Povežite se sa nama

INTERVJU

BODO VEBER, POLITIČKI ANALITIČAR, VIŠI SARADNIK SAVJETA ZA POLITIKU DEMOKRATIZACIJE, BERLIN: Zapad pati od nedostatka strateške politike prema Zapadnom Balkanu

Objavljeno prije

na

Iako se opozicija u RS u nacionalnim temama suštinski ne razlikuje od Milorada Dodika, njegov odlazak sa vlasti značio bi prekretnicu za BiH, RS i regiju, jer je on glavni akter podrivanja države BiH i političke stabilnosti i proizvod osnovne greške Zapada

 

MONITOR: Nedavno su održani opšti izbori u BiH, gdje se  ispostavio veliki broj neregularnosti. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, u julu je preduzeo niz mjera – više tehničke prirode da bi, u postojećim ustavno-pravnim okvirima, podigao nivo demokratičnosti izbornog i postizbornog procesa. Kako ocjenjujete te poteze Visokog predstavnika?

VEBER: Mjere iz tzv. paketa integriteta koji je nametnuo Visoki predstavnik u julu jesu djelomično poboljšale tehničku stranu izbornog procesa. Ali one nisu riješile najveći problem zbog kojeg u BiH, kao i širom regije, tradicionalno imamo široke izborne manipulacije – to što članovi biračkih odbora dolaze iz političkih, uglavnom vladajućih stranaka.

MONITOR: Za sada je najvažnija promjena to što će novi član Predsjedništva BiH biti Denis Bećirović iz SDP-a, koji je dobio više glasova i od Bakira Izetbegovića. Da li je to posljedica povezanosti opozicije, okretanja bošnjačkog stanovništva Federacije životnim pitanjima ili „rampa“ jednoj političkoj dinastiji u nastajanju?

VEBER: Teško je razdvojiti koliko je izborni poraz Izetbegovića vezan za politiku opozicije, koliko za djelovanje SDA-a i samog Izetbegovića. Uz to, ne može se isključiti ni to da dok je većina pristalica opozicije glasala za Bećirovića, jedan dio glasača SDA-a je glasao za hrvatskog člana Predsjedništva, tj. za Željka Komšića. Pobjeda Bećirovića podvlači začarani krug dejtonskog političkog sistema: djelomična „pobjeda“ opozicije, na osnovu oštre kampanje protiv SDA-a može se jedino implementirati u koaliciji sa HDZ-om i SNSD-om, što znači bez efekta na političku dinamiku u BiH. Mada izgleda da će opozicija ipak završiti u opoziciji.

MONITOR: Jelena Trivić iz PDP, koja se politikom bavi tek od 2016, pokazala se kao ozbiljna suparnica Miloradu Dodiku. I ona i Dodik su, međutim, glasali na biračkim mjestima u Beogradu, a Trivić je nekoliko dana poslije izjave da su njeni glasovi pokradeni, tim povodom održala i konferenciju za štampu u beogradskom Medija centru. Očigledno se podrška traži i u Beogradu a ne samo u RS. Da li bi odlzak Dodika sa visoke javne funkcije bio simbolička prekretnica za RS, BiH i Srbiju?

VEBER: Održavanje pres konferencija u Beogradu umjesto u Banjaluci pokazuje da se opozicija u nacionalnim temama suštinski ne razlikuje od režima Milorada Dodika, te da se predsjednik Vučić već nekoliko godina od proevropske regionalne politike i odlazaka u Sarajevo umjesto Banjaluke – vraća na stari, nacionalisticki kolosijek. Ipak, odlazak Dodika sa vlasti bi značio prekretnicu za BiH, RS i regiju, jer je on glavni akter podrivanja države BiH i političke stabilnosti, i proizvod osnovne greške Zapada, koja se unatoč neprekidne političke slabosti EU-a i SAD-a prema BiH, nikad se više neće ponoviti.

MONITOR: BiH je u junu ostala uskraćena za status kandidata za EU. Ukrajina i Moldavija su ga dobile. I u izvještaju EK pominje 14 zahtjeva Bosni i Hercegovini, ali se sada insistira na ispunjavanju nekoliko od njih, do kraja godine. Sistem upravljanja BiH je veoma komplikovan a glavne nacionalne stranke stalno koriste procedure da bi blokirale donošenje odluka. Može li takva BiH u EU i može li uopšte opstati bez podrške sa strane?

VEBER: Preporuku za dobivanje kandidatskog statusa za BiH gurnuli su oni prestavnici Brisela koji su vodili opasne pregovore o reformi izbornog zakona, te akteri kao Orbanov komesar za proširenje, Varhelyi, koji bi putem politike proširenja povećali broj iliberalnih, ultradesničarskih država članica unutar EU-e. Dokaz toga jeste da je EK dala preporuku unatoč toga što praktično nema napretka u ispunjavanju 14 reformskih prioriteta iz Mišljenja komisije iz 2019, te da izvučenih osam uslova zapravo nisu koncipirani kao uslovi za pozitivnu odluku Vijeća EU u decembru ove godine, jer do tada neće čak ni biti formirane nove vlasti u BiH. Te da EK ne traži ukidanje secesioništičkih odluka od režima u RS-u kao preduslov. Nadam se da do pozitivne odluke u decembru neće doći, jer kandidatskim statusom EU bi nagradila destruktivne politike etnonacionalističkih elita u BiH.

MONITOR: Njemački kancelar Olaf Šolc krajem avgusta je, u govoru u Pragu, prikazao svoju viziju EU, insistirajući na reformama njenih glavnih institucija, čak i na ukidanju konsenzusa. Pomenuo je i potrebu za proširenjem koje bi bilo, prema Šolcu, takvo da bi EU obuhvatila 36 zemalja. Poslije dominacije Angele Merkel u politici Brisela, da li Šolc  stiče neophodni uticaj i podršku u EU?

VEBER: Bojim se da ne. Merkel je bila vođa, ali je njeno vođstvo počivalo na ulozi kriznog manadžera, dok nije nudila niti političke vizije ni strategije. Šholz je u Pragu ponudio nešto nalik viziji EU i politike proširenja, ali njegovo liderstvo je izuzetno slabo. A uz to, potpuno je nejasno kako misli realizirati svoju viziju – da bi se prešlo unutar EU na preko potrebne većinske odluke mora se odlučiti – jednoglasno. Znači, na primjer, da bi premijer Orban morao pristati na slabljenje pozicije Mađarske time što bi napustio moć veta. U međuvremenu, Šholz svojom vizijom ostavlja utisak da se približava poziciji predsjednika Makrona o politici proširenja, tj. da su prvo potrebne unutrašnje reforme EU-a prije daljeg proširenja. To je problematično, jer se Makronova pozicija bazira na sasvim drugacijoj motivaciji – dok Berlin ostaje istinski posvećen proširenju, Makron iza istog prijedloga krije svoje principijelno odbijanje proširenja.

MONITOR: Zajednički plan Njemačke i Francuske za rješavanje pitanja Kosova, dostavljen je i Aleksandru Vučiću i Albinu Kurtiju. Ima li šanse da taj prijedlog bude prihvaćen i da li je on mogući kompromis za kojim navodno traga srpska strana?

VEBER: One što se predstavlja u javnosti kao plan, uključujući i od strane predsjednika Vučića, više su dezinformacije i politički spin. Ono što se dešava u Briselu, Berlinu i Parizu, čini mi se, vraćanje je osnovnom pitanju – statusu Kosova, odnosno priznavanju realnosti od strane Beograda umjesto pregovora o niže rangiranim bilateralnim potpitanjima. Ne vidim da tu već postoji neki dugoročan, sveobuhvatan plan. Krajnje rješenje za odnose Kosovo–Srbija, inače i dalje ne leži u nekom lažnom kompromisu što ih Vučić gura od pregovora o razmjeni teritorija, nego u praktičnoj političkoj implementaciji realnosti, koje su i Vučić i cjelokupna srbijanska elita već više od decenije su potpuno svjesni – da su, najviše sopstvenim činjenjem, izgubili Kosovo i da se ono neće vraćati.

MONITOR: Kancelar Šolc insistira na budućnosti Unije kao pragmatične ali i solidarne zajednice koja bi igrala dominantnu ulogu u svijetu i vodila samostalnu politiku. Emanuel Makron, gura ideju o Evropskoj političkoj zajednici koja bi obuhvatala sve evropske zemlje, uključujući i Ujedinjeno kraljevstvo. Da li je to početak „autohtone“ evropske politike – ekonomske i bezbjednosne, i distanciranje od SAD?

VEBER: Sumnjam da će EU ikad biti potpuno samostalna od SAD-a, posebno ne vojno, jer bi to bio višedecenijski projekat. Sem ako se ipak Donald Trump 2024. vrati u Bijelu kuću te američka demokratija implodira. EU će se zahvaljujući najviše Putinu i njegovoj agresiji nad Ukrajinom razviti ka više samostalnom geopolitičkom akeru, i to unatoč neslavnog djelovanja kancelara Šholza i predsjednika Makrona u toj krizi. Mada sumnjam da će Unija ikad postati supersila.

 

  1. Politika Srbije iskorišćavanja i Zapada i Istoka više nije održiva

 

MONITOR: Kao poznavalac prilika u zemljama Zapadnog Balkana, kako ocjenjujete političke, ekonomske i bezbjednosne izazove sa kojima se te zemlje suočavaju otkako je počeo rat u Ukrajini?

 

VEBER: Većina zemalja regije vodi spoljnu politiku shodno strateškom cilju evro-atlantskih integracija. Jedino Srbija vodi „samostalnu“ politiku, tj. sjedenja između dvije stolice, Istoka i Zapada. Dok BiH nema jedinstvenu spoljnu politiku nego četiri politike (srpska, hrvatska, bosnjačka te državna koja simulira dio patriotski orijentisanih diplomata na svoju, sopstvenu ruku). Rat u Ukrajini, ruska agresija je pokazala da ta „samostalna“ spoljna politika Srbije, što je zapravo politika pokušaja iskorišćavanja i Zapada i Istoka, više nije održiva. Uz to, pošto nacionalistička i koruptivna politika vladajućih elita u regiji na ekonomskom planu tradicionalno najmanje je orijentisana razvojno, u dramatičnoj geopolitičkoj situaciji u kojoj se svijet, i posebno Evropa, nalazi poslije 24. februara, zemlje regije su sad posebno ovisne od zapadne pomoći – od diverzifikacije izvora energije do obnovljivih energija.

 

Šmitova intervencija u izborni sistem BiH zacimentirala pogrešnu politiku EU

MONITOR: Intervencija Visokog predstavnika u izborni proces u samom danu održavanja opštih izbora u BiH izazvala je dosta kontroverzi unutar i van zemlje. Vi ste je oštro kritikovali – zašto?

VEBER: Schmidtova intervencija u izborni sustav BiH i ustav Federacije BiH zacementirala je pogrešnu politiku institucija EU i američke administracije od prije dvije godine, u vidu pregovora o tzv. reformi izbornog zakona. Vođeni su pregovori po sistemu djelomičnog udovoljavanja nacionalističkoj agendi HDZ BiH koja cilja na indirektnu promjenu ustavnog poretka preko promjene izbornog sustava, s ciljem de facto uspostavljanja trećeg, hrvatskog entiteta te trajne dominacije HDZ nad hrvatskom biračkim korpusom. Kao direktan rezultat propasti tih pregovora prije oktobarskih izbora, HDZ je prijetila postizbornom ustavno-političkom krizom putem blokade implementacije izbornih rezultata/formiranja vlasti. Visoki predstavnik, pod pritiskom američke administracije pokleknuo je pred tim prijetnjama, retroaktivno intervenisao u izborni sustav, tj. sat vremena poslije zatvaranja birališta, što je očigledan udar na principe demokratije i vladavine prava. Oduzeo je HDZ-u dio institucionalnih alata za blokadu, ali je stranci i njenom lideru Draganu Čoviću zauzvrat ispunio dio političke agende, čime je doprineo daljoj etničkoj i etnoteritorijalnoj podjeli BiH. Taj razvoj je novi dokaz, poslije ranijih pregovora Kosovo – Srbija o tzv. razmjeni teritoriji, da Zapad ne samo da pati od nedostatka strateške politike prema Zapadnom Balkanu, nego i da su u tom strateškom vakuumu birokrati iz Brisela i Vašingtona u međuvremenu počeli izdavati zapadne liberalno-demokratske principe i vrijednosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo