Povežite se sa nama

DRUŠTVO

GLEDIŠTE: HE Morača, naopaka strategija

Objavljeno prije

na

Dugo živim u Japanu i izbjegavam da se miješam u ,,unutrašnje stvari” Crne Gore. U ovom slučaju pravim izuzetak. Zato što mislim da u projektu gradnje HE Morača, Crna Gora može napraviti veliku i nepopravljivu grešku. Nije problem u tome što Crna Gora namjerava da gradi hidrocentrale. Naprotiv, to je dobar izbor. Problem je u načinu na koji se to namjerava raditi.

Kampanja za gradnju HE Morača vođena je pod parolom o rješavanju deficita električne energije Crne Gore. To je jak argument. Logičan zaključak bi bio da se HE Morača gradi radi rješavanja deficita električne energije. I logično bi bilo da Nacrt ugovora o koncesiji u preambuli definiše da se HE Morača gradi radi rješavanja tog problema, a u tekstu jasno naznači da se struja proizvodi za potrebe Crne Gore, te da se, eventualno, samo višak može izvoziti. To nigdje ne piše u Nacrtu – prema postojećem tekstu koncesionar može da svu struju izveze. Potvrda da se struja iz HE Morača namjerava izvoziti može se naći u analizi koju je radio Univerzitet Mediteran, iz koje se može vidjeti da ,,najznačajniji efekt od izgradnje elektrana predstavlja izvoz električne energije koji bi smanjio spoljnotrgovinski deficit…” (Vijesti, 20.09.2010).

Kada se povežu nedavni događaji, jasno je da je to cilj gradnje HE Morača. Ugovor o postavljanju podmorskog kabla između Crne Gore i Italije predstavlja jasnu indiciju o tome za koga ce HE Morača prozivoditi struju. Poznato je da Italija ima problem sa regulativama EU o emisiji CO2, te da mora da obezbijedi određenu kvotu obnovljive energije. Pošto je problem graditi hidrocentrale u Italiji, lakše je devastirati rijeke negdje drugo. Crna Gora je logičan izbor.

U čemu je problem s izvozom, s aspekta Crne Gore? Ako je kampanja za HE Morača bazirana na argumentu da Crna Gora mora graditi HE Moraču da bi riješila problem deficita, pitanje je – kako se može rješavati deficit struje njenim izvozom? Valjda se izvozi nešto čega se ima viška, a ne nešto što je deficitarno. Osnovni problem projekta HE Morača je to što se, s aspekta interesa Crne Gore, realizuje na naopakoj premisi: da se izađe u susret potrebi stranog koncesionara da uvozi struju iz Crne Gore, a ne da se rješava deficit energije Crne Gore.

Ovakva strategija otvara niz problema. Ako će kompanija koja će izvoziti struju biti registrovana u Crnoj Gori, ali će biti pod kontrolom strane kompanije, na koji način takav izvoz može ublažiti trgovinski deficit Crne Gore? Prihod od izvoza će biti jednako crnogorski koliko je stvarno vlasništvo u toj kompaniji crnogorsko. Dalje, ako se u Nacrtu koncesije kaže da se cijena struje slobodno formira, to znači da ta struja iz Crne Gore može biti izvožena po cijeni koja je znatno ispod tržišne, jer glavni interes stranog koncesionara nije profit, već da dobije struju iz uvoza po niskoj cijeni. Ovim bi se nanijela šteta i onom malom udijelu crnogorskog interesa koji bi bio zastupljen preko EPCG. To bi se direktno odrazilo i na naknadu od dva odsto koja bi bila uplaćivana Crnoj Gori po osnovu profita ostvarenog prodajom električne energije.

Da li postoji bolje rješenje? Naravno. Ne jedno, već nekoliko. Jedno bolje rješenje se odnosi na prioritete. U Strategiji razvoja energetike do 2025. HE Komarnica i HE Morača se nalaze u istoj ravni prioriteta. Strategija nudi jasan odgovor koji projekat bi trebao imati prednost. U dijelu o HE Komarnica stoji: ,,Projekat obuhvata samo nenaseljena i neplodna područja, ne ugrožava industrijske kapacitete, puteve, polja i domaćinstva, a akumulacija bi potopila nepristupačni kanjon Komarnice.” I dalje: ,,EPCG bi mogla finansirati ovaj Projekat sopstvenim sredstvima i iz komercijalnih kredita.”

U dijelu koji govori o HE Morača se jedino pominje da se realizacijom Projekta ,,potapa dio glavnog puta prema sjeveru Crne Gore.” Na sajtu HE Morača se mogu naći detaljnije informacije o tome da se potapaju imanja, kuće, groblja, mostovi, putevi, ugrožava se manastir Morača… Troškovi eksproprijacije i izmještanja/izgradnje infrastrukture bili bi oko 118 miliona eura, a taj trošak bi trebao pasti na teret Crne Gore. Što se tiče načina realizacije, u Strategiji se kaže da se ,,predlaže BOT model”.

Ako uporedimo podatke za ove dvije hidroelektrane, dolazimo do zaključka da je situacija sa HE Komarnica znatno jednostavnija, te se ne bi postavljala pitanja koja su aktuelna kod HE Morača – recimo, o broju brana, njihovoj visini, ugrožavanju manastira, eksproprijaciji, izmještanju infrastructure…Čim brana bude izgrađena, donosila bi struju Crnoj Gori i tako odmah bila stavljena u funkciju rješavanja energetskog deficita. Prednosti HE Komarnica su toliko očigledne, da je suvišno obrazlagati da je HE Komarnica morala imati prioritet. I s aspekta održivog razvoja, i s ekonomskog aspekta.

Argument da se u slučaju HE Morača raspolaže kompletnijom dokumentacijom nije ubjedljiv. Ta dokumentacija je stara nekoliko decenija, a otad su se promijenili standardi relevantni za gradnju brana. Uostalom, nedavno je EPCG javila da se radi na novom projektu u koji je uključen univerzitet u Milanu. Argument o većoj snazi HE Morača bi bio relevantan, ako bi Crna Gora dobila struju odmah. Taj argument blijedi u svijetlu činjenice da bi HE Morača koristio strani koncesionar u periodu od 30 godina.

S aspekta stranih ulaganja, kada se radi o eksploataciji prirodnih resursa, BOT je najnepovoljnija varijanta po zemlju domaćina. Situacija je kvalitetno drugačija kod gradnje infrastrukture, koja se odmah po izgradnji stavlja u funkciju interesa države. Kada je riječ o hidrocentralama, država bi morala da čeka 30 godina, a moguće i duže, da bi mogla da ih koristi za svoje potrebe.

Naravno, Crna Gora bi imala određenu korist od gradnje HE Morača. Pitanje je – po koju cijenu bi se ostvarila ta korist? Metafora o volu i kilu mesa je suviše blijeda kao poređenje.

Poseban problem je način na koji su nadležni organi sproveli dosadašnji postupak. Suviše je bilo manjkavosti za ovako značajan projekat. U prvoj fazi nijesu data alternativna rješenja, dok su neke procjene, kao one o turizmu koji bi se razvio u rejonu HE Morača bile toliko nerealne, da se prije mogu svrstati u bajke, nego u ozbiljnu analizu. Novi Nacrt ugovora o koncesiji je nepotpun. U Opisu predmeta koncesije se kaže da ce definitivno tehničko rješenje za hidroelektrane na Morači biti poznato tek nakon odabira koncesionara. Kako raspravljati o projektu, kada se ne znaju njegovi osnovni podaci? Nacrt sadrži elemente Ugovora o koncesiji, ali u formi naslova, a ne sadržaja odredbi. Kako raspravljati o ugovoru, ako se ne znaju njegove odredbe? O čemu se uopšte može voditi rasprava, ako nije ponuđeno ni tehničko rješenje, niti sadržaj odredbi ugovora? Valjda je to trebalo biti predmetom rasprave, a ne koje saglasnosti su potrebne za realizaciju projekta.

Mnogo je argumenata koji dovode u pitanje gradnju HE Morača na način koji Vlada predlaže. Postoji samo jedna situacija u kojem bi se mogla prihvatiti gradnja HE Morača: da to Crna Gora radi sama, za svoje potrebe. Najbezbolnija varijanta bi bila da se izgradnja HE Morača odgodi, a da se vlada okrene gradnji hidroelektrane na Komarnici. Deficit struje treba rješavati na način koji interese države stavlja ispred svih drugih interesa.

Časlav PEJOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo