Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BURSAĆ, PROFESOR FILOZOFIJE I KOLUMNISTA IZ BANJA LUKE: U troznaku i borba protiv korone

Objavljeno prije

na

Ni ogromni svjetski zdravstveni sistemi ujedinjeni ne mogu adekvatno da se odupru virusu, a mi smo u BiH jedan mali i siromašan podijelili, kao i sve u ovoj zemlji, na troje

 

MONITOR: Pandemija virusa korona je i u Bosni i Hercegovini najaktuelnija tema. Zašto se povodom borbe protiv korone u BiH govori – jedna zemlja, tri borbe sa pandemijom?

BURSAĆ: Borba sa pandemijom mora biti jedna i jednistvena. E sad, u BIH se sve ispolitizuje, pa i borba protiv COVID-19. Od samog početka bilo je jasno da jednu politku ima zvanično Sarajevo, drugu entitet Republike Srpske, a treću kantoni u Federaciji sa većinskim hrvatskim življem. Pogledajte samo, postoje tri stožera, tri press centra za komunikaciju, tri primarna izvora informisanja, ali i tri dominantna zdravstvena centra, tri načina testiranja, tri… shvatili ste. Niti ogromni svjetski zdravstveni sistemi ujedinjeni ne mogu adekvatno da se odupru virusu, a mi smo jedan mali i siromašan podijelili, kao i sve u ovoj zemlji, na troje. Koliko je to pametno, apsolutno nije, no pored virusa svakodnevno pratimo i borbu ego-tripova na relaciji Dodik –Izetbegović – Čović, koji doslovno zemlju sa pratećim stanovništvom tretriraju kao kmetije i svoje gruntovno vlasništvo, ništa više i ništa manje od toga. Pa tako čujete informaciju, nadrealnu i tragikomičnu, da „Dodik dijeli 1000 maraka” za zdravstvene radnike u RS-u. Ko je on kao član Predsjedništva da to radi? Nije niti premijer ovog entiteta, niti predsjednik, no svejedno… feudalna vremena zahtijevaju feudalce populiste. Nažalost.

MONITOR: Pojedini mediji su objavili da je na donošenju mjera i odluka o virusu korona BiH dokazala da je nesposobna da preživi i da će oboljeli umirati po hodnicima ako se ovako nastavi!

BURSAĆ: Prije svega, takve izjave su fatalističke i populističke. BiH će preživjeti, preživjela je i gore stvari. Ljudi, na svu sreću, ne umiru po hodnicima, nema BIH tzv. italijanski ili ne znam koji drugi scenario. Na treba mračiti toliko. Opet, fakat jeste da sistem pokazuje slabosti, koje ga prate decenijnama i koje nemaju veze sa korona virusom. Samo su sad sve te slabosti vidljivije. Daleko vidljivije. Nepotizam, stranačko zapošljavanje, uhljebi, nesposobnost, neuvezanost rukovodećeg kadra sa ljekarima i medicinskim osobljem „na terenu”… sve su to stvari koje postoje odvajkada i koje korona „lomi”. Opet, hoću da kažem, nije to nikakva specifičnost BIH. Region nam je kloniran u tome. Na koncu, hoću da vjerujem, a i vidi se i na terenu, da se situacija koliko-toliko normalizuje. Daleko je to od bilo kakve normale, ali nekako vjerujem u dobar ishod, šta god to danas značilo.

MONITOR: Iz Crvenog krsta u Sarajevu su apelovali da im se pomogne, jer su građani gladni. Predsjednik Kantonalnog odbora SDP-a Sarajevo Damir Mašić optužio je Vladu Kantona Sarajevo da nije preduzela nijednu mjeru kako bi ublažila posljedice korona vrusa… Zašto su vlasti dozvolile da do toga dođe?

BURSAĆ: Vlasti se, po pravilu, nisu bavile ekonomskim aspektima. Nikada se ne bave! Njima se ekonomija „dešava”. I vezana je najčešće za grantove, donacije i stranu pomoć. Niti su uvezani ljudi na terenu sa ekonomski još uvijek jakim firmama koje mogu pomoći, niti postoji bilo kakva koordinacija i ako postoji, to je na nivou ličnog entuzijazma i pregalaštva. Državna, mislim i na državnu, i na entitetsku i na kantolnalnu vlast, prepustili su građane lokalnim zajednicama i samima sebi. Ništa više i ništa manje od toga. Vlasti nisu stoga ništa dozvolile –  vlasti ne interesuje stanje običnog čovjeka, pa makar i da umire od gladi. Ponavljam, nije to ništa novo, samo je sada boldovanije i vidljivije.

MONITOR: Je li Evropska unija na BiH povodom pandemije položila ispit solidarnosti?

BURSAĆ: Mislim da je  sveukupno EU podbacila. Ali opet, koliko je i kako mogla, ova asocijacija je pomagala i pomogla i BIH. Da li je moglo brže i bolje i više – sigurno da jeste. S druge strane, EU ne reklamira na sva zvona svoje aktivnosti kako rade npr. Ruska Federacija ili Republika Turska.  I to je ključna razlika.

MONITOR: Iz  Sarajeva su stigle osude zbog pomoći koja iz nekih država stiže samo u Republiku Srpsku. O čemu se radi?

BURSAĆ: Iskren da budem, ne znam ko je iz Sarajeva osuđivao bilo kakav dolazak pomoći na bilo koji dio teritorije BIH.  Bilo je osuda naravno na način na koji se entitet prije svega preko Milorada Dodika predstavlja kao nekakva država. Taj doživljaj je pojačan i od strane donatora poput Ruske Federacije koji se namjerno prave nemušti tretirajući RS kao nekakvu samostalnu eksteritoriju. Ako je osuda to što neko koristi pandemiju da bi promovisao separatizam i otcijepljenje – na mjestu je.

MONITOR: Zlatko Dizdarević, bivši ambasador BiH, kazao je prije nekoliko dana da  Amerikanci spremaju ozbiljnu intervenciju u BiH, odnosno političku promjenu, i vjeruju da imaju zamjenu za Dodika, a ako Dodik padne, padaju i Čović i Izetbegović. Šta Vi na to kažete?

BURSAĆ: Uvažavam Zlatka, kao čovjeka, kao vrsnog ambasadora i kolegu kolumnistu, ali ja zaista ne raspolažem tim i takvim podacima. Mislim suprotno, neće biti nikakve intervencije u BIH. Ali, hajmo hipotetisati, jer nam je samo to ostalo – ko bi bio čovjek koji bi zamijenio Dodika? Ja takve ne vidim, jer sadašnja opozicija u RS-u je opcija sa goreg na lošije. To je skupina neartikulisanih neočetnika, koji još žešće od Dodika trube u populističke ultranacionalističke trube. Hoću vam reći, sjajna je priča koju govri Dizdarević, ali nema utemeljenja niti kapaciteta u relanosti. Nažalost.

MONITOR: Vi ste kao novinar bili izloženi velikom broju raznih prijetnji, ali i dalje u kolumnama kritikujete vlast i razne društvene anomalije. Šta sada u BiH zaslužuje najviše kritika?

BURSAĆ: Iskreno kritiku doživljavam kao stvar koja će biti korektiv. Nisam kritizer, da kritikujem kritike radi. Silne prijetnje smrću, protjerivanja iz Banjaluke, doživio sam isključivo zbog pisanja i svjedočenja istine, a to puno govri o toksifikovanosti jedne sredine, koja je prije 30 godina krenula opasnom stranputicom. No da konkretiztujem, mislim da imamo dva goruća problema u BIH:

BIH mora postati funkcionalna zemlja, a ona to nije, nažalost. Sa ovoliko disperzivne vlasti na nivou entiteta i kantona, sa nikakvim linkom između lokalne vlasti i države, jer svu moć „jedu” upravo eniteti i kantoni, teško će moja zemlja biti odistinski operativna demokratija.

I drugi, suočavanje sa prošlošću mora i treba biti temelj ili korak broj dva u normalizaciji funkcionsanja BIH, a neće ga biti dok se ne uvede Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida.

Kada ove dvije stvari apliciramo, tek onda ćemo moći najiskrenije prići rješavanju svih ostalih problema u zemlji, a njih je previse – od katasrofalne ekonomije, lošeg zdravstva i školstva do uhljeb parazita koji izjedaju zemlju.

 

Radončić kao profesor kibernetike  

 

MONITOR: U Sarajevu su zbog nedostatka zaštitne opreme patolozi odbili da rade obdukcije, pa je ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić rekao da su dezerteri  i kukavice, kao i ljekari koji ne smiju prići oboljelima od koronavirusa. Na to je oštro reagovala  Ljekarska komora Kantona Sarajevo, a dr Hasan Tanović, član Upravnog odbora Opšte bolnice u Sarajevu, rekao je da se ne može Radončić postavljati kao profesor kibernetike i fizike i govoriti o medicini…

BURSAĆ: Tako je! I nije to samo slučaj sa gospodinom Radončićem. Mnogi mešetari i politički moćnici uzeli su za pravo da direktno komentarišu rad struke, ocjenjuju i presuđuju. To što Radončić ima veze sa medicinom koliko i moja novinarska malenkost najmanje je bitno, jer se on i ljudi poput njega obraćaju sa pozicije moći odvajkada, a njima je struka tek puki servis. Prije bih rekao da je problem u struci što jasno i glasno ne podigne glas i ne kaže – NE PETLJAJTE NAM SE U POSAO! Tu naviku ljudi od bijelih mantila moraju steći sad. Posljednje je vrijeme ili će ih svaki supsimeni političar omalovažavati kad stigne.

 

Dodikova seoska provokacija

MONITOR: Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je da je pitanje šta će biti sa BiH poslije pandemije i da ona mora da nađe novu političko-teritorijalnu organizaciju.

BURSAĆ: Klasični repertoar Milorada Dodika. Velim, on će iskoristiti sve, pa i ovu po svijet tešku situaciju da blati zemlju čiji je član Predsjedništva sa debelom platom. BIH neće morati tražiti nikakvu novu poltičku reorganizaciju zbog korona virusa. Prvo će morati pomoći upravo entitetu RS zbog ekonomske katastrofe, koju je korona samo pojačala. Nakon toga treba razgovarati moguće u preustroju moći, koja je suviše jaka na nivou entiteta i podizanju jake i prije svega operativne i funkcionalne vlasti na državnom nivou.

Dakle, sve što je normalno, i što treba korigovati, suprotno je od Dodikovih maštarija. I zato njegovu izjavu treba tumačiti kao i 90 odsto ostalih njegovih izjava – puka seoska provokacija. Ništa više.

 

Vulinova budalaština

 

MONITOR: Kako komentarišete izjavu Aleksandra Vulina, ministra odbrane Srbije, da je Vojska Srbije spremna da sačuva  Srbe gdje god da se oni nalaze i ako bilo ko pomisli da može da uznemiri Republiku Srpsku  „nemoj da se igra, mi smo tu”?

BURSAĆ: Budalaština! Kao i većina stvari koju izgovori ovaj opskurni čovjek. I on kao takav je najmanji problem. Veći problem je funkcija sa koje se on obraća urbi et orbi. To nam govori da se Srbija nikako nije odrekla pretenzija na dobar dio BIH, a bogme i Crne Gore. Vulin je neka vrsta probnog Vučićevog balona. Malo iščašenog, ali svakako u funkciji korisnog idiota. Ako Vulin kao prvi čovjek vojske izjavi ovo bez bilo kakvih međunarodnih sankcija, znači da se stvari i dalje mogu „pritiskati”. Do kad, više je volja ili htijenje prije svega EU i SAD-a, nego bilo koga drugog.

S ljudske strane, kad čujem Vulina, znam da je osnovno poslanje svakog intelektulaca na Balkanu borba protiv velikosrpskih projekata i paraprojekata, kao najvećeg zla koje je preskupo koštalo sve narode bivše Jugoslavije.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo