Povežite se sa nama

INTERVJU

BODO VEBER, POLITIČKI ANALITIČAR, VIŠI SARADNIK SAVJETA ZA POLITIKU DEMOKRATIZACIJE, BERLIN: Zapad pati od nedostatka strateške politike prema Zapadnom Balkanu

Objavljeno prije

na

Iako se opozicija u RS u nacionalnim temama suštinski ne razlikuje od Milorada Dodika, njegov odlazak sa vlasti značio bi prekretnicu za BiH, RS i regiju, jer je on glavni akter podrivanja države BiH i političke stabilnosti i proizvod osnovne greške Zapada

 

MONITOR: Nedavno su održani opšti izbori u BiH, gdje se  ispostavio veliki broj neregularnosti. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, u julu je preduzeo niz mjera – više tehničke prirode da bi, u postojećim ustavno-pravnim okvirima, podigao nivo demokratičnosti izbornog i postizbornog procesa. Kako ocjenjujete te poteze Visokog predstavnika?

VEBER: Mjere iz tzv. paketa integriteta koji je nametnuo Visoki predstavnik u julu jesu djelomično poboljšale tehničku stranu izbornog procesa. Ali one nisu riješile najveći problem zbog kojeg u BiH, kao i širom regije, tradicionalno imamo široke izborne manipulacije – to što članovi biračkih odbora dolaze iz političkih, uglavnom vladajućih stranaka.

MONITOR: Za sada je najvažnija promjena to što će novi član Predsjedništva BiH biti Denis Bećirović iz SDP-a, koji je dobio više glasova i od Bakira Izetbegovića. Da li je to posljedica povezanosti opozicije, okretanja bošnjačkog stanovništva Federacije životnim pitanjima ili „rampa“ jednoj političkoj dinastiji u nastajanju?

VEBER: Teško je razdvojiti koliko je izborni poraz Izetbegovića vezan za politiku opozicije, koliko za djelovanje SDA-a i samog Izetbegovića. Uz to, ne može se isključiti ni to da dok je većina pristalica opozicije glasala za Bećirovića, jedan dio glasača SDA-a je glasao za hrvatskog člana Predsjedništva, tj. za Željka Komšića. Pobjeda Bećirovića podvlači začarani krug dejtonskog političkog sistema: djelomična „pobjeda“ opozicije, na osnovu oštre kampanje protiv SDA-a može se jedino implementirati u koaliciji sa HDZ-om i SNSD-om, što znači bez efekta na političku dinamiku u BiH. Mada izgleda da će opozicija ipak završiti u opoziciji.

MONITOR: Jelena Trivić iz PDP, koja se politikom bavi tek od 2016, pokazala se kao ozbiljna suparnica Miloradu Dodiku. I ona i Dodik su, međutim, glasali na biračkim mjestima u Beogradu, a Trivić je nekoliko dana poslije izjave da su njeni glasovi pokradeni, tim povodom održala i konferenciju za štampu u beogradskom Medija centru. Očigledno se podrška traži i u Beogradu a ne samo u RS. Da li bi odlzak Dodika sa visoke javne funkcije bio simbolička prekretnica za RS, BiH i Srbiju?

VEBER: Održavanje pres konferencija u Beogradu umjesto u Banjaluci pokazuje da se opozicija u nacionalnim temama suštinski ne razlikuje od režima Milorada Dodika, te da se predsjednik Vučić već nekoliko godina od proevropske regionalne politike i odlazaka u Sarajevo umjesto Banjaluke – vraća na stari, nacionalisticki kolosijek. Ipak, odlazak Dodika sa vlasti bi značio prekretnicu za BiH, RS i regiju, jer je on glavni akter podrivanja države BiH i političke stabilnosti, i proizvod osnovne greške Zapada, koja se unatoč neprekidne političke slabosti EU-a i SAD-a prema BiH, nikad se više neće ponoviti.

MONITOR: BiH je u junu ostala uskraćena za status kandidata za EU. Ukrajina i Moldavija su ga dobile. I u izvještaju EK pominje 14 zahtjeva Bosni i Hercegovini, ali se sada insistira na ispunjavanju nekoliko od njih, do kraja godine. Sistem upravljanja BiH je veoma komplikovan a glavne nacionalne stranke stalno koriste procedure da bi blokirale donošenje odluka. Može li takva BiH u EU i može li uopšte opstati bez podrške sa strane?

VEBER: Preporuku za dobivanje kandidatskog statusa za BiH gurnuli su oni prestavnici Brisela koji su vodili opasne pregovore o reformi izbornog zakona, te akteri kao Orbanov komesar za proširenje, Varhelyi, koji bi putem politike proširenja povećali broj iliberalnih, ultradesničarskih država članica unutar EU-e. Dokaz toga jeste da je EK dala preporuku unatoč toga što praktično nema napretka u ispunjavanju 14 reformskih prioriteta iz Mišljenja komisije iz 2019, te da izvučenih osam uslova zapravo nisu koncipirani kao uslovi za pozitivnu odluku Vijeća EU u decembru ove godine, jer do tada neće čak ni biti formirane nove vlasti u BiH. Te da EK ne traži ukidanje secesioništičkih odluka od režima u RS-u kao preduslov. Nadam se da do pozitivne odluke u decembru neće doći, jer kandidatskim statusom EU bi nagradila destruktivne politike etnonacionalističkih elita u BiH.

MONITOR: Njemački kancelar Olaf Šolc krajem avgusta je, u govoru u Pragu, prikazao svoju viziju EU, insistirajući na reformama njenih glavnih institucija, čak i na ukidanju konsenzusa. Pomenuo je i potrebu za proširenjem koje bi bilo, prema Šolcu, takvo da bi EU obuhvatila 36 zemalja. Poslije dominacije Angele Merkel u politici Brisela, da li Šolc  stiče neophodni uticaj i podršku u EU?

VEBER: Bojim se da ne. Merkel je bila vođa, ali je njeno vođstvo počivalo na ulozi kriznog manadžera, dok nije nudila niti političke vizije ni strategije. Šholz je u Pragu ponudio nešto nalik viziji EU i politike proširenja, ali njegovo liderstvo je izuzetno slabo. A uz to, potpuno je nejasno kako misli realizirati svoju viziju – da bi se prešlo unutar EU na preko potrebne većinske odluke mora se odlučiti – jednoglasno. Znači, na primjer, da bi premijer Orban morao pristati na slabljenje pozicije Mađarske time što bi napustio moć veta. U međuvremenu, Šholz svojom vizijom ostavlja utisak da se približava poziciji predsjednika Makrona o politici proširenja, tj. da su prvo potrebne unutrašnje reforme EU-a prije daljeg proširenja. To je problematično, jer se Makronova pozicija bazira na sasvim drugacijoj motivaciji – dok Berlin ostaje istinski posvećen proširenju, Makron iza istog prijedloga krije svoje principijelno odbijanje proširenja.

MONITOR: Zajednički plan Njemačke i Francuske za rješavanje pitanja Kosova, dostavljen je i Aleksandru Vučiću i Albinu Kurtiju. Ima li šanse da taj prijedlog bude prihvaćen i da li je on mogući kompromis za kojim navodno traga srpska strana?

VEBER: One što se predstavlja u javnosti kao plan, uključujući i od strane predsjednika Vučića, više su dezinformacije i politički spin. Ono što se dešava u Briselu, Berlinu i Parizu, čini mi se, vraćanje je osnovnom pitanju – statusu Kosova, odnosno priznavanju realnosti od strane Beograda umjesto pregovora o niže rangiranim bilateralnim potpitanjima. Ne vidim da tu već postoji neki dugoročan, sveobuhvatan plan. Krajnje rješenje za odnose Kosovo–Srbija, inače i dalje ne leži u nekom lažnom kompromisu što ih Vučić gura od pregovora o razmjeni teritorija, nego u praktičnoj političkoj implementaciji realnosti, koje su i Vučić i cjelokupna srbijanska elita već više od decenije su potpuno svjesni – da su, najviše sopstvenim činjenjem, izgubili Kosovo i da se ono neće vraćati.

MONITOR: Kancelar Šolc insistira na budućnosti Unije kao pragmatične ali i solidarne zajednice koja bi igrala dominantnu ulogu u svijetu i vodila samostalnu politiku. Emanuel Makron, gura ideju o Evropskoj političkoj zajednici koja bi obuhvatala sve evropske zemlje, uključujući i Ujedinjeno kraljevstvo. Da li je to početak „autohtone“ evropske politike – ekonomske i bezbjednosne, i distanciranje od SAD?

VEBER: Sumnjam da će EU ikad biti potpuno samostalna od SAD-a, posebno ne vojno, jer bi to bio višedecenijski projekat. Sem ako se ipak Donald Trump 2024. vrati u Bijelu kuću te američka demokratija implodira. EU će se zahvaljujući najviše Putinu i njegovoj agresiji nad Ukrajinom razviti ka više samostalnom geopolitičkom akeru, i to unatoč neslavnog djelovanja kancelara Šholza i predsjednika Makrona u toj krizi. Mada sumnjam da će Unija ikad postati supersila.

 

  1. Politika Srbije iskorišćavanja i Zapada i Istoka više nije održiva

 

MONITOR: Kao poznavalac prilika u zemljama Zapadnog Balkana, kako ocjenjujete političke, ekonomske i bezbjednosne izazove sa kojima se te zemlje suočavaju otkako je počeo rat u Ukrajini?

 

VEBER: Većina zemalja regije vodi spoljnu politiku shodno strateškom cilju evro-atlantskih integracija. Jedino Srbija vodi „samostalnu“ politiku, tj. sjedenja između dvije stolice, Istoka i Zapada. Dok BiH nema jedinstvenu spoljnu politiku nego četiri politike (srpska, hrvatska, bosnjačka te državna koja simulira dio patriotski orijentisanih diplomata na svoju, sopstvenu ruku). Rat u Ukrajini, ruska agresija je pokazala da ta „samostalna“ spoljna politika Srbije, što je zapravo politika pokušaja iskorišćavanja i Zapada i Istoka, više nije održiva. Uz to, pošto nacionalistička i koruptivna politika vladajućih elita u regiji na ekonomskom planu tradicionalno najmanje je orijentisana razvojno, u dramatičnoj geopolitičkoj situaciji u kojoj se svijet, i posebno Evropa, nalazi poslije 24. februara, zemlje regije su sad posebno ovisne od zapadne pomoći – od diverzifikacije izvora energije do obnovljivih energija.

 

Šmitova intervencija u izborni sistem BiH zacimentirala pogrešnu politiku EU

MONITOR: Intervencija Visokog predstavnika u izborni proces u samom danu održavanja opštih izbora u BiH izazvala je dosta kontroverzi unutar i van zemlje. Vi ste je oštro kritikovali – zašto?

VEBER: Schmidtova intervencija u izborni sustav BiH i ustav Federacije BiH zacementirala je pogrešnu politiku institucija EU i američke administracije od prije dvije godine, u vidu pregovora o tzv. reformi izbornog zakona. Vođeni su pregovori po sistemu djelomičnog udovoljavanja nacionalističkoj agendi HDZ BiH koja cilja na indirektnu promjenu ustavnog poretka preko promjene izbornog sustava, s ciljem de facto uspostavljanja trećeg, hrvatskog entiteta te trajne dominacije HDZ nad hrvatskom biračkim korpusom. Kao direktan rezultat propasti tih pregovora prije oktobarskih izbora, HDZ je prijetila postizbornom ustavno-političkom krizom putem blokade implementacije izbornih rezultata/formiranja vlasti. Visoki predstavnik, pod pritiskom američke administracije pokleknuo je pred tim prijetnjama, retroaktivno intervenisao u izborni sustav, tj. sat vremena poslije zatvaranja birališta, što je očigledan udar na principe demokratije i vladavine prava. Oduzeo je HDZ-u dio institucionalnih alata za blokadu, ali je stranci i njenom lideru Draganu Čoviću zauzvrat ispunio dio političke agende, čime je doprineo daljoj etničkoj i etnoteritorijalnoj podjeli BiH. Taj razvoj je novi dokaz, poslije ranijih pregovora Kosovo – Srbija o tzv. razmjeni teritoriji, da Zapad ne samo da pati od nedostatka strateške politike prema Zapadnom Balkanu, nego i da su u tom strateškom vakuumu birokrati iz Brisela i Vašingtona u međuvremenu počeli izdavati zapadne liberalno-demokratske principe i vrijednosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo