Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Sat koji ne poznaje vrijeme

Objavljeno prije

na

Sve što sam čuvala za neka bolja vremena ostalo je netaknuto

 

Krenuh negde, preko mosta. Zaustavih se da dobro osmotrim pejzaž, i taman kad je trebalo da nastavim… ja se probudila. I uvek tako, kad se malo bolje u nešto zagledam, retko nastavljam dalje. Jedno jutro i dve kafe… Pomalo dosadna storija o napisanom ćutanju i vremenskoj petlji u kojoj ću provesti ovaj dan. Ponekad više ne želite da razgovarate ni o čemu sa životom, samo neka vas pusti da spavate u miru. Kad počneš nadu da polažeš na prošlost, kad postupci od juče odjeknu kao eho i rasvetle ti kako ne treba sutra – znaš da si počeo da stariš.

Juče. To je bilo juče u pola šest. U pola šest večnost je iskočila iz sata. Popila moju kafu i vratila se u sat, ostala je neoprana šolja iz koje je, jednim pogledom, bila čitljiva prošlost, budućnost i sadašnjost svega. Juče u petnaest do šest, šolja se već cedila oprana. Presađena iz nekog sveta u ovom se nisam primila. Ali ne volim manje proleće zbog toga. Samo bih da mi sitnice, koje život znače, budu krupnije i da ih je mnogo. Inače sam skromna.

Iz punog autobusa posmatram čoveka koji na raskrsnici prosi i povremeno čisti šoferšajbne na tuđim kolima, u pogledu nosi pustoš i zgarišta. Vozačima ipak prija susret sa njim, budući da mu karijera stagnira dobrih par decenija, pa se makar u tom trenutku dok semafor menja boje, osećaju bolje u vezi sa svojim položajem u poretku stvari. Potrebno mi je da procvetaju magnolije.

Dugotrajna samoća je nemi pratilac, zaboraviš i boju svog glasa. Više mi se to ne događa, srećem previše ljudi. Od nekih i kad ne očekuješ ništa, nisu u stanju da to ispune. Neki upućuju suvišne komplimente. Budite oprezni i kad vam neko laska… moja baba je tako tepala kokoškama, a onda izabere jednu i na panju joj otfikari glavu sekirčetom! Nije da posle nismo hvalili supu, ali..

Nikad ne otklapajte plehani tanjir pokriven drugim tanjirom na stolu: tamo ćete otkriti samo jedinu preostalu belolučenu papriku, samu i splasnulu, u masnoj zejtinjavoj vodici, nikom potrebnu, što će se tu vući do večeri dok se svaki ukućanin, po dva puta razočaran, ne uveri u nju. Sećam se nekih srećnih vremena, recimo onih kada sam na moru šijavicu posmatrala sa pristojne udaljenosti. Danas bih da budem učesnik. Šije, šete, oto, šije, nove, šije…. moja! Sve što sam čuvala za neka bolja vremena ostalo je netaknuto. Vredelo je zbog sećanja.

Ne dam se ja, ne da se ni vreme, guramo se, pa i laktamo, ko će zauzeti bolje mesto. Kako je govorio moj tada petogodišnji komšija, dok su ga odvodili u podrum za vreme bombardovanja ’99: „Kad će da padnu te bombe, pa da idemo kući?“

P.S. Ratne zalihe kupljene: kilo brašna, litar ulja, toalet papir i 15 kg hrane za pse.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

I zrelost se piše sa lost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na trenutak se zabrinem za čovječanstvo, a onda se sjetim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti

 

 

Moj najbolji drugar trenutno je Čika Zoki, Indijac iz Pakistana koji je ovde, u Sremu, vozač i to je sve što treba da znate o mom društvenom životu i priključenijima. Upoznali smo se prošle godine kada me je, ne samo naterao da platim kartu, nego mi nije dao ni da uletim preko reda. U meni se probudio iskonski gnev upisan u genima poštenog Srbina kada su pokušali da mi naplate gradski, čuj mene gradski, seoski prevoz. Opsovala sam mu nešto naglas, a verujem i on meni, ali pošto ni on ni ja ne govorimo jezik onog drugog, niko nikom nije zamerio. Ključ stabilnosti je, izgleda, pronađen.

Sve zlo u životu, ima isti koren – nedostatak ljubavi. Voljen čovek nema potrebu da mrzi, niti da drugima radi nešto loše. Jer, zloba nije urođena, ona se rodi tamo gde nikada nije stigla ljubav. Mladost je, kažu, buntovna, starost pokajnička, a između život u nekoj svojoj lepršavosti. Nije pravilo, to je iz mog ugla. Dobro i duboko rasuđivanje zahteva mnogo znanja, iskustva… i obično je svojstveno mudrosti. Mudrost nikada ne padne u čeljust naivnosti.

Mislim da me jedno jutro nije prepoznalo, da me je noć zaboravila. Onda, kad sam otišla negde, ne znajući gde idem i zašto, jer to i nisam bila ja, nego samo neko ko se probudio i odlučio da ode. Znam da smo tog jutra svi negde pošli, a samo ja tamo gde želim, iako nisam znala gde je to. Na licu mi je bio neki tuđi osmeh, meni nepoznat. Sasvim rasterećen korak je već stigao mnogo dalje nego što sam ja ikad smela… Sećam se kako sam se nehotice okrenula i pogledala u izlog. Videla sam nepoznatu siluetu čoveka koji prvi put namerno ide tamo gde nije krenuo… ne plaši se ničega, ne brine ni da li će zakasniti, jer vremena već odavno nema. Ne obazire se, ne nosi ništa… Na trenutak se zabrinem za čovečanstvo, a onda se setim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti. A dani postaju sve kraći i približava se jesen. Dokle ćemo svi da se pretvaramo da je u redu što niko dosad nije ukrotio vreme?!

Rano ujutru, posebno leti, kruži neka energija stvaranja, gde je ishod neizvestan, ali se svako nada najboljem, da će ovaj dan na kraju završiti škole i zasnovati porodicu sa mnogo rumene dece bez poroka…

P.S. Ko ne može sebe da smisli, neka mi javi, poslaću nekog.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Napolju vjetar, u meni ništa posebno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir

 

Txt: Ispijanje kafe mi prekide tetka. Nazvala me i priča o komšijama tvrdicama, priče koje sam sto puta čula, pa što samo ja da je slušam. Dakle, kaže da joj je ta teta Dara, kad se udavala, kao poklon kupila DVE KUHINJSKE KRPE.

Jedna od stvari u koju su me ubeđivali, tokom odrastanja, je da se ništa ne može sakriti. Čak su imali i izreku: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju“. A onda, tokom života shvatiš šta se sve krije i nikad ne dozna, pa to je neverovatno! Normalan um ne može da razume izopačenost i daljinu do koje bolestan može da dobaci. I uvek će biti uhvaćen u raskoraku, nespreman, nesvestan davno pokrenutog predumišljaja. Gledajući kako su mi neke davne godine ostavile u amanet da mogu da jedem bilo kakve splačine i da mi je svejedno, ne mogu, a da se ne zapitam na šta li su mi duša i mozak sve navikli…

Shvatila sam da uvek, kad zalivam cveće, prvo zalijem ljubičicu, i sad kad sam shvatila, ne znam šta ću sa tim saznanjem, pa vam prosleđujem i tu nebitnu informaciju, da i vi ne znate. Volim da zalivam biljke. One ne pitaju ništa. Stoje tu i postoje. Sve postane dosta lakše kad se kao prvi i jedini uslov za  druženje postavi apsolutno shvatanje realnosti besmisla, egzistencije i prihvatanje apsurda kao jedine ispravne kategorije ljudskog postojanja.

Uvek imam o čemu da razmišljam, ne znam da li je to dar ili prokletstvo.

Komšija izgovara reč i istovremeno gromoglasno kine, šaljući reč niz ulicu. Ulica se malo zatetura, reč udari u ogradu, odskoči i stropošta se na moju terasu. A htela sam da pijem kafu mirno i bez reči. Ponekad zaboravim jezik, pa se sporazumevam pogledom, jezikom bilja, ptica, obala. Ponekad je to jedini jezik koji razumem i osetim. Humane lingvističke tvorevine nemaju snagu daljina. Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir.

Stiglo mi je noćas upozorenje na oluje preko sms poruke. Tek da nikad ne budete mirni, ako nije smrtonosni virus ili nuklearno oružje, onda je stara, dobra olujčina. Ostani kod kuće, drži socijalnu distancu, budi u stanju konstantnog straha. E, baš idem van. Prošetaću jednu molitvu, i jedan greh koji nikako da okajem.

P.S. Imala bih mnogo toga lepog da kažem. Srećom, lako odustajem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Daljina nadohvat ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam

 

Ne znam zašto su svi danas nadrndani. Evo, išla sam zbog neke legalizacije u opštinu, oni me poslali u sud po neku potvrdu. Rekoh: „Je l’ to potvrda da kuća nije osuđivana?“. Izbacili me napolje, na kišu…

„Danas je Ognjena Marija, ništa ne sme da se radi, a posebno je zabranjeno kupati se u velikim vodama!“, govorila je moja baba. Pričala mi je, kad sam bila mala, i kako su Ognjena Marija i Sveti Ilija rođeni na današnji dan, ali Ognjena Marija i njihova druga sestra Blaga Marija ne smeju da mu kažu, jer on od radosti počne da žari i pali. E pa, Ilija 2. avgusta sazna da mu je prošao rođendan, pa se naljuti…

Pročavrljah malo sa komšinicom o tome šta sve neće danas da radi i požali mi se i na to što joj u posed ulaze bez najave: „Svi u komšiluku imate neko opasno kuče u dvorištu, pa vas baš briga. I Mile ima šaparlinca i Jovanka ima onog velikog vučnjaka…“. „Još ti da uzmeš nekog rotfrajera i bog da te vidi“, rekoh.

Ako, da bih se uklopila, treba da prihvatim šarenilo i najrazličitije forme i stilove koji nam se nameću, potpisujem doživotnu izolaciju i boravak u močvarama u razgovoru sa patkama, pticama i ponekim prolaznikom koji promrmlja u bradu: „Kiša će“. Izbor i odluka, imaju svoju pozadinu. Nešto na prvu odbaciš, a nešto ti pokrene (znati)želju, u startu mu daš priliku za drugo poluvreme. Srce ima veću moć od razuma, ali i nemoć kada je reč o prilagođavanju i prihvatanju istine. U nekom drugačijem svetu, svetu bajki, bi procvetalo od sreće.

Mozak (ono što je preostalo) mi je u potpunom šoku dok čitam vesti, komentare, gledam i slušam ljude. Nisam znala da propast može ovako daleko da dosegne. Neobraćanje pažnje na negativne stvari, neće učiniti da one nestanu. Tačno. Ali, preterani fokus na negativno izaziva eroziju uma koja se posle teško sanira. Tako da, povremeno zažmurite. Kako je lako zaboraviti da dobre stvari zahtevaju trud. I vreme. Dugo se preispitujem. Ne mogu da zaboravim. Sećam se samo osmeha i lepih momenata. Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam. Tada sam opet ona stara, a mnogo mudrija. Put pročišćenja nije lak, ali je lep.

Ima tih nekih dana kad sam zategnuta, kao struna, sve do tačke pucanja. Kad me posle takvih dana zatekne nepripremljenu, te strune počnu da komponuju tužni mol. Kad me zatekne nepripremljenu. Noć.

Inače, davno sam usavršila veštinu pričanja sa samim sobom. Sad sam tu veštinu podigla na još jedan novi nivo. Pričam sama sa sobom sa vama.

P. S. Premlada za onaj, prestara za ovaj svet.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo