Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Bijeg u svijet fantazije

Objavljeno prije

na

Dugo me zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju

 

Elegija lovora – debitantski igrani film reditelja Dušana Kasalice, premijerno je prikazan u Narodnom pozorištu Sarajevo, u Glavnom takmičarskom programu ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala. Glumačku ekipu čine  Frano Lasić, Savina Geršak, Nikolina Bogdanović, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Lidija Petrone, Zoran Trojanović… Direktor fotografije je Igor Đorđević, scenografkinja i kostimografkinja Natalija Vujošević, dizajner zvuka Jakov Munižaba, montažerka Jelena Maksimović, dok je producentkinja Jelena Angelovski.

Elegija lovora nastala je u produkciji Meander Filma uz podršku Filmskog centra Crne Gore i u koprodukciji sa Non-Aligned Films iz Beograda. Projekat je podržan i od strane Filmskog centra Srbije.

MONITOR: Vaš film imao je svjetsku premijeru na  prestižnom Sarajevo Film Festivalu, gdje su i Vaši kratki filmovi prethodnih godina imali premijere, a oba su dobila i priznanja. Kažete nam utiske o ovogodišnjem festivalu i kako je protekla premijera?

KASALICA: Sarajevo Film Festival je za mene poseban festival. Tamo sam učestvovao sa kratkim filmovima, naša producentska kompanija Meander Film je sa projektima prisutna na Cinelinku, pa je i premijera filma na ovogodišnjem SFF-u bila čast, ali i osjećaj da film prikazujemo među prijateljima. Pored cijele  situacije sa COVID-om, koja se usložnjava, drago mi je da smo imali priliku gledati film u bioskopu, a nadam se da je publika reagovala na pravi način – da ih je film zapitao i inspirisao.

MONITOR: Dok čekamo crnogorsku premijeru filma, kažite nam nešto o filmu za koji ste Vi pisali scenario, a koji je inspirisan bajkom Ivane Brlić Mažuranić ,,Šuma Striborova”.

KASALICA: Narativno, film možemo posmatrati kroz dvije cjeline. U prvom dijelu imamo priču o Filipu i Katarini, tumače ih Frano Lasić i Savina Geršak, naizgled savršenom, skladnom bračnom paru, koji zapravo živi u završenom odnosu, samo što to još uvijek niko nije izgovorio. Oni sa tim problemom odlaze na odmor u banju. Ubrzo njihov brak se završava. Ono što je zanimljivo je da tenzija postojećeg problema, koji Filip ili ne vidi, ne shvata ili izbjegava da ga prihvati i možda pokuša da riješi, propituje sve dublje i dublje lik kakav je Filip kojeg tumači Lasić. Iz toga je proizašla struktura filma u kojoj Filip prolazi kroz nekolike životne situacije prije nego li bijeg od problema pronađe u bajci, koja je u drugom dijelu filma slobodna adaptacija čuvene bajke Šuma Striborova.

MONITOR: Kroz tu priču bavite se i generacijom koja je stasavala u državi koje više nema. Film se dotiče dosta bitnih tema, ali šta je za Vas najvažnija tema filma Elegija lovora?

KASALICA: Dugo me već zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju, a onda se civilizovano toliko pozivamo na čuvenu moć dijaloga. Uz to sam krenuo sa slikama, prostorima koje sam htio da imam u filmu, zvukovima i iz svega toga se razvila priča o generaciji naših roditelja o naizgled savršenom čovjeku koji nije u stanju da komunicira, da se poveže sa svijetom oko sebe, već nesvjesno bježi u svijet fantazije.

Prije svega kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koja je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem, gledala njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa.

Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči on odlazu u bajku koja na arhetipski način propituje odnose majka – sin- fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.

MONITOR: Snimanje je trajalo godinu dana, kakav je bio proces snimanja? Koliko je bilo izazovno jer se u filmu pojavljuju i životinje, a pročitao sam da ste film snimali i bez vještačkog osvjetljenja.

KASALICA: Snimanje je bilo zahtjevno i naporno, no i to je dio našeg procesa. Bitno nam je bilo da radimo sa malom ekipom, da imamo mobilnost ali i neophodnu intimnost na setu, kako bi se posvetili isključivo sadržaju koji snimamo. Dalje, radili smo duge mizen kadrove, sa čestom upotrebom zoom objektiva pa je sve to imalo svoje izazove. Za mene su snimanja uvijek intenzivan proces jer se stalno propitujemo, trudimo da se posvetimo svakom detalju.

MONITOR: Jednu od glavnih likova tumači Savina Geršak – glumica koja je nama poznata iz filmova Živka Nikolića, koja nije snimala 30 godina. Kakav je bio rad s glumcima?

KASALICA: Vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.

MONITOR: Jeste li se ugledali na nekoga što se tiče same estetike filma?

KASALICA: Možda. Za ovaj film su mi najvažniji bili Daglas Sirk, Mikelanđelo Antonioni,  a od savremenih reditelja Lisandro Alonso i njegov film Jauja, koji je bio aktuelan dok smo pripremali film.

MONITOR: Šta predstavlja najveći problem za mlade filmske autore iz Crne Gore i regiona koji se upuste u proces snimanja filma?

KASALICA: Mi živimo u zemlji koja samo probleme ima, da ne znam šta je olakšavajuća okolnost, a sve ostalo je isključivo i uvijek problem. Bojim se  da se ne naviknemo da je ovo stanje normalno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo