Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Bijeg u svijet fantazije

Objavljeno prije

na

Dugo me zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju

 

Elegija lovora – debitantski igrani film reditelja Dušana Kasalice, premijerno je prikazan u Narodnom pozorištu Sarajevo, u Glavnom takmičarskom programu ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala. Glumačku ekipu čine  Frano Lasić, Savina Geršak, Nikolina Bogdanović, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Lidija Petrone, Zoran Trojanović… Direktor fotografije je Igor Đorđević, scenografkinja i kostimografkinja Natalija Vujošević, dizajner zvuka Jakov Munižaba, montažerka Jelena Maksimović, dok je producentkinja Jelena Angelovski.

Elegija lovora nastala je u produkciji Meander Filma uz podršku Filmskog centra Crne Gore i u koprodukciji sa Non-Aligned Films iz Beograda. Projekat je podržan i od strane Filmskog centra Srbije.

MONITOR: Vaš film imao je svjetsku premijeru na  prestižnom Sarajevo Film Festivalu, gdje su i Vaši kratki filmovi prethodnih godina imali premijere, a oba su dobila i priznanja. Kažete nam utiske o ovogodišnjem festivalu i kako je protekla premijera?

KASALICA: Sarajevo Film Festival je za mene poseban festival. Tamo sam učestvovao sa kratkim filmovima, naša producentska kompanija Meander Film je sa projektima prisutna na Cinelinku, pa je i premijera filma na ovogodišnjem SFF-u bila čast, ali i osjećaj da film prikazujemo među prijateljima. Pored cijele  situacije sa COVID-om, koja se usložnjava, drago mi je da smo imali priliku gledati film u bioskopu, a nadam se da je publika reagovala na pravi način – da ih je film zapitao i inspirisao.

MONITOR: Dok čekamo crnogorsku premijeru filma, kažite nam nešto o filmu za koji ste Vi pisali scenario, a koji je inspirisan bajkom Ivane Brlić Mažuranić ,,Šuma Striborova”.

KASALICA: Narativno, film možemo posmatrati kroz dvije cjeline. U prvom dijelu imamo priču o Filipu i Katarini, tumače ih Frano Lasić i Savina Geršak, naizgled savršenom, skladnom bračnom paru, koji zapravo živi u završenom odnosu, samo što to još uvijek niko nije izgovorio. Oni sa tim problemom odlaze na odmor u banju. Ubrzo njihov brak se završava. Ono što je zanimljivo je da tenzija postojećeg problema, koji Filip ili ne vidi, ne shvata ili izbjegava da ga prihvati i možda pokuša da riješi, propituje sve dublje i dublje lik kakav je Filip kojeg tumači Lasić. Iz toga je proizašla struktura filma u kojoj Filip prolazi kroz nekolike životne situacije prije nego li bijeg od problema pronađe u bajci, koja je u drugom dijelu filma slobodna adaptacija čuvene bajke Šuma Striborova.

MONITOR: Kroz tu priču bavite se i generacijom koja je stasavala u državi koje više nema. Film se dotiče dosta bitnih tema, ali šta je za Vas najvažnija tema filma Elegija lovora?

KASALICA: Dugo me već zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju, a onda se civilizovano toliko pozivamo na čuvenu moć dijaloga. Uz to sam krenuo sa slikama, prostorima koje sam htio da imam u filmu, zvukovima i iz svega toga se razvila priča o generaciji naših roditelja o naizgled savršenom čovjeku koji nije u stanju da komunicira, da se poveže sa svijetom oko sebe, već nesvjesno bježi u svijet fantazije.

Prije svega kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koja je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem, gledala njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa.

Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči on odlazu u bajku koja na arhetipski način propituje odnose majka – sin- fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.

MONITOR: Snimanje je trajalo godinu dana, kakav je bio proces snimanja? Koliko je bilo izazovno jer se u filmu pojavljuju i životinje, a pročitao sam da ste film snimali i bez vještačkog osvjetljenja.

KASALICA: Snimanje je bilo zahtjevno i naporno, no i to je dio našeg procesa. Bitno nam je bilo da radimo sa malom ekipom, da imamo mobilnost ali i neophodnu intimnost na setu, kako bi se posvetili isključivo sadržaju koji snimamo. Dalje, radili smo duge mizen kadrove, sa čestom upotrebom zoom objektiva pa je sve to imalo svoje izazove. Za mene su snimanja uvijek intenzivan proces jer se stalno propitujemo, trudimo da se posvetimo svakom detalju.

MONITOR: Jednu od glavnih likova tumači Savina Geršak – glumica koja je nama poznata iz filmova Živka Nikolića, koja nije snimala 30 godina. Kakav je bio rad s glumcima?

KASALICA: Vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.

MONITOR: Jeste li se ugledali na nekoga što se tiče same estetike filma?

KASALICA: Možda. Za ovaj film su mi najvažniji bili Daglas Sirk, Mikelanđelo Antonioni,  a od savremenih reditelja Lisandro Alonso i njegov film Jauja, koji je bio aktuelan dok smo pripremali film.

MONITOR: Šta predstavlja najveći problem za mlade filmske autore iz Crne Gore i regiona koji se upuste u proces snimanja filma?

KASALICA: Mi živimo u zemlji koja samo probleme ima, da ne znam šta je olakšavajuća okolnost, a sve ostalo je isključivo i uvijek problem. Bojim se  da se ne naviknemo da je ovo stanje normalno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo