Povežite se sa nama

SUSRETI

HANA SPIODIĆ, DJEVOJČICA IZ SREBRENICE: I onda je došao taj Mladić

Objavljeno prije

na

Vojska bosanskih Srba ušla je u Srebrenicu, demiliterizovanu zonu pod zaštitom UN-a. Hana je ušla u autobus. Njena starija sestra bila je među onima koji su se, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, pokušali prebaciti kroz šumu. Njeno ime će se naći među onih 8.372 urezanih na kamenoj ploči Memorijalnog centra u Potočarima. Imala je 22 godine i bila je trudna. Hanin otac je poginuo 1993

 

Autobusi su spremni za vanrednu vožnju od Srebrenice prema Kladnju. Jul je 1995. Hana Spiodić ima tek 12 godina. Malena i spretna provlači se ispod žice i preko livada uspijeva, da se među prvima nađe,  u redu onih koji ulaze u autobuse. A ući mogu samo žene, djeca i stari. Sa njom je i dvije godine starija sestra i rođaka sa svoje dvoje djece. Hana uzima za ruku jedno od djece jer prednost za ulazak u autobus imaju majke sa djecom. Pripadnik holandskog bataljona koji zajedno sa vojnicima Vojske Republike Srpske kontroliše ,,ukrcavanje“ prstom pokazuje da se vrati, jer jasno je da dvanaestogodišnja djevojčica ne može biti majka. Srpski vojnik, ipak je pušta da prođe. Hanin glas i danas, skoro tri decenije kasnije, podrhtava. U njenom frizerskom salonu smo u Sarajevu.

,,Ušle smo u autobus. Vruće je. Obukla sam dvoje pantalona i dimije preko. Mislila sam, ako se tako obučem, da me me neće napastvovati. Strah od mučenja ili silovanja bio je veći od straha od smrti. Djeca u autobusu vrište i plaču. Žene ne govore ništa”.

Hana je dan ranije, sa masom sunarodnika stigla iz Potočara u Srebrenicu. Vojska bosanskih Srba ušla je u Srebrenicu, demilitarizovanu zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Naser Orić, komandant 28. divizije Armije BiH i njegovi najbliži saradnici napustili su ranije srebrenički kraj. Strah od srpske vojske natjerao je  nezaštićeni narod  da zaštitu potraži u bazi holandskog bataljona. Kod  njihovog pukovnika Tomasa  Karemasa.

Traume dvanaestogodišnje djevojčice i te dane i te događaje, istorija će bilježiti kao Genocid u Srebrenici. Ubijeno je preko 8.000 ljudi. Ratni zarobljenici, civili, odrasli muškarci i dječaci sa područja Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Biće oni uzrok i pada holandske vlade. Pukovnik Karemans pokušaće, bezuspješno, da pred holandskom javnošću opravda srdačan razgovor uz čašu šampanjca sa vođom srpskih vojnika, generalom Ratkom Mladićem. Kao i odbijanje da prestravljenom narodu dozvoli da se skloni u prostorije holandske  baze. Karamans, tvdio je tokom suđenja, nije vidio ni  da je samo ženama dozvoljena evakuacija ni da su  muškarci ispred autobusa odvojeni od žena. Dokumentarni film prikazan holandskim TV gledaocima nije mogao da negira.

Karemans prima od Mladića poklon za suprugu, a par dana kasnije, na konferenciji za štampu u Zagrebu izjavljuje da, kada je upoznao generala Mladića, vidi da u bosanskom sukobu ne postoji jasna podjela na ,,dobre“ i  ,,loše“ momke.

Hanina starija sestra bila je među onima koji su se, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, pokušali prebaciti kroz šumu. Njeno ime naći će se među onih 8.372 imena urezanih  na kamenoj ploči Memorijalnog centra u Potočarima. Imala je 22 godine i bila je trudna.

,,Tu noć je došla iz Srebrenice sa mužem kod nas u Potočare. Bila je blijeda, uplakana i pričala je o strahotama. O djevojčici koju je vidjela pregaženu i gurnutu u stranu, uz ulicu, o leševima, pucnjavi… Govorila je da moramo da bježimo. Nisam bila svjesna gdje idemo. Porodične fotografije stavili smo u jednu vojnu torbicu  i krenule. Sa njom i bratom razišle smo se na jednom raskršću. Vrištala sam kad sam shvatila da ona i brat neće sa nama. Rekla je bratu, inače medicinskom tehničaru, da me smiri injekcijom. Nije me zagrlila, ni okrenula se da me pogleda. Pamtim samo ljubičastu košulju, njeno  mršavo tijelo, njena leđa dok odlazi… Kad smo stigli u Srebrenicu prespavali smo u nekoj dvospratnoj kući. Sa tarase te kuće vidjela sam masu naroda. Pomislila sam – niko od njih preživjeti neće. A onda je došao  taj Mladić i obećao je da će nas prebaciti do naših…“

Na stolu u kući u Potočarima ostao je  hljeb koji su tog jutra ispekli. U žurbi zaboravili su da ga ponesu. Sestru će Hana, među ubijenima,  prepoznati po kosi i onoj kariranoj ljubičastoj košulji. Hanin brat, nakon 13 dana lutanja šumom, uspio je da se spasi. Kasnije će im ispričati da se sa sestrom i zetom rastao na Konjević Polju. Govorio im je da bježe jer dolaze četnici, ali sestra je bila previše iscrpljena da nastavi put. Muž i ona odlučili su da se predaju.

Hana je bila  djevojčica  kada počinje rat u Bosni i Hercegovini.  Otac, vozač, zarađivao je  dovoljno da se završi kuća u Bratuncu. Život je bio  prijatan i  sređen. A onda, haos je počeo.

„Babin otac, koji je dva rata preživio, govorio je da će sve poklati. Sklonili smo se u planine u Krušedol gdje su se naši skrivali i tokom prethodna dva rata. Otac nas je povezao, a majka je ostala u kući u Bratuncu. Komšije su moje roditelje ubjeđivale da ne treba da idu, da će ih oni zaštititi. Majka je ostala. S njom smo izgubili kontakt. Govorilo se da je Arkan došao u Srebrenicu“, sjeća se Hana.

Snage Armije BiH pod komandom  Nasera Orića držale su ovaj bosanski gradić. Hanin otac pridružiće se odbarani, a Hanu, njene dvije sestre i brata preseliće u Potočare. Dva puta otac je ranjavan.  Postao je nervozan i depresivan. Poginuo je 1993. Našli su ga u jednoj šupi. Hana i njeni upoznali su do tada i glad i studen,  ali smrt  oca unosi u njihov život strašnu nesigurnost i strah. „Niko nas nije pitao ni kako smo  ni da li nam šta mogu pomoći. Orić  ili neko od njegovih ljudi nikada nije došao do nas djece, ili pitao da li nam šta treba“.

Autobus je Hanu i njenu sestru iz Srebrenice dovezao do mjesta Tišće kod Kladnja. Odatle, po uputstvima srpskih vojnika koji su ih pratili, nastavile su sredininom puta, kako bi izbjegle mine.

„Rekli su nam da ćemo pješke ići do teritorije gdje će nas naša vojska preuzeti. Išla sam sa ženama koje su ostavile u Srebrenici muževe. Jedna od njih je putem pala i utopila se u rijeci. Nisu govorile ništa. Tegobna tišina. Ostavili su nas tu noć na nekoj livadi jer se do Dubrava  nismo mogli odmah prebaciti. Plakala sam cijelu noć…“

Dok je tu sa ostalima čekala, Hana je od komšije iz Bratunca,  kojeg je ovdje vidjela,  saznala da je njena majka u Tuzli, kod rođaka…  Poslije toliko vremena, na Dubravama konačno su se srele…  Majka ih je sjutradan povela da ih počasti sladoledom. Hana nije znala ni šta je to, ni kako se jede. Tri godine života u obruču ostavile su neizbrisiv trag.

Konačno stigao je i brat, a onda put Sarajeva. Ali ni  ovdje se, tvrdi, nije osjetila prihvaćenom.

„Neki su nas gledali  kao nekog ko je  na račun nesreće koja nas je zadesila, dobio i iskoristio sve privilegije.  A  mi,  baš ništa,  kao pomoć od države,  nikad dobili nismo.  Majka je prodala kuću u Bratuncu. Mi djeca smo se zaposlili i onda polako uz očevu penziju pravili smo kuću…“

Hana je danas majka i supruga. Davni izgubljeni mir nalazi u vjeri u Boga. Samo je on, kaže,  uvijek bio i ostao uz nju.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MILAN  FILIPOVIĆ, ČOVJEK KOJI JE GUSLAO TITU, NIKSONU, BREŽNJEVU…: Gusle su dobile svoj dom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muzej gusala i etno instrumenata, u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta je guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama. „Nakon 70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže. .  Danas posjetici  muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite  iz šest država regiona. Gusle stare skoro dva vijeka, ali i  novije izrade

 

 

”Ovo nije tek tako neki instrument koji ćes ponijeti u svoju daleku postojbinu, koja podjednako malo zna o nama, koliko mi o njoj. Okači ih na vidno mjesto u kući i ukaži im dužno poštovanje, jer gusle su raspjevana duša našeg naroda.Pet dugih vjekova borili smo se za svoju nezavisnost.Pet vjekova gusle su pratile tu borbu…”  Gusle je na dar dobio holandski pisac Den Dolard.Ponio ih je u svoju zemlju i zabilježio: ” Tako su gusle , koje sada vise kod mene u kući, postale posveta knjizi o Crnoj Gori, Zemlji iza Božijih ledja.”

Tako je i Muzej gusala i etno instrumenata, otvoren u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama.” Nakon  70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže Milan Filipović. Rado i sa mnogo emocija govori i sjeća se: .” Gradnja muzeja trajala je 12 godina. Prof, dr Miro Blečić, profesor Slavenko Jovanović i ja, godinama smo pokušavali da realizujemo ideju ovakvog mjesta. Sponzore nismo lako nalazili, podršku opštinskih struktura nismo imali, ali ipak smo uspjeli. ..”

Danas posjetici  ovog muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite skupljene iz šest država regiona.Gusle stare skoro dva vijeka, ali i one novije izrade. Izložene su ovdje i gusle na kojima je izrezbareno šest buktinja, simbol jugoslovenske države i njenih republika.

Na svakom poklonjenom komadu  zakačena cedulja sa imenom donatora.”Gusle iz 1929.  godine darovao je muzeju Siniša Jokanović iz Njemače.” Ukrašene likom vladike  Njegoša. I svoje  gusle Milan je poklonio muzeju. Sa  njima je započeo profesionalnu karijeru, osvojio brojne nagrade, snimio ploče i kasete, a onda ih objesio na muzejski zid. Izložene su ovdje i narodne nošnje, fotografije, guslarske  ploče, kasete, etno instrumenti,  frule, dvojnice, gajde… Brojna Milanova  priznanja, zahvalnice i ordenje. Najdraže mu je priznanje  zlatni sat koji je dobio od predsjednika SFRJ Josipa Broza.

” Ovim muzejom ispunio sam svoj san. Gusle, instrument, svetinja i epska tradicija, dobile su svoj dom”,  kaže Filipović.

Zavolio je gusle kao dječak .I ona predvečerja kad bi otac, pored ognjišta, guslao. Dolazile su i komšije guslari. Od  starog, nepismenog Goluba Backovića, koji je  napamet znao  100 pjesama,  učio je narodne pjesme. Poželio je i on sa bratom Savom da zagudi. Strune na guslama su pokidali i bili dobro kažnjeni.

” Sjetimo se. Dovedemo konja  i primaknemo ga plotu da nas ne bi nogom udario, očupamo mu dlake.I napravimo  instrument…” smije se Filipović dok priča.

Stasao je u vrsnog guslara. Nastupao na brojnim jugoslovenskim guslarskim festivalima, osvajao nagrade. Na prvom održanom Festivalu Crne Gore osvojio je prvo mjesto, a prvi je bio i na Medjunarodnom festivalu 2008 u Albaniji.Na mjestu predsjednika guslarskog društva Vladika Danilo’  bio je 12 godina. Danas je predsjednik crnogorskih guslara  Sveti Petar Cetinjski  u Podgorici.

U prohladnim prostorijama Muzeja, guslar Milan sjeća se prošlih godina i svog života. ” Sa 16 godina išao sam da radim u rudnik, u jamu. Morao sam porodicu izdržavati. Dvije godine kasnije otišao sam na školovanje u vojnu školu u ‘ Kasarnu maršala Tita u Sarajevu.  Školovanje je trajalo tri godine, a ja sam bio, od ukupno 451 pitomca, po rezultatima četvrti…”

Prosjek 9,76 mladog pitomca Filipovića obezbijedio mu je mjesto u Gardi Jugoslovenske narodne armije, koja se nalazila u sarajevskom naselju Lukavica. Odatle, 1962. odlazi na Topčider .Ima čin mladjeg oficira i radi u obezbjedjenju predsjednika  Tita.

Sjeća se da je Tita sreo dok je bio na straži.” Pozdravim ga, druže maršale i predstavim se, a on me pita odakle sam i da li mi je teško.Spremno odgovorim da teško nije, a Tito se nasmiješi i pita,: ‘Jesu li vas tako učili da kažete’?. A teško je bilo, priznaje danas Filipović. Spartanski život i  velika odgovornost.” Jednu grešku nisi smio napraviti”

Predsjedniku je svirao tri puta. Volio je Tito da uz gusle čuje opjevanu pogibiju Iva i Jurice Ribar. A,  Milan je pjevao… ” Baš pred zoru istorijskog čina, tata Ribar dva izgubi sina, u razmaku od 30  dana, o drugovi neprebolnih rana…”.

Svirao je i predsjedniku Amerike  Ričardu Niksonu i ruskom, Leonidu Brežnjevu, darivan je ordenom od holanske kraljice Julijane…

Dobro  se sjeća tog istorijskog dana1970.  prve posjete predsjednika SAD komunističkoj Jugoslaviji. ” Mjesec dana pred Niksonov dolazak njegovo obezbjedjenje, došlo je  u Stari dvor. Izmijenili su sve telefonske kablove, pregledali sve instalacije. Mjere bezbjednosti bile su na najvišem nivou…”.Godinu kasnije u Beograd došao je i Brežnjev.

Guslao je i na proslavi 120 godina od rodjenja Nikole Tesle. Svečanost  održana u Teslinom rodnom mjestu Smiljanu kod Gospića, bila je sjeća se  Milan,  najteži nastup u njegovom životu.

” Te 1976.godine u Smiljanu su bili Tito i najviše jugoslovensko političko rukovodstvo. U publici 200.000 ljudi.Nastupaju najznačajnija estradna imena i ja na guslama. Noć uoči nastupa dobio sam tekst koji sutra treba da otpjevam .Dvadeset dva stiha.Vježbam ispod glasa čitavu noć,  probudim čovjeka iz susjedne hotelske sobe.Pita me jesam li lud, a ja mu objasnim da nisam,  no da sjutra moram da pjevam. ‘Ajd onda samo nastavite’  reče mi on. “

Tačno u deset zapjevao je Milan uz gusle:  Sto dvadeset već je prošlo ljeta, od rodjenja jednoga djeteta, kojeg svijet genijem nazvaše… „   U prvom redu sjedi Vidoje Žarković, smješka mi se, ali ja se ne usudjujem da pogledam u njega.Mislim budem li gledao u njega, gotov sam…”

Pjevao je i načelniku generalštaba Švedske i od njega dobio zlatni nož na poklon.Učestvovao  1994. godine  u Grčkoj na manifestaciji Dani kulture, u Šangaju je pjevao  San Vuka Mandušića,  primio čestitke kineskog ministra kulture. Pjevao o velikim i pred velikim, ali i  o običnim ljudima.

”Ostao sam narodni guslar”, kaže za sebe. „  U politiku ne želim da se miješam. Ali, razočaran sam  jer se uz gusle pjevalo i ono što nije svojstveno tom instrumentu.  Sjećam se nastupa u sarajevskoj Skenderiji osamdesetih. 6200 karta je prodato. Publika traži samo pjesme u kojima se  Turci kolju .Osjećao sam tu mržnju u publici i predosjećao sve one strahote koje su se nažalost i desile. ”, priča  s gorčinom Milan Filipović.

Za sebe kaže: Ja sam  Crnogorac.  Moja obaveza kao gradjanina je da čuvam Crnu Goru  kao svetinju.A moja obaveza kao narodnog guslara je da čuvam gusle. Nažalost, ovaj  tradicionalni instrument upisan je na UNESK- ovu listu nematerijalnog nasljedja, ali kao dio kulturne baštine Srbije. Crna Gora u kojoj su gusle integralni i autentični dio kulturne i istorijske baštine, to nije učinila. Šteta. Gusle su nas spajale, a mi smo dužni da tu svetinju sačuvamo od zaborava.”

Muzej gusala pomoći će da se gusle ne zaborave. Baš kao i škole guslara, koje na Cetinju vodi guslar Maksim Vojvodić, a u Podgorici guslar Željko Bugarin.

Gusle, iako nešto tiše, i dalje gude.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DARKO SAVELJIĆ, VLASNIK FARME MAGARACA U MARTINIĆIMA KRAJ DANILOVGRADA:  Tamo gdje životinje žive    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo. Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor,   kaže naš domaćin Darko Saveljić . ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive

 

 

Prohladno zimsko predvečerje. Uskim putem, uz poneku rupu i neravninu ,  stigli smo do Martinića, sela, oko osam kilometara udaljenog od Danilovgrada. Dočekali su nas domaćin Darko Saveljić, idiličan prizor seoskog imanja, uredjenog i čistog i njegovih šezdeset magaraca. Njakanje krznenih bića,  a u pozadini,  tiho se čuo Šopenov Nokturno. Klasična muzika ovdje svira stalno.

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo . Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Samo mužjaci pasa  nisu dobro došli.Vučjak Hans odredio je pravilo. Na imanje mogu samo ženke. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor, kaže Darko. ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se ove životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive. Slobodne, najedene, njegovane i zadovoljne. ” Imaju veći kvalitet života nego većina gradjana Crne Gore”, tvrdi Darko.

Darko  ne dozvoljava ni da se jašu njegovi magarci. Rado objasni djeci da to možda maga boli, da mu može biti teško, jer i životinja ima dušu. Češkanje i pravljenje frizura četvoronožnim mazama, dozvoljeno je. Oni imaju svoja imena, rado se  maze za posjetiocima, i onim toplim očima zahvalno trepću na ukazane im pažnje. Jahati se može na magarenčetu izlivenom u  betonu.

Mladunče zvano pule pored majke je. Darko ga spretno uzima u ruke, dok majka magarica prati svaki njegov pokret. ” Rijetko koja životinja je tako dobra majka kao magarica”, priča nam . Ima Darko i svoju   ”sekretaricu”, magaricu  Drinu. Od početka je na imanju, uvijek spremna da neposlušno magare vrati u krdo.

Na farmi,  sve je uradjeno od recikliranog materijala. Stolovi, klupe, štale, stolice… Sve se ovdje kompostuje, u stakleniku sije i uzgaja, njeguju agrumi…Ovdje je Darkov život, mjesto gdje prazni ali stvara kreativnu energiju.

Magarce je Darko zavolio još kao dijete. Sanjao je da će,  kada se penzioniše, sve magarce i konje u Crnoj Gori, smjestiti na neku farmu i tako ih spasiti od mučenja, gladi i teškog rada. Dječački san ostvario je 2015. Na porodično imanje u Martinićima, na koje su se Darkovi roditelji tada vratili nakon penzionisanja, doveo je dvije magarice, Drinu i Martu. Priče o njima i njihove fotografije objavljene na Darkovoj fb strani  privlačile su veliki broj pratilaca.Nisu izostale ni posjete imanju,  ljudi su željeli da „uživo“ vide fb zvijezde i pokažu ih djeci.  „ A djeca su u magarce gledala kao u krokodile. Za njih ona su bila neka nova vrsta životinje…”.Darko  je nastavio da kupuje nove ženke. I jednog jedinog mužjaka. „ Jer,  mužjak  je netrpeljiv prema drugom mužjaku na farmi.“

Darko Saveljić je radio kao ornitolog na Ulcinjskoj solani. Branio je i odbranio  i pelikane i Ulcinjsku solanu, štitio prirodu gdje god je mogao. Nije odustajao ni kada je njegova borba smetala politici i mafiji. Sa istim žarom i ljubavlju nastavio je borbu za opstanak magarca, kojima je, priča Darko,  u Crnoj Gori prijetila opasnost odumiranja.

” Krajem devedesetih  vozeći putem od Livara, Ostrosa pa do Vladimira, često sam zaustavljao auto da bih,  kako bih prošao,  potjerao desetine maragca koji su ležali po putu. Vremenom sve rjedje ih sreće.  U Monstatu, a po podacima poljoprivrednog popisa iz 2010.  dobija podatke da je u Crnoj Gori registrovano 500  muli, magaraca i mazgi.” Kada sam ja počeo sa ovom pričom 2015.,  sigurno ih  nije bilo više od 150. Na stočnim pijacama magarce su prodavali za 25 eura. Kupovali su ih lovci jer su tako za mali iznos dobijali stotinjak kila mesa kojim su hranili svoje pse. „ A magarac je dio crnogorske kulturne baštine“, objašnjava Darko. „  Nije bilo kuće u ovom dijelu države da nije imala magarca za različite potrebe. To je životinja koja je gradila Crnu Goru. Bez magaraca seljani nisu mogli da nose ni vodu, ni drva. Malo je jeo. Nikad za jelo ne dobijajući kvalitatinu hranu već  ostatak onoga što je od krava ostajalo. Uz to on je životinja prilagodjena za sušne predjele, kopito mu je takvo da može da se kreće po kamenju. Magarac je bio najveći saveznik čovjeku na tom crnogorskom selu“

Na tom panoramskom putu oko Skadarskog jezera, biolog Darko Saveljić shvata da je magarac jedna od najugroženijih vrsta u Crnoj Gori. „ Kupujem magarce da ih spasim od mučenja, gladi i teškog rada. “   Kupuje ih kako bi ih spasio. Imanje u Martinićima postalo je njihov novi dom.

Farmu magaraca otvorio  je za posjete nedeljom od 10 do 13 sati. Ulaznica, kilo šargarepe  ili kilo  jabuka.”Radnim danima ja mnogo radim na farmi. Nije to butik, nema tu stajanja.“   Radnim danima posjete se najavljuju. Djeca iz vrtića, škola… Interesovanje je veliko. „ Tokom postojanja, farmu je posetilo oko 100.000 ljudi“ , saznajemo od Darka.

Ovdje se može i prespavati. Posljednje dvije godine farmu je posjetilo dvadesetak hiljada Njemaca. Darko je uspio  da pokaže kako ne moraju biti  uloženi miloni u objekte od stakla i mesinga, kako bi se privukao strani gost.  „Malo je lijepo”,  kako Francuzi kažu.

Sve je minimalizam a opet sve je funkcionalno.  „Ovdje, posebno strani gosti, dolaze da odmaraju, ali i da rade. Ujutro posle doručka  čiste farmu, kupe sijeno, rade u vinogradu.,, Doživjeti mirise djetinjstva, lijepe priče, tišinu   daleko od gradske buke i zvukova automobila.” Otud, ne čudi  što je Nacionalna turistička organizacija farmu magaraca  2019. godine nagradila kao ” jedinstven turistički proizvod”, mjesto  gde turisti dolaze da rade, ali i da plate. Za 68 eura noće i dožive ono što u gradovima iz kojih dolaze  ne mogu ni vidjeti ni doživjeti.

Podsticaj za otvaranje farme Darko Saveljić je  dobio na Pelješcu. „ Tamo postoji farma na koju možete da dodjete sa kruzera. Sat i po vožnje  od Dubrovnika. Možete provesti dan sa magarcem, jahati ga, čistiti  štale, musti, ali se program završi ručkom od magarećeg mesa. Meni je to nevjerovatno, mučno, mazimo grlimo životinje da bi ih poslije pojeli”, objašnjava Darko. „Upravo iz tih etičkih razloga, iz poštovanja prema životinjama ja sam  vegetarijanac“.

Iz poštovanja prema životinjama,  napravio je nešto gdje će životinja biti  poštovana. ” Htio sam  i da pokažem Crnoj Gori kako je moguće da se napravi farma, ali i turistička artakcija, da se napravi biznis, ali sa dušom.“

Našao je ovdje  svoj mir izgubljen onih godina u mučnoj borbi sa onima koji su željeli za 265 miliona da prodaju Ulcinjsku solanu,  te da tu naprave novi Dubai. Bili su to dani mučne i svakodnevne komunikacije sa Briselom, sa stranim ambasadama, sve sa željom da se zaštiti biljni i životinjski svijet mediteranskog dragulja. Uspio je, ali napominje da mu se čini da ne bi bio mentalno zdrav da nije ovo napravio.

„ Postavio sam na  farmi nekoliko ciljeva. Prvi ‘edukacija’, da onima koji dolaze u posjetu pričam o potrebi zaštite prirode u Crnoj Gori. Da im ponavljam da živimo u najljepšoj zemlji u Evropi, ali da smo joj u isto vrijeme krvnici. Mašemo zastavama i stojimo dok svira himna i to smatramo patriotizmom.  Patriotizam je puno više no što mi pokazujemo prema ovoj lijepoj zemlji ..”,kaže Darko Saveljić.

Farma je otvorena besplatno za djecu sa problemom autizma i za djecu u invalidskim kolicima.” Ova djeca dolaze radnim danima i ta terapija može puno da pomogne. Njima magarci neće pomoći da ozdrave, ali magarci na djecu sa autizmom djeluju sedativno“, opisuje Darko.  „ Ako roditelji to prepoznaju i dolaze redovno dijete postane puno opuštenije, smirenije. Nije rijetkost da djeca plaču kad odlaze odavde. Nažalost, roditelji češće djecu odvode u igraonice i zatvorene prostore…”

Magareće mlijeko smo probali i uvjerili se da je prijatnog ukusa. O njegovim ljekovitim svojstvima čuli smo od našeg domaćina. Mlijeko magarice bogato je imunoglobulinom, nezamjenjivim lijekom za bolesti respiratornih organa, kašalj, bronhitis ili astmu. Iako po cijeno od 60 eura po litru, na ovaj ljekoviti napitak čeka se i po petnaestak dana. Osobama koje boluju od raka, dijabetičarima dobrovoljnim davaocima krvi ili vatrogascima, Darko mlijeko daje besplatno.

Darko Saveljić, čovjek tu pokraj nas. Onaj  koji brinući o  ovim divnim bićima, svjedoči da i mi ljudi možemo biti drugačiji. Bolji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

 ŠPELA ROZIN, LJUBLJANA, RIM, SARAJEVO…: Plavetnilo koje traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I dalje Špela Rozin  gleda onim čarobnim plavim pogledom.  „Boje filma su bile njene oči…” napisao je Marcel Štefančič u prošle godine objavljenoj knjizi Špela Rozin: filmska monografija. Njen profesionalni početak liči na holivudsku priču

 

Opisivali su je kao  najljepšu ženu jugoslovenskog filma. I danas, iako na pragu osme decenije,  njeno lice je lijepo.  Veselo, odrješito i energično, a onda, za tren i bez najave, preplavi ga tuga i melanholija. I dalje Špela Rozin  gleda onim čarobnim plavim pogledom.  „Boje filma su bile njene oči…” napisao je Marcel Štefančič u, prošle godine objavljenoj knjizi Špela Rozin: filmska monografija.

Njen profesionalni početak liči na holivudsku priču. Dok je sa drugaricom šetala ulicama rodne Ljubljane zaustavilo je pitanje nepoznatog muškarca: ” Djevojko, da li bi voljela igrati u fimu?”. Predstavio se kao Žarko Petan i objasnio da radi kao pomoćnik režisera. ” Ma nemoj,  bogati. Ajd, zdravo”, odgovorila je mlada Špela. Srećom Petan je bio uporan. ” Sa Žarkom, koji me doveo na film, ostala sam prijatelj…” kaže danas velika glumica.

Debitovala je 1958, kratkim nastupom u filmu  On i njegovi.  Režiser Mirko Globler je u petnaestogodišnoj Špeli,  prepoznao glumicu. Angažovaće je i godinu kasnije za film  Noćni izlet. I Špela i film imaće veliki uspjeh.

Okušala se i u pozorištu. Ulogu Julije u predstavi  Žarka Petana  Romeo Julija i tama  ljubljanskog Mladinskog gledališća  igrala je 1960/1961.Pozorište je nije privuklo. Svira klavir i razmišlja o studiju solo pjevanja, ali na upis mora čekati još dvije godine do punoljetstva. Odustaje i od studija na Pozorišnoj akademiji da  ne bi „ pokvarila fimsku glumu” . Uz to,  studentima je zabranjen rad na filmu ili pozorištu tokom studija, a ponude mladoj Špeli stižu sa svih strana. U Rimu će kasnije privatno nastaviti studij glume.  „Ali,  neću naučiti mnogo novog. Najbolja škola je bio rad na filmu”. A radila je mnogo. „Voljela sam film, a glumiti je bio lijepo…”

U Beogradu snima film  Pesme u režiji Radoša Novakovića. Talentom uspijeva da se probije u prvu ligu jugoslovenskih glumica. Bila je to 1961. doba kada su  počinjale i Milena Dravić, Beba Lončar i Dušica Žegarac. ” Milena je igrala seljančice, a Beba gradske djevojke. Sa njima sam se najviše družila, a Dušica, koja je tada glumila partizanke i ilegalke, bila je nekako po strani”, sjeće se Špela.

U Beogradu se održava Prvi skup nesvrstanih na vrhu. Jovan Živanović priprema snimanje  filma  Čudna djevojka u Avala fimu. U ulozi glavnog lika, djevojke Minje, režiser Živanović i pisac scenarija Jug Grizelj vide Špelu Rozin. Direktor Avala filma Ratko Dražević  ovu ulogu  želi za Bebu Lončar, već poznatu nakon uloge u filmu  Ljubav i moda.” Vjerovala sam da će ona tu ulogu i dobiti i potpisala sam ugovor za  ulogu u filmu Lejdi Magbet u režiji tadašnje poljske zvijezde,  Andžeja Vajde. Ali, Živanović i Grizelj ne odustaju. Ponovljeno je probno snimanje za uži izbor glumice. ” Dobijam ulogu. Termini snimanja poklapaju se sa Vajdinim filmom. Objasnila sam mu situaciju i Vajda me savjetuje da prihvatim ulogu Minje. Ratko Dražević je poludio jer sam raskinula ugovor za  Lejdi Magbet. Odbija da mi da  ugovor za  Neobičnu djevojku.  Nikad nisam saznala, ali mislim da je tek Mihiz ( Borislav Mihajlović) tada umjetnički direktor Avale,  uspio  smiriti Draževića.”

Film  Neobična djevojka doživio je nevjerovatan uspjeh. I danas nije rijetkost da ga televizijske kuće emituju, a prodaje se i na kasetama i diskovima. Te 1962. publika u Pulskoj areni,  oduševljena filmom,  na rukama je nosila Špelu Rozin do hotela Rivijera u kojem je odsjela. Zlatnu arenu za ulogu Minje nije dobila jer je nadsinhronizirala Mira Stupica. Uloga Minje donijela joj je nagradu publike.

Špela Rozin najpopularnija je jugoslovenska glumica. Na ulici je zaustavljaju riječima ” Pa ti si lijepa Minja”, a ona grubo odgovara: „ Otkači. ” Nije svjesna popularnosti. „ Bila su druga vremena. Nije bilo televizije, štampalo se malo novina. Kino je bilo velika zabava, a ja nikad nisam išla gledati svoje filmove. U Ljubljani nisam imala pojma za tu anketu novina  Sport i svet, i kad su me zvali da mi saopšte da sam najpopularnija od iznenadjenja zamalo nisam pala sa stolice…”, sjeća se Špela.

Sa Boštjanom Hladnikom  1961. snima u Ljubljani  Peščani grad. ” Rekao mi je da sam previše popularna te ću zato teško dobiti dovoljno posla u Sloveniji. Hladnik me želio za glavnu ulogu, ali se neko nije sa tim složio. Producent, distributer? Nikad nisam saznala. Imao je pravo.U Sloveniji nisam snimala sve do 1974.  kada mi je ulogu ponudio Igor Prah u tv seriji  Smeška.

Poljski režiser Jan Rutkievič, a na preporuku kolege Vajda, angažuje mladu Špelu za glavnu ulogu u filmu Julija. U početku smo se sporazumijevali na francuskom, ali tokom snimanja u malom selu na Visli ubrzo sam morala progovoriti poljski. Nakon mjesec dana snimanja sa producentom sam ljutita razgovarala telefonom. Na kraju razgovora rekao je: „Bravo, nijedne greške, odlično ste naučili jezik.“

Snimanje je završeno, bliži se Nova 1962. Špela putuje za Rim. Na par dana, misli, ali uskoro mijenja plan. Upisuje studij glume u filijali američkog Actors Studia. Primaju samo već ostvarene glumce uz visoke iznose školarine. Glumi kako bi zaradila novac za usavršavanje.U Italiji je snimila dvadesetak filmova. Igrala je bez dublera. I u scenama kad puca iz pištolja, skače sa konja na konja, ispada iz automobila koji jure, ili svira klavir. Talijanska štampa objavljuje niz njenih fotografija. Pozira najboljima, Benecanu Luiđiju, Angelu Frontoni i Čiari Samugeu .

Italiju će napustiti sedamdesetih i vratiti se u Jugoslaviju. Ostalo je zabilježeno   da je  u Italiji 1964. godine nagradjena kao najbolja inostrana glumica. Ali i da je  na kongresu talijanskih kritičara dobila nagradu  Coopola Pinetamare  za glavnu ulogu u filmu  Izbor Enrika Maria Salerna. Za ulogu  u filmu Slatke noći nagradjena je 1969. godine  sa Gran simpatico, po rangu trećom nagradom u italijanskom filmu.

Na poziv Veljka Bulajića,  koji je okupio brojne slavne glumce, dolazi da snima u Jugoslaviji  Bitku na Neretvi.  „Bićeš angažovana na filmu ako se dopadneš Julu Brineru , jer je on osjetljiv na partnerice“ , objasnio joj je Bulajić. Oštro mu je odgovorila ” Znaš šta, ako mene zoveš zato da vidiš hoću li se svidjeti njemu ili neću, odoh ja na avion i natrag u Rim”.

Na snimanju filma  19 djevojaka i mornar  u Ljubljani upoznala je scenografa filma, slikara Ismara Mujezinovića. Ljubav. Sele za Sarajevo jer su Ismara pozvali da pomogne osnivanje sarajevske Akademije likovnih umjetnosti . Tih godina pjeva u emisiji  Na Ti. Emisiji koju je lansirala Neda Ukraden, a pjevali Zdravko Čolić, Jadranka Stojaković… Periodično je do 1991. i na filmu.  Derviš i smrt,  Miris dunja,  Bal na vodi, Neke nedelje,  Bio jednom jedan sneško,  Vanbračna putovanja, Azra,  Žena sa krajolikom, Praznik u Sarajevu,Bračna putovanja, a onda sve do 2009. godine  nestaje sa filmskog platna. Na velikom platnu ponovo je u filmu  Osobni prtljag. Uloga Lidije, koju je igrala, nagradjena je posebnim priznanjem na Festivalu slovenačkog filma u Portorožu 2009.

Špela Rozin je i u zemlji u kojoj je 1943. godine rođena, 2018, dobila  nagradu  BERT, priznanje koje dodjeljuju slovenački režiseri. I slovenački glumci na tradicionalnom festivalu  Kraft dodijeli su joj 2023.godine. nagradu Ita Rina za životni rad.  Kinoteka Slovenije štampala joj je  monografiju 2012. ” Lijepo je dobiti priznanje od kolega”, kaže.

Radi i dalje.”Upravo sam snimila film  Protagonistica, dokumentarno igrani film o meni. Ovo je inače treći film koji radim sa  režiserom Žigom Virc.”

Špela Rozin, plavetnilo koje traje.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo