Povežite se sa nama

SUSRETI

HANA SPIODIĆ, DJEVOJČICA IZ SREBRENICE: I onda je došao taj Mladić

Objavljeno prije

na

Vojska bosanskih Srba ušla je u Srebrenicu, demiliterizovanu zonu pod zaštitom UN-a. Hana je ušla u autobus. Njena starija sestra bila je među onima koji su se, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, pokušali prebaciti kroz šumu. Njeno ime će se naći među onih 8.372 urezanih na kamenoj ploči Memorijalnog centra u Potočarima. Imala je 22 godine i bila je trudna. Hanin otac je poginuo 1993

 

Autobusi su spremni za vanrednu vožnju od Srebrenice prema Kladnju. Jul je 1995. Hana Spiodić ima tek 12 godina. Malena i spretna provlači se ispod žice i preko livada uspijeva, da se među prvima nađe,  u redu onih koji ulaze u autobuse. A ući mogu samo žene, djeca i stari. Sa njom je i dvije godine starija sestra i rođaka sa svoje dvoje djece. Hana uzima za ruku jedno od djece jer prednost za ulazak u autobus imaju majke sa djecom. Pripadnik holandskog bataljona koji zajedno sa vojnicima Vojske Republike Srpske kontroliše ,,ukrcavanje“ prstom pokazuje da se vrati, jer jasno je da dvanaestogodišnja djevojčica ne može biti majka. Srpski vojnik, ipak je pušta da prođe. Hanin glas i danas, skoro tri decenije kasnije, podrhtava. U njenom frizerskom salonu smo u Sarajevu.

,,Ušle smo u autobus. Vruće je. Obukla sam dvoje pantalona i dimije preko. Mislila sam, ako se tako obučem, da me me neće napastvovati. Strah od mučenja ili silovanja bio je veći od straha od smrti. Djeca u autobusu vrište i plaču. Žene ne govore ništa”.

Hana je dan ranije, sa masom sunarodnika stigla iz Potočara u Srebrenicu. Vojska bosanskih Srba ušla je u Srebrenicu, demilitarizovanu zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Naser Orić, komandant 28. divizije Armije BiH i njegovi najbliži saradnici napustili su ranije srebrenički kraj. Strah od srpske vojske natjerao je  nezaštićeni narod  da zaštitu potraži u bazi holandskog bataljona. Kod  njihovog pukovnika Tomasa  Karemasa.

Traume dvanaestogodišnje djevojčice i te dane i te događaje, istorija će bilježiti kao Genocid u Srebrenici. Ubijeno je preko 8.000 ljudi. Ratni zarobljenici, civili, odrasli muškarci i dječaci sa područja Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Biće oni uzrok i pada holandske vlade. Pukovnik Karemans pokušaće, bezuspješno, da pred holandskom javnošću opravda srdačan razgovor uz čašu šampanjca sa vođom srpskih vojnika, generalom Ratkom Mladićem. Kao i odbijanje da prestravljenom narodu dozvoli da se skloni u prostorije holandske  baze. Karamans, tvdio je tokom suđenja, nije vidio ni  da je samo ženama dozvoljena evakuacija ni da su  muškarci ispred autobusa odvojeni od žena. Dokumentarni film prikazan holandskim TV gledaocima nije mogao da negira.

Karemans prima od Mladića poklon za suprugu, a par dana kasnije, na konferenciji za štampu u Zagrebu izjavljuje da, kada je upoznao generala Mladića, vidi da u bosanskom sukobu ne postoji jasna podjela na ,,dobre“ i  ,,loše“ momke.

Hanina starija sestra bila je među onima koji su se, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, pokušali prebaciti kroz šumu. Njeno ime naći će se među onih 8.372 imena urezanih  na kamenoj ploči Memorijalnog centra u Potočarima. Imala je 22 godine i bila je trudna.

,,Tu noć je došla iz Srebrenice sa mužem kod nas u Potočare. Bila je blijeda, uplakana i pričala je o strahotama. O djevojčici koju je vidjela pregaženu i gurnutu u stranu, uz ulicu, o leševima, pucnjavi… Govorila je da moramo da bježimo. Nisam bila svjesna gdje idemo. Porodične fotografije stavili smo u jednu vojnu torbicu  i krenule. Sa njom i bratom razišle smo se na jednom raskršću. Vrištala sam kad sam shvatila da ona i brat neće sa nama. Rekla je bratu, inače medicinskom tehničaru, da me smiri injekcijom. Nije me zagrlila, ni okrenula se da me pogleda. Pamtim samo ljubičastu košulju, njeno  mršavo tijelo, njena leđa dok odlazi… Kad smo stigli u Srebrenicu prespavali smo u nekoj dvospratnoj kući. Sa tarase te kuće vidjela sam masu naroda. Pomislila sam – niko od njih preživjeti neće. A onda je došao  taj Mladić i obećao je da će nas prebaciti do naših…“

Na stolu u kući u Potočarima ostao je  hljeb koji su tog jutra ispekli. U žurbi zaboravili su da ga ponesu. Sestru će Hana, među ubijenima,  prepoznati po kosi i onoj kariranoj ljubičastoj košulji. Hanin brat, nakon 13 dana lutanja šumom, uspio je da se spasi. Kasnije će im ispričati da se sa sestrom i zetom rastao na Konjević Polju. Govorio im je da bježe jer dolaze četnici, ali sestra je bila previše iscrpljena da nastavi put. Muž i ona odlučili su da se predaju.

Hana je bila  djevojčica  kada počinje rat u Bosni i Hercegovini.  Otac, vozač, zarađivao je  dovoljno da se završi kuća u Bratuncu. Život je bio  prijatan i  sređen. A onda, haos je počeo.

„Babin otac, koji je dva rata preživio, govorio je da će sve poklati. Sklonili smo se u planine u Krušedol gdje su se naši skrivali i tokom prethodna dva rata. Otac nas je povezao, a majka je ostala u kući u Bratuncu. Komšije su moje roditelje ubjeđivale da ne treba da idu, da će ih oni zaštititi. Majka je ostala. S njom smo izgubili kontakt. Govorilo se da je Arkan došao u Srebrenicu“, sjeća se Hana.

Snage Armije BiH pod komandom  Nasera Orića držale su ovaj bosanski gradić. Hanin otac pridružiće se odbarani, a Hanu, njene dvije sestre i brata preseliće u Potočare. Dva puta otac je ranjavan.  Postao je nervozan i depresivan. Poginuo je 1993. Našli su ga u jednoj šupi. Hana i njeni upoznali su do tada i glad i studen,  ali smrt  oca unosi u njihov život strašnu nesigurnost i strah. „Niko nas nije pitao ni kako smo  ni da li nam šta mogu pomoći. Orić  ili neko od njegovih ljudi nikada nije došao do nas djece, ili pitao da li nam šta treba“.

Autobus je Hanu i njenu sestru iz Srebrenice dovezao do mjesta Tišće kod Kladnja. Odatle, po uputstvima srpskih vojnika koji su ih pratili, nastavile su sredininom puta, kako bi izbjegle mine.

„Rekli su nam da ćemo pješke ići do teritorije gdje će nas naša vojska preuzeti. Išla sam sa ženama koje su ostavile u Srebrenici muževe. Jedna od njih je putem pala i utopila se u rijeci. Nisu govorile ništa. Tegobna tišina. Ostavili su nas tu noć na nekoj livadi jer se do Dubrava  nismo mogli odmah prebaciti. Plakala sam cijelu noć…“

Dok je tu sa ostalima čekala, Hana je od komšije iz Bratunca,  kojeg je ovdje vidjela,  saznala da je njena majka u Tuzli, kod rođaka…  Poslije toliko vremena, na Dubravama konačno su se srele…  Majka ih je sjutradan povela da ih počasti sladoledom. Hana nije znala ni šta je to, ni kako se jede. Tri godine života u obruču ostavile su neizbrisiv trag.

Konačno stigao je i brat, a onda put Sarajeva. Ali ni  ovdje se, tvrdi, nije osjetila prihvaćenom.

„Neki su nas gledali  kao nekog ko je  na račun nesreće koja nas je zadesila, dobio i iskoristio sve privilegije.  A  mi,  baš ništa,  kao pomoć od države,  nikad dobili nismo.  Majka je prodala kuću u Bratuncu. Mi djeca smo se zaposlili i onda polako uz očevu penziju pravili smo kuću…“

Hana je danas majka i supruga. Davni izgubljeni mir nalazi u vjeri u Boga. Samo je on, kaže,  uvijek bio i ostao uz nju.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

DRAGICA GARA ABRAMOVIĆ, SVJEDOK POSLJEDNJE URE LJUBA ČUPIĆA: Decenijama prala i kitila herojev grob

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Dragica Gara Abramović je kao dijete prisustvovala suđenju Ljubu Čupiću i Joki Baletić u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta. Poslije je , napolju,  sa ostalom djecom, prišla  italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“,  sjeća se danas. Dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo, korzoom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan

 

Vruće je, kako to biva u julu u Podgorici,  ali soba je rashlađena, a sladoled prijatno osvježava. Razgovaramo sa Dragicom Garom Abramović u stanu njene ćerke. Ona je posljednji svjedok,  posljednje ure, narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića. Čuva isječke iz novina i knjige u kojima je pominjana. Pokazuje stare fotografije. Ovdje je i slika sa njenim likom, ulje na platnu, koju je dobila na poklon,  kao zaslužni građanin Nikšića. „K'o da sam ja nešto Nikšić zadužila“, čudi se Gara. I  dodaje: „Možda samo time što sam se brinula o Ljubovom grobu. Plakala ( prala prim.op) ga i kitila decenijama. I onda, kada su  Ljuba Čupića bili zaboravili.“

Dragica Gara Abramović je rođena u Nikšiću, u Staroj varoši 1934. Još je dijete, kad  iz razgovora najstarijeg brata Tala i sestrične Dare Čokorilo, shvata da je ustanak u Crnoj Gori, počeo. Drugi brat Luka, već je sa partizanima. On je jedan od brojnih iz ovog kraja, koji se vratiti neće. Gara ih sve zna i  sve ih pamti. Đokan, Martinovići, Kojaševići, Čokorila, Cicovići, Jovovići… Mladi Crnogorci i Crnogorke koji nisu priznavali ni vjerske ni nacionalne razlike… Ljubo Čupić bio je jedan od njih.

Porodica Ljuba Čupića porijeklom je iz sela Zagarač kod Nikšića. Ljubo je rođen  u Argentini, ali se, poslije Prvog svjetskog rata, porodica doselila u Nikšić. Ovdje je Ljubo završio gimnaziju, a potom nastavio studije prava na Beogradskom univerzitetu. Tokom studija  pristupio je komunističkom pokretu. Po izbijanju Aprilskog rata,  vraća se u Nikšić. Iz okupiranog grada izašao je u junu 1941. i postao komesar samostalne partizanske čete. Ranjen je i zarobljen  u sukobu sa četnicima, na Žirovnici 1942. Suđenju, koje je održano u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta, prisustvovala je i naša sagovornica. Sudilo se Ljubu Čupiću i Joki Baletić.

„Igrali smo se u Staroj varoši kada je neko dotrčao i rekao da  sprovode Ljuba Čupića na suđenje. Popeli smo se stepenicama na balkon pozorišta kako bismo bolje vidjeli i čuli. U zgradi je puno djece. Odrasli su se, u strahu da ne budu sumnjivi ili prepoznati kao Ljubovi simpatizeri, okupili  u automehaničarskoj radnji preko puta pozorišta. Među njima je i moj otac. U pozorištu je stajao  jedan sto i  za njim su sjedjele četničke sudije. Njih trojica. Sve se desilo za tren. Ljubo je  rekao: ‘Ja sam uradio ono što sam morao uraditi’.   Presuđeno je. Ljubo da se ubije, a Joka Baletić da se objesi“.

Poslije suđenja,  Gara je sa ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“,  sjeća se. A da li je, kako bilježe Čupićevi biografi, njegov  osmijeh za vječnost  zabilježio zvanični fotograf italijanskih fašista Karlo Ravnić, Gara nije sigurna. To je ona fotografija, ispred koje će Žan Pol Sartr tražiti da ga slikaju, kojoj će se diviti  Đžavarhalal Nehru i njegova ćerka Indira Gandi i koja će se naći po muzejima svijeta…

Gara dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo Čupić, korzom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan.

„Hodala sam preko pjace lijevo od Ljuba. Na prozoru, glave zamotane u crnu krpu, stajala je Ljubova majka Stana.Vidjela sam kad je podigao ruke da je pozdravi. To što kažu da je kačket skinuo, nisam vidjela, a mislim da  od lanaca nije ni mogao.U ulici kod Gradskog parka, Joku su poveli desno put Trebjese, a njega put groblja. Pored male crkve u nikšićkom groblju, raka je već bila iskopana. Stao je na tu zemlju i povikao: Živjela sloboda. Osvetite me drugovi. Plotun je opalio, a mi djeca  u strahu smo se razbježali…“, brišući suze priča Gara.

Ratne godine prolazile su u  strahu, ali i u solidarnosti komšiluka. „Nikad niko nije dao svom djetetu da nešto pojede, a da nije dao i komšijskom, ako se tu zateklo. „Davali su i Talijani“, tvrdi Gara. „Davali su bonbone  i puštali nas da jedemo iz kazana u kome je bila pasta i oriz“. U okupiranom gradu djeca su  brzo  stasavala. Lijepili su letke po gradu i prenosili poruke  po zadatku partizanskih ilegalaca. Sjeća se Gara da je i Dari Kojašević, u rukavu, koji je bio stegnut trakom oko ruke, prokrijumčarila  ceduljicu. I Dara je ‘43 strijeljana.

Mir je konačno došao. Pobjeda. Gara ne nastavlja školovanje. Počinje rad u Gradskoj kafani Nikšić. Dijeli dane sa niksićkim boemima, Vitom Nikolićem i Dugom Krivokapićem…, ali i redovno, obilazi grob Ljuba Čupića

,,Na groblje sam počela ići 50-e, kad mi je majka umrla.Vidim Ljubov grob niko ne obilazi, te ja počnem. Godinama, osim mene,  niko dolazio nije. Samo je jednom grupa Galija, održala  koncert na nikšićkom trgu u čast Ljuba Čupića. Koliko je velika ona mermerna ploča na grobu, popalili su svijeće i ostavili crvene karanfile. Lanci su na grobnici 18 godina stajali pokidani. Savez boraca ljutio se jer ih kritikujem, ali nisam mogla da ćutim. Govorili su da nema para da se to popravi…“.

Tek kad su se novinari počeli interesovati za „ženu koja obilazi Ljubov grob“ i  pisati o njoj, sjetili su se, crnogorskog Če Gevare. Mladost Nikšića ponijela je majice sa Ljubovim likom. Prkosni osmijeh inspirisaće Obrada Nenezića za roman  Osmijeh za Mariju Mihajlović. Šobić će pjevati o njemu, a djeca u školama učiti… Na nikšićkom šetalištu vajar Zlatko Glamočanin uradiće sklupturu Ljuba Čupića, visine 2,20 cm po idejnom projektu Mihaila Radojičića.  Heroj na korzou. Spomenik je otvoren  13. 07. 2018.  u prisustvu predsjednika države i više crnogorskih opština, brojnih zvanica  privrednog i društvenog života države i grada, mase  Nikšićanana… Među njima bili su i  članovi porodice Čupić. Ktitor spomenika, preduzetnik  dr Dušan Đurović nazvao je ovaj spomenik simbolom grada…

Dragicu Garu Abramović niko nije pozvao na otvaranje. Došla je sa bratanićem i njegovom porodicom. Iz Podgorice autobusom, pa sa buketom cvijeća prvo do Ljubovog groba, a onda do spomenika.

„I tada sam rekla, a i danas tako mislim,  da je sramota da privatnici Ljubu spomenik podižu, a ne država, ili opština. Stišavali su me. Donijela sam ružu, a onda je Željko Šapurić viknuo da se svi sklone, kako bi me slikao pored spomenika. ‘Pomaknite se’, rekao im je. ‘Gara je jedini svjedok Ljubovog posljednjeg puta’”.

Slike su ostale. Ostale su i zamjerke Gari Abramović što se pored spomenika  nije slikala sa crnogorskom, nego sa dvije crvene, proleterke zastave. „Za ove dvije krv se  prolijevala,  a uz ovu, ruka na srce, a druga u džep. Eto zašto“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO 
Foto:  Željko ŠAPURIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DR MILENKO CICMIL, ČOVJEK KOJI NIJE ODUSTAO: Ajde, pa dako se pametniji vratiš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milenko Cicmil 1994. upisuje studij Molekularne biologije i genetike na Kraljevskom koledžu u Londonu. „Moje znanje jezika je loše, gotovo ne razumijem predavanja. Imam već 27 godina, a studiram sa osamnaestogodišnjim klincima. Jadim i radim. Sve mislim, ajde još ovu nedjelju, pa ako ne ide, napuštam” – sjeća se Cicmil. Nije odustao. Doktorirao je 2001.

 

Rodni Nikšić napustio je 1991. g. I danas pamti očeve riječi na rastanku: „Ajde, pa dako mi se pametniji vratiš“. I onaj blagi prijekor u glasu. Milenko Cicmil je odlaskom  u London napuštao studij agronomije u Beogradu, dvije zavšene godine, a otac Veljko strahovao da fakultet nikad neće zavšiti. Tog jutra, otac je otišao u prvu smjenu u nikšičku Željezaru, a Milenko preko Austrije, Njemačke i Belgije, interrejlom, pa onda brodom iz belgijske luke  Ostende za Englesku.

U Londonu dobija posao u ekskluzivnom iranskom restoranu, ali i otkaz, samo pet dana kasnije. Čep od koka kole „našao” se u piću ministra iranske vlade. Ministar je to doživio kao provokaciju. A Milenko je sa žaljenjem napustio restoran i ukusnu jagnjetinu, koju su ovdje spremali. Iako loše govori engleski,  uspijeva da dobije posao u noćnom klubu na Čelziju. Tu sreće brojne slavne ličnosti.

Nije mislio da ostane u Engleskoj. Ali, rat se razbuktavao, Jugoslavija se cijepala, a Milenko Cicmil shvatio da „nazad nema kud”. Studij Molekularne biologije i genetike na  Kraljevskom koledžu u Londonu upisuje 1994. Iste godine upoznao je i suprugu Saru.

„Sa velikim naporom pratim nastavu jer moje znanje jezika je tako loše da gotovo ne razumijem predavanja. Imam već 27 godina, a studiram sa osamnaestogodišnjim klincima. Jadim i radim. Sve mislim, ajde još ovu nedjelju, pa ako ne ide napuštam” – sjeća se Cicmil danas.

Nije odustao. Četiri dana u nedjelji u noćnom klubu do četiri iza ponoći, a ujutro prati predavanja. Dar fotografskog pamćenja olakšava učenje, a rezultati podršku profesora. Ipak, prijedlog profesora na završnoj godini da nastavi sa doktorskim studijama, Cicmil je u prvi mah odbio. „Čovječe, ja sam jedva i ovo završio”, odgovorio je.

Sa diplomom studija Molekularne biologije i genetike, sa prijateljima iz djetinjstva, Bojanom i Darkom, otvara kafe. Ideja je da naprave lanac kafea… Ali, život kafedžije brzo je dojadio Cicmilu.

Prodaje kafe i aplicira za doktorske studije. Pozitivan odgovor stigao je sa tri adrese. Sa Imperijalnog koledža London, jedne od najeminentnijih institucija Univerzitetskog koledža London i Koledža u Redingu. Po savjetu profesora i mentora sa studija, Cicmil se opredjeljuje za Reding.

„Na Koledž u Redingu došao je mladi profesor Džonatan Gibins. On će raditi sa Vama individualno”, kazao je moj profesor sa Kraljevskog koledža.Vjerovao sam mu. Značilo je to putovati svakodnevno 60 kilometara.Taj mladi profesor iz Redinga, Gibins, postaće najveći stručnjak za trombocite na svijetu i danas je prodekan Koledža u Redingu. A, ja, njegov prvi doktorski student. Saradnja sa njim bila je moja prva važna i jedna od najboljih odluka koju sam u profesionalnom životu napravio. Pomagali smo jedan drugome u formiranju karijere. Profesor Gibins dobio je stipendiju Britanske fondacije za srce u visini od milion i po funti za rad na istraživačkim projektima. Ja sam radio na trombocitima, otkrio i dokazao, do tada, naučnom svijetu nepoznate, negativne receptore u trombocitima.

Doktorirao je 2001, u rekordnom roku od dvije i po godine i objavio četiri rada u stručnoj literaturi iz oblasti trombocita. Doktorat je posvetio ćerki Maji i onim noćima koje je šetajući sa tek rođenim djetetom kojeg muče grčevi, ostajao budan. I majci Biserki koja je 2000. godine preminula. Kroz osmijeh priča kako je tokom rada na doktoratu često davao krv za eksperimente na kojima je radio, pa je morao majci objašnjavati da ožiljci na rukama nisu posljedica drogiranja.

Stručnost dr Cicmila prepoznata je. Nakon doktorata, Cicmil nastavlja postdoktorsko usavršavanje na elitnom Institutu Cancer Recearsh UK. Sa neskrivenim ponosom naglašava da je ovaj Institut „othranio šest nobelovaca”.

Vođen idejom i sugestijama kolega, Cicmil karijeru nastavlja u farmaceutskoj industriji. To je, kaže, najbrži način da se pomogne pacijentu. Radi u velikoj kompaniji General Electric Health Care, koja osim lijekova proizvodi i skrenere, aparate za magnetnu rezonancu i ostala stručna pomagala. Radio je u onkološkoj oblasti, identifikujući biomarkere i agense za obradu dijagnostike kako bi se detektovao tumor. Predavanje koje je održao u Vankuveru rezultiralo je ponudom direktora, takođe svjetski poznate kompanije Astra Zeneka, da počne raditi kod njih. Značilo je to da supruga Sara mora napustiti posao advokata pri velikoj londonskoj kancalariji jer je posao podrazumijevao preseljenje iz Londona za Lester.

Sa dozom skepse sam otišao na pregovore, ali ponuda se nije mogla odbiti. Plata veća od naših zajedničkih primanja u Londonu.U Lesteru se rodila naša druga ćerka Franceka, a mi proživjeli sedam lijepih godina. Radio sam velike projekte na onkologiji, imunologiji i respiratornim bolestima. Poznavanje trombocita omogućilo mi je da radim na jednom od ključnih lijekova zvanom brilinta koji se koristi za liječenje kardiovaskularnih bolesti. Između ostalog, na tržište plasiramo lijek za astmu Sara se zapošljava, kupujemo kuću, a moja unapređenja su česta.

Reorganizacija Astra Zeneke rezultira zatvaranjem mjesta u Lesteru, a Cicmilu je, kao stručnjaku, ponuđeno mjesto u Mančesteru ili u Švedskoj. Dobija ponude i od jedne engleske farmaceutske kompanije, ali i od američkog Merck’a. Cicmil se sa porodicom seli u Boston 2011. godine i karijeru nastavlja u farmaceutskom gigantu Merck’u.

„Menadžeri Mercka sve su organizovali kako bi našu selidbu u Ameriku olakšali. Od avionskih karata u biznis klasi, plaćenog smještaja za prvih šest mjeseci, pomoći oko kredita za kupovinu kuće, jer su se potpisali kao garant za hipoteku. Čak i moja supruga dobija novac, djeca vaspitačicu koja im je pomagala na kulturnoj adaptaciji. Pomagala nam je da nađemo najbolje škole za djecu. Našu kuću u Lesteru su otkupili, a mojoj supruzi pomogli da nađe posao”, priča dr Cicmil

Uloženi novac dr Cicmil će brzo opravdati. Radio je na istraživanju lijeka za rak – keytruda, jednom od najznačajnijih lijekova današnjice.

„Praksa u liječenju ove bolesti svodila se na praksu liječenja lijekovima, poput hemoterapije. Na ovaj način uz kancerogene, ubijale su se i zdrave ćelije u organizmu. Lijek keytruda aktivira sopstveni imuni sistem čovjeka koji se onda bori protiv raka. Godišnje ovaj lijek donosi Merck-u prihod od preko 20 milijardi dolara. Neophodna terapija tokom liječenja košta preko 150.000 dolara po pacijentu za jednu godinu“.  Dr Cicmil napominje da kod nekih tumora ovaj lijek omogućava potpuno izlječenje.

Istraživački duh ga nakon Merck-a dovodi u jednu manju biotehnološku kompaniju. Ovdje je dvije godine radio na zanimljivim naučnim istraživanjima, da bi potom prešao u veliku francusku farmaceutsku kompaniju Ipsen. Preciznije, u njihovoj američkoj kancalariji postaće šef za eksterne inovacije. Posao mu je, opisuje dr Cicmil, da prepozna nove inovacije i nova dostignuća u istraživačkim akademskim labaratorima ili biotehnološkim firmama, sa ciljem da ih „prevede“ u Ipsen. Par godina kasnije dr Cicmil odlučuje da radi samostalno. Sa nekoliko kolega osnovaće kompaniju Taska koja se bavi najnovijim istraživačkim dostignućima u oblasti liječenja raka.

Crnu Goru nikad zaboravio nije i sa porodicom često dolazi. Porodičnu kuću u Nikšiću je renovirao. Sa kolegom Vladimirom Cmiljanovićem planira da osnuje fondaciju koja bi finansijski i organizaciono pomagala crnogorske naučnike i omogućila im studijske boravke u SAD-u.

Lidija KKOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

RADOVAN RADOMAN, ARHITEKT U AUSTRIJI: Škole po mjeri učenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radovan je rođen 1985. godine u Nikšiću. Fakultet za arhietkturu završio je 2009. Sa suprugom i bebom danas živi u Beču i radi za Schulder Arhitekten biro. Sa kolegom i prijateljem Eldinom Kebeklijom razvija plodnu profesinalnu saradnju. Posebno značajni su projekti za škole.  Njihov projekt prvo je nagrađen trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina zauzimaju pet pobjedničkih mjesta. Pet škola je  rađeno po njihovim projektima

 

Uspješne početke, u projektnom birou  Enforma u Kotoru, vlasnika Marije i Nikole Novakovića,  arhitekta Radovan Radoman napustio je prije  sedam godina. Nerado. Činjenica da je supruga, biohemičar po struci, dobila mogućnost da doktorske studje nastavi u Beču, odredila je Radovanov put.

Rođen je 1985. godine u Nikšiću, Fakultet za arhietkturu završio je 2009.  O njemu ćete, od svih koji su ga poznavali i koji ga poznaju, čuti  riječi hvale. Veliki stručnjak i veliki čovjek, kažu.  „I najbolji plesač  latinoameričkih plesova“, ubjeđivaće vas njegovi Nikšičani. Još se prepričava aktrobatski potez mladog Radovana. Dijagonalni prelet sale raširenih nogu u špagi, da bi se spustio i provukao se ispod plesačice koja u tom momentu vježba. Nisu zaboravljena ni druženja uz džez muziku. ,,Bio je samo normalan, a takvih izgleda više nema“, sjeća ga se prijatelj Željko.

Sa suprugom, bebom i novim prijateljima danas Radovan Radoman živi u glavnom austrijskom gradu i radi za Schulder Arhitekten biro. Njegov profesionalni napredak, nesumnjiv je.

„Vec 6 godina radim u ovom birou i jako je dobro. Slobodan sam, a to je u ovom mom, kao i u svim kreativnim poslovima, veoma važno. Njegujemo  dobar odnos sa kolegama. Zajedno smo išli na Bijenale arhiterkture u Veneciji, a družimo se i van radnog vremena“, priča Radovan. „.Radim mnogo, ponekad i vikendom, ali nemam osjećaj da me neko tjera na to…“.  Kroz osmijeh nabraja kolege. Dino iz Sarajeva, Marko iz Banja Luke, Nikola iz Zagreba, Miki iz Skoplja… Mala Jugoslavija.

Slučajno poznanstvo sa iskusnim kolegom otvorilo je put do Schulden Arhitekten biroa. A  tamo, upoznaće Eldina Kebekliju, kolegu koji će mu postati prijatelj i sa kojim će razviti plodnu profesinalnu saradnju.  Na početku projektovali su jedan trg, potom  bazen, ali vrlo brzo počeće sa onim, što i danas rade – projekte za škole. Nagrade na arhitektonskim takmičenjima nisu odmah stizale, ali Radovan i Eldin, vrijedno su analizirali nagrađene projekte i učili. Upoznavali se sa novom infrastrukturom u školstvu, gdje je pedagogija imala glavnu riječ. Vremenom, počeli su da osvajaju arhitektonska takmičenja. Prvo su nagrađeni trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina pet pobjedničkih mjesta. Pet škola se  radilo po njihovim projektima.

„Austrija, zemlja bez previše prirodnih resursa, shvatila je da je čovjek najvažniji resurs. Otud odluka da se u obrazovanje i potrebnu infrastrukturu mnogo ulaže. Studije su pokazale da se bez duboke povezanosti pedagogije i arhitekture ne mogu očekivati progresivni koraci u školstvu. Stručnim analizama je  potvrđeno da prostor u kome učenici provode vrijeme,  čak 16 odsto utiče na njihov učinak, dok je uticaj nastavnika od 7 do 21 odsto. Stari pedagoški sistem, koji je podrazumijevao fronatalnu nastavu, eks katedra, zamijenjen je nečim sto se opisuje kao  školska ofanziva. Jednim od najprogresivnijih pokreta koji se trenutno dešava u Evropi. U Austriji je u toku izgradnja i rekonstrukcija više od 100 škola, baziranih na savremenim pedagoškim metodoma“, objašnjava naš sagovornik.

Velike promjene u školstvu Austrija je počela još 2000. Tamo su svjesni  da su školski kapaciteti nedovoljni za državu koja svakodnevno povećava broj stanovnika. Prognoze su da će u narednih 20 godina Beč  uvećati broj stanovnika za 300.000. Potreba za školama postala je veća i u odnosu na stambene objekte. I  to u skladu sa internet revolucijom i globalizacijom, na novim pedagoškim principima. Uzor se tražio u skandinavskom školskom sistemu i danas jednom od najnaprednijih.

Škola više nije samo mjesto u kojem se slušaju predavanja. Ona  postaje mjesto u kome se djeca osjećaju kao kod kuće. Kulturni i sportski centar, mirna oaza koja pruža i prostor za igru. Na promjenu infrastrukture škole uticala je i činjenica da se tradicionalna porodica mijenja. Danas često oba roditelja rade, tako da novoprojektovane škole nude mogućnost cjelodnevnog boravka. Ovdje su prostori u kojima se može pripremati i jesti hrana. Ali i prostori  koji omogućavaju  i individualan rad i rad u grupi. Tu su i mjesta  predviđena za odmor ili lične afinitete učenika. Proširene vanjske jedinice namijenjene su za igru, sport, učenje…

Nastava se odvija u više različitih faza, koje se smjenjuju tokom cjelodnevnog boravka. Predavanja su samo jedna od njih. Otud i naziv ritmična nastava. Organizovana  je  u blokovima u trajanju od 80 minuta. Djeca su u školi od 8 ujutro do 16 popodne. Predavanja se prekidaju drugim formama. Druženjem, igrom, razmjenom znanja sa drugim učenicima. Sve ovo, kaže nauka, povećava efikasnost  nastavnog procesa i prati prirodni  bioritam  učenika i nastavnika. Zhvaljujući modernom prostornom konceptu,  ovaj se pedagoški pristup lakše provodi.

„Osnovnu gradivnu jedinicu ovih savremenih škola i kampusa u Austriji nazivaju klasterom, a u Njemačkoj kućicom“, kaže Radovan. ,,U klosterima su grupisane učionice oko jednog zajedničkog multifunkcionalnog prostora. Ovaj prostor sadrži i horizonatlne komunikacije, tako da su preko njega dostupne sve učionice i prostorije namijenjene za grupni rad. U okviru školskog kompleksa nalazi se i prostor za nastavnike. Nekad zvana zbornica, a danas  team. Prostori su međusobno povezani mobilnim zidovima i sa lakoćom se mogu otvoriti ka multifunkcionalnoj zoni.Time se omogućava organizovanje događaja koji zahtijevaju veću površinu, poput izložbi ili pozorišnih predstava. Pedagozi tvrde da boravak u ovako preglednim jedinicama i raznolikost aktivnosti koje se odvijaju u njima, olakšava identifikaciju  i smanjuje osjećaj otuđenosti“, objašnjava.

Crnogorskoj javnosti nedavno su Radovan Radoman i Eldin Kobaklija, uz podršku Austrijske ambasade, u Podgorici predstavili ovaj  školski pokret. Skup pod nazivom  Savremene škole i arhitektonski konkursi u Austriji okupio je predstavnike  inžinjerske komore, arhitekte i glavnog podgoričkog arhitektu, predstavnike NVO, Expeditio i Kana,  pedagoge sa Filozofskog fakulteta Milicu Jaramaz i Jovanu Marojević. Crnogorska sručna javnost  je prepoznala  rad austrijskih kolega.

„Nažalost, veliki broj Crnogoraca prilično je pesimističan, uz komentar, da to je Evropa,  a ovo Crna Gora. Razmišljanjem na ovaj način stavljamo se u podređen položaj zanemarujući da u vremenu globalizacije sva evropska društva imaju iste ili slične potrebe. Prosječan Austrijanac živi u sistemu koji ga usmjerava da bude samopuzdan, razvije svoje talente i postane glavni resurs svoje zemlje. On prepoznaje promjene kao neophodne, a stav Crnogoraca mu je neshvatljiv“, objašnjava Radovan Radoman.

 Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo