati“. On preocjenjuje da predsjednik države neće praviti problem oko većine navedenih ambasadora. „Đukanović će gledati da zaštiti Tarzana Miloševića, jer mu je važno predstavništvo u Beogradu, zbog aktuelne političke situacije.“
Iako su sve oči biračkog tijela DPS-a i tradicionanih koalicionih partnera uprte u Đukanovića i od njega očekuju neki vid zaštite „nezavisnosti i suverenosti“, Marić smatra da on nije tip političara koji se „loži“ na to šta će mu reći birači. Kaže da Đukanović neće mariti za mnoge od predloženih ambasadora, ali da bi mogao praviti prbleme pri izboru novih ambasadora.
„Meni je logičnije da se desi da neće da im potpiše novog ambasadora, ako smatra da je politički obojen, nego će tražiti da to budu profesionalci i karijerne diplomate. Tu bi mogao da pokaže moć. Ako neka od partija na vlasti bude tražila njihovog za ambasadora, on će im reći – ’Ne, ovo je isto partijski kadar’. Mislim da je on tu dobar igrač, a Vlada bi mogla da dođe u ozbiljan sukob sa partijama oko izbora ambasadora“, kazao je on.
Više pokreta i nevladinih organizacija tražilo je od Đukanovića da ne potpiše, između ostalog, i povlačenje ambasadora. Pojedinci iz vladajuće koalicije su ga upozorili da „mnogo rizikuje“ ako ne pristane da povuče sporne ambasadore. Iz Đukanovićevog kabineta od srijede nijesu odgovarali na pitanja Monitora, o tome. hoće li biti njegoog potpisa kojim pristaje da se razriješe dužnosti ambasadori bliski njegovom režimu.
I Milošević se formalno nije mimoilazio sa drugim granama vlasti
Dragan Šoć kaže da se ni za vrijeme, dok je Slobodan Milošević bio predsjednik, nije dešavalo da šef države formalno donese odluku suprotnu Vladi ili Skupštini, ili da njegova funkcija, formalno, ima veću moć nego izvršna grana vlasti.
„Koliko god da je Milošević bio jak čovjek, ipak su se pravili neki dogovori kako do mimoilaženja ne bi došlo“, pojasnio je on.
Šoć je funkciju ministra pravde u Vladi Crne Gore obavljao upravo za vrijeme dok je Milošević bio predsjednik Savezne Republike Jugoslavije.
Predsjednik komanduje vojskom, dodjeljuje odlikovanja, pomilovanja
Prema Ustavu Crne Gore, predsjednik pored predstavljanja Crne Gore u zemlji i inostranstvu i imenovanja i povlačenja ambasadora ima i druge važne funkcije.
On komanduje Vojskom Crne Gore, na osnovu odluka Savjeta za odbranu i bezbjednost – obično takvu dužnost preuzima u doba vanrednog stanja ili rata. Pored toga njegove autonomne oblasti odlučivanja su dodjela odlikovanja i priznanja Crne Gore i pomilovanja osuđenika. Takođe prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomatskih predstavnika;
Od funkcija koje dijeli sa drugim granama vlasti, on ukazom proglašava zakone, raspisuje izbore za Skupštinu, predlaže Skupštini mandatara za sastav Vlade, nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini. On zakonodavnom domu pedlaže i dvoje sudija Ustavnog suda i zaštitnika ljudskih prava i sloboda (ombudsmana).
Ivan ČAĐENOVIĆ
IN ENGLISH4 sedmice
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
HORIZONTI2 sedmice