Povežite se sa nama

DRUŠTVO

GLEDIŠTE: HE Morača, naopaka strategija

Objavljeno prije

na

Dugo živim u Japanu i izbjegavam da se miješam u ,,unutrašnje stvari” Crne Gore. U ovom slučaju pravim izuzetak. Zato što mislim da u projektu gradnje HE Morača, Crna Gora može napraviti veliku i nepopravljivu grešku. Nije problem u tome što Crna Gora namjerava da gradi hidrocentrale. Naprotiv, to je dobar izbor. Problem je u načinu na koji se to namjerava raditi.

Kampanja za gradnju HE Morača vođena je pod parolom o rješavanju deficita električne energije Crne Gore. To je jak argument. Logičan zaključak bi bio da se HE Morača gradi radi rješavanja deficita električne energije. I logično bi bilo da Nacrt ugovora o koncesiji u preambuli definiše da se HE Morača gradi radi rješavanja tog problema, a u tekstu jasno naznači da se struja proizvodi za potrebe Crne Gore, te da se, eventualno, samo višak može izvoziti. To nigdje ne piše u Nacrtu – prema postojećem tekstu koncesionar može da svu struju izveze. Potvrda da se struja iz HE Morača namjerava izvoziti može se naći u analizi koju je radio Univerzitet Mediteran, iz koje se može vidjeti da ,,najznačajniji efekt od izgradnje elektrana predstavlja izvoz električne energije koji bi smanjio spoljnotrgovinski deficit…” (Vijesti, 20.09.2010).

Kada se povežu nedavni događaji, jasno je da je to cilj gradnje HE Morača. Ugovor o postavljanju podmorskog kabla između Crne Gore i Italije predstavlja jasnu indiciju o tome za koga ce HE Morača prozivoditi struju. Poznato je da Italija ima problem sa regulativama EU o emisiji CO2, te da mora da obezbijedi određenu kvotu obnovljive energije. Pošto je problem graditi hidrocentrale u Italiji, lakše je devastirati rijeke negdje drugo. Crna Gora je logičan izbor.

U čemu je problem s izvozom, s aspekta Crne Gore? Ako je kampanja za HE Morača bazirana na argumentu da Crna Gora mora graditi HE Moraču da bi riješila problem deficita, pitanje je – kako se može rješavati deficit struje njenim izvozom? Valjda se izvozi nešto čega se ima viška, a ne nešto što je deficitarno. Osnovni problem projekta HE Morača je to što se, s aspekta interesa Crne Gore, realizuje na naopakoj premisi: da se izađe u susret potrebi stranog koncesionara da uvozi struju iz Crne Gore, a ne da se rješava deficit energije Crne Gore.

Ovakva strategija otvara niz problema. Ako će kompanija koja će izvoziti struju biti registrovana u Crnoj Gori, ali će biti pod kontrolom strane kompanije, na koji način takav izvoz može ublažiti trgovinski deficit Crne Gore? Prihod od izvoza će biti jednako crnogorski koliko je stvarno vlasništvo u toj kompaniji crnogorsko. Dalje, ako se u Nacrtu koncesije kaže da se cijena struje slobodno formira, to znači da ta struja iz Crne Gore može biti izvožena po cijeni koja je znatno ispod tržišne, jer glavni interes stranog koncesionara nije profit, već da dobije struju iz uvoza po niskoj cijeni. Ovim bi se nanijela šteta i onom malom udijelu crnogorskog interesa koji bi bio zastupljen preko EPCG. To bi se direktno odrazilo i na naknadu od dva odsto koja bi bila uplaćivana Crnoj Gori po osnovu profita ostvarenog prodajom električne energije.

Da li postoji bolje rješenje? Naravno. Ne jedno, već nekoliko. Jedno bolje rješenje se odnosi na prioritete. U Strategiji razvoja energetike do 2025. HE Komarnica i HE Morača se nalaze u istoj ravni prioriteta. Strategija nudi jasan odgovor koji projekat bi trebao imati prednost. U dijelu o HE Komarnica stoji: ,,Projekat obuhvata samo nenaseljena i neplodna područja, ne ugrožava industrijske kapacitete, puteve, polja i domaćinstva, a akumulacija bi potopila nepristupačni kanjon Komarnice.” I dalje: ,,EPCG bi mogla finansirati ovaj Projekat sopstvenim sredstvima i iz komercijalnih kredita.”

U dijelu koji govori o HE Morača se jedino pominje da se realizacijom Projekta ,,potapa dio glavnog puta prema sjeveru Crne Gore.” Na sajtu HE Morača se mogu naći detaljnije informacije o tome da se potapaju imanja, kuće, groblja, mostovi, putevi, ugrožava se manastir Morača… Troškovi eksproprijacije i izmještanja/izgradnje infrastrukture bili bi oko 118 miliona eura, a taj trošak bi trebao pasti na teret Crne Gore. Što se tiče načina realizacije, u Strategiji se kaže da se ,,predlaže BOT model”.

Ako uporedimo podatke za ove dvije hidroelektrane, dolazimo do zaključka da je situacija sa HE Komarnica znatno jednostavnija, te se ne bi postavljala pitanja koja su aktuelna kod HE Morača – recimo, o broju brana, njihovoj visini, ugrožavanju manastira, eksproprijaciji, izmještanju infrastructure…Čim brana bude izgrađena, donosila bi struju Crnoj Gori i tako odmah bila stavljena u funkciju rješavanja energetskog deficita. Prednosti HE Komarnica su toliko očigledne, da je suvišno obrazlagati da je HE Komarnica morala imati prioritet. I s aspekta održivog razvoja, i s ekonomskog aspekta.

Argument da se u slučaju HE Morača raspolaže kompletnijom dokumentacijom nije ubjedljiv. Ta dokumentacija je stara nekoliko decenija, a otad su se promijenili standardi relevantni za gradnju brana. Uostalom, nedavno je EPCG javila da se radi na novom projektu u koji je uključen univerzitet u Milanu. Argument o većoj snazi HE Morača bi bio relevantan, ako bi Crna Gora dobila struju odmah. Taj argument blijedi u svijetlu činjenice da bi HE Morača koristio strani koncesionar u periodu od 30 godina.

S aspekta stranih ulaganja, kada se radi o eksploataciji prirodnih resursa, BOT je najnepovoljnija varijanta po zemlju domaćina. Situacija je kvalitetno drugačija kod gradnje infrastrukture, koja se odmah po izgradnji stavlja u funkciju interesa države. Kada je riječ o hidrocentralama, država bi morala da čeka 30 godina, a moguće i duže, da bi mogla da ih koristi za svoje potrebe.

Naravno, Crna Gora bi imala određenu korist od gradnje HE Morača. Pitanje je – po koju cijenu bi se ostvarila ta korist? Metafora o volu i kilu mesa je suviše blijeda kao poređenje.

Poseban problem je način na koji su nadležni organi sproveli dosadašnji postupak. Suviše je bilo manjkavosti za ovako značajan projekat. U prvoj fazi nijesu data alternativna rješenja, dok su neke procjene, kao one o turizmu koji bi se razvio u rejonu HE Morača bile toliko nerealne, da se prije mogu svrstati u bajke, nego u ozbiljnu analizu. Novi Nacrt ugovora o koncesiji je nepotpun. U Opisu predmeta koncesije se kaže da ce definitivno tehničko rješenje za hidroelektrane na Morači biti poznato tek nakon odabira koncesionara. Kako raspravljati o projektu, kada se ne znaju njegovi osnovni podaci? Nacrt sadrži elemente Ugovora o koncesiji, ali u formi naslova, a ne sadržaja odredbi. Kako raspravljati o ugovoru, ako se ne znaju njegove odredbe? O čemu se uopšte može voditi rasprava, ako nije ponuđeno ni tehničko rješenje, niti sadržaj odredbi ugovora? Valjda je to trebalo biti predmetom rasprave, a ne koje saglasnosti su potrebne za realizaciju projekta.

Mnogo je argumenata koji dovode u pitanje gradnju HE Morača na način koji Vlada predlaže. Postoji samo jedna situacija u kojem bi se mogla prihvatiti gradnja HE Morača: da to Crna Gora radi sama, za svoje potrebe. Najbezbolnija varijanta bi bila da se izgradnja HE Morača odgodi, a da se vlada okrene gradnji hidroelektrane na Komarnici. Deficit struje treba rješavati na način koji interese države stavlja ispred svih drugih interesa.

Časlav PEJOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo