Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Bez mnogo nade

Objavljeno prije

na

Da smo  viđeli premijera Krivokapića  da onako breči Milu Đukanoviću, to bi bio pouzdan znak njegove odlučnosti, ali breka na direktore škola je bila znak ozbiljne slabosti. Prijeteći podignuti prst otkriva kako nije pripitomio autoritarca u sebi, ako je to uopšte i pokušavao

 

MONITOR:  Predsjednik Milo Đukanović  je potpisao zakone koje je prethodno odbio da potpiše, a u međuvremenu je između njega i nove vlasti postignut i dogovor oko opoziva ambasadora. Konstatovano je da je ,,kontinuirana i otvorena komunikacija preduslov uspješne kohabitacije”. Neki novi vjetrovi?

VUKOVIĆ: Đukanović će manevrisati đe god bude imao prostora za to, osvježavajući svoj autoritet i budeći nadu partijskom članstvu i pristalicama. Kao iskusan političar, svjestan međunarodnog konteksta, paziće da ne napravi nijednu grešku koja bi ga kompromitovala na adresama gdje je dugo uživao povjerenje.

MONITOR: Kako vidite ishod Kongresa DPS –a i sveopštu situaciju na opozicionoj sceni?

VUKOVIĆ: Vidim ga kao pokušaj botoksiranja omlohavljenog partijskog hardvera u kojem se i dalje nalazi prevaziđeni softver, inficiran virusima kvazipatriotizma. Đukanovićev DPS je profućkao šansu koju mu je ponudila istorija i negova dalja sudbina će biti slična onoj kockara koji nije umio na vrijeme ustati iza stola.

Ostatak opozicije su politički statisti koji tumaraju scenom, trenirajući strogoću.

MONITOR: A premijerove prijetnje prosvjetarima?

VUKOVIĆ: Da smo ga viđeli da onako breči Milu Đukanoviću, to bi bio pouzdan znak njegove odlučnosti, ali breka na direktore škola je bila znak ozbiljne slabosti. Prijeteći podignuti prst otkriva kako nije pripitomio autoritarca u sebi, ako je to uopšte i pokušavao.

MONITOR: Promijenila se vlast, ali da li se mijenja način vladanja?

VUKOVIĆ: Kratak je period da bi se moglo pouzdano reći da li će biti kvalitativnih promjena u načinu vladanja. Ta kvalitativna promjena bi, u stvari, trebala da znači da se više ne vlada, nego da se upravlja odgovorno javnim poslovima i društvenim dobrima. Najveći dio ekipe koju je sada zapalo da bude na vrhu mi ne uliva nikakvu nadu. Naprotiv.

MONITOR: Evo je  150 godina crnogorskog novinarstva. Kakvih je to vijek i po?

VUKOVIĆ: Čini mi se da se nemamo bog zna čime pohvaliti, osim da smo, eto, vijek i po dio društava koja koriste novinarstvo kao formu društvene komunikacije. Kad kažem da se nemamo čime pohvaliti ne želim da obezvrijedim nijedan negdašnji ili sadašnji pojedinačni ili kolektivni napor da se u Crnoj Gori ozbiljnije zapati novinarstvo koje će biti u službi javnog interesa i saveznik emancipatorskih stremljenja i praksi. Želim, međutim, da istaknem to da crnogorsko novinarstvo još nema referentnu tačku čiju vrijednost niko ne bi smio da dovodi u pitanje, niti nacionalni autoritet u ovoj oblasti kome bi svako skidao kapu. Poslije 150 godina novinarstva, mi nemamo nacionalnu novinarsku nagradu koju bi svi jednako cijenili i priželjkivali. Mi nemamo instituciju na čiju bi se arbitražu mogli svi pozvati, nezavisno od naših ljudskih i strukovnih podjela i omraza. Novinarstvo u Crnoj Gori se, u cjelini gledano, još nije emancipovalo do stepena koji ga čini slobodnom profesijom u službi javnog interesa i običnih ljudi.

MONITOR: Šta je danas za slavlje?

VUKOVIĆ: Slave se podvizi, uspjesi, dosezanje zrelosti… Ne vidim ništa od toga. Više bih volio da umjesto slavlja ozbiljno razgovaramo o tome ko smo i kakva je naša uloga u aktuelnom crnogorskom društvu. Prije petnaestak godina smo u Institutu za medije, tada krovnoj medijskoj organizaciji, za Dan novinara organizovali dvodnevne debate na kojima smo uspijevali da okupimo sve relevantne ljude iz medija. Sada su te debate još više nužne, ali se bojim da niko nema autoriteta da ih organizuje.

MONITOR: A šta nije?

VUKOVIĆ: Kad skrajnem pogled sa slavljeničkih margina, vidim neriješene slučajeve napada na novinare i imovinu medija, vidim sve lošije ocjene kvaliteta ovdašnjih medija koje izriču autoriteti iz inostranstva, vidim rast kvantiteta, a pad kvaliteta, puno mladih ljudi koji su studirali novinarstvo, a ne mogu da nađu posao ili rade za mizerne novce,  javnu nacionalnu televiziju koja je u službi partikularnih političkih interesa…

MONITOR: Media centar, Centar za istraživačko novinarstvo i Institut za medije Crne Gore dostavili su predsjedniku Vlade i Skupštine inicijativu za hitne izmjene Zakona o RTCG-u. Zašto te izmjene moraju biti hitne?

VUKOVIĆ:  Hitnost je ovdje nužna preventive radi, jer ako se ne pristupi izmjenama lani donesenog Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG mora se ući u proceduru izbora novih članova Savjeta RTCG-a. Media centar smatra (a dobili smo podršku od Instituta za medije i CIN-a) da način izbora Savjeta RTCG-a predviđen važećim zakonom ostavlja odriješene ruke političarima u Skupštini Crne Gore da biraju, a to im ne treba dozvoliti. Principijelno gledajući, nije važno da li većinu koja bira Savjet RTCG-a čini DPS i njegovi kooalicioni patneri ili aktuelna parlamentarna većina. Važno je da Savjet RTCG-a ne smiju da biraju političari, već one grupacije koje su zakonom prepoznate kao autentični predstavnici određenih segmenata društva. Mogu političari u parlamentu biti najbolji mogući i najsenzibilisaniji za ono što je javni interes u sferi informisanja, ali se radi o tome da se mora naći model odlučivanja koji će biti maksimalno zaštićen od upliva partijskih politika, a koji će, na drugoj strani, doprinijeti afirmaciji civilnog sektora i njegove odgovornosti kada je u pitanju javni interes. Na parlamentu je da, kao formalni osnivač RTCG-a, nadzire zakonitost procedure izbora, a ne da bira Savjet nacionalnog javnog emitera.

MONITOR: Od 2003. do danas uslijedilo je više izmjena zakona o RTCG-u, ali još nijesmo dobili javni servis. Koliko su za to važni zakoni, a koliko adekvatna kultura, pa i politička?

VUKOVIĆ: Kada je o zakonima riječ, oni su pogoršavani od 2003. godine na ovamo, a onaj prvi i najliberalniji u pogledu izbora članova Savjeta je kršen cijelo vrijeme a da niko to nije spriječio. Zakonski okvir je važan zato što se njime motiviše ili demotiviše na stvaranje odgovarajuće klime i atmosfere. Nijedna se politička moć neće odreći mogućnosti da kontroliše medije na direktan ili indirektan način, jer time želi da oslabi izuzetno bitnu kontrolnu funkciju medija. Zato je važno ruke te moći što više udaljiti od javnih medija.

MONITOR: Kako vidite medijsku sliku nakon 30. avgusta. Vlast se promijenila, a mediji?

VUKOVIĆ: Kada su mediji u pitanju, ništa se bitno nije desilo. Doduše, ovo je moj impresionistički uvid u postizbornu medijsku stvarnost, tako da ocjenu izričem s rezervom.

MONITOR: Prošle sedmice na društvenim mrežama pojavila se karikatura kojom se kao žena  ponižava ministarka kulture Vesna Bratić. Vaš komentar?

VUKOVIĆ: Vidio sam taj uradak i moram odmah da kažem kako se to ne može nazivati karikaturom. To je nacrtana vulgarna i uvredljiva psovka na račun jedne žene koja trenutno obnaša jednu važnu političku dužnost. Psovka je legitiman izraz nečijeg emotivnog odnosa prema nečemu ili nekome, ali ona nije ni humoristična ni satirična forma. Karikaturom se izlaže podsmjehu i osudi nešto što je društveno problematično i štetno. Onaj koji psuje i vrijeđa samoga sebe izlaže javnom sramoćenju, a ne onoga kome su upućne uvrede i psovke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo